Anselm Grün

UVOD U VELIKI TJEDANpreveo i priredio Pavao Madžarević

Korizma 2010.

Naslov originala:Anselm Grün

SIEBEN SCHRITTE INS LEBENDie Worte Jesu am kreuz – sich einlassen auf Ostern

Kreuz-Verlag 2010.

1

LITERATURA

Hansjörg auf der Maur, Feiern im Rhythmus der Zeit I. Herrenfeste in Woche und Jahr (Slaviti u ritmu vremena I. Gospodinovi blagdani u tjednu i godini), Regensburg 1983.Josef Raztinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 2007. John Sandford, Johannesevangelium. Eine tiefenpsychologische Auslegung. Zwei Bände (Ivanovo evanđelje. Dubinsko psihološko tumačenje. Dva sveska), München 1997.f

2

UMJESTO UVODA

Uskrs je prva i najveća svetkovina kršćana. Puno prije nego su kršćani slavili Božić, smatrali su Uskrs središtem svoje vjere i pravom svetkovinom svoga života. Crkva je već u četvrtome stoljeću slavila ne samo „triduum sacrum“ (sveto Trodnevlje od Velikoga petka do Uskrsa), nego je čitav tjedan svetkovala kao Sveti tjedan. Grci govore o svetome tjednu Pashe ili o Velikome tjednu. Osobito ju se svečano svetkovalo u Jeruzalemu, gdje se više puta dnevno u različite sate slavilo posebna bogoslužja. Prvi kršćani su često postili čitav tjedan da bi se pripravili na Noć nad noćima, na Vazmenu noć. Danas je probuđeno novo razumijevanje za posebno značenje Velikoga tjedna. Uskrs se ne želi slaviti samo na Vazmenu nedjelju. Mnogi kršćani imaju potrebu čitav Veliki tjedan pripravljati se na svetkovinu Uskrsa. Oni osjećaju da u ovome tjednu slave pravu tajnu naše vjere, tajnu da je Krist pobijedio smrt i dariva nam udio na svome uskrsnuću. Kad stoga uvodim u liturgiju i duhovnost pojedinih dana Velikoga tjedna, tada to ne treba biti samo pomoć za svjesnije slavljenje Velikoga tjedna. To je više uvođenje u kršćanski život, kojim se čitatelji i čitateljice mogu služiti i tijekom godine, kad se recimo povlače u duhovne vježbe ili tihe dane. Misli će pomoći da tajnu našega otkupljenja po Isusu Kristu i tajnu našega života razumijemo i pijemo na izvoru koji nam je otvoren Isusovom smrću i uskrsnućem.

Mene je još kao dječaka Veliki tjedan uvijek jako fascinirao. Kao ministrant ministrirao sam na dugim bogoslužjima. Tada su prije toga postojale iscrpne ministrantske probe u kojima smo ne samo izvanjski vježbali bogoslužje, nego i slušali nešto o smislu ove liturgije. U našoj sam opatiji zatim kao monah ovaj tjedan uvijek doživljavao kao nešto posebno. Dvadeset i pet godina sam s mladima slavio ove dane. Tada smo pokušavali liturgijsko događanje u grupnome radu primijeniti na nas osobno. To što se u Isusovoj muci dogodilo, trebalo je nama pokazati put kako ćemo se danas odnositi prema onome što nas ometa. I htjeli smo shvatiti što otkupljenje znači za nas danas i kako ono preobrazuje naš život.

Mnogi mladi ljudi koji su dolazili k nama, pokušavali su i kod kuće intenzivnije oblikovati Veliki tjedan. Ali često s ovom namjerom nisu uspjeli. Svakodnevica bijaše prejaka i oni ovim danima nisu mogli dati poseban pečat. Išli su doduše na liturgiju. Ali ako liturgija nije smještena u osoban duhovni put, ona ne može dostatno prožeti život. U ovoj knjizi želim dati poticaje da Veliki tjedan – počevši od Cvjetnice pa sve do Uskrsa – slavimo svjesnije. Želim meditirati o najvažnijim temama liturgije i dati poticaje kako možemo svoju svakodnevicu oblikovati time da bi to za nas uistinu postao Sveti tjedan, kao što se u Italiji (i u nas katkad, op. prev. ) ovaj tjedan i naziva: settimana santa – Sveti tjedan. To treba biti tjedan koji nam je svet i koji nas posvećuje i ozdravlja. Liturgija ovih dana dovodi nas u dodir s bitnim temama naše kršćanske vjere. Slaveći liturgiju i meditirajući o njoj, upijajući je u sebe može se na nama dogoditi otkupljenje i preobrazba.

Sedam je oduvijek sveti broj. Tjedan ima sedam dana. Poznajemo sedam sakramenata i sedam darova Duha Svetoga. Sedam je broj promjene. Zemaljsko se napunja Božjim Duhom i mijenja. Zato želim sa sedam dana Velikoga tjedna povezati i jednu drugu duhovnu tradiciju koja meditira o sedam Isusovih riječi na križu. Već se od srednjega vijeka rado razmatralo o ovih sedam Isusovih riječi na križu. Veliki je tjedan najprikladnije vrijeme da se svaki dan posveti jednoj od ovih sedam Isusovih riječi. Duhovna je tradicija jako voljela ovih sedam Isusovih riječi na križu. Ona je u ovih sedam Isusovih riječi osjećala Isusov Duh. U ovih je sedam riječi Isusov Duh gotovo zgusnut. On postaje za nas u riječi iskusiv. Meditirajući o

3

ovim Isusovim riječima na križu i dopuštajući da one u meditaciji prodru u naše srce, mi se sve više napunjamo i preobrazujemo Isusovim Duhom.

Možemo se na različite načine odnositi prema ovih sedam Isusovih riječi. Prva mogućnost: stavljamo ove Isusove riječi u naših sedam temeljnih strahova koji nas svako malo obuzimaju. Isusove riječi hoće naše strahove preobraziti i ozdraviti. Druga mogućnost: Sedam Isusovih riječi shvaćamo kao izvore iz kojih možemo crpiti da ojačamo svoju vjeru i ozdravimo svoje rane. Ozdravljujuća snaga križa Isusa Krista dolazi nam u ovim riječima ususret. Treća mogućnost: Mi oduvijek križ Isusa Krista shvaćamo kao mjesto na kojemu je vidljiva tajna našega otkupljenja. Tako Isusove riječi možemo staviti u našu krivnju i u naša samopredbacivanja. Tada ćemo u ovim riječima iskusiti praštajuću ljubav Isusa Krista i osloboditi se svake razorne samokritike pripisujući krivnju samima sebi. Isusove riječi nam hoće pomoći da se oslobodimo svojih osjećaja krivnje. Ima ljudi koji ne mogu oprostiti samima sebi. Oni se uvijek vrte oko svojih osjećaja krivnje. Isusove riječi hoće nutarnje riječi, kojima osuđujemo same sebe, obeskrijepiti i naš duh ispuniti ozdravljujućim, otkupljujućim i oslobađajućim Isusovim riječima. Četvrta mogućnost: Isusove riječi na križu izraz su njegove ljubavi kojom nas je on na križu ljubio do kraja. Stavljajući Isusove riječi u naše srce, ono se napunja ljubavlju koju nam je Isus na križu iskazao. Ivan Isusovu ljubav na križu opisuje kao prijateljsku ljubav: „Nema veće ljubavi od ove da tko položi svoj život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Ova ljubav hoće ispuniti sve suprotnosti u nama od kojih često trpimo, da bismo se osjećali potpuno ljubljeni, s našim jakim i slabim stranama, s našim svjetlom i s našim sjenama. Peta mogućnost bila bi da ne samo meditiramo o ovim riječima, nego dopustimo da preko glazbe padnu u vlastito srce. Glazbenici su oduvijek ove riječi uglazbljivali. Heinrich Schütz dojmljivo je ove riječi uglazbio za pjevanje. Josef Haydn je u sedam polaganih stavaka čisto instrumentalno meditirao o ovim riječima. Ako, draga čitateljice, dragi čitatelju, volite glazbu Schütza ili Haydna, tada dopustite da Isusove riječi preko glazbe prodru u sva područja vaše duše i vašega tijela. Glazba ima sposobnost obratiti se i nesvjesnim slojevima naše duše tako da Isusove riječi prodru u nas svojim ozdravljujućim i otkupljujućim djelovanjem. Slušajući glazbu na nama će se dogoditi otkupljenje. Ne trebamo vjerovati u otkupljenje. Ono poseže za nama. Glazba daje da Isusova ozdravljujuća ljubav postane čujna. „Slušanje vodi u zaštićenost“ govori Martin Heidegger. Slušajući Isusove riječi u glazbi iskusujemo pripadanje Isusu Kristu. Zaštićujemo se u njegovoj ljubavi.

4

CVJETNICA

Na Cvjetnicu slavimo najprije trijumfalni Isusov ulazak u sveti Grad. Sva četvorica evanđelista izvješćuju nas o tome ulasku u Jeruzalem. On je kao kontrast onome što će se zatim sljedećih dana u Jeruzalemu dogoditi: izdaja, osuda i Isusovo razapinjanje. Cvjetnica nam pak pokazuje tko tu u Jeruzalemu jaše na mladetu magaričinu.

Matej nam daje teološko obrazloženje za taj ulazak: „To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku: Recite Kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu“ (Mt 21,4-5; Iz 62,11 i Zah 9,9). U Isusu u Jeruzalem jaše Knez mira. Jeruzalem znači: Grad mira. Taj koji će ovoga tjedna biti kao zločinac pribijen na križ, zapravo je kralj Izraela. On želi Gradu donijeti to što njegovo ime znači: mir. Ljudi osjećaju da je u tome Isusu, koji jaše u grad, za kojim su čeznuli pobožni Židovi svih vremena: Mesija, koji narodu donosi mir. Zato mu kliču: „Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama“ (Mt 21,9). Kod Mateja odgovaraju ljudi na pitanje tko to ulazi: „To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga“ (Mt 21,11).

Kod Luke učenici puni radosti i iza glasa hvale Boga „za sva silna djela što ih vidješe: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ (Lk 19,37.38), Luka se u izvješću o Isusovu ulasku u Jeruzalem poziva na pripovijedanje o Isusovu rođenju u Betlehemu. Ondje su anđeli hvalili Boga i pjevali: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Luka Isusov ulazak u Jeruzalem povezuje s njegovim ulaskom u nebo. S njime sada u nebo ulazi Božji mir. I samo oni ljudi, koji u Isusu vide kralja koji dolazi u ime Gospodnje, imaju dijela na ovome nebeskom miru. Farizeji traže od Isusa da prekori svoje učenike. A Isus odgovara: „Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati“ (Lk 19,40).

Liturgija Cvjetnice započinje svečanom procesijom. Zajednica se okuplja izvan crkve. Đakon čita evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem. Ljudi donose sa sobom palmine grančice. U nekim se krajevima s puno ljubavi slože kitice od palminih grana. Svećenik ove kitice od palmi zatim blagoslovi. Zajednica potom pjevajući ulazi u crkvu koja je simbol svetoga Grada Jeruzalema. Ona u ovoj procesiji izražava svoju čežnju za mirom. Mir, koji s Isusom ulazi u nebo, neka u liturgiji ispuni i nas na zemlji. Procesija nam pred oči dovodi tko je taj o kojemu ćemo zatim u izvješću o muci čuti da ga pribijaju na križ. Mir neba biva razapet. Ali Isus će nakon svoga uskrsnuća stupiti među svoje učenike i reći im: „Mir vama.“ Ondje gdje susrećemo Uskrsnuloga, mir neba postat će naš mir. Sudionici liturgije uzimaju blagoslovljene kitice od palmi sa sobom kući i njima ukrašavaju svoje domove. Oni Isusov mir donose takoreći u svoju kuću. I s ovim palminim grančicama ispovijedaju da je Krist njihov pravi kralj koji treba vladati u njihovoj kući i u njihovu srcu.

Svake se godine za vrijeme euharistijskoga slavlja Cvjetnice čita Muka po jednome od trojice sinoptika, po Mateju, Marku ili Luki. Svaki evanđelist tumači muku na svoj način. Matej citirajući Pisma pokazuje da je to što se događa s Isusom, po Pismima. Pa i kad se za vrijeme muke čini da je Bog prividno odsutan, ipak se sve to događa da se ispune Pisma. U muci se ispunja ono što je rekao prorok Izaija: „On slabosti naše uze i boli ponese“ (Mt 8,17; Iz 53,4). U muci se događa i ono što Psalam 22 naviješta o patnji Pravednika. Sam Isus će na križu moliti taj psalam. Njegov glasni povik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ nije krik očaja, nego izraz njegove nevolje koju je proživio na križu i u čitavome svom životu. Ali taj psalam, kojega je Isus zacijelo molio čitava, završava riječima punim povjerenja: „A sada, braći ću svojoj navještat' ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. Koji se bojite Jahve, hvalite

5

njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte! Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo“ (Ps 22,23-25). Matej nam svojom mukom hoće darovati povjerenje da nas ni to što nam se događa izvana i često nas ometa, ne može rastaviti od Boga. Sve što nam se u trpljenju dogodi, ne može ukinuti našega odnosa s Bogom. Na kraju će stajati slavljenje Boga.

Marko Isusovu muku razumije tako da se Isus u nemoći ljubavi predaje vlasti tmina, vlasti demona koja je vladala srcima moćnika. Ali nemoć ljubavi pobjeđuje vlast demona. Isusov krik na križu pobjednički je krik nad vlašću tmina. Ondje, gdje je Isus najnemoćniji, u svojoj smrti, ondje on istodobno pobjeđuje vlast moćnika. Marko nam ovim načinom gledanja hoće pokazati da čak i ondje gdje smo u bolesti i u starosti prividno nemoćni, ljubav može preobraziti i najveću nevolju. Ljubav može rasvijetliti najdublju tamu. Marko nas poziva da s ljubavlju pođemo u muku koja i na nas vrlo često čeka. Mi kršćani imamo samo nemoć ljubavi da promijenimo ovaj svijet i prožmemo ga duhom Isusa Krista. Ali – tako nam obećava povijest muke po Marku – nemoć ljubavi moćnija je od vlasti vladarâ ovoga svijeta.

Luka nam u Muci pokazuje Isusa kao uistinu pravedna čovjeka, za kojim je čeznula grčka filozofija. Platon je 400 godina prije Krista pitao što će se dogoditi s istinski pravednim čovjekom na ovome svijetu. I sam je odgovorio: Istjerat će ga iz grada, oslijepiti ga i objesiti na križ. Isus je uistinu pravedan čovjek. Ne da se ni od svojih ubojica odvratiti od svoga pravog puta. Umire kao molitelj. Njegova prva riječ na križu riječ je molitve: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Druga riječ je obećanje razbojniku s njegove desne strane: „Zaista, kažem ti: još danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). I posljednja riječ s kojom Isus umire, ponovno je molitva: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). Isus umire moleći i tako nam pokazuje put kako i mi možemo izdržati protivštine našega života: da se kao i on s potpunim povjerenjem molimo Bogu kao svomu Ocu. U molitvi iskusujemo obećanje: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ To ne vrijedi samo za ono što nas očekuje u smrti kad molimo, mjesto tjeskobe se već sada mijenja u raj. Mi tada u sebi iskusujemo ono mjesto na kojemu je u nama Krist i otima nas od svake nevolje.

Tako nam Cvjetnica svojom procesijom s palminim grančicama i s čitanjem Muke za vrijeme euharistijskoga slavlja najavljuje temu Velikoga tjedna: Proslavu Isusa Krista koja se prema Ivanu događa već na križu, a prema drugim evanđelistima sjaji u Isusovu uskrsnuću, i istodobno muku koja stoji u središtu Velikoga tjedna. Ali – tako nam govori Cvjetnica – mi trebamo već i muku uvijek gledati imajući pred očima Isusovo uskrsnuće. Ne radi se o tome da sutrpimo s Isusom, nego je Isusova muka izraz ljubavi koja pobjeđuje smrt. O muci bismo trebali uvijek razmatrati imajući pred očima ljubav koja je jača od smrti. Tada nas razmatranje o Isusovoj muci neće zgnječiti nego podignuti. Tada spoznajemo: u svim ovim tjeskobama Isus je taj koji nevolju preokreće i svako trpljenje izdržava kao Sin Božji. Isus kao pobjednik nad smrću obećaje i nama da ćemo i mi izdržati protivštine našega života.

POTICAJI ZA DAN

Za osobnu meditaciju želim ti pokazati dvije mogućnosti:1. Sjedni u miran kutak svoje sobe. Ako imaš ikonu Krista, stavi ju preda se – to može

biti i slika Krista na razglednici – i zamisli si: Krist ulazi u tvoje srce. Možeš taj Isusov dolazak povezati sa svojim disanjem. Pri svakom udisaju zamisli si da Krist ulazi u tvoje srce. Pri svakome izdisaju možeš sebi zamisliti da Krist sada prožima čitavo tvoje tijelo svojom ljubavlju i svojim mirom. S Kristom u tebe ulazi njegov mir. Možda

6

možeš u ovoj meditaciji u sebi osjetiti dubok nutarnji mir. Ti sam ne stvaraš mir. Ti puštaš da u tebe uđe Krist. On će te ispuniti svojim mirom i svojom ljubavlju.

2. Čitaj polako povijest muke koja se odnosi na ovu godinu. Najbolje je čitati ju glasno. I razmatraj o pojedinim situacijama o kojima se ondje izvješćuje. Pokušaj sve to što Isus ovdje trpi gledati kao izraz njegove ljubavi. Tako je to činila mistika o muci. Ona se Isusovim trpljenjem nije bavila mazohistički, nego ga je shvaćala kao izraz njegove ljubavi. Dok razmatraš o Isusovoj muci, zamisli si: On je sve to tebi učinio. Ti si mu važan. On je na kocku stavio svoj život zbog tebe. Predao se za tebe da više ne odbacuješ sama sebe. Isusovo predanje za tebe temelj je na kojemu možeš graditi svoj život. Ti si vrijedan. Isus te gleda kad izdržava svoju ljubav do dovršenja.

PRVA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR OPROŠTENJA

Prva riječ iz pobožnosti o sedam Isusovih riječi na križu, koje je duhovna tradicija oblikovala, dolazi iz Lukina evanđelja. Luka nam opisuje Isusa kao velikoga molitelja. On moli prije i pri svakome važnom događaju: kod krštenja, kod preobraženja, prije poziva učenika. Moli na Maslinskoj gori prije nego polazi na put muke. A ovako moli i na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Luka razvija svoju teologiju pripovijedajući nam. Pripovijeda nam da je Isus na križu molio za svoje ubojice. On na taj način izražava da po križu smijemo iskusiti otkupljenje od naše krivnje. Luka kao Grk s pojmovima kao zadovoljština i žrtva ne može započeti ništa. On događaj oproštenja tumači dajući Isusu da moli ovu čudesnu riječ. Kad gledamo na Isusa kako na križu oprašta čak i svojim ubojicama, smijemo se pouzdati da će i nama biti sve oprošteno. Tada ni u nama neće biti ništa što ne bi moglo biti oprošteno. Tako Luka gleda križ kao mjesto na kojemu se u Isusu najjasnije objavljuje praštajuća Božja ljubav. Pogled na Isusa, koji moleći visi na križu, daje nam pouzdati se da nas ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi.

Prva Isusova riječ na križu upućuje nas dakle na odlučujući izvor naše vjere: na oproštenje. Mnogi ljudi trpe od toga što ne mogu oprostiti samima sebi i što nisu sposobni oprostiti onima koji su ih uvrijedili. Isusova riječ je izvor iz kojega možemo piti da bi nam oproštenje uspjelo. Oproštenje je spasonosan, ozdravljujući izvor. Bez oproštenja naš život ne uspijeva. Bez oproštenja smo i nesposobni izići na kraj jedni s drugima. Zato želim ovu Isusovu riječ staviti u nesposobnost prihvaćanja sebe i oproštenja.

Najprije se radi o tome da Isusovu riječ stavimo u mnoga predbacivanja i samoosuđivanja koja se u nama neprestano javljaju kad činimo pogrješke. Mnogi ljudi ne mogu oprostiti samima sebi kad ne zadovoljavaju svoje predodžbe o samima sebi ili kad ne mogu održati nešto što su drugima obećali ili samima sebi zacrtali. Tada su ljuti na same sebe. Neki tada od osjećajâ krivnje ne mogu ni spavati. U ova samopredbacivanja i razornu samokritiku trebamo pustiti da padne Isusova riječ: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Ta nas riječ rasterećuje. Pokazuje nam da u biti uopće nismo znali što smo učinili. To nas je zaskočilo. Mi nismo bili posve slobodni. Bili smo određivani našom slabošću, našom pohlepom, našim strahom. Zato svoju krivnju i svoju nemoć oprostiti stavljamo u Božju ljubav. To nas oslobađa od svih samopredbacivanja.

Ali ta je Isusova riječ i dobar put da oprostimo drugim ljudima. Mnogi kažu: Ne mogu oprostiti tomu čovjeku. Jako me je duboko povrijedio. Ovim ljudima često ne pomaže reći im: „Ali moraš oprostiti. To je Isusova zapovijed. Škodiš samomu sebi ako ne oprostiš. Jer tada je negativna energija povrijeđenosti još u tebi i zadire sve dublje u tebe.“ Umjesto da

7

kažem da mora oprostiti, jednostavno pokušavam ovu Isusovu riječ reći ljudima koji su me povrijedili. Možda se u meni opire nešto kad onomu koji je javno prema meni loše postupio govorim ovu Isusovu riječ. Tu se u meni javlja: On je dobro znao što je učinio. Učinio je to namjerno. Znao je za moje slabo mjesto. I htio mi je svjesno naškoditi.“ Sve to može biti tako. Ali on u dubini duše nije znao što je stvarno učinio. Bio je jednostavno svladan svojom potrebom za vlašću. Upravljala je njime njegova pohlepa. I nije bio u odnosu sa mnom. Jednostavno se dao voditi svojom mržnjom. Ako neko vrijeme izgovaram ovu Isusovu riječ ovomu čovjeku, moji ranjeni osjećaji se razrješuju. Ja iskusujem nutarnji mir. Mogu drugoga, koji me je tako povrijedio, pogledati novim očima. Molim za njega da se od neznalice vrati k znalcu, da od nesvjesnoga čovjeka postane svjestan čovjek, od čovjeka izvan odnosa da postane čovjek sposoban za odnos, od kruta da postane osjetljiv čovjek, od nekoga tko svojom mržnjom škodi samomu sebi da postane netko tko će doći u sklad sa samim sobom i tako sa mnom i s drugim ljudima postupati bolje i primjerenije. Tako ću odjednom postati sposoban oprostiti. Oproštenje će me osloboditi negativne vezanosti uza nj. Jer ako ne mogu oprostiti, ja sam još uvijek vezan uz onoga i određivan onim tko me je povrijedio. I oslobađam se negativne energije koja preko uvrjede još uvijek u meni samome djeluje. Tako će prva Isusova riječ imati na mene ozdravljujući učinak.

Za mene je korisno ove Isusove riječi govoriti i u moje temeljne strahove. Temeljni strah na koji odgovara prva Isusova riječ na križu jest strah od vlastite krivnje. Psiholozi nam govore da je taj strah od krivnje vlastitoga života tipičan za depresivne ljude. Oni se uvijek osjećaju krivima, imaju dojam da su krivi ako u njihovoj okolini ima sukoba. Krivi su ako bračnome drugu nije dobro, ako ima problema u zvanju. Ovaj strah od krivnje često je irealan. Neka se žena osjećala krivom za smrt svoga oca. Upravo se vesela vratila iz škole kad joj je njezina majka priopćila da joj je otac smrtno stradao u prometnoj nesreći. Ona misli da je svojom veselošću skrivila očevu smrt. U ove – često vrlo irealne – strahove zbog krivnje treba govoriti prvu Isusovu riječ na križu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Tada se ovaj strah može polagano pretvoriti u povjerenje da sam bezuvjetno prihvaćen. Ako Isus oprašta čak i ubojicama, tada u meni samome ne postoji ništa što ne bi moglo i što nije moglo biti oprošteno.

MOLITVA

Milosrdni i dobri Bože, blagoslovi ovaj tjedan da bi on uistinu postao sveti tjedan za mene i za sve ljude koji ovaj tjedan svjesno doživljavaju, ali i za one koji više nemaju nikakva odnosa prema svetome događanju. Daj mi u ovome tjednu na nov se način susresti s tajnom muke tvoga Sina Isusa Krista. Daj mi osjetiti ljubav koju nam je tvoj Sin pokazao u svojoj muci, ali i ljubav koja se u muci tvoga Sina očitovala za nas. Ti si tako ljubio svijet da si svoga Sina predao u naše ruke da bi on prožeo i ozdravio sve ponore naše mržnje i našega straha. Ozdravi mene i ozdravi naš svijet kojim danas, kao i tada, još uvijek vladaju moći kao kukavičluk i moć zloće. Liši te sile svake moći koje čine bolesnima i svojom ljubavlju ispuni moje srce i čitav svijet. Pošalji svoju praštajuću ljubav svim ljudima koji ne mogu oprostiti samima sebi i koji su još uvijek vezani mržnjom drugih. Tako daj da ovaj tjedan postane spasonosan za sve nas da bi se tvoje spasenje ukopalo sve dublje u ovaj svijet i preobrazilo ga. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

8

PONEDJELJAK VELIKOGA TJEDNA

U ponedjeljak Velikoga tjedna čita se Evanđelje o Isusovu pomazanju u Betaniji. Isus je u kući svoga prijatelja Lazara koga je uskrisio od mrtvih. Tu su i njegove dvije sestre Marija i Marta i pripremaju mu večeru. „Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti“ (Iv 12,2-3). Za Ivana je to simboličan čin koji unaprijed upućuje na Isusovu smrt. Šest je dana prije Pashe. Šest je broj nesavršenosti i samotvorbe. Nesavršeno postaje po Isusovoj smrti i uskrsnuću savršeno i cjelovito. Šest opet upućuje na sedam, broj promjene i dovršenja. U uskrsnuću čovjek biva nanovo stvoren. Ovo je prava Pasha: prijelaz u Božji svijet, čovjekova preobrazba i pobožanstvenjenje. Ovo je šabat: novo stvorenje po Bogu.

Marija, Marta i Lazar pripremaju šest dana prije Pashe, dakle u nedjelju navečer, večeru za Isusa. Možda je ta gozba ovdje slika Euharistije koju su kršćani slavili svake nedjelje navečer. Marija uzima libru prave, dragocjene nardove pomasti i njome maže Isusove noge. To je rasipno velika količina pomasti. Nardova se pomast u antiki smatrala jednom od najdragocjenijih pomasti. Juda procjenjuje vrijednost na tri stotine denara. To je više od godišnjega prihoda jednoga nadničara (rimska libra iznosila je 327,45 gr.). Preobilje pomasti podsjeća na puninu vina koje Isus dariva na svadbi u Kani. Na svadbi u Kani je riječ o novome okusu života. Ovdje dragocjeni miris ulazi u nas. Božja ljubav, koja u Isusovoj smrti dolazi do dovršenja, širi ugodan miris – čitava kuća, čitava Crkva, čitav svijet njome se napunja i mijenja. Crkveni oci tumače ovaj prizor tako da miomiris spoznaje (gnosis) od Isusove smrti i uskrsnuća ispunja čitav svijet. Naprama neugodnu zadahu, koji širi mrtvi Lazar, uskrsnuće znači ugodno mirisanje. Ivan u ovim slikama pokazuje da Božju stvarnost treba uzeti svim osjetilima. Nju se može gledati i slušati, kušati i mirisati i dodirnuti. Mistična tradicija je ovo Ivanovo gledanje izvodila dalje u svojoj teologiji „dulcedo Dei = slasti Boga“. Bog se dade osjetiti i iskusiti. Božji trag u ljudskoj duši je miomiris, novi okus, slast i radost. Ova mistična tradicija pripisivala je Bogu okus. Boga se iskusuje svim osjetilima. On nije samo duh, nego širi u duši i u tijelu čovjeka sladak i ugodan okus, ne gorak okus revnitelja ili rigoristâ, nego okus ljubavi.

U Ivanovu Evanđelju pokazuju svi prizori u kojima se pojavljuje žena da se radi o ljubavi. Prvi prizor u kojemu se pojavljuje Isusova majka jest svadba u Kani. Bog slavi s nama svadbu. Njegova ljubav našu vodu, koja je postala bljutava, pretvara u vino ljubavi. Razgovor sa Samarijankom vrti se ne samo oko vode, koja zauvijek gasi našu žeđ, nego i oko šest muževa koji čežnju žene za ljubavlju ne mogu ispuniti. U Isusu susreće ona sedmoga muža koji će na križu otvoriti svoje srce da bi u nas potekla njegova ljubav. Treći prizor sa ženom jest onaj Isusov susret s preljubnicom koju Isus ne osuđuje. Kod uskrišenja Lazara važnu ulogu igraju Marija i Marta. I ovdje se radi o ljubavi prijateljstva koja oživljuje mrtvaca. Pomazanje dragocjenom pomašću peta je pripovijest o ženama. Šesti je prizor stajanje Isusove majke pod križem i Isusova riječ njegovoj majci. Marija je vrata kroz koja Božja ljubav u Isusu ulazi u svijet. Ona pod križem svjedoči o dovršenju ljubavi. Isus poziva Isusova učenika da ju uzme u svoju kuću. Mi trebamo uzeti k sebi Mariju da bismo u ovome svijetu bili ona vrata kroz koja će Isusova ljubav ući u ovaj svijet. Sedmi prizor o ženi jest susret Marije Magdalene s Uskrsnulim. O njoj je Ivan svjesno izvijestio kao o prizoru ljubavi na pozadini Pjesme nad pjesmama (Pj 3,1-6). Ivan voli broj sedam. Postoji sedam znakova spasenja koje Isus čini. I

9

postoji sedam prizora sa ženama koji nam hoće reći da će se čitav naš život preobraziti u ljubav ako u sebe primimo Krista.

Na početku muke stoji ljubav jedne žene. Marija svojim pomazanjem pokazuje ne samo da je njezina ljubav rasipna, nego i da Isus u svojoj muci živi svoju ljubav bez mjere za nas. Ivan pripovijest o muci započinje rečenicom: „Jer je ljubio svoje koji bijahu u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). U muci dolazi Isusova ljubav prema nama do dovršenja. Tada će on sam oprati učenicima noge, ali ne pomašću nego vodom. Dok žena kod Marka i Mateja maže Isusovu glavu, Ivan svjesno govori o pomazanju nogu. Pomazati noge nešto je vrlo osobno i erotično, nešto intimno i nježno. To je dopušteno samo vlastitoj ženi ili kćerki. To što čini Marija ima svoju paralelu u Isusovu činu. Na Posljednjoj večeri Isus će učenicima oprati noge. Tada će izvršiti ne samo muško služenje robova, nego i žensko služenje žene i kćeri učenicima. Na križu će Isus dovršiti tu ljubav u kojoj sama sebe predaje za nas. Tada će se otvoriti dragocjena posuda njegova srca i na nas izliti njegova ljubav.

Juda ne razumije Marijinu rasipnu ljubav. On nema nikakva osjećaja ni za tajnu ljubavi Isusa koji se za nas predaje u smrti. On sve gleda pod vidikom svrhovitosti. To je ljudski. Božja ljubav je nešto drugo. Isusovu objavu ne treba primiti kao socijalni program. U stvarnosti se iza socijalnih programa – govori Ivan imajući u vidu Judu – katkada kriju čak i zavist i pohlepa. Ovdje se radi o tajni ljubavi koja se razdaje. Ovdje je to ljubav jedne žene. Ona stoji na početku muke i na kraju kad Marija iz Magdale traži onoga koga ljubi njezina duša. Središte muke, Isusova smrt na križu, dovršenje je ljubavi. Ivan slikom o pomazanju Isusa izražava da se ljubav koja se dovršava u Isusovoj muci i smrti, ne može izračunati. Ona je rasipna i nerazumna. Ne poznaje mjeru. Ne da se shvatiti od trijeznih ljudi razuma. Dostupna je samo onomu tko sam zna ljubiti.

POTICAJI ZA DAN

I za ponedjeljak želim ponuditi dvije mogućnosti za meditaciju.1. Pripazi u meditaciji na svoje disanje. Rumi, perzijski pjesnik, govori o disanju kao o

Božjemu mirisu ljubavi. Zamisli si dakle kako u disanju u tvoje tijelo struji Božja ljubav i ispunja te u čitavome tijelu. Možeš si zamisliti kako sam svojim disanjem možeš sebe ljubazno podragati. Sam Bog te miluje svojom ljubavlju. A zatim si zamisli da te disanje vodi do dna tvoje duše na kojemu u tebi struji nepresušiv izvor ljubavi. To u tebi teče božanska ljubav. Ona je rasipna, bez mjere. Pokušaj u sebi jednostavno osjetiti taj izvor ljubavi i zamisliti si da ona kroz tebe struji i prema drugim ljudima.

2. Ako je tebi i tvojoj obitelji ili tvojim prijateljima moguće, održi na početku Velikoga tjedna pranje nogu. Bio bi to dobar uvod u tajnu muke. Svatko neka drugomu opere noge. To znači: ostavljamo sve što je uprljalo naš zajednički život. I možda možeš osjetiti da je to nježna gesta, oprati drugima noge, koje inače ne dodirujemo tako rado. Noge su katkada prljave. Katkada ne mirišu ugodno. Mi dodirujemo drugoga na njegovoj Ahilovoj peti, na njegovu ranjivu mjestu. Dodirujući ih s ljubavlju, ozdravljamo rane drugoga. Jedni drugima iskazujemo služenje ljubavi, koje je Marija iskazala Isusu i koje je Isus izvršio na nama. U pranju nogu osjetit ćeš više od tajne ljubavi nego kroz naučene riječi. Zato te želim srdačno pozvati na taj zajednički obred. Potrebna je dakako velika otvorenost i ozračje ljubavi i pažljivosti. Bilo bi dobro da uz to staviš meditativnu glazbu koja će prožeti čitav čin.

10

DRUGA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR NADE

I druga riječ koju Isus na križu govori, stoji u Lukinu Evanđelju. To je utješna riječ. Isus ju govori u naš strah od smrti. Svaki čovjek poznaje smrtni strah. Kod jednoga je to strah od bolî povezanih s umiranjem, kod drugoga strah od gubljenja kontrole, kod drugoga opet strah ostaviti djecu ili bračnoga druga sama. A postoji i strah od nepoznatoga u smrti, strah od neuspjeha i od prokletstva. U ovaj strah govori Isus riječ „Danas ćeš biti sa mnom u raju“, da nas oslobodi našega straha. Ako ovu riječ dostatno dugo stavljamo u naš strah od smrti, strah će se tada polagano pretvoriti u povjerenje.

Pogledajmo malo bolje prizor: Lijevi razbojnik grdi isusa kao veliki svećenici i farizeji. Tu ga desni razbojnik izvodi na pravi put. On osjeća da ovaj Isus nepravedno visi na križu. Zato mu se obraća: „Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“ (Lk 23,42). Desni razbojnik nema što pokazati. On je svoj život proigrao. I – kako sam priznaje – s pravom je obješen na križ. Ali u posljednjemu trenutku daje se dodirnuti Isusovom pravednošću i dobrotom i moli ga da ga se spomene. Na ovu više plahu prošnju odgovara Isus: „Zaista ti kažem: još danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Ovdje po sedmi put u Lukinu Evanđelju nalazimo riječ „Danas“. Ona ovdje ima dva značenja. Najprije znači: Još danas, neposredno nakon svoje smrti, razbojnik će doći Isusu u raj, u prekrasan nebeski vrt koji su ljudi oduvijek označivali kao raj. Čekanje dakle neće potrajati dugo. U smrti se događa preobrazba i ispunjenje. To je utješna slika za ono što nas u smrti očekuje.

Drugo značenje proizlazi iz ukupnosti Lukina Evanđelja. Luka sedam puta govori o Danas, počevši od rođenja, preko krštenja, preko početka propovijedi u sinagogi u Nazaretu, preko prvoga čuda, preko gozbe sa Zakejem (ovdje „danas“ stoji dva puta) i konačno uz ovaj prizor na križu. Luka Isusovo djelovanje shvaća kao vrijeme spasenja i ispunjenja. To što se dogodilo tada, događa se na nama danas, kad se u liturgiji spominjemo onoga što je prošlo. Činjenica da se kod gozbe sa Zakejem i carinicima „danas“ nalazi dva puta, pokazuje da je prije svega euharistijsko slavlje to u kojemu se na nama danas događa ono što se dogodilo ljudima u susretu s Kristom. Danas se kod Euharistije u nama rađa Krist, danas on svoju riječ upravlja nama, danas na nama čini čudo ozdravljenja, danas nas hrani svojim tijelom i svojom krvlju. I danas se u Euharistiji događa preobrazba smrti. Kad u pričesti primamo Krista, mi smo već danas s njime u raju. Ali ovaj danas će se zatim ispuniti u smrti. Kad se u trenutku smrti s desnim razbojnikom obratimo Isusu – premda nemamo što pokazati -, na nama se danas događa ono što se s obješenim dogodilo tada. Danas se naš strah od smrti pretvara u povjerenje. U smrti ćemo se susresti s Isusom koji nam je na križu zasjao kao milosrdni Spasitelj. Ako u smrti pogledamo na Isusa i – kao razbojnik, doduše praznih ruku, ali srcem punim povjerenja – odlučimo se za Boga i Bogu se predamo, mi ćemo danas doći u raj, u nebo. Svijet će tada za nas u smrti doći svomu svršetku, a Isus će se za nas pojaviti kao Izbavitelj i Spasitelj. I mi ćemo zauvijek biti s njime, zauvijek u ljubavi iz koje više ne možemo ispasti.

Druga Isusova riječ na križu upućuje nas na ozdravljujući izvor nade koji teče u našoj duši, ali koji često leži skriven ispod straha. Nije to samo nada da u smrti smijemo ući s Isusom u raj. To je i nada da ćemo ondje, gdje se u bezizlaznim situacijama obratimo Isusu, ući u raj, da će se ono što ugrožava i stvara tjeskobu preobraziti u rajski vrt. Mi kao i desni razbojnik nemamo za pokazati ništa što bi opravdalo preobrazbu naše situacije. Imamo samo nadu razbojnika, koji se u ovoj beznadnoj situaciji obraća Isusu i smije iskusiti ispunjenje

11

svoje nade. Nada nikada ne prestaje. Tako ni mi ne trebamo nikada predati se, ni onda kad ponovno kao razbojnik visimo na križu naše vlastite nutarnje razdrtosti, čvrsto prikovani na naše neuspjehe. Trebamo samo puni nade pogledati prema Isusu koji visi uz nas. I naša će se nada u nadvladavanje smrti i u promjenu neuspjeha ispuniti.

MOLITVA

Milosrdni i dobri Bože, Marija mi pokazuje tvoju rasipnu ljubav kojom si se na križu za mene predao. Daj mi u ovome tjednu spoznati sve dublje tvoju ljubav kad razmatram o tvojoj muci. Tvoje ljubeće predanje na križu temelj je na kojemu mogu graditi. Ti mi pokazuješ da me neizmjerno ljubiš, da tvoja ljubav nema mjere. Nauči me da i ja mogu tebe neizmjerno ljubiti kao Marija. I ispuni me po svojoj muci svojom ljubavlju da bih postao sposoban ljubiti svoju braću i sestre. Uzmi od mene strah da bih se u svojoj ljubavi za druge mogao potrošiti. Daj mi spoznati da je izvor tvoje ljubavi koji u meni teče, neizmjeran i da stoga mogu uvijek davati, jer tvoj izvor ljubavi u meni nikada ne presušuje. Zato me danas ispuni svojom ljubavlju i osposobi me danas da pun ljubavi susrećem ljude i dovodim ih u dodir s izvorom ljubavi koji u njima teče. To te molim po Kristu našemu Gospodinu. Amen.

12

UTORAK VELIKOGA TJEDNA

U utorak se opet čita jedan tekst iz Ivana. Ivan izvješćuje o Isusovoj gozbi s njegovim učenicima (Iv 13,21-33.36-38). Isus je u svojoj duši potresen i govori o jednome od učenika koji će ga izdati. Učenik kojega je Isus ljubio, počiva na Isusovim grudima. Petar mu daje mig neka pita tko je to. I Isus objavljuje da će to biti onaj komu on dadne zalogaj kruha koji će umočiti u vino. Tako svima postaje očito da je Juda izdajica. Sam Petar potvrđuje Isusu da će za njega položiti svoj život. Ali Isus mu odgovara: „Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista, kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me tri puta ne zatajiš“ (Iv 13,38).

Tri su mogućnosti reagiranja na Isusovu ljubav. Sve tri mogućnosti su u nama. Prva je mogućnost prikazana u ljubljenome učeniku, koji počiva na Isusovim grudima. Umjetnost srednjega vijeka prikazivala je ovaj prizor kao ljubav prema Ivanu. Postoje prekrasne slike ove ljubavi prema Ivanu. Ivan počiva na Isusovu srcu. Uživa u ljubavi svoga Prijatelja. Za njega se ne kaže da je on ljubio Isusa, nego da je Isus ljubio njega. Trebali bismo u sebe utisnuti ovu sliku i zamisliti si da smo mi onaj koga Isus ljubi. Mi uopće ne moramo sebe primoravati na to da ljubimo Isusa. Trebamo samo pripustiti da Isus nas ljubi. I trebamo si zamisliti da kao i Ivan počivamo na Isusovim grudima. Ovo počivanje na Isusovu srcu smiruje nas. To je prekrasna slika koja nas može pratiti tijekom danâ muke. Ako sa svojim nutarnjim nemirima dođemo k Isusu i počinemo na njegovu srcu, mi se tada smirujemo, tada u njegovoj ljubavi nalazimo mir.

Druga mogućnost je ona Judina koji izdaje Isusa. Što se u Judi događalo danas više ne možemo govoriti. Juda je u svakome slučaju uvijek i ogledalo nas. To što je on učinio, na to smo sposobni i mi. Ima puno pokušaja tumačenja da se Judinu izdaju objasni. Jedni misle da je bio zelot, revnitelj, netko tko se nasilno borio protiv Rimljana. I bio bi rad' da se Isus odvaži na otvorenu borbu protiv Rimljana. Jer je ljubio Isusa, htio ga je primorati da očituje svoju moć. Drugi misle da je bio razočaran jer Isus nije opravdao njegove predodžbe. To su samo pokušaji da se Judu shvati. Sam Ivan Judino ponašanje tumači ovako: „Nakon zalogaja uđe u nj Sotona“ (Iv 13,27). Nije to dakle bio samo čovjek Juda. U njega je ušao Sotona. Mogli bismo reći: Mračni su duhovi na neki način smutili Judino razmišljanje. To se izražava i rečenicom: „On dakle uzme zalogaj i odmah izađe. A bijaše noć“ (Iv 13,30). Njegovo se razmišljanje zamračilo. On je upao u nutarnju noć. Obuzela ga je vlast tmina. Možemo si to psihološki zamisliti kao da ga je opsjela neka fanatična ideja. Ili to možemo ostaviti kao tajnu: samo zlo je preuzelo vlast nad njim. Noć izražava i očaj koji je zavladao u Judi. Matej govori o Judinu kajanju. On očito nije htio da Isus mora umrijeti. On je velikim svećenicima vratio trideset srebrnjaka i kazao: „Sagriješio sam izdavši krv nedužnu“ (Mt 26,4). Ali oni ga odbijaju. On zatim baci srebrnjake u Hram i objesi se. Njegovo samoubojstvo izraz je njegova očaja. Njegovo ga kajanje ne vodi u obraćenje, nego u očaj. Matej ipak ostavlja otvorenim hoće li se i očajni Juda u smrti susresti s milosrdnim sudcem Isusom, koji će ga uzeti u svoje ljubeće ruke.

Treća mogućnost koja se krije u svakome od nas, vidljiva je u Petrovu liku. Ivan za njega ne govori da Isusa izdaje, nego da ga niječe. Nijekanje se događa iz kukavičluka. Ali i Petar se isto kao i Juda odvraća od Isusa. Kod Ivana čini on velike najave da svoj život hoće založiti za Isusa. Ali kad mu se vratarica obraća riječima da je i on jedan od Isusovih učenika, on to tada niječe. Još dva puta niječe to na pitanja slugu velikoga svećenika. Tada se pijetao oglasi. Ivan

13

ne govori o Petrovu kajanju. Tek nakon uskrsnuća pozvat će se Isus na njegovo trostruko nijekanje. Isus Petru tri puta postavlja pitanje: „Ljubiš li me?“ Kod trećega puta stoji: „Ražalosti se Petar što ga upita treći put: 'Voliš li me?', pa mu odgovori: 'Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim'“ (Iv 21,17). Petar pokazuje Isusu svoje srce koje ga je zanijekalo. Ali Petar je unatoč svojoj zataji uvijek ljubio Isusa. Ni nijekanje ga nije spriječilo u tome da sada nakon uskrsnuća ljubi Isusa više od svih drugih. Da, možda ga je njegova krivnja otvorila još više za ljubav od njegova oduševljenja kojim je spočetka nasljedovao Isusa. Drugi evanđelisti izvješćuju o Petru da je neposredno nakon oglašavanja pijetla izišao i gorko plakao (Mt 26,75). Johann Sebastian Bach je ovo gorko plakanje majstorski uglazbio u svojoj Muci po Mateju i Muci po Ivanu (tu je jednostavno preuzeo riječi Matejeva evanđelja).

Svatko od nas nosi u sebi ljubljenoga učenika, Petra i Judu. Nitko od nas ne može za sebe jamčiti da neće kao Petar biti kukavica i zatajiti Isusa. I nitko nije toliko siguran u svoje vlastito srce da bi mogao isključiti da kao i Juda neće izdati Isusa. Katkada izdajemo same sebe, svoja sveta uvjerenja. Budući da nam odjednom nešto drugo postaje važnije, mi izdajemo ono što smo drugima čvrsto i sveto obećali ili što nam je ranije bilo sveto. Odlučujuće je da tada ne očajavamo nad sobom kao Juda, nego da se u svome zatajenju kao Petar izložimo Isusovoj ljubavi i pouzdamo u to da je Isusova ljubav veća od naše krivnje. Ako kao Juda ne možemo oprostiti samima sebi, tada ćemo upasti u očaj. Ali samima sebi možemo oprostiti jedino ako kao Petar vjerujemo u Isusovu praštajuću ljubav.

Ipak ne bismo trebali ostati kod Petra i Jude. U nama je i ljubljeni učenik, koji počiva na Isusovim grudima. Isus me uzima na svoje ljubeće ruke. Ja sam taj koga Isus ljubi. Mnogi ne mogu vjerovati u to budući da ne mogu prihvatiti sami sebe. Oni sami sebe osuđuju jer imaju toliko puno pogrješaka. Tada može biti dobra vježba upiti u sebe ovu sliku ljubavi prema Ivanu sve dok se ne mogne povjerovati u to da sam od Isusa ljubljen. Ljubav pak prema Ivanu hoće nam darovati i povjerenje da je u nama jedna nutarnja jezgra koja ljubi Isusa. Na kraju Ivanova evanđelja Petar i ljubljeni učenik međusobno se povezuju. U prizoru, u kojemu Isus tri puta pita Petra o njegovoj ljubavi, možemo stoga vidjeti ispunjenje ljubavi prema Ivanu. S Petrom možemo reći: „Gospodine, ti znaš sve, poznaješ moj kukavičluk, moje zatajenje, moje slabosti i pogrješke. Ali znaš i to da je duboko u mome srcu ljubav. Ja u dubini svoga srca čeznem za tim da te ljubim.“ Dođemo li u dodir s ovom ljubavlju koja je u nama, mi smo istodobno i Petar i ljubljeni učenik. A tada je i Juda u nama promijenjen. On više ne očajava zbog svoje krivnje, nego ispod svoje krivnje vidi izvor božanske ljubavi koja još može promijeniti i krivnju.

POTICAJI ZA DAN

Za meditaciju pozivam te da u sebi meditiraš o Petru i Ivanu. Za Judu trebaš znati. To će te učiniti skromnim. Ali njegovu sliku ne trebaš u sebe upijati. Inače će te vući samo dolje.

1. Ako imaš pri ruci slikovni prikaz ljubavi prema Ivanu, dugo i uporno gledaj sliku. Pusti da se slika u tebe utisne da bi te dovela u dodir s izvornom slikom koju je Bog načinio iz ljubavi prema tebi. I uživaj što počivaš na Isusovu srcu. Zamisli si kako na tebi počiva njegova nježna ruka. Ona želi smiriti sva tvoja samopredbacivanja i samoosuđivanja i pokazati ti: Ti si ljubljen. Ne postoji ništa što bi te rastavilo od Boga, od Isusa.

2. Meditiraj ne samo o Petrovu zatajenju, nego i o prizoru o kojemu nam pripovijeda Ivan u 21. poglavlju (Iv 21,15-19). Ali najprije se pitaj gdje si kao Petar zatajio Isusa,

14

gdje si zatajio brata, sestru, prijatelja, prijateljicu, kako si zatajio brata, sestru, prijatelja, prijateljicu i gdje si se iznevjerio samomu sebi. Gdje si zanijekao svoje pravo sebstvo i prilagodio se očekivanjima drugih? Sigurno ćeš pronaći mnoge situacije u kojima si zanijekao sama sebe, a time i Krista u sebi. Ali tada kao odgovor meditiraj o Ivanu, 21. poglavlje. Zamisli si da te Isus pita: „Anzelme, Josipe, Marijo, Barbara – ili kako se već zoveš – ljubiš li me više od drugih?“ Možda možeš posve spontano i s punim uvjerenjem s Petrom odgovoriti: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim.“ Ali zatim meditiraj o trećemu Petrovu odgovoru, svjestan svih svojih pogrješaka i slabosti, svih svojih zatajenja i svoje izdaje sebe i Isusa: „Gospodine, ti znaš sve; znaš također i to da te ljubim.“ Ovu riječ ne možeš reći s potpunim uvjerenjem, nego samo s velikom poniznošću. Stavi sve pred Isusa, svoju izdaju, svoje zatajenje, svoju krivnju. Isus zna sve. Pred njim ne možeš ništa sakriti. Ali ispod izdaje, ispod zatajenja, ispod krivnje u tebi je ipak jedna jezgra koja je čista ljubav. A za ovu najnutarnjiju jezgru možeš mirne savjesti reći: Ti znaš i to da te ljubim. Uza sva moja zatajenja ovo je ipak moja najdublja čežnja: ljubiti te.

TREĆA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR LJUBAVI

Treća Isusova riječ uzeta je iz Ivanova Evanđelja. Upravljena je Isusovoj majci i ljubljenomu učeniku. Tako je ta riječ poziv da na nov način meditiramo o tajni ljubljenoga učenika. Ovdje je on slika sviju nas. Riječ, koju Isus govori obojici, govori on u našu izvanodnosnost, u našu nesposobnost za uspješne odnose i u naš strah od odnosa, u strah da bi se naše prijateljstvo i ljubav mogli slomiti. Juda i Petar primjeri su za neuspjele odnose. Odnos prema Isusu kod obojice dobiva pukotinu. Kod Petra može pukotina ozdraviti, kod Jude ona barem do smrti neće ozdraviti. Ivan, ljubljeni učenik predstavlja uspjeli odnos. Tako možemo riječ ljubljenomu učeniku staviti u naš strah od slomljenih odnosa, da bi strah ozdravio a mi se s punim pouzdanjem upustili u odnos.

Da prizor, u kojemu Isus svoju majku upućuje na ljubljenoga učenika i učenika na Mariju kao njegovu majku, treba tumačiti simbolično, vidjeli su svi egzegete. Pitanje je samo koja simbolika iza toga stoji. Jedni misle da je Marija slika židovske zajednice, a ljubljeni učenik da je slika zajednice iz poganstva. Drugi vide u Mariji sliku za Isusovu obitelj koja zajedno sa zajednicom učenika ide zajedničkim putem. Amerikanski teolog Raymond E. Brown misli da je Isus na križu podigao vrijednost Marijine pozicije toliko „da je njezin autoritet u Ivanovoj zajednici bio jednak onoj muževnih apostola“ (Sandford 1,71). Moguće je u ovome prizoru gledati i sjedinjenje suprotnosti. Muškarac je upućen na ženu i žena na muškarca. Muškarac treba uzeti ženu u svoju kuću. U grčkome ovdje stoji: „eis ta idia = u svoje“ (19,17), u nutrinu samoga sebe, u svoje srce. Suprotnosti se na križu međusobno sjedinjuju: Bog i čovjek, muškarac i žena, Židovi i pogani. Oni postaju jedno ne samo izvanjski, nego iznutra. Muževno i ženstveno, židovsko i pogansko, pobožno i svjetovno, božansko i ljudsko postaju u mome srcu međusobno jedno. A ovo jedinstvo u meni samome pretpostavka je da se i odnos prema muškarcu i prema ženi može prihvatiti.

Marija se kod Ivana pojavljuje samo na početku na svadbi u Kani i na kraju pod križem. Ona je majka promjene, koja proces promjene na svadbi u Kani potiče da bi sada svjedočila o dovršenju promjene. Smrt na križu je i dovršenje svadbe. Na križu se dovršava ono što je na svadbi u Kani zasjalo kao Božja slava: tu sve, pa čak i smrt, čak i krivnja biva uzeto u božansku ljubav. Tu sve suprotnosti ovoga svijeta postaju jedno. Marija je na svadbi u Kani vrata kroz

15

koja Isus ulazi u svijet. Pod križem je ona vrata kroz koja on ulazi u Očevu slavu. Marija, majka, istodobno je slika novoga rađanja čovjeka, koje se događa po Isusovoj smrti. Kad meditiramo o Isusovu križu, mi se kao ljubljeni učenik takoreći nanovo rađamo.

Muškarci kod Ivana predstavljaju razračunavanja s Isusom. Prizori o ženama – recimo onaj sa Samarijankom ili s Marijom i Martom – uvijek su prizori ljubavi. Kad Isus Mariju, svoju majku, predaje ljubljenomu učeniku, u tome se očituje njegova ljubav prema svim ljudima. Ljubljeni učenik je slika sviju nas. Naša je zadaća ljubav, koja se pojavljuje u Mariji, izvoru ljubavi, uzeti u našu kuću, „u svoje vlastito“, pustiti u najnutarnjiju nutrinu, u srce. Tada postajemo sposobni za ljubav, tada se više ne trebamo bojati da bi naša ljubav zbog onoga što nas izvana ometa, mogla biti razorena. Izvor ljubavi je u nama. On nam ne može biti uzet. Meditirajući o prizoru pod Isusovim križem dolazimo u dodir s ovim izvorom ljubavi u nama. Često postoji opasnost da ovaj izvor ljubavi u nama presuši ispod naslaga briga i dvojbi i zahtjeva upravljenih nama i drugima. Pripustivši u sebe treću Isusovu riječ, ona daje da izvor ljubavi koji je u nama poraste, te tako uđe i u našu svijest i prožme naše razmišljanje i govorenje i djelovanje. Kad izvor ljubavi prodre i u naše osjećaje, osposobit će nas za uspješan odnos prema drugim ljudima, prema prijatelju i prema prijateljici, prema suprugu ili supruzi.

Isus upućuje svoju majku na ljubljenoga učenika kao na njezina sina, a ljubljenoga učenika na Mariju kao njegovu majku. Majka i sin su pojmovi odnosa. Majka je uvijek u odnosu prema drugomu, a kao sin uvijek biva u odnosu na majku. Na križu postaje dakle vidljivo da istinski ljudi postajemo samo onda kad smo u odnosu prema drugim ljudima. Istodobno je križ, pod koji se Mariju i Ivana dovodi skupa, znak nade da će pod križem ozdraviti i naša bezodnosnost, da ćemo onda kad suprotnosti u nama međusobno povežemo, biti i sposobni za odnos u kojemu se uvijek i radi o tome da se suprotno odnosi prema drugome i tako može postati međusobno jedno.

MOLITVA

Ti me, Bože ljubavi, ispuni svojom ljubavlju. Ozdravi moj strah, moj kukavičluk, moje zatajenje i moju izdaju svojom ljubavlju. Sačuvaj me od očaja kad sam skrivio prema sebi, prema tebi i prema drugima. Podigni me kroz moje pogrješke i slabosti da kao Petar postanem sposoban ljubiti te na nov način. I dovedi me kroz sva iskustva razočaranja i povrjede u dodir s izvorom ljubavi koji u meni teče, i u kojemu tvoja božanska ljubav prožima moju ljudsku ljubav koja međusobno povezuje sve suprotno, u meni i u odnosima u kojima živim. I daruj mi sigurnost da sa svim svojim nemirom i svojim samopredbacivanjem mogu uvijek doći k tebi da počinem na tvome srcu kao Ivan, i tako kod tebe i u tebi nađem mir. Amen.

16

SRIJEDA VELIKOGA TJEDNA

U srijedu se kao Evanđelje uzima pripovijest o Judinoj izdaji, kako nam ju donosi Matej (Mt 26,14-25). Ali ja ne želim još jednom načinjati temu izdaje, nego jednu drugu temu koja mi u ovome Evanđelju upada u oči. To je tema izručenja i predaje. Juda odlazi k velikim svećenicima i govori: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati, izručiti?“ (Mt 26,15). U latinskome stoji ovdje riječ „tradere“ (u grčkome: paradoso), što bi moglo značiti i „izručiti“ i „predati“. U Isusovoj se muci dakle radi o „traditio“, o izručenju i predaji. Kratko nakon što je Isus rekao „jedan će me od vas izdati i izručiti“ (Mt 26,21) on lomi kruh i daje ga učenicima govoreći: „Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje“ (Mt 26,26). Isus se u Euharistiji izručuje nama. On se predaje nama. Predaje se nama. A to je najdublja jezgra svih predaja, svake tradicije do koje u Crkvi jako držimo: da se u tradiciji sam Isus predaje nama. Kad donosimo samo norme i obrede, tradicija postaje prazna. Stvar je u tome da se u predaji sam Krist izručuje i predaje nama.

Pavao u vezi s Euharistijom govori vrlo svečano o predaji: „Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje – za vas (quod pro vobis tradetur). Ovo činite meni na spomen“ (1 Kor 11,23-24). U latinskome stoji ovdje tri puta riječ „predati“. Ona može značiti ne samo predaju, koju je Pavao primio od apostola i Prve crkve, nego i predaju ili izručenje od Jude i predaju Isusova tijela u kruhu za nas. Pavao opominje Korinćane da ostanu vjerni predaji. On se kod svoje tradicije poziva na samoga Isusa. On je ovu predaju primio od njega. I stoga neka i kršćani kod Večere Gospodnje misle uvijek na Isusa Krista koji nam je naredio slaviti Večeru Gospodnju. U pravome slavljenju euharistije radi se o tome da naviještamo Gospodinovu smrt dok on ne dođe. To nije tek gozba sićenja kako su neki u Korintu krivo razumjeli. Sam Isus je u Euharistiji nazočan. On se izručuje nama. On izvršava izručenje koje je u svojoj smrti iskusio na vlastitome tijelu predajući se nama. Izručenje je temelj naše predaje, naše tradicije. Bog je svoga Sina predao nama. Dao ga je u naše ruke, da bismo ga prihvatili i dopustili da nas prožmu njegov Duh i njegova ljubav.

Sam Isus govori u svojim nagovještajima muke uvijek iznova o izručenju: „Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti“ (Mt 17,22-23). U govoru o poslanju pretkazuje svojim učenicima da će i oni biti predani od ljudi koji se bore protiv njih i njihove vjere: „Brat će brata predavati u smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih“ (Mt 10,21). Izručenje i predaja bit će dakle i obilježje kršćana. Što to za nas znači? Ako se zauzimam za ljude, ja se izručujem njima. Dopustim li da se moja snaga ulijeva u posao, sam se predajem djelu na koje me je Bog pozvao. Suprotno izručenju i predaji je: zadržati sama sebe, vrtjeti se oko sama sebe, štedjeti svoju vlastitu kožu. To što Isus govori za sebe, vrijedi i kao temeljni zakon kršćanina: „Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj preda kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). Samo ako se izložimo zadaći koju smo preuzeli naš će život roditi rod. Tada ćemo biti i ljudima ne samo izručeni, nego i predani, njima darovani. Postat ćemo blagoslov za druge kao što je i Krist

17

postao blagoslovom za nas. Samo tako nastaje i preko nas dobra tradicija koja se nastavlja i poslije naše smrti. Jezgra svake tradicije jest da se ljude izruči i preda, da se oni predaju za druge i za Boga. O tome bismo trebali uvijek razmišljati ako ljubimo tradiciju. Što uistinu ljubim kad recimo u obredima svoga života jako držim do tradicije? Nije li to naposljetku predanje mojih predaka koje se u ovim obredima izražava? U obredima imam udio na njihovoj snazi vjere, na njihovu predanju, u kojemu su se oni otvarali Bogu i u njega pouzdavali. POTICAJI ZA DAN

1. Pitaj se iz koje predaje ti živiš. Zamisli si da je srž predaje koju slijediš sam Krist. On se i za tebe predao u smrt. I on ti predaje ljubav koja je postala vidljiva u njegovoj smrti dajući ti u Euharistiji svoje tijelo i svoju krv. Ali pitaj se i to što su ti predali tvoji roditelji, tvoj djed i baka, tvoji predci. Oni ti sigurno nisu predali samo nauk, nego i iskustva, životne mudrosti, djelić samih sebe. Predali su ti to da ti iz toga možeš živjeti. I zamisli si što ti je predala Crkva – unatoč svim pogrješkama i slabostima koje u Crkvi vidiš – i što su ti predali mistici, sveci, teolozi i što ti je predala pučka pobožnost u pjesmama, molitvama, spoznajama, obredima. Zahvali Bogu za sve to što ti je predano da bi mogao iz toga živjeti. I razmisli, koje su obrede tvoji predci prakticirali upravo u Velikome tjednu i na Uskrs. Možeš ove obrede ove godine svjesno vršiti i sebi zamisliti da ulaziš u njihovo predanje Bogu i u njihovu vjeru i u njihovu ljubav.

2. Razmisli gdje se ti predaješ drugima i gdje se predaješ Bogu. Jesi li spreman izručiti sebe Bogu, staviti mu sebe na raspolaganje ili želiš živjeti samo svoje vlastite predodžbe o životu. Predaja nije nikada samo nešto ugodno. Isus je to u svome izručenju morao bolno iskusiti. Ali predaja i oslobađa. Kad sebe izručim nekoj stvari, osobi, kad sebe izručim Bogu, oslobađam se vlastitoga ega. I moj život postaje odjednom plodan. A od mene će se dogoditi predaja drugima iz koje oni tada mogu na dobar način živjeti.

ČETVRTA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR POVJERENJA

Četvrta Isusova riječ, koja stoji između svih riječi iz Lukina i Ivanova Evanđelja, jest riječ koju nam donose Matej i Marko: „O devetoj uri povika Isus iza glasa: Eli, Eli, lema sabahtani? To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46; usp. Mk 15,34). To je riječ koju Isus govori u naš strah od napuštenosti i ostavljenosti da ga preobrazi.

Ovaj Isusov glasni krik na križu oduvijek je uznemirivao teologe. Kako se Isus, Sin Božji, može osjećati napuštenim od Boga? Nije li se Isus osjećao napuštenim ne samo od svojih učenika, nego i od Boga? Bog nije zahvatio u ubitačno djelovanje velikih svećenika i Rimljana. Matej, koji nam donosi ovaj Isusov krik ostavljenosti, govori nam o Isusovoj muci kao da je Bog odsutan. Bog ne zahvaća. On svoga Sina prividno prepušta rukama grješnika. Ali Isus se usred ove prividne ostavljenosti od Boga obraća Bogu. Premda ne osjeća tla pod svojim nogama, osjeća se i u bezdanosti svoje napuštenosti ipak od Boga nošen. A ta Isusova riječ o ostavljenosti prvi je redak psalma 22, u kojemu se molitelj bori sa svojim očajem, ali naposljetku ipak moli s potpunim povjerenjem. Tu u Psalmu stoji: „Iz krila majčina ti si me izveo“ (Ps 22,10). Židovski teolog Pinchas de Lapide vidi upravo u reakciji onih koji stoje uokolo križa jasno upućivanje na to da je Isus molio čitav Psalam. „A neki od nazočnih, čuvši

18

to govorahu: Ovaj zove Iliju!“ (Mt 27,47). Iz prvoga retka ni jedan Židov to ne bio mogao čuti. A u jedanaestome retku stoji: „Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj.“ „Ti si Bog moj“ stoji u hebrejskome „Eli atta!“ Ali to se zacijelo akustički može razumjeti i ovako: „Elia ta = Ilija, dođi!“ (Lapide 99). Lapide navodi i jedan drugi razlog zašto je Isus na križu molio čitav psalam. Matej je u smrtni Isusov povik uveo sa: „phone megale legon = povika iza glasa“. „Legon“ za pobožnoga Židova znači uvijek: „recitirao je“ Psalam. Prvi redak jednoga psalma upućuje uvijek na čitav psalam (usp. Lapide 90). Ako si zamislim da je Isus na križu recitirao čitav psalam, tada mi na nov način prosijava tajna njegova umiranja. Isus je na križu svu svoju nevolju stavio pred Boga, ali Boga se čvrsto držao. Tako je Isus prema izvješću o njegovoj nevolji molio s potpunim pouzdanjem: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo“ (Ps 22,25). I svoju molitvu na križu zaključuje rečenicom: „Njemu će se jednom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze, i moja će duša za njega živjeti, njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat' sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: 'Ovo učini jahve'“ (Ps 22,30-31). Tako se Isusova napuštenost slijeva u duboko pouzdanje da će Bog stajati uz Isusa i da će i u smrti biti obuhvaćen Bogom, i u sigurnosti da će njegova smrt, u kojoj ustrajava do kraja u svojoj ljubavi, postati spasonosan čin za čovječanstvo.

Unatoč svemu pouzdanju koje nam u ovoj Isusovoj molitvi psalma naposljetku dolazi ususret, trebali bismo ipak meditirati i o kriku ostavljenosti. Ako se sam Isus za trenutak osjećao na križu napušten i u ovoj nutarnjoj nevolji glasno izvikuje svomu Ocu, tada nam govori da ne prelazimo preko svoje vlastite ostavljenosti, nego ju pripustimo. Mi se često osjećamo od ljudi ostavljeni na cjedilu. Upravo onda kad ih trebamo, oni se povlače. I mi se plašimo da ćemo biti napušteni. Naš prijatelj, naš bračni drug mogli bi nas napustiti. Ovaj strah ima svoj razlog u ranim djetinjim iskustvima napuštenosti. Tu su nas roditelji ostavili same kad smo vikali. Ili nas je napustio otac jer se odvojio od obitelji. Ili nas je napustila majka svojom preranom smrću. Takvi se strahovi u nama svako malo javljaju. Isusov krik nas ohrabruje da se izložimo ovomu strahu. Njegova vlastita napuštenost, koja se tijekom moljenja pretvara u pouzdanje, želi i naše strahove preobraziti u sigurnost da nas Bog neće napustiti. Ali katkada sebe doživljavamo kao da nas Bog napušta kad ne zahvaća, kad se sve na nas sruši, kad smo neizlječivo bolesni, kad s nama ne ide dalje niti u zvanju niti osobno, kad sve prijeti kao da će završiti u slijepoj ulici. Molitva treba i tužaljku i optužbu. Samo ako smognemo hrabrosti da k Bogu viknemo svoju tužaljku, naša će se ostavljenost preobraziti i mi ćemo s Isusom smjeti priznati: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo. Zato ću te hvaliti u zboru veliku, pred vjernicima tvojim izvršit' zavjete. Siromasi će jesti i nasitit će se, hvalit će Jahvu koji traže njega: nek' živi srce vaše dovijeka!“ (Ps 22,25-27).

U nama je ne samo strah da ćemo biti napušteni nego i izvor povjerenja. Ali mi do ovoga izvora povjerenja u sebi dopiremo samo onda kad prođemo kroz strah. Izvor povjerenja teče na dnu naše duše. Ali na dno duše dospijevamo samo onda kad prođemo kroz emocije i strahove naše duše. Četvrta Isusova riječ na križu, koja je ponajprije krik napuštenosti a zatim se ipak pretvara u povjerenje u Oca kojemu Isus izvikuje svoju napuštenost, želi nam postati vođom i pratiteljem koji će nas provesti kroz vlastite osjećaje napuštenosti do na dno naše duše. Najprije ćemo dakle Isusovu riječ staviti u našu napuštenost. Ona će nas zatim preko napuštenosti pratiti do izvora povjerenja. Po Isusovoj riječi, koja u meditaciji ili u slušanju divne glazbe Heinricha Schütza ili Josefa Haydna u nas prodire, izvor povjerenja u nama će se penjati i sve više prožeti naše razmišljanje i osjećanje.

19

MOLITVA

Milosrdni Bože, tvoj Sin Isus Krist predao se u smrt za nas, dakle i za mene osobno. Predao se za mene da bih ja živio od njegova predanja, od njegova izručenja. On mi je u svojoj smrti predao svoga Duha. Izdahnuo ga je da bih ga ja udahnuo i bio njegovim Duhom prožet. Molim te, ispuni me danas svojim Duhom ljubavi i predanja. Učini me spremnim izručiti sebe ovomu danu s njegovim zahtjevima, predati se ljudima koji od mene nešto hoće, predati se trenutku susreta. Otvori moje oči za tajnu izručenja, tradicije, u kojoj stojim i u kojoj se naposljetku susrećem s tvojom ljubavlju koja se za mene izručila. Dopuštam da živim od tvoga predanja, da bi moj život donosio rod i svrstao se u izručenje tvoje ljubavi da bi ljudi oko mene i po mome predanju živjeli kao što i ja iz tvoga predanja primam pravi život. Amen.

20

VELIKI ČETVRTAK

Ime Veliki četvrtak (njem. Gründonnerstag) dolazi od plakati (njem. greinen = weinen). Podsjeća na suze koje kao pokornici trebamo lijevati jer smo Isusa u svome životu opet i opet izdali. Ali drugi jezici taj dan tumače drukčije. U latinskome stoji: In coena Domini = Dan Večere Gospodnje“. Francuzi ga nazivaju „Jeudi-Saint = Sveti četvrtak“. Toga se dana u Prvoj crkvi događalo pomirenje pokornika. Ujutro Velikoga četvrtka posvećuje i blagoslivlje biskup u vlastitoj crkvi sveta ulja: krizmu, katekumensko i bolesničko ulje. Ova se ulja zatim odnose u sve župe i svečano unose u župnu crkvu na misi Večere Gospodnje. Ipak u središtu ovoga dana stoji svečanost Večere Gospodnje koju je ustanovio Isus te večeri prije svoje muke.

Za mene su ove tri važne teme o kojima toga dana trebamo meditirati: euharistijska gozba koju je ostavio Isus kao oporuku svoje ljubavi, pranje nogu kao izraz čitava njegova života i njegove ljubavi i samoća Maslinske gore u kojoj se sam hrva sa svojim Ocem. Zato želim kratko razmatrati o ove tri teme.

Na Veliki četvrtak spominjemo se ustanove Euharistije. Isus je sa svojim učenicima održao posljednju gozbu prije svoje smrti, oproštajnu večeru. Kod ove gozbe na nov je način protumačio obred pashalne gozbe. Kruh, koji je razlomio učenicima za njega je postao znakom njegove nasilne smrti u kojoj je dao sebe slomiti za nas da se mi u svome životu ne bismo slamali. On svojim učenicima daje ne samo razlomljeni kruh kao znak svoje smrti, nego im i govori: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.“ On u razlomljenome kruhu daje sama sebe. Daje sebe sa svojom ljubavlju koja svoj vrhunac doseže u njegovoj smrti na križu. I pruža im kalež s riječima: „Pijte iz njega svi; ovo je krv moja, krv saveza koja se prolijeva za otpuštenje grijeha“ (Mt 26,27 i dalje). Vino je za Židove i Grke znak ljubavi. Vino postaje slika Isusove ljubavi kojom se predao za nas na križu. U vinu pijemo njegovu ljubav koja je čovjekom postala, njegovu božansku ljubav. U pijenju vina postajemo jedno s Kristom. Isus poistovjećuje vino sa svojom krvlju koju je iz ljubavi za nas prolio. Ljubav je uvijek povezana s krvlju. Mi govorimo o krvi srca onih koji ljube. Isus vidi u krvi kao prvo izraz svoje ljubavi, zatim govori o krvi saveza. Podsjeća na savez kojega je Bog sklopio sa svojim narodom. Isus u svojoj smrti na križu obnavlja ovaj savez. Bog se u svome Sinu povezuje zauvijek s nama. Krvlju svoga Sina opečaćuje ovaj savez. I premda mi ovaj savez uvijek iznova kršimo, Bog ga neće kršiti. On se uz nas vezao zauvijek ljubavlju koja nikada ne prestaje.

Maria Caterina Jacobelli, talijanska folkloristica, tajnu gozbe shvaća kao žena i majka polazeći od ljudske ljubavi: „Koja majka, koja ljubeća, tijesno priljubljeni uz tijelo vlastitoga novorođena djeteta ili vlastitoga muža nije osjetila snažnu želju sebe učiniti hranom za to ljubljeno biće? Koja majka nije čeznula za tim da to tijelo, koje je od nje izišlo, primi ponovno? Tko od onih koji ljube nije u zagrljaju ljubavi zubima obilježio tijelo vlastite žene ili vlastitoga muža? 'Želim te poljupcima pojesti'… Tko ovu rečenicu još nije izrekao ili čuo? To

21

znači: s ljubljenim se povezati u jedinstvu koje sve guta, postati hrana pretvoriti se u život, postati uzajamna hrana da živimo skupa u savršenu jedinstvu koje je puno savršenije od spolnoga.“ Budući da je Isus svim ljudima u svako vrijeme htio tjelesno pokazati svoju ljubav, ustanovio je svetu gozbu. Ona je oporuka njegove ljubavi, mjesto na kojemu uvijek ponovno smijemo iskusiti njegovu ljubav svim svojim osjetilima. Kad u kruhu blagujem i žvačem njegovo tijelo, zamišljam si da je to poljubac njegove ljubavi. I kad u vinu pijem njegovu krv, koju je za nas prolio iz ljubavi, na pamet mi pada rečenica iz Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je tvoja slađa od vina“ (Pj 4,10). I druga rečenica: „Ljubav je jaka kao smrt“ (Pj 8,6).

Gozbu se slavi uvijek s drugim ljudima. Posljednja večera nas sjedinjuje ne samo s Kristom, nego i s vjernicima, koji sa mnom slave Presvetu Euharistiju. Euharistijska gozba je početak Crkve. Ovdje je oblikovana Crkva. Ovdje se ljudi u Kristu međusobno povezuju. Ovo je za prve kršćane bilo duboko iskustvo: da su u svetoj gozbi Židovi i Grci, muško i žensko, siromah i bogataš, gospodari i robovi postali međusobno jedno. Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojemu crkvena zajednica slavi svoj pravi temelj: Sam Krist je spona koja međusobno povezuje ljude. Ova spona drži bolje od osjećajâ koje međusobno dijelimo. To je božanska spona koja još i danas može međusobno sjediniti najrazličitije ljude.

Za vrijeme euharistijskoga slavlja na Veliki četvrtak čita se Evanđelje o pranju nogu (Iv 13,1-17). Za Ivana je to oproštajni obred kojim Isus sažima još jednom čitav svoj život i izražava najdublju namjeru svoga djelovanja. Isus je u svome životu postao rob. Prignuo se do čovjeka do u prašinu njegovih nogu. A cilj njegova života bio je očistiti i ozdraviti čovjeka. Izvanjski čin postaje simbolom nutarnje stvarnosti. Isus odlaže haljinu svoje božanske naravi i pojavljuje se s lanenim platnom kao rob. Bog postaje čovjekom i djeluje prema nama ljudski. Perući nam noge iskazuje nam služenje u ljubavi.

Simbolika pranja nogu postaje vidljiva i u Isusovu razgovoru s Petrom. Petar ne želi dopustiti pranje nogu. On to očito razumije kao službu roba. Isus mu odgovara: „Što ja činim ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš kasnije“ (Iv 13,7). Pranje nogu upućuje na jedno drugo događanje, naposljetku na Isusovu smrt. Ono je slika posljednjega služenja koje će Isus iskazati učenicima, njegove prijateljske smrti na križu. Tko odbije ovo služenje, nema dijela na otkupljenju, na Isusovoj slavi: „Tko je okupan, sav je čist i ne treba oprati drugo nego noge“ (Iv 13,10). Učenici su već očišćeni njegovim djelovanjem i njegovim riječima. Tko vjeruje u Isusa, nad njim svijet svojim mjerilima nema više nikakve vlasti. On neće biti više uprljan svjetskim igrama moći, intrigama i neumjerenim težnjama. Pranje nogu za Isusa je znak njegova još predstojećega djela ljubavi, njegove smrti na križu. U njemu se dovršava njegova ljubav. U vjeru spada da učenici vjeruju ne samo Isusovim riječima, nego prije svega njegovu umiranju. U njemu se dovršava vjera kršćanina da on u toj smrti na križu vidi najveći iskaz Isusove ljubavi.

Isus se na križu prigiba najdublje k nama ljudima. Prigiba se do u prašinu smrti. Na križu dodiruje naše noge i pere ih. Noge su slika našega odnosa prema svijetu. Njima stupamo u svijet i prljamo se. Isus nas dodiruje na svjetovnome mjestu, da nas oslobodi vlasti svijeta. Ali noge su i najranjivije mjesto. Grci govore o Ahilovoj peti. Za gnostike su pete zaposjednute demonima i određivane nagonima, prije svega seksualnim nagonom. Za druge narode, recimo za Indijce, noga je sjecište između duha i tijela. Preko nogu duh dospijeva u tijelo. Drugi narodi noge dovode u vezu s darom ozdravljenja. Antikna služba pranja nogu nikada nije bila samo čišćenje, nego uvijek i ozdravljenje. Budući da se normalno nisu nosile sandale, noge se često pri hodu ozlijedilo. Rob je tražio rane po nogama i utrljao ih uljem da ih ozdravi. Isus u svojoj smrti na križu dodiruje naše rane i ozdravlja ih svojom ljubavlju. Najranjivije naše mjesto jest smrt. Da smo smrtni, krhki, prolazni, za Grke je bila najveća

22

ugroza ljudskoga dostojanstva. Isus nas svojom smrću na križu ozdravlja od naše smrtne rane. I čisti nas od svega što nas prlja.

Pranje nogu je ne samo slika Isusova djelovanja sve do njegova križa, nego i uzor nama kršćanima. Isus upućuje učenike na svoj čin. On je Gospodin i Učitelj. „Ako dakle ja Gospodin i Učitelj vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge“ (Iv 13,14). I mi se kao i Isus trebamo prignuti k svojoj braći i sestrama i dodirnuti ih ondje gdje su uprljani, gdje sami sebe ne mogu prihvatiti. Trebamo ih očistiti svojom ljubavlju. Tko se osjeća ljubljen, osjeća se besprijekornim i čistim. Prestaje sebe mrcvariti osjećajima krivnje. Bezuvjetna ljubav oslobađa ga od njegova samoobezvrjeđivanja i samopreziranja. I trebamo jedni druge dodirnuti na našim ranama. Tko dodirne gnojnu ranu drugoga, uprljat će svoje ruke. Potreban je ljubeći i nježan dodir, pomazanje uljem ljubavi da bi rane mogle zacijeliti. Isus poziva svoje učenike na novo ponašanje. On želi zajednicu prijatelja u kojoj će jedni drugima iskazivati prijateljsko služenje pranja nogu. Želi zajednicu braće i sestara u kojoj jedni druge bezuvjetno prihvaćaju i ljube da bi se svatko u ovoj zajednici osjećao besprijekornim i čistim.

Treća tema na Veliki četvrtak jest Isusovo usamljeno hrvanje na Maslinskoj gori. Nakon Euharistije oltar se ogoli i euharistijski darovi donesu u kriptu. Ondje kod nas dolaze mladi, gosti i monasi tijekom čitave noći uvijek po jedan sat na osobno klanjanje. Oni hoće bdjeti s Isusom i s njime se hrvati oko onoga što je za njih volja Božja. Matej govori za Isusa: „Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!“ (Mt 26,37 i dalje). Ali i uporno Isusovo zaklinjanje ne može učenike dovesti do toga da s njime bdiju. Oni spavaju i ostavljaju Isusa sama u njegovu hrvanju s Ocem. Isus na Maslinskoj gori ispunja molitvu koju nas je sam naučio: da se dogodi Očeva volja, premda ga mi ne razumijemo: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Isus hoće umaknuti trpljenju i smrti. Ali on moli predajući sebe Očevoj volji: „Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja“ (Mt 26,42). Kao Isus trebamo se i mi u molitvi Očenaša predati Božjoj volji, s povjerenjem da će njegova volja biti za nas i za druge na spasenje.

Kad sam započeo držati u Velikome tjednu tečajeve za mlade, pozivao sam mlade da sami pođu u noć i kao Isus hrvaju se s Bogom, što je zapravo Njegova volja. Tada je bilo vrijeme kad su mnoga subraća napuštala našu zajednicu. I još se mogu jako dobro sjetiti noći u kojoj sam i sam pošao u mrak i pitao se zašto još uvijek ostajem. U meni se tada dogodilo nešto što je bilo u skladu s Isusovom molitvom. Mogao sam dopustiti da padnem u Očevu volju ne gledajući druge ostaju li ili odlaze. To mi je tada darovalo nutarnju jasnoću i čvrstinu. Svakomu od nas čini dobro nakon svečanosti Večere Gospodnje izići u tamu noći i pitati se što je za njega volja Božja. Ili pak može u crkvi, koja je tijekom čitave noći otvorena, bdjeti s Isusom i zajedno s Isusom moliti da se dogodi volja Božja. Tada će s Isusom usred sukobâ svoga života iskusiti nutarnju slobodu. Postat će slobodan od očekivanja ljudi i od svojih vlastitih predodžbi o životu i u volji Božjoj naći duboki mir i upokojiti se.

POTICAJI ZA DAN

Budući da sam vježbu pranja nogu predlagao u vezi s pomazanjem Isusa od Marije, za Veliki četvrtak želim preporučiti druge dvije vježbe.

1. Slavljenje Euharistije hoće posvetiti i gozbe u obitelji. Isus je – tako govore trojica evanđelista – slavio posljednju gozbu kao pashalnu gozbu. Židovi su pashalnu gozbu slavili u obitelji. Gozba u obitelji bila je osvjedočenje da je Bog zaštitni bedem našega

23

života, da ondje, gdje je u našoj sredini Bog, vlada mir. U obitelji se mislilo na to što nam je Bog učinio. Zato možeš pokušati ovoga dana kod kuće održati jednostavnu gozbu, u kojoj možeš svjesno iskusiti darove stvorenja kao darove Božje. To što u Euharistiji doživljava svoj vrhunac, događa se u svakoj gozbi: mi u darovima kruha i vina primamo Božju ljubav, Božju skrb, Božju blagonaklonost, Božji blagoslov. Gozba je mjesto razmjene. Ali ti možeš gozbi u obitelji na Veliki četvrtak dati poseban naglasak, da ju blaguješ šuteći. Netko može – kao što je uobičajeno u samostanu – pročitati nešto iz Biblije ili neke druge religiozne knjige. Najprikladniji su Isusovi oproštajni govori u Ivan poglavlja 13 - 17. Kad netko ove riječi glasno čita, a svi drugi šuteći uživaju u Božjim darovima, obitelj tada iskusuje nešto od onoga za čime su čeznuli Židovi na Pashi: za prostorom koji Bog štiti, za prostorom mira, za prostorom Pashe, prijelaza iz ovoga čisto svjetovnoga svijeta u svijet Božji koji nas već sada okružuje, u kojemu smo zaštićeni od svih prijetećih i kaotičnih sila ovoga svijeta.

2. Isus je nakon zajedničke gozbe prekoračio potok Cedron. Ušao je u noć. On je – ispunjen ljubavlju – zakoračio u vlast tame da ju rasvijetli. Možeš te večeri – nakon gozbe ili nakon bogoslužja – svjesno jednom sam izići u noć. Pritom te mogu pratiti dvije misli: Prva misao: ti u tamu izlaziš s Kristom u svome srcu. Ništa te ne može ugroziti. Jer Krist, život je u tebi. On je jači od svake vlasti tame i smrti. Tada možeš iskusiti nešto od onoga što se događa u Isusovoj muci. On se predaje u ruke moćnika da ih pobijedi svojom ljubavlju. Ništa te ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Druga misao: Ti s Isusom izlaziš u njegovu osamljenost, u njegovo hrvanje na Maslinskoj gori. Postavljaš si u ovoj osamljenosti pitanje što Bog danas od tebe hoće. Je li tvoj život, takav kakav je sada, u redu? Ili bi trebao, kao odgovor na Isusov križ i uskrsnuće, promijeniti nešto u svome životu? Možda bi trebao postaviti nove naglaske u svome životu? Zamoli Boga da te prati na tvome putu i da ti – kao i svomu Sinu Isusu na Maslinskoj gori - pošalje anđela koji će te okrijepiti.

PETA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR PREOBRAZBE

Peta riječ koju Isus govori na križu, u latinskome i grčkome samo je jedna riječ: „dipso“ ili „sitio“. Ivan u ovu riječ uvodi riječima: „Kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče' Žedan sam'“ (Iv 19,28). Ova se Isusova riječ odnosi na Psalam 22,16, kojega je Isus molio na križu: „Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene.“ Poziva se i na Psalam 69,22 u kojemu su evanđelisti otkrivali druge crte Isusove muke. Ondje stoji: „U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše.“ U Isusovu trpljenju ispunja se Pismo. Njegovo umiranje stoga za Ivana nije nikakav neuspjeh, nego prema Pismima. U njemu se naposljetku dovršava obećanje spasenja, kako su nam to navijestili psalmi i proroci.

Ali Isusova žeđ ima i simbolično značenje. Isus se u žeđi solidarizira s ljudima. Tu se on osjeća jedno sa Samarijankom, kojoj je za njezinu žeđ obećao da će joj dati vode koja će zauvijek utažiti njezinu žeđ: „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14). Na križu žedni Isus ispunja žeđ ljudi za ljubavlju koja ne prolazi. Isusova žeđ ima i jedno drugo značenje. Isus žeđa za čovjekom. On čezne za tim da čovjek vjeruje, da otvori svoje oči za tajnu božanske ljubavi koja se dovršuje na križu. On čezne za tim da čovjek svoju žeđ usmjeri na Boga i u Bogu nađe taženje svoje žeđi i svoje čežnje.

24

Isus pije ocat koji mu pružaju. U octu iskapljuje gorčinu ljudi. On upravo tako oslobađa čovjeka otrova njegovih ogorčenih osjećaja. Crkveni su oci ovaj prizor usporedili s pripoviješću o pretvorbi gorke vode Mojsijevim štapom. Po križu – misle crkveni oci – Isus je gorku vodu naše ljutnje, našega razočaranja, našega straha, naše rezignacije pretvorio u slatku vodu koja može utažiti našu žeđ. Tako nas peta Isusova riječ upućuje na izvor preobrazbe. U Euharistiji slavimo pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista. Riječ „Žedan sam“ i Isusovo pijenje octa kao odgovor na ovu riječ pokazuje nam da Isusova ljubav sve gorko i kiselo u nama pretvara. Često nismo zadovoljni sobom. Tada mislimo da sve na sebi moramo promijeniti da bismo postali drukčiji. Ali u ovome mijenjanju često se krije agresija. Ja nisam dobar. Stoga sam ljut na sebe. Pretvorba je blaža. Ona se događa na meni. Ja se pretvaram u lik koji je Bog o meni načinio. Peta Isusova riječ stavlja nam pred oči lijepu sliku pretvorbe: Isus preuzimajući u sebe sve od čega ja podrigujem, što na sebi ne mogu prihvatiti, čime nisam zadovoljan, takoreći pije, pretvara i čisti me od svega što u meni smućuje izvornu Božju sliku. A svojim pijenjem kaleža gorčine dovodi me u dodir s mojom pravom žeđi, s mojom dubokom čežnjom za jasnoćom i nepatvorenošću.

Isus ovu riječ govori u naš strah od pregladnjelosti i prežednjelosti, u strah da ćemo biti prikraćeni. Mnogi se ljudi plaše da u životu neće dobiti ono što bi rado imali, da će ih Bog ili ljudi previdjeti. Isus izgovara riječ koju svi poznajemo: „Žedan sam.“ Žedni smo ljubavi, života, naklonosti. Kad meditiramo o svojoj žeđi i taženju žeđi u pijenju vode ili vina, dolazimo do dublje žeđi naše duše. To je žeđ da ne presušimo, da život ne ostane prazan, da se naši životni duhovi ne ugase, a mi samo još vegetiramo. Kad pijemo vodu, osjećamo se opet osvježeni. Ili kad popijemo gutljaj vina, uživamo život, kušamo ponovno život. Žeđ hoće da bude utažena. Izraz „utažiti“ (njem. stillen) odnosi se na majku koja taži žeđ žedna djeteta. A utažiti je povezano i s tišinom. U tišini se žeđ javlja u našoj duši. Ovu duboku žeđ ne možemo nadglasati vanjskom bukom. Ova žeđ hoće da bude utažena. Krist nam svojom petom riječju na križu obećava da će utažiti našu najdublju žeđ za ljubavlju, da ćemo u njemu biti utišani, jer njegova ljubav našu najdublju čežnju dodiruje i ispunja i stišava. Euharistija je konkretno mjesto na kojemu Krist toli našu glad i utažuje našu žeđ svojom utjelovljenom ljubavlju.

MOLITVA

Gospodine Isuse Kriste, ti si nam u Euharistiji ustanovio oporuku svoje ljubavi. U svetoj gozbi smijemo iskusiti da nas ljubiš do kraja. U jedenju i pijenju smijemo ljubav uživati i tjelesno osjetiti. Molim te, daj mi sve dublje spoznavati i iskusiti tajnu Euharistije. Daj mi vjerovati u ozdravljujuću snagu tvoje ljubavi koja pretvara moj strah od prikraćenosti, od premalo ljubljenosti u zahvalnost da u pričesti smijem biti potpuno ispunjen tvojom ljubavlju. Daj mi večeras bogoslužje Velikoga četvrtka doživjeti novim očima i otvorena srca. Daj mi biti nazočan kao i Petar koji je bio posve očaran kad si mu oprao noge. Daj mi biti otvoren kao Ivan, ljubljeni učenik, da u svetoj gozbi uistinu osjetim tvoju ljubav i da tvoja ljubav utoli moju najdublju glad i utaži žeđ, da se u tvojoj ljubavi smirim kao što i psalam govori: „Ja sam se upokojio i smirio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke duša je moja u meni“ (Ps 131,2).

25

VELIKI PETAK

Iz liturgije Velikoga petka želim izdvojiti samo dvije teme: muku koja se – ako je moguće – svečano pjeva, i otkrivanje i čašćenje Križa. Uvijek se čita Muka po Ivanu. Ivan u svojoj Muci izvješćuje o Isusu kao o onomu koji kroz trpljenje ide uspravan. Razlog za to da mu oružnici, vojnici plaćenici i upravitelj Poncije Pilat naposljetku ne mogu ništa, jest njegovo kraljevstvo. Isus za sebe govori: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36). Budući da je u njemu nešto nad čime svijet nema nikakve vlasti, on može ići kroz muku ne dajući se njome prignuti niti satrti. Ova je riječ i za nas obećanje. Ni nas bolest, nesreća, neuspjeh nekoga životnog modela ne može baciti potpuno na zemlju, budući da u nama postoji nešto što nije od ovoga svijeta, nad čime svijet stoga nema nikakve vlasti. Slušajući Muku na Veliki petak – ako je moguće, treba ju pjevati –, slušamo ne samo o Isusovu trpljenju, nego o nadvladavanju trpljenja po onome koji nije od ovoga svijeta, u kojemu Božja ljubav trpljenje prožima i mijenja. I u Muci po Ivanu slušamo istodobno obećanje da nas ni trpljenje koje nas zadesi ne može slomiti, nego nas sve više otvara za ljubav koja je na križu zauvijek pobijedila mržnju. Isus se na križu proslavlja. Tako stoji često kod Ivana. Tu se njegova ljubav očituje. Proslava znači: ljubav postaje vidljiva pred čitavim svijetom.

Isusova smrt na križu za Ivana je dovršenje njegove ljubavi. U tri retka, u kojima Ivan govori o Isusovoj smrti, tri puta se nalazi riječ „telos – tetelestai“, koja znači kraj, dovršenje, dovršiti. „Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo (teleiothe) Pismo, reče: 'Žedan sam' (tetelestai). A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: 'Dovršeno je!' I prignuvši glavu, preda duh“ (Iv 19,28-30). Sve je ovdje puno simbolike. Isusova ljubav dolazi do kraja. On ljubi na križu ljude do kraja. U njima nema ništa što ne bi bilo dodirnuto ovom ljubavlju. Pismo se dovršava. Sve što se ovdje događa, ispunja čežnju za ozdravljenjem i promjenom koju nam pismo Staroga zavjeta u svakome retku stavlja pred oči. Isus je žedan. Postaje solidaran sa žeđu ljudi. On kao zastupnik pije ocat, gorčinu njihovih ranjenih osjećaja. U smrti uzima od njih gorčinu i dariva im za to svoga duha ljubavi kojega u smrti izdahnjuje. Zato može kao posljednju riječ reći: „Dovršeno je!“ Njegova je ljubav dovršena. Ona sve lomljivo čini cjelovitim. Isus sada svoga Duha ljubavi dariva ljudima. To se izriče riječju: „Preda svoga duha“. Ovdje u latinskome stoji: „Inclinatio capite tradidit spiritum“ – „Prignuvši glavu, preda duh.“ Isus se na križu milostivo prigiba k nama i predaje nam svoga duha da bismo sada ispunjeni njegovim duhom ljubavi živjeli na nov način i promijenili ovaj svijet. Kao drugo, izražava se cilj razapinjanja prizorom o kojemu nam govori samo Ivan. Jedan od vojnika „kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,34). Kršćanska je duhovnost ovaj prizor štovanja otvorena Isusova Srca razvila dalje. Iz Isusova

26

srca teče sada njegova ljubav na nas. Ivan ovdje rabi istu riječ, koju se rabi u Knjizi Postanka kod izvješća o stvaranju Eve iz boka Adama koji spava. Mi kao da se nanovo rađamo iz Isusova srca. Kao što Eva nastaje iz Adama, i mi nastajemo iz Isusova otvorena boka. Po Isusovoj smrti postajemo novi ljudi. Ivan svoje izvješće o Isusovoj muci dovršava riječju Pisma: „Gledat će onoga koga su proboli“ (Iv 19,37; Zah 12,10). U ovoj se riječi ispunja tipično grčka čežnja da se gledanjem mijenjamo. Gledajući na križ i na otvoreno Isusovo srce, ja se mijenjam, postajem ispunjen Isusovom ljubavlju. Kod proroka Zaharije prethodi neposredno riječ o gledanju: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni“ (Zah 12,10). Iz Isusova srca sam Bog na nas izlijeva duh milosni i molitveni. Njegova ljubav je ljubav koja ulazi u čovjekovo trpljenje i mijenja ga iznutra. I to je duh molitveni u kojemu mi sebe kao i Isus predajemo Bogu.

Ova riječ Ivanova Evanđelja tvori onda naposljetku i razlog za svečano čašćenje križa. Križ, koji je još zastrt rupcem, unosi se u crkvu. Svećenik zatim otkriva svaki dio križa i pritom svečano pjeva – uvijek višim glasom – okrenut narodu: „Evo drvo Križa na kojemu je Spas svijeta visio.“ A narod odgovara: „Dođite, poklonimo se.“ Svi kleknu u šutnji. Križ je u vrijeme muke bio zastrt. Jer u Prvoj crkvi na križu se nije prikazivalo trpećega Krista. Nego je križ bio znak trijumfa. Bio je ukrašen mnogim draguljima. Sada, nakon što je otpjevana Muka, može ga se otkriti. Sada ga se časti kao drvo na kojemu je visio Krist, Spasitelj. Križ je znak nade, da se svako trpljenje ovoga svijeta može promijeniti, da nas ništa što nas ometa ne može rastaviti od Boga. Nego križ postaje mjestom najveće Božje blizine, mjestom na kojemu Božja ljubav i na kojemu Isusova ljubav prema nama u njezinu dovršenju postaje vidljiva.

Pred križem se zatim pjeva tri puta „Sveti“: Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni! I pjevaju se takozvani Prijekori, stare Tužaljke u kojima sam Krist narodu predbacuje zašto ga je pribio na križ: „Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni!“ Svaki pojedini može zatim prići križu i častiti ga klečeći i ljubeći Isusove noge. U mnogim se crkvama ovo čašćenje Križa oblikuje i zajednički. Križ više nije oruđe trpljenja. On je pretvoren u znak spasenja. Zato se pjeva stara antifona: „Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu.“ Za mnoge je paradoksalno ljubiti križ. Oni se odupiru, budući da križ odmah povezuju s trpljenjem, možda čak i s mazohizmom. Ali kad ljubimo križ, mi tada ljubimo Isusovu ljubav koja se na križu očitovala, ljubav koja je jača od smrti, ljubav koja prolazi kroz trpljenje da sve u nama promijeni. Tako je čašćenje križa izraz zahvalnosti što je Isus za nas umro, što je za nas na kocku stavio svoj život, što je pokazao svoju ljubav do kraja. Poljupcem odgovaramo na Isusovu riječ: „Nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Iv 15,13).

POTICAJI ZA DAN

Veliku liturgiju popodne Velikoga petka određuje ovaj svečani dan koji je i od države (Njemačke) zaštićen kao dan tišine kada se ne smiju održavati plesovi ni športska natjecanja. Mladi navečer nose križ kroz šumu do kapele i sjećaju se Isusova križnoga puta. Drugi idu križnim putem koji vodi do nekoga hodočasničkog mjesta ili pak meditiraju o križnome putu koji je prikazan u crkvi. Dobro je da narod razvija takve oblike i dopusti da tajna dana Velikoga petka, prodre dublje u dušu. Za osobnu meditaciju preporučujem ti:

1. Izaberi različite geste križa. Možeš širom raširiti ruke kao što je Isus raširio svoje ruke na križu. Možda u ovoj gesti osjetiš da grliš čitav svijet, da su sve suprotnosti ovoga

27

svijeta i u tebi. Ali one te ne razdiru. Čine te širokim. Možeš pokušati ovu gestu i u ležanju i to na dva različita načina. U prvoj gesti ležiš na podu i ispružiš ruke desno i lijevo, dlanovima okrenutim prema gore. To je gesta otvorenosti, primanja. Možeš si zamisliti da u ovoj gesti Božja ljubav teče u sve suprotnosti tvoga tijela i tvoje duše. Zatim možeš dlanove okrenuti prema tlu. Pritom ćeš osjetiti nešto drugo. Ti si prikovan na samoga sebe. Ti sam si križ. Ne možeš pobjeći od svojih suprotnosti. To je poziv da prihvatiš sama sebe u svojoj suprotstavljenosti. Za Isusa je gesta križa gesta zagrljaja. On govori: „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). U otvorenoj gesti križa možeš sebi zamisliti da grliš čitav svijet. Naposljetku možeš načiniti i jednu drugu gestu koja ide više prema unutra. Prekriži svoje ruke na prsima. To je gesta zagrljaja sebe. Ljubazno prihvaćaš sve što je u tebi, uglednomu i neuglednomu, jakomu i slabomu, zdravomu i bolesnomu. Zamisli si da si od Krista potpuno prihvaćen. I kao posljednju gestu možeš načiniti znak križa. Vršcima svojih prstiju dodiruješ čelo i puštaš da Kristova ljubav teče u tvoje razmišljanje, zatim rukom dodiruješ trbuh i puštaš da Kristova ljubav struji u tvoju vitalnost i seksualnost. Zatim rukom pođeš do lijevoga ramena i do desnoga ramena. Isusova ljubav treba teći u tvoju nesvijest i svijest, u tvoja ženstvena i muževna područja, u tvoje srce i u tvoje djelovanje. U znaku križa iskusuješ tajnu otkupljenja po križu. Ljubav kojom nas je Isus na križu ljubio do kraja, prožima naše tijelo. Gotovo se urezuje u naše tijelo. To je nježna gesta ako ju činimo posve svjesno, gesta po kojoj se osjećamo potpuno prihvaćeni.

2. Pođi sam šetati u šumu ili svoj vrt. Uzmi jedan kamen i stavi ga na glavu. On je kao kruna koja te primorava da ideš uspravno kao kralj ili kraljica. Zatim neko vrijeme hodaj s kamenom na glavi i uvijek iznova sebi reci: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ Zamisli si da s ovom rečenicom ideš kroz bolest, kroz razočaranje, kroz ranjenost koju si iskusio u posljednje vrijeme. Tada ćeš usred ranjenosti, u osjetljivosti, u strahu, u slabosti u sebi osjetiti nešto što nije od ovoga svijeta, što je nedodirnuto svim ranjavajućim osjećajima. Tada ćeš naslutiti nešto od otkupljenja, koje se na Isusovu križu dogodilo za nas. Ono mijenja našu muku. Nećemo biti pošteđeni trpljenja. Ali kad nas ono snađe, Isus će nam pokazati put kako ćemo zajedno s njim moći ići kroz trpljenje, tako da nas ono više ne pritisne i ne ovlada nama.

ŠESTA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR OZDRAVLJENJA

U Ivanovu Evanđelju je posljednja Isusova riječ u grčkome jedna jedina riječ: tetelestai = Dovršeno je. Ivan ovu riječ donosi već na početku muke: „Budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio (eis telos)“ (Iv 13,1). Telos je cilj, dovršenje. A to je i riječ iz govora o misterijima. U misterijskim kultovima služi ona za posvećivanje u tajnu. Isus nas na križu posvećuje u tajnu ljubavi. Na križu nas je Isus ljubio do kraja. On to izražava ovom riječju: Djelo ljubavi je izvršeno, dovršeno. Isus je na križu sve ljudsko, čak i nasilnost ubojica, uvukao u svoju ljubav da ju promijeni. Na križu se dovršila njegova ljubav. I ujedno je on dovršio djelo koje mu je Bog naredio. Stoga je križ za Ivana ujedno i proslava Isusa po Bogu. Na križu sjaji najjasnije njegova ljubav, a u njegovoj ljubavi Božja slava. Riječ „tetelestai“ je ključna formula u misterijskim kultovima. Djelo ljubavi je dovršeno i posvećenost u tajnu ljubavi je izvršena. Sada se radi o tome da ispunjeni ovom ljubavlju živimo na nov način.

28

Riječ „Dovršeno je“, ili kako u latinskome stoji: „consummatum est“, govori Isus u naš strah od vlastite krhkosti. Jedna depresivna žena mi je pripovijedala da se plaši da je temelj njezina život loman, da bi se kuća njezina života mogla srušiti i da bi ona tada mogla još samo sjediti na hrpi ruševina svoga slomljenog života. Drugi ljudi se boje da se njihov život sastoji iz samih krhotina koje se ne daju sastaviti. Oni sebe ne doživljavaju cjelovitima i zaokruženima, nego rastrganima u mnoge dijelove. Isus u ovaj strah govori ovu riječ: „Svršeno je. Dovršeno je. To je postalo cjelovito.“ Križ, koji u sebi sjedinjuje sve suprotnosti, podupire ovu riječ o cjelovitosti. Isus je na križu dovršio svoje djelo ljubavi. Njegova ljubav čini cjelovitim sve što je lomno, što je rastrgano i prijeti da se raspadne.

Nakon ove riječi Isus prigiba svoju glavu i predaje duh. Isus se u svojoj smrti s ljubavlju prigiba k ljudima i predaje im svoj duh. Predaje ga dolje, k svim ljudima, koji stoje dolje na zemlji, koji su „down“, prignuti, razočarani, rezignirani. Na križu stvara Isus čovjeka nanovo. Isus na ljude izlijeva svoga Duha. Dovršena ljubav, koja je na križu postala vidljiva, širi se u svijet i otada je promijenila svijest ljudi. Ona je snaga koja ozdravlja čovjeka. Od ove ljubavi izlazi gibanje koje više nije moguće zaustaviti. Duh, kojega je Isus na križu izlio na nas, promijenio je naše razmišljanje i osjećanje na nov način kako to ni jedan događaj ni prije ni poslije nije bio u stanju. Isusov Duh postaje u nama izvorom spasenja, ozdravljenja, promjene i širenja svijesti. Duh, kojega Isus na nas izlijeva, spaja nebo i zemlju, povezuje Boga s nama ljudima i sjedinjuje u nama ono što je rastavljeno i razdrto.

Tako nas šesta Isusova riječ na križu upućuje na izvor ozdravljenja. Isusov Duh, koji se izlijeva na nas, ozdravlja naše rane i bolesti. Bolesni smo često kad u sebi nešto odvojimo. To, što smo odvojili, preuzima zatim tijelo. Riječ „Dovršeno je, izvršeno, učinjeno cjelovitim“ pokazuje nam da Isusova smrt na križu čini ponovno cjelovitim sve što smo potiskivali, tlačili i odvajali. Izvor spasenja sastoji se u tome da Isusova ljubav u nas struji i međusobno povezuje ono što mi ne sastavljamo. Mi često ne sastavljamo ljubav s agresijom, strah s povjerenjem, očaj s nadom, svijetlo u nama s tamnim, jako sa slabim, zdravo s bolesnim. Isusova ljubav povezuje u nama sve suprotstavljeno. To je pravo ozdravljenje da je sve u nama obuhvaćeno Isusovom ljubavlju. Bolest na ovaj način biva ponovno uzeta u naš život. Ona ne provodi neki poseban život. Slabo i bolesno smije biti. Ono je isto tako prožeto Isusovom ljubavlju. To nam usred bolesti omogućuje spašenost, cjelovitost, zdravost.

MOLITVA

Gospodine Isuse Kriste, ti si umro za mene da ozdraviš moj razdrti i slomljeni život, i sve suprotstavljeno u meni ispuniš svojom ljubavlju. Molim te, daj da tvoj križ postane za mene izvorom života i ljubavi, znakom nade da u meni ne postoji ništa što nije ispunjeno tvojom ljubavlju. Daruj mi odvažnosti da prihvatim svoju suprotstavljenost da zagrlim svoje suprotnosti. I daj mi danas meditirati o tvome križu, da bih sve više razumijevao tajnu tvoje ljubavi kojom si nas na križu do kraja ljubio.

Želim danas na ovaj značajni dan, kojega slavim skupa s mnogim vjernicima, izreći molitvu, koju Crkva svakoga petka moli u srednjemu času, a koja me uvijek iznova dotiče: Gospodine Isuse Kriste, krvlju koja teče iz tvoga boka raširio si mir nad najviše visine i najdublje dubine. Pošalji svoj mir među srdite ljude. Pomiri podijeljene i sij među njih svoj mir, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.“

29

VELIKA SUBOTA

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Mi monasi pjevamo samo časoslov. U psalmima različitih časova meditiramo da Isus leži u grobu, da je čitav svijet zaprepašten u šutnji pred tajnom: Bog je mrtav. Isus je ne samo umro, nego je bio mrtav tri dana. On je u svojoj smrti sišao u carstvo mrtvih. Otada su teolozi razmišljali o tome što to znači kad u Vjerovanju kažemo: „Sišao u carstvo smrti“ ili: „Sišao nad pakao“. Papa Benedikt XVI. pokušava tajnu ovoga članka vjere objasniti primjerom: „Dijete se boji kada sâmo mora ići po sumraku šumom, koliko god ga uvjeravali da nema razloga njegovoj bojazni. U trenutku kada se nađe u mraku sâmo i duboko doživi samoću, pojavljuje se pravi čovjekov strah, ne strah pred nečim, nego strah kao takav...“. „Kod djeteta će svakako nestati straha u času kad se pojavi jedna ruka koja će ga uzeti i povesti, u času kad ono čuje ljudski glas; dakle onda kad doživi blizinu čovjeka koji ga voli…“. I zatim kaže: „Kad bi postojala takva samoća, koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ; kad bi se došlo do tako duboke napuštenosti u kojoj se nikakav 'ti' ne bi više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća; to bi, drugim riječima, bilo ono što se u teologiji naziva 'pakao'“. „Zaista, jedno je sigurno: postoji samotnička noć, u kojoj nema nikakva glasa; postoje vrata kroz koja možemo stupiti samo kao samci: vrata smrti. Sva strahota svijeta u krajnjoj je liniji strah pred ovom samoćom.“ U taj strah od krajnje usamljenosti hoće prodrijeti poruka Velike subote: Krist je prošao kroz vrata posljednje usamljenosti. Sišao je u carstvo pakla. Ta poruka sada znači: „da i u posljednjoj noći, u koju više ne prodire ni jedna riječ, u kojoj smo svi kao uplakana odbačena djeca, postoji glas koji nas poziva, ruka koja nas prihvaća i vodi.“ Velika subota znači da je čovjekova usamljenost nadvladana jer je sam Krist u nju ušao. „Time je nadvladan pakao ili, točnije: smrt koja je prije bila pakao, sada to više nije. To dvoje sada više nije jedno te isto, jer se usred smrti nalazi život, jer je usred smrti nastanjena ljubav… Vrata smrti stoje otvorena otkako je u smrti nastanjen život, otkako u njoj prebiva ljubav“ (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS 2007., str. str. 294-302).

Ovu teološku poruku možemo prevesti i u našu psihu. Ona tada znači: Krist je sišao u carstvo sjena moje duše. Svaki čovjek ima u sebi jedan Had u kojemu stanuje sve ono što on u sebi nije pogledao, što je zgnječio ili potisnuo. Slaviti Veliku subotu znači stoga i da s Kristom silazim u vlastitu dušu, u ponore moje duše. To je nešto drugo od psihološkoga

30

istraživanja moje duše. Ja zajedno s Kristom svjesno silazim u carstvo sjena moje duše. Poznajem mnoge ljude koji se plaše tišine. Jedna žena je kazala da u tišini u njoj provali vulkan. A to vodi dotle da mora živjeti u neprestanu strahu od toga nutarnjeg vulkana. Ona troši puno energije da vulkan u njoj zatomi. Ali ako u prijeteći kaos moga vulkana siđem zajedno s Kristom, on će od mene uzeti strah. U meni neće više biti ništa u čemu ne bi stanovao on, kamo njegovo svjetlo i njegova ljubav ne bi doprli. Tako se na Veliku subotu na meni osobno događa otkupljenje koje se dogodilo na križu i u Isusovu silasku u carstvo smrti. Ja gubim strah od neotkupljenoga u meni. Jer Krist je sišao u sve neotkupljeno, mrtvo, ukočeno, potisnuto u meni. Ikone Istočne crkve izražavaju to ovako: Krist silazi u carstvo smrti i uzima mrtve za ruku i izvodi ih na svjetlo. Tako si mogu zamisliti da on mrtva mjesta u meni dodiruje svojom rukom i vodi ih u život i na svjetlo da bi po njemu sve u meni moglo živjeti.

POTICAJI ZA DAN

Na pozadini misli koje sam izložio, naslanjajući se na papu Benedikta XVI., želim ti predložiti dvije vježbe:

1. Zamisli si da te Isus uzima za ruku i uvodi u sve ponore tvoje duše. On ide ispred tebe. Rasvjetljuje sve tamno u tebi i uzima od tebe strah. Zamisli si da u tebi ne postoji više ništa što nije dodirnuto Isusovom ljubavlju i obasjano njegovim svjetlom. K tomu je dobro da si priuštiš vrijeme za dulju šutnju. Sjedni u osamu. Razmisli gdje se osjećaš usamljenim. I zamisli si da je Isus prije tebe ušao u tvoju usamljenost. Za tebe više nema usamljenosti koja ne bi bila ispunjena njegovom riječju ljubavi, u koju ne dopire njegova ruka koja te ljubazno podiže i prati.

2. Isus je položen u grob. Tako je velika subota dobar poziv da poneki balast koji sa sobom uokolo vučeš, pokopaš. Možeš to učiniti na različite načine. Napiši na papir sve što želiš pokopati, što te u životu sprječava, svoja samopredbacivanja, svoju ljutnju, svoje povrjede, svoja razočaranja, svoju gorčinu, svoje osjećaje krivnje. Zatim možeš taj papir zakopati negdje u vrtu i na tome mjestu zasaditi lijep cvijet. Možeš cedulju i spaliti i pepeo zakopati. Drugi put bi bio da si pronađeš kamenice i sa svakom kamenicom povežeš nešto što želiš pokopati. Kamenicu možeš zatim baciti u rijeku ili pak u jamu, koju ćeš zatim zatrpati da bi sav taj balast bio zaista pokopan, a ti na Uskrs mogao ponovno uskrsnuti.

SEDMA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR POBOŽNOSTI

Luka nas kao o posljednjoj Isusovoj riječi na križu izvješćuje o riječi punoj pouzdanja: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). To je riječ iz Psalma 31. Pobožni Židovi molili su ovaj psalam kao večernju molitvu. U isto vrijeme, kad su Izraelci u Hramu govorili ovaj psalam, moli ga Isus kao večernju molitvu svoga života. Luka još riječima psalma dodaje i riječ „Oče“. „Abba, Oče!“, to je nježno obraćanje Bogu, tipično za Isusa na koje on i nas poziva. Divljenja je vrijedno već to da Isus u toj bolnoj situaciji umiranja svomu Ocu upravlja

31

ovu riječ punu povjerenja i istodobno nježnu riječ. To je milosrdni Otac, Otac koji ljubi, koji izgubljenoga sina uzima u svoje naručje, koji sinu daje dobre darove kad ga za njih zamoli. U umiranju se dovršava Isusov odnos prema njegovu Ocu. Tu on dopušta da padne u ljubeće Očeve ruke. Pouzdaje se u to da će ga dobre Božje ruke nježno uhvatiti.

Korisno je da ovu posljednju Isusovu riječ na križu govorimo u svoj strah od vlastitoga umiranja. Isusova riječ hoće naš strah od smrti pretvoriti u povjerenje. Ali kako nam ta riječ treba uzeti strah od umiranja? Pogledajmo malo bolje Isusovu riječ. Isus na križu moli psalam koji započinje riječima: „Tebi se, Jahve, utječem, o, da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi“ (Ps 31,2). A iza riječi koju nam je donio Luka, slijedi izraz sigurnosti da će Bog stajati uza nj i uhvatiti ga: „U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Jahve, Bože vjerni“ (Ps 31,6). Tako nam Isusova riječ usred našega straha daje sigurnost: mi nećemo umrijeti u tamu, nego u ljubeće Božje ruke. Život se može s nama ne znam kako opako poigrati, naša smrt može biti ne znam kako okrutna, pa čak i da umiremo u komi ili nas smrt iznenada otrgne u nekoj nesreći, u posljednjemu trenutku, u kojemu se susrećemo s Bogom kakav on uistinu jest, smjet ćemo s Isusom reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Naše će umiranje biti tada padanje u nježne Božje ruke u kojima smo zauvijek zaštićeni, nošeni i ljubljeni.

Ni jedan nam evanđelist nije toliko koliko Luka pripovijedao o Isusovu moljenju. Za Luku je Isus veliki molitelj. On moli kod svoga krštenja i vidi otvoreno nebo. Moli prije nego poziva učenike. Moli na gori preobraženja. Moli na Maslinskoj gori. I dovršava svoj život u molitvi na križu. Njegova posljednja riječ je riječ molitve. Tako nas Luka upućuje na put kako se i naš život i umiranje mogu promijeniti. To je put molitve. U molitvi imamo dijela na Isusovu duhu. Moleći razumijemo sve više i više tko je taj Isus bio. I u molitvi uvijek sve više meditiramo onaj stav u kojemu je Isus živio i umro. Kad nas ispuni Isusov duh, mi ćemo – tako nam pokazuje Luka u Djelima apostolskim – biti sposobni, kao Petar i Ivan, ozdravljati bolesne, kao Pavao izdržati trpljenje u Isusovu duhu i kao Stjepan nasljedovati Isusovo umiranje. Luka nam o Stjepanovu umiranju govori slično kao i o Isusovoj smrti. I Stjepan kao i Isus moli za svoje mučitelje. „Oče, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60). I umirući se u molitvi obraća Isusu: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ (Dj 7,59). Razlika prema Isusovoj molitvi jest ta da Isus svoga duha polaže u Božje ruke, dok Stjepan moli za to da Isus primi njegov duh. Ali odlučujuće je da Stjepan moli umirući. U molitvi osjećamo zajedništvo s Isusom. Sam Isus moli s nama i otvara naš život prema Ocu. Kad molitvu izdržimo do u svoje umiranje, smijemo se pouzdati da sam Isus stoji uz nas i prima naš duh i polaže ga u ljubeće Očeve ruke.

Zato možemo posljednju Isusovu riječ na križu razumjeti kao izvor za našu pobožnost. Pobožnost se za evanđelista Luku izražava prije svega u molitvi. U molitvi postaje odnos prema Bogu živ. U molitvi shvaćamo tko smo. U molitvi postajemo slični Isusu. Tu uvježbavamo prožetost njegovim duhom povjerenja i prisan odnos s Bogom. Je li neka pobožnost, je li neka duhovnost prava i čovjeka zaista mijenja, pokazat će se na našemu odnosu prema umiranju. Isus umiranje pretvara u molitvu. Za njega čin umiranja postaje vrhunac molitve. Moleći umire u Božje ljubeće ruke. Isus je večernju molitvu pobožnih Židova govorio kao molitvu umiranja. Zato se možemo svake večeri uvježbavati u Isusovo povjerenje koje je jače od smrti, kad prije spavanja molimo: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Spavanje će tada postati vježbanje umiranja u kojemu dopuštamo da zauvijek padnemo u Božje očinske i majčinske ruke da u njima budemo zauvijek zaštićeni.

32

MOLITVA

Gospodine Isuse Kriste, ti si za nas umro i tri dana ležao položen u grob. Doživio si noć usamljenosti u koju više ne dopire nikakav glas. Promijenio si usamljenost našega umiranja. Tvoj glas prodire sada i u usamljenost našega umiranja. Daruj mi sigurnost da ćeš i u mome umiranju stajati uza me, da ćeš me primiti i položiti moj život u nježne Očeve ruke. Uzmi od mene svaki strah od umiranja, od usamljenosti smrti, od gubljenja kontrole, od bespomoćnosti. Daruj mi dar molitve, da sve izazove svoga života nadvladam moleći. Preda te u molitvi stavljam sve ponore svoje duše koje se često sam ne usudim pogledati. Siđi u sve tame moga nutarnjega carstva sjena i rasvijetli ih svojim svjetlom i svojom ljubavlju. Uzmi od mene svaki strah od carstva smrti. Daj mi vjerovati u to da ne postoji usamljenost do koje ne bi doprla tvoja riječ ljubavi, ni tama koju ne bi obasjalo tvoje svjetlo. Nauči me moliti kao što si naučio moliti učenike. Nauči me, čitav svoj život u molitvi se otvarati tebi, da bi sve o čemu razmišljam, što činim i čime zračim, bilo ispunjeno tvojim Duhom. Amen.

USKRS

Uskrs ima toliko vidika, da u jednome razmatranju ne mogu govoriti o svima njima. Tu je tajna uskrsnuća, ustajanje iz groba, ustajanje u život. Tu je tajna ljubavi koja je jača od smrti. Ova ljubav koja pobjeđuje smrt postaje vidljiva kad se Isus kao Uskrsnuli obraća Mariji njezinim imenom. Ona u tome imenu osjeća da se Isusova ljubav koju je iskusila u susretu s njim proširila i preko smrti. Ni smrt ju ne može rastaviti od ove ljubavi. Uskrsnuće – tako nam je opisano u Ivanovu Evanđelju – stvara nov osobni i intiman odnos s Kristom. To postaje jasno kad Marija sada Isusa više ne naziva samo Rabbuni, nego: „Učitelju moj“. Isus je po uskrsnuću postao njezin osobni učitelj. Odnos prema Uskrsnulome zgusnut je na takav način da se više ne može ukinuti.

Ima i drugih slika koje opisuju tajnu Uskrsa. Tu anđeo odvaljuje kamen s groba, kamen koji nas blokira i zadržava od života. Uskrsnuće znači živjeti bez blokada, odbaciti verige koje nas drže zatočenima i iskusiti prostranstva i slobodu uskrsnuća.

Crkva je oduvijek čežnju, koju su drugi narodi upravljali k suncu, primjenjivala na Uskrsnuloga. Krst, Uskrsnuli, pravo je Sunce koje izlazi u uskrsno jutro i zauvijek odgoni svaki mrak i u našu tamu donosi svjetlo. Tako svako jutro postaje meditacija o tajni Uskrsa. Na Uskrs bi se moglo razmišljati o puno toga, o uskrsnoj pjesmi Aleluja, o tajni uskrsne svijeće, o uskrsnoj vodi i o tajni našega uskrsnuća koje se događa već za vrijeme našega života i koje nam dariva obećanje da ćemo i mi uskrsnuti na vječni život.

U ovoj uskrsnoj meditaciji želim se ograničiti na riječ „Pasha“ koju je Prva crkva prevela s „transitus“, prijelaz, prelazak prijeko. Crkva je preuzela židovski blagdan Pashe, a zatim mu je na temelju Isusova uskrsnuća dala samo novi smisao. Izraelski narod se na ovaj blagdan sjećao izlaska iz egipatskoga ropstva. Za narod je to bilo veliko Božje djelo spasenja da je svoj narod iz zemlje otuđenosti uveo u obećanu zemlju. I svatko se na ovaj blagdan trebao sjetiti toga izlaska kao da je sam bio tada prisutan. Već je židovski filozof Filon tumačio Izlazak alegorijski govoreći o izlasku duše iz tijela i trpljenja. Transitus, prelazak, važna je dakle važna

33

slika za čovjekovo samonastajanje. Čovjek dolazi do svoga pravoga bića kad iz zemaljskoga svijeta prelazi u duhovni svijet, kad u sebi živi prelazak iz jednoga u drugi svijet.

U Ivanovu Evanđelju blagdan Pashe igra središnje značenje. Ivan tri puta govori o blagdanu Pashe. A pritom mu je uvijek na umu prelazak. Isus je neprestano u pokretu. On s neba prelazi na zemlju, iznutra prelazi van, odozgor dolje, sa zemlje k nebu. Pravi prelazak i iskorak događa se zatim u Isusovoj muci i uskrsnuću. Tu Isus prekoračuje granicu smrti, tu on iz ovoga svijeta prelazi u svijet Očev.

Prva pripovijest koja je povezana s prelaskom pashe je ona o istjerivanju iz Hrama (Iv 2,13-22). U Hramu stanuje Bog. Ali njime su se razvaganili trgovci i mjenjači novca. Ivan s izgonom trgovaca iz hrama hoće pokazati u čemu se sastoji pravi prelazak: U Isusu u naše tijelo ulazi Bog. Naše tijelo je obećana zemlja. Ali to se tijelo mora najprije očistiti. Jer u njemu su se raširile bučne misli trgovaca i mjenjači novca koje se brinu jedino za to koliko je visok kod ljudi tečaj. I u našemu tijelu su volovi, ovce i golubovi, nagonska i površna nastojanja i misli koje lete tamo-amo. Isus ulazi u naše tijelo da bi ono postalo hram Božji. Trgovačka kuća koja smo mi, mora prijeći u hram koji smo postali po Kristu. I zatim Isus tumači u čemu se sastoji pravi prelazak. Čovjek mora prijeći iz smrti u život. To se događa u vjeri. Tko vjeruje, već je iz smrti prešao u život (Iv 5,24).

Druga pripovijest s kojom je povezan blagdan Pashe je umnoženje kruha, na koje se nadovezuje euharistijski govor o kruhu (Iv 6). U Euharistiji nas Isus hrani na putu kroz pustinju u obećanu zemlju, u zemlju Božju. Euharistija je ono mjesto na kojemu su povezani nebo i zemlja, na kojemu se neprestano događa prelazak od zemlje k nebu. I Euharistija je jačanje za naš prelazak u božanski svijet. Jer naš put, isto kao i put naroda Izraela, vodi kroz pustinju. Sam Isus tumači tajnu svoga života na pozadini izlaska Izraelaca iz Egipta: „Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre“ (Iv 6,48-50). Isus je kao kruh s neba sišao na zemlju da nas na našem putu prelaska prati i jača i pokaže nam da je on sam taj prelazak. U njemu već imamo dijela na njegovu prelasku k Ocu.

Pripovijest o muci Ivan započinje riječima: „Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu“ (Iv 13,1). Muka i uskrsnuće je dakle stvarni Isusov prelazak u Božji svijet. Ovaj se prelazak već tijekom muke vrlo često opisuje. Isus prelazi potok Cedron i ulazi u noć. U vazmenoj noći ni jedan Izraelac nije smio napustiti grad Jeruzalem. Isus prekoračuje granicu, granicu Zakona, ali i granicu Jeruzalema. On ulazi u kaos, u tamu, da ju svojom ljubavlju promijeni. Isus je izišao u noć Getsemanija, u noć križa i u noć groba da ih rasvijetli svojim svjetlom.

Pripovijest o muci neprestano je ulaženje i izlaženje. Isus ulazi u vrt. Kad Juda dolazi sa svojom četom, Isus izlazi k njima. Vrt je usred noći svijeta zaštićeni prostor, sveti prostor. Vojnici nemaju pristupa. Isus dakle izlazi k njima. Ovo ulaženje i izlaženje nastavlja se u Pilatovu saslušavanju. Pilat saslušava Isusa u pretoriju. Židovi ne smiju ući da se ne bi za blagdan Pashe onečistili. Pilat ulazi neprestano u pretorij i iz njega izlazi k Židovima. Dva puta uzima Pilat i Isusa sa sobom. On, koji je unutra, koji je u Božjemu unutarnjem prostoru, izlazi. I Pilat govori: „Ecce homo – Evo čovjeka“. Pokazuje im onoga koji zaista utjelovljuje tajnu ljudskoga života. Drugi put predaje Pilat Isusa Židovima. Sada Isus nosi svoj križ i izlazi iz grada prema Kalvariji. Ondje na križu događa se pravi prelazak. Na križu se Isus proslavlja. Tu se Božja ljubav pojavljuje u svojoj punini. U prelasku u smrt Isus nam predaje svoj duh. Njegovo mrtvo tijelo biva skinuto s križa i doneseno u vrt u kojemu je grob „u koji još nitko ne bijaše položen“ (Iv 19,41), dakle ponovno sveto mjesto, Bogom zaštićen prostor.

34

Prva uskrsna pripovijest o kojoj nam pripovijeda Ivan, određena je temom puta. Marija iz Magdale kreće na put da potraži onoga koga ljubi njezina duša. Kad u grobu ne nalazi Isusa, trči natrag. A Petar i Ivan trče zajedno do groba. Ivan je kod ovoga jutarnjeg trčanja brži. I sada se događa neprestano ulaženje i izlaženje. Ivan se saginje, ali ne ulazi u grob. On vidi i vjeruje. Grob kao mjesto smrti postao je mjestom svjetla. Marija stoji vani i plače. Sada se i ona naginje u grob i u njemu vidi dva anđela. Okrene se i vidi Isusa kako stoji tu. Ali ga ne prepoznaje. Kad mu po treći put postavlja pitanje o Gospodinu, kojega su joj uzeli, Isus joj se obraća riječju Marijo. To je riječ ljubavi. Marija se sada još jednom okreće i govori: „Rabbuni, Učitelju moj“. Sada ga prepoznaje. Vrt groba postaje sada vrtom ljubavi. Uskrsnuće se događa u susretu. Kad se Isus obraća Mariji njezinim imenom, ona osjeća da je ljubav jača od smrti, da je u ovome trenutku iz područja smrti stupila na područje ljubavi. Ona je u vrtu ljubavi. Vrt smrti po Isusovu se uskrsnuću i po susretu s Marijom pretvorio u vrt ljubavi i u rajski vrt. Marija hoće Isusa čvrsto zadržati. Ali on joj odgovara: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh k Ocu.“ On svoj prelazak mora tek dovršiti. Uskrsnuloga ne možemo čvrsto zadržati. Ni vrt ljubavi i rajski vrt ne možemo čvrsto zadržati. Marija mora izići iz vrta, prijeći k učenicima i navijestiti im poruku da Isus uzlazi k Ocu, da on dovršava prelazak. U dovršenu Isusovu prelasku u uskrsnuću nebo i zemlja postaju međusobno jedno. Mi smo s Kristom već prešli iz smrti u život.

Marija izlazi k učenicima i naviješta im: „Vidjela sam Gospodina.“ To je uvjet da se vrt groba pretvori u ljubavni i rajski vrt. Smijemo se pouzdati u to da usred svijeta u kojemu smo, uvijek iznova gledamo Uskrsnuloga, u ljudskome licu, u ljepoti stvorenja, u riječi koja dodiruje naše srce, u tišini, u Euharistiji. Tada je mjesto na kojemu stojimo mjesto prelaska. Tada se za nas događa pasha, prelazak iz ovoga svijeta u drugi. Tada drugi svijet ulazi u nas. Tada stojimo ondje gdje jesmo, u vrtu ljubavi i u rajskome vrtu.

Povežemo li pripovijest o Uskrsu s druge dvije pripovijesti o Pashi, tada stoji: u našemu tijelu, u nutarnjemu prostoru tišine, na dnu naše duše, ondje je vrt ljubavi i rajski vrt raja kad se susretnemo s Uskrsnulim, kad nas on dodirne riječju ljubavi ili kad gledamo njegovo lice. Euharistija je oboje: Ona je okrjepa za naš prelazak iz ovoga svijeta u drugi, onostrani svijet Božji. Ona je hrana i piće na našemu putu kroz pustinju ovoga svijeta. Ali Euharistija je ujedno i mjesto prelaska. Tu Božji svijet ulazi u naš zemaljski svijet i naš zemaljski svijet prelazi u Božji svijet. Tako se događa pasha, prelazak. Ona se događa uvijek iznova. Uvijek se iznova pretvara ono mjesto na kojemu jesmo u mjesto Božje, sve dok ne izvršimo konačan prelazak, transitus, u Božju slavu. Ondje ćemo onda biti zauvijek u vrtu ljubavi i u rajskome vrtu.

Ima puno puteva da usred našega života doživimo pashu, prelazak. Priroda nam u uskrsno vrijeme pokazuje prijelaz iz smrti u život. Sukob koji se riješi, iskustvo je prelaska. Tišina je za mnoge mjesto na kojemu njihov svijet prelazi u svijet Božji, na kojemu oni iz smrti prelaze u život jer se u ovoj tišini susreću s Kristom. Liturgija je za druge mjesto prelaska. Tu nebo i zemlja postaju jedno. U liturgiji upravo postoje procesije u kojima se vježba prelazak. U procesijama naposljetku idemo za Kristom koji pred nama ide na putu k Ocu. Istočna je crkva neprestano ulaženje i izlaženje, o kojemu govori Ivan, ne samo u Muci nego i u pripovijestima o uskrsnuću, uzela u liturgiju. Tu svećenik uvijek iznova ulazi u sveti prostor i zatim izlazi k vjernicima. I sam naš život je naposljetku neprestano ulaženje i izlaženje. U tišini, u molitvi, u liturgiji ulazimo u sveti prostor Božji i uvijek iznova izlazimo u svijet. Srednjovjekovna Crkva je o ovome ulaženju i izlaženju, toliko karakterističnome za blagdan Pashe, meditirala pri prelasku praga, recimo kad se prekrižilo blagoslovljenom vodom prije

35

nego se napustilo kuću i kad se opet u nju vraćalo. Kršćani srednjega vijeka još su znali da je naš život neprestani prelazak od svetoga u svijet i od svijeta u sveto.

Za mene je mistika važno mjesto na kojemu iskusujem prelazak. Joachim Berendt, poznati glazbeni kritičar, napisao je knjigu pod naslovom „Prijeći prijeko“. U njoj opisuje glazbene komade koje su veliki skladatelji stvorili prije svoje smrti. Za njih je posljednja glazba uvijek prelazak. Berendt opisuje: „Možda je upravo glazba medij 'prelaska'“ (Berendt 15). I citira mit o Orfeju koga su već rani crkveni oci primjenjivali na Isusa: „Orfej mora 'prijeći' da ljubljenu – ljubav -, koja je već 'ondje' opet nađe i vrati natrag“ (Isto 17). Kad slušamo glazbene komade skladateljâ koji su već „prešli onamo“ i u nama se događa prelazak. Tada Božji svijet ulazi u naš svijet. I naša duša ulazi u svijet Božji, u svijet uskrsnuća, u svijet vječnoga života.

POTICAJI ZA DAN

Kod razmatranja uskrsnoga otajstva ograničio sam se na pojam pashe, prelaska. Zato te želim i pozvati na vježbanje u vezi s ovom temom.

1. Prvi put vježbanja prijelaza jest hod. Načini uskrsnu šetnju kojom se zanosio već Goethe. Prođi krasnom prirodom koja posvuda procvjetava, koja iz smrti prelazi u život. I pri svakome koraku razmatraj o sebi. Svaki korak je prelazak. Dodiruješ zemlju i ponovno se dižeš. Svaki hod je prelaženje u drugi svijet. Pjesnik romantike Novalis shvatio je to kad pita: „Kamo idemo? – Uvijek kući.“ Svakim korakom idemo naposljetku prema posljednjemu domu. Svaki korak je prelaženje u Božji svijet. Ovdje smo hodočasnici koji se ne mogu usidriti zauvijek. Mi smo putnici koji smo s Isusom, božanskim Putnikom, na putu prema Ocu, na putu iz smrti u život.

2. Slušaj na Uskrs svjesno uskrsnu glazbu: ili uskrsni dio iz „Mesije“ Georga Friedricha Händla ili pak „Uskrsni oratorij“ Johanna Sebastiana Bacha, ili „Exultate, jubilate“ Wolfganga Amadeusa Mozarta. I dopusti da utoneš u glazbu. Možda tada osjetiš kako prelaziš u jedan drugi svijet. Upravo Aleluja iz Händlova „Mesije“ bilo je za skladatelja – kako to opisuje Stefan Zweig u „Zvjezdanim trenutcima čovječanstva“ – uskrsnuće, prelazak iz bolesti i potištenosti u novu životnost i životnu radost. I prvi slušatelji u Engleskoj su to osjetili. Spontano su ustali dok je ovaj divni zbor odzvanjao. Daj se podići ovom glazbom da ustaneš i uspravan ideš u život, u sigurnost, da je život, da je ljubav jača od smrti.

MOLITVA

Uskrsnuli Gospodine Isuse Kriste, daruj mi danas udio na tvome Uskrsnuću. Uzmi me za ruku i izvedi iz groba moga straha i moje potištenosti, iz groba moje tame i moga očaja. Oslobodi me veriga koje me sputavaju. Pošalji mi svoga anđela da on odvali kamen koji me sprječava i hoće me zadržati u grobu. Uvedi me u prostranstva i slobodu tvoga uskrsnuća. Prati me pri prekoračivanju iz ovoga svijeta u tvoj svijet. Daj mi uvijek iznova već sada prelaziti u svijet Uskrsnuća, da ovaj svijet sa svojim zakonima ne bi nada mnom više imao nikakve vlasti. Ispuni me svojim Duhom da bi, kao i tvoji učenici, postao vjerodostojnim svjedokom tvoga uskrsnuća u ovome svijetu, da i po meni drugi ljudi budu uspravljeni i s tobom uskrsnu u pravi život, u život ljubavi i slobode. Ispuni me danas, na Uskrs, sve više

36

svojom ljubavlju, koja je jača od smrti, jača od sukoba koji me sapinje, jača od ukočenosti koju u sebi osjećam, jača od izvanodnosnosti zbog koje trpim. Daj mi na Uskrs ustati pun pouzdanja u život koji si mi namijenio ovdje, u vječni život koji ni smrću ne može biti razoren, jer već sada ima dijela na tvome uskrsnuću. Amen.

VAZMENI PONEDJELJAK

Na Vazmeni ponedjeljak donosi se kao Evanđelje zacijelo najljepša uskrsna pripovijest koju poznajemo: pripovijest o učenicima iz Emausa. Luka, bogato nadareni pripovjedač, poseže u njoj za motivom hoda koji on kao Grk toliko voli. Isus je za njega božanski putnik koji je sišao s neba i putuje s ljudima. On na tome putu s njima svako malo drži gozbu, dariva im svoje božanske darove i podsjeća ih na njihovu božansku jezgru. Isus je ovdje neprepoznati putnik koji ide s dvojicom učenika koji razočarani napuštaju grad Jeruzalem. Jer nada, koju su polagali u Isusa, nije se obistinila. Isus, za koga su mislili da je velik prorok, je razapet. Budući pak da još razgovaraju o svome razočaranju, može Uskrsnuli doći u razgovor s njima i njihova iskustva protumačiti drukčije. Uskrsnuće ovdje znači: naučiti novo tumačenje Isusova života, ali i novo tumačenje našega vlastitog životnog puta. Na našemu će putu često biti isto kao i s učenicima iz Emausa. Razočarat ćemo se. Iluzije, koje smo stvorili o životu, će se slomiti. I mi katkada vjerujemo da smo „silni na riječi i djelu pred Bogom“ (Lk 24,9). A onda će naša slika o nama biti osujećena. I sve će nam biti uzeto iz ruku. Stajat ćemo pred gomilom krhotina našega života. Tada bismo najradije pobjegli od samih sebe. Ali na našemu putu nismo sami. Dokle god međusobno razgovaramo, Isus, Uskrsnuli, ići će s nama i otkrivati nam smisao našega životnog puta. Riječ „Nije li Mesija trebao sve to pretrpjeti i tako ući u svoju slavu“ (Lk 24,26) ključ je za razumijevanje Isusove sudbine, ali i naše vlastite sudbine. Jednostavno se moralo dogoditi tako da je Mesija morao trpjeti da bi ušao u svoju slavu. Zašto je tomu tako, to ne možemo protumačiti. To staje tajanstveno „sudbinsko moranje“, o kojemu su govorili Grci. To je i naš put da samo kroz poneke nevolje

37

dospijevamo do pravoga života, do slave koju nam Bog priprema, u onaj lik (doxa) koji nam je Bog namijenio. Dobro je da smo razočarani, da su se slike koje smo o samima sebi načinili, polomile. Samo tako dospijevamo do slave Božje. Samo tako možemo postati ona slika koju je Bog o nama načinio.

Isus dvojici putnika tumači Sveto pismo. Pokazuje im da su Isusova smrt i uskrsnuće sažetak čitave Biblije. To ne znači samo da su Isusova smrt i uskrsnuće predkazani u nekim redcima Biblije, nego Luka pod time razumije da u tajni Isusove smrti i uskrsnuća može biti sažeta čitava poruka Biblije. Sve riječi o Bogu Otkupitelju i Spasitelju, o Bogu koji nas izvodi iz jame, koji oslobađa zasužnjeni narod, koji nas izbavlja iz nevolje, postižu svoje ispunjenje u Isusovoj smrti i uskrsnuću: ne postoji ništa iz čega nas Bog ne bi mogao izbaviti. Bog je Isusa probudio od mrtvih. I nas će dakle izvesti iz svake tame na svjetlo, iz groba u život, iz ukočenosti u životnost, iz ropstva u slobodu, iz sljepoće u gledanje, iz sapetosti u hodanje, iz zakonitosti u ljubav. Luka u Isusovu uskrsnuću otkriva smisao Pisma. On tek tu razaznaje što znače Izaijine utješne riječi: „Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj“ (Iz 43,2-3a). Nema više tame u koju ne bi prodrlo svjetlo Uskrsa. Nema više groba u kojemu se već ne bi budio život.

Učenici mole Isusa da ipak ostane s njima: „Jer večer je i dan je na izmaku“ (Lk 24,29). To je slika našega života. Ondje, gdje u nama postaje mračno, gdje se na našu dušu spušta noć, ondje smijemo moliti Uskrnuloga da ostane s nama. Isus navraća k dvojici učenika. Postaje njihovim gostom da bi bio s njima. To je ne samo slika uskrsnuća, nego i slika euharistijskoga slavlja. U euharistijskome slavlju susrećemo Uskrsnuloga. Tu je on s nama, tu nam se obraća, tu nam tumači Pisma, i tu nam otkriva tajnu našega života. I zatim izvješćuje Luka o gozbi Uskrsnuloga s učenicima iz Emausa istim onim riječima kojima je opisao i Posljednju večeru. Isus „uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše“ (Lk 24,30). U lomljenju kruha pokazuje im još jednom značenje svojih riječi: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Isus lomi kruh da nam pokaže da se daje slomiti za nas na križu, da se mi više ne bismo slamali na onome što nam se dogodi, nego se uvijek iznova otvarali tajni Božje ljubavi, otvarali se našemu pravom sebstvu i otvarali se ljudima. Kad se pri lomljenju euharistije otvaramo za Boga, možemo se otvoriti i za kretanje, i krenuti novim putem. Kad Isus lomi kruh, učenicima se otvaraju oči. Ali on je u tome istom trenutku postao za njih nevidljiv. „Aphantos = nevidljiv“ tipičan je izraz iz grčkoga svijeta misli. Isus iščezava pogledima učenika. To je tajna uskrsnuća. Uskrsnuli je s nama i uz nas. On nam lomi kruh. Susreće nas u euharistijskome slavlju, postaje vidljiv. Ali ga ne možemo čvrsto zadržati svojim očima. Uskrsnuće je za Luku bitno povezano s otvaranjem. Naše se srce otvara (Dj 16,14), naš duh (Lk 24,45) i naše oči se otvaraju (Lk 24,31). Uskrsnuli nam otvara i Pisma, otvara nam smisao Svetoga pisma (Lk 24,31). U tome otvaranju smijemo gledati Uskrsnuloga. Ali otvaranje znači i da moramo ostaviti. On uvijek iznova iščezava našim pogledima. Ipak, kad Uskrsnuli otvara naše srce, naš duh i naše oči, naše srce gori u ljubavi prema njemu. U dubini svoga srca postajemo dodirnuti Isusovim riječima i djelima. Gorenje našega srca tjera nas natrag na put k ljudima. Tako učenici još istoga tog trenutka gorućega srca ustaju i vraćaju se natrag u Jeruzalem da druge učenike izvijeste o svome iskustvu. Iskustvo uskrsnuća šalje nas na put da bismo drugima pripovijedali što samo vidjeli i čuli.

POTICAJI ZA DAN

38

Na pozadini pripovijesti o učenicima iz Emausa možeš načiniti jednu od dvije vježbe: 1. Ponovno se daj na uskrsnu šetnju. Ali ovoga puta pođi s rečenicom: „Nije li trebalo da

Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Možeš rečenicu preformulirati i za sebe: „Nije li za mene moralo biti tako da bih se oslobodio svojih iluzija, da bi u meni zasjala Božja slava, da bih cjelovito urastao u jedinstven lik koji je Bog o meni načinio?“ Zatim prođi svoj život s ovim pitanjem. Možda spoznaš neke stvari zašto se moralo dogoditi baš tako. I možeš odjednom biti sporazuman da je tvoj životni put išao tako kako je išao. Sada te je doveo do onoga koji si sada. Sada je Uskrs. Sada je uskrsnuće moguće. Ti možeš, takav kakav jesi, ustati na život, sa svime što si iskusio.

2. Navečer se možeš povući u mračnu sobu i zapaliti uskrsnu svijeću. Zatim u duhu uvijek iznova ponavljaj prošnju: „Ostani s nama; jer zamalo će večer i dan je na izmaku“ (Lk 24,29). I zamisli si da je u svijeći Krist, Uskrsnuli, uistinu uza te. U tebi može biti mračno, noć, ti možeš biti usamljen. Ako On ostaje s tobom, ti ćeš tada u svojoj noći uza se izdržati. Tada će sve biti rasvijetljeno toplim svjetlom uskrsne svijeće. Tada će nestati straha od večeri tvoga života kad postaneš stariji, i od noći kad u tvome srcu postane mračno ili hladno, kad depresivni osjećaji tvoje duše potamne. Toplina Isusovih riječi dat će da ti srce gori. I svjetlo uskrsne svijeće obasjat će tvoju tamu.

SEDAM RIJEČI USKRSNULOGA – IZVOR ŽIVOTA

Duhovna tradicija srednjega vijeka sastavila je i meditirala o sedam Isusovih riječi na križu. Slična tradicija za riječi Uskrsnuloga ne postoje. Nakon svoga uskrsnuća Isus je kazao bitno više od sedam riječi. Upravo u Luke i Ivana drži Isus nakon svoga uskrsnuća nagovore u kojima ih poučava i uvodi u tajnu njegove ljubavi koja je jača od smrti.

U nastavku slijedi sedam riječi Uskrsnuloga koje sam izabrao i želim o njima meditirati. Uskrsno vrijeme sa svojih 50 dana ima sedam tjedana. Tako je za svaki vazmeni tjedan prikladna jedna riječ Uskrsnuloga koja nas prati i sve dublje nas uvodi u tajnu života. Riječi uskrsnuloga Isusa izvor su života iz kojega možemo piti da bi život Uskrsnuloga pokrenuo u nama sve ukočeno, rasvijetlio u nama sve tamno i oživio mrtvo. Zato želim čitateljicama i čitateljima da ih svakoga tjedna prati jedna riječ Uskrsnuloga i da u toj riječi u njih sve više prodire život Uskrsnuloga i sve ukočeno probudi na život, da bi na Duhove procvjetao cvat u njegovoj punini.

„Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (Mt 28,10)

Uskrsnuli nam želi uzeti strah koji nas često toliko sapinje. Ovu riječ „Ne bojte se!“ trebamo govoriti uvijek iznova u naš strah da bi se on preokrenuo u povjerenje.

39

Nadvladavanje smrti po uskrsnuću hoće prije svega pobijediti naš strah od smrti. Taj strah od smrti je naposljetku na neki način prisutan u svakome drugom strahu.

Pretvorba straha prvi je vidik uskrsnuća. Drugi je vidljiv u riječi Galileja. Galileja je izmiješana zemlja u kojoj pomiješani stanuju Židovi i pogani. Galileja znači i svakodnevicu učenika. Ondje oni idu za svojim pozivom. Uskrsnuli šalje svoje učenike u Galileju. Ondje će se susresti s njim. Uskrsni nas blagdan otpušta u svakodnevicu. Ondje, usred našega svakodnevnoga posla, usred naših odnosa i sukoba vidjet ćemo Uskrsnuloga. I susrest ćemo ga u izmiješanoj zemlji, ondje, gdje je oko nas pobožno i manje pobožno, svjetovno i duhovno. I Isusa ćemo susresti u mješovitoj zemlji naše duše. Jer i u svojoj duši iskusujemo Galileju: Tu su izmiješani povjerenje i strah, vjera i nevjera, pobožne i bezbožne strane. Mi po uskrsnuću nismo postali savršeni. Kao ljudi ostajemo poprište buke i tišine, duhovnih i svjetovnih interesa, svega suprotstavljenoga koje nas katkada želi razdrijeti. Ali upravo ondje – tako glasi obećanje ove riječi – susrest ćemo se s Uskrsnulim. Trebali bismo računati s time da nam se Uskrsnuli obraća usred svakodnevice našega života, dodiruje nas, da nam se odjednom pojavi svjetlo i mi smijemo biti sigurni: Da, uza me je sada Uskrsnuli. Doživio sam ga. On me je podigao.

„Marijo“… Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu“ (Iv 20,16 i dalje).

Isus se Mariji iz Magdale obraća njezinim imenom. Kad čuje da Isus izgovara njezino ime, prepoznaje ga. Isus joj se obraćao i ranije: „Ženo, zašto plačeš?“ (Iv 20,15). Ali ga po glasu nije prepoznala. No sada, budući da je naziva imenom, ona čuje ljubav koju je osjećala u svakome susretu s Isusom. Ona u ovome imenu osjeća da ljubav, kojom ju je Isus ljubio, nije prošla, nego na nov način prisutna, da ljubav traje dulje od smrti da ne može smrću biti razorena. Ovo iskustvo ljubavi koje pobjeđuje smrt, za Mariju iz Magdale je zaista iskustvo Uskrsa. Marija želi i nas ohrabriti da vjerujemo u ovu ljubav koju smrt ne može ukinuti. Ovo vrijedi za ljubav prema čovjeku. Ona će trajati dulje od smrti. Ali to vrijedi i za Isusovu ljubav i za Božju ljubav koju katkada smijemo iskusiti u tišini, u bogoslužju, u meditaciji o nekoj riječi. Ljubav, kojom nam se Isus obraća u oproštajnim govorima, susrest će nas i onda kad u smrti susretnemo Uskrsnuloga.

Iskustvo ljubavi tjera Mariju da zagrli Isusa. Ipak, Isus joj govori: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.“ Ljubav koju iskusujemo u uskrsnuću nije ljubav koju možemo zadržati, nego ljubav koja ostavlja slobodnim. Mi bismo se rado skopčali s onim koga ljubimo. Ali u svakomu od nas je i nešto što uzmiče dohvatu, nešto što tek mora uzići Ocu. Kad u svojoj ljubavi jednih prema drugima otkrijemo ono što ne možemo zadržati, tada usred naše ljubavi stječemo iskustvo uskrsnuća. Ljubav nam tada otvara pogled za ono što nadilazi našu ljubav. To našu ljubav održava živom i daje joj okus tajne i nedodirljiva dostojanstva.

„Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20,27)

Toma nije bio prisutan kad je Isus u uskrsno jutro stupio među svoje učenike. Kad su mu učenici o tome pripovijedali, posumnjao je u to. Htio je imati dokaze. Želio je dodirnuti Isusove rane. Kad je Isus zatim osam dana poslije još jednom kroz zatvorena vrata stao usred svojih učenika, poziva ovom riječju Tomu da svoj prst stavi u rane njegovih ruku i svoju ruku

40

u njegov bok. Ovdje se ne radi samo o dodiru Uskrsnuloga, nego o tome da Toma dodiruje Uskrsnuloga upravo u njegovim ranama. Uskrsnuli je istodobno raspeti koji na sebi još uvijek nosi rane smrti. Ali te rane su proslavljene, pretvorene u bisere. Rane su gotovo najdragocjeniji Isusov dio. U njima postaje vidljiva njegova ljubav. Isus poziva Tomu da ga dodirne upravo ondje, gdje njegova ljubav postaje iskusiva, u ranama, i da istodobno opipljivo osjeti ljubav.

Iskustvo ove ljubavi koja je postala vidljiva, koja je pobijedila smrt, dodir rana na kojima se događa čudo vjere, svladava apostola. On odgovara: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Dodirujući rane Uskrsnuloga spoznaje da Isus nije samo Gospodin i Bog, nego njegov Gospodin i njegov Bog. Uskrsnuće dovodi Tomu u osobni odnos s Isusom Kristom. Sada on spoznaje tko je Isus, ali ne više teoretski nego u intimnome susretu i dodiru njegovih rana. Tu on dodiruje upravo njegovo srce koje je Isus za nas otvorio na križu. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da zajedno s Tomom dodirnemo Isusa u njegovim proslavljenim ranama. Kad u Euharistiji uzimamo u svoje ruke Isusovo tijelo, stavimo tada svoje prste u njegove rane koje će naše rane ozdraviti i preobraziti.

„Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26)

Riječ, koju Isus upravlja učenicima iz Emausa na njihovu putu, izaziva nas da ponovno promislimo svoj vlastiti put. Na našemu putu k Bogu postoji ne samo slava uskrsnuća, nego i trpljenje. A uskrsno vrijeme nije nikakvo jamstvo da je sve u našemu životu krasno. I tu nas zadesi trpljenje, i tu nepredviđene stvari ometu naš put. Uskrsnuli nam pokazuje mogućnost da s ovim protivštinama postupimo tako da nas ne slome, nego otvore za nove mogućnosti. Naš put do slave, do „doxa“, do jedinstvena lika koji je Bog namijenio nama, ide preko nekih nevolja, preko onoga što nam se dogodi izvana. Tajna uskrsnuća je da trpljenje, koje osujeti naše planove ne slomi nas, nego samo naše predodžbe o nama samima, o našemu životu i o Bogu. Kad dopustimo da se naše predodžbe i iluzije, koje svako malo stvaramo o sebi i svome životu, slome, otvaramo se za naše pravo sebstvo, za jedinstvenu sliku koju je Bog o nama načinio.

Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da o svome životu razmišljamo u svjetlu ove riječi. Tada ni usred bolnih iskustava našega života nećemo izgubiti nadu. Jer sve što nas tišti i vuče prema dolje, ne može nas rastaviti od života koji nam je Bog namijenio. Ono tjeskobno samo je tjeskoba koja nas želi otvoriti za tajnu Boga koji oživljuje mrtvo i daje da procvate ukočeno.

„Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!“ (Lk 24,39)

Nakon što su se učenici iz Emausa puni radosti vratili natrag u Jeruzalem i apostolima ispripovijedali što su putem doživjeli, sam Isus staje među učenike. Ipak nas reakcija pomalo čudi. Učenici, koji su još tako oduševljeno pripovijedali o susretu s Uskrsnulim, sada se uplaše što sam Isus staje među njih. Isus govori o njihovoj dvojbi i njihovu strahu. I da ih smiri, upućuje ih na svoje ruke i noge. I zatim govori riječ koja za mene sažima tajnu uskrsnuća: „Ego eimi autos“ = „Ta ja sam“. To je više od samoga naputka da je on Uskrsnuli. „Autos“ je za stoičku filozofiju slika nutarnjega svetišta čovjeka, posvećenoga područja pravoga sebstva. Isus je u uskrsnuću postao potpuno on sam, potpuno taj jedinstveni čovjek koji je istodobno i Božji Sin.

41

Ako o toj riječi Uskrsnuloga meditiramo tjedan dana i uza sve što činimo uvijek ju iznova govorimo, mi ćemo i za sebe iskusiti tajnu uskrsnuća. Ta će riječ ponajprije zvučati banalno. Ali ako tu riječ izgovorim u svoje susrete s ljudima, spoznat ću da često to nisam ja, nego da želim ispuniti očekivanja drugih. Ja se njima prilagođujem. Savijam se. Igram puno uloga. I u mome osobnome životu i na mome osobnome putu stavljam sebe često pod pritisak da ostvarim neku određenu sliku o sebi i svojoj duhovnosti. Kad sam ovu riječ neko vrijeme izgovarao u sve što sam činio govorio, doživljavao, razmišljao, odjednom sam osjetio neizmjernu slobodu. Ja jednostavno smijem biti ja. Nikomu ne moram ništa dokazivati. Ne moram ispunjavati očekivanja. Smijem biti ovaj jedinstveni čovjek. To me rasterećuje od svakoga pritiska pod koji sebe tako rado stavljam. Ta sloboda od svakoga pritiska očekivanja za mene je izraz uskrsnuća. Ta me riječ, kad ju uistinu svaki dan nosim sa sobom, uvodi u tajnu uskrsnuća i u tajnu života bez veriga.

„Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga!“ (Iv 20,21 i dalje)

Riječ koju je Isus na Uskrs navečer rekao svojim učenicima, pripravlja nas već na dolazak Duha Svetoga na Duhove. Za Ivana su Uskrs i Duhovi jedan događaj. Na Uskrs navečer stupa Isus među svoje učenike koji su od straha pred Židovima bili zatvorili vrata. On im želi uskrsni mir. I on ih šalje. Uskrs i Duhovi nisu blagdani na kojima se vrtimo samo oko sebe i svoga iskustva uskrsnuća, nego uskrsnuće znači smoći hrabrosti ustati i živjeti svoje poslanje u ovome svijetu. Uskrsnuli nas šalje u svijet da bismo sada umjesto njega naviještali Očevu riječ i otvarali ljudima oči. Isus je sebe shvatio tako da je od Oca poslan u svijet da svjedoči za istinu. On je htio odgrnuti zastor koji je zastirao sve da bi ljudi prozirali, da bi vidjeli na dno i spoznali istinu. Ovo poslanje trebamo sada mi nastaviti. Trebamo biti svjedoci istine. Trebamo svjedočiti ne za sebe, nego za Boga. Ali Bog je onaj, čija slava sjaji usred našega života kad na svoj život gledamo očima vjere.

Da bismo mogli ispuniti svoje poslanje, on dahne u nas. I dahnuvši govori riječ: „Primite Duha Svetoga!“ Duh Sveti, kojega Isus u nas gotovo udahnjuje, u nas diše, njegov je osobni Duh, njegov način razmišljanja, govorenja, osjećanja. To je njegova snaga, njegovo zračenje koje želi preko nas djelovati u ovaj svijet. Tajna uskrsnuća dovršava se u tome da se mi sada napunjamo Duhom Uskrsnuloga i sada zajedno s njim i istodobno umjesto njega ispunjamo zadaću koju je on ispunjavao tijekom svoga zemaljskog života. Kad ispunjeni njegovim Duhom govorimo Isusove riječi u ovaj svijet i opet i opet ljudima ponovno tumačimo, svjedočimo u ovome svijetu o Ocu. U ovome svijetu imamo zadaću. Preko nas hoće Isusov Duh, hoće njegova ljubav, kojom nas je na križu do kraja ljubio, prodrijeti u ovaj svijet i malo-pomalo ga mijenjati.

„Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20)

Posljednja riječ koju Uskrsnuli u Matejevu evanđelju govori svojim učenicima otpušta nas u svakodnevicu, u vrijeme poslije Uskrsa. Ona ima dvostruko značenje. Isus je uz svoje učenike kad su zajedno okupljeni u njegovo ime. I Isus je s njima. On će stajati uz njih sve dane do dovršenja vremena. Ovdje postaje vidljivo obećanje koje je anđeo dao Josipu: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog“ (Mt 1,23). Kao Uskrsnuli ispunja Isus ovo obećanje. On je uvijek Emanuel, Bog, koji je s nama i uz nas. Kod

42

Mateja se Uskrsnuli ne rastaje od svojih učenika. On ne napušta svijet, nego ostaje s njima. Daje im obećanje da ide s njima njihovim putem i da će stajati uz njih kad po čitavome svijetu budu navještali Evanđelje.

Riječ o trajnoj nazočnosti Uskrsnuloga u našoj sredini hoće nam otvoriti jedan drugi vidik uskrsnuća. Uskrsnuće znači da više nema ni jednoga trenutka u kojemu Krist, Uskrsnuli, ne bi bio sa mnom i uza me. Nikad više nisam sam. I ondje gdje se osjećam sam, on je sa mnom. Ali ovu prisutnost Uskrsnuloga iskusujem prije svega u zajednici. Ondje gdje zajedno molimo, makar naša molitva ispala i oskudno, među nama je Uskrsnuli. To mijenja naš život. Za mene je ovo utješna poruka: usred svakodnevne težine i rutine svakodnevice znam za nazočnost Uskrsnuloga. Kad dopustim da ova posljednja Isusova riječ u mene padne, mijenja se tada svaki trenutak moga života. Tada više nema trenutka u kojemu sam podešen samo na sebe i svoju prosječnost. Uz nas i s nama je Uskrsnuli kad smo sabrani u njegovo ime, na molitvu, na posao, na jelo, na šutnju, na razmjenu. To našemu životu daje novu dimenziju. Uskrs je uvijek i posvuda. Jer ondje, gdje je s nama i uz nas Uskrsnuli, može sve što uzimamo u ruku, biti promijenjeno i preko nas može u ovaj svijet biti donesena nada koja je povezana s uskrsnućem, nada da će Kristova nazočnost promijeniti ovaj svijet i sve više i više ga ispunjavati Duhom Isusa Krista.

MOLITVA

Uskrsnuli Gospodine Isuse Kriste, pratiš me na mome putu. Tumačiš mi moj život u svjetlu Svetoga pisma. Pođi danas sa mnom mojim putevima. Tumači mi ono što mi je u mome životu od ranije ostalo nerazumljivo. Objasni mi što su moji slomljeni životni snovi, zašto su se odnosi raspali, zašto se moje predodžbe o životu i o meni samome nisu ispunile. Protumači mi tajnu svoga uskrsnuća i otvori mi oči gdje se i u mome životu uskrsnuće već dogodilo i gdje se uvijek iznova događa. Blagoslovi 50 dana vazmenoga vremena, da bi tvoj život prodirao sve dublje u moju beživotnost, tvoja sloboda me oslobodila svih veriga, tvoja ljubav zagrijala moju hladnoću i tvoje povjerenje nadvladalo moj strah. Uvodi me u ovih 50 dana sve dublje u tajnu tvoga uskrsnuća da bi život, koji je u tebi uskrsnuo, uskrsnuo i u meni, i oslobodio me svega što me sprječava u životu. Pođi sa mnom kad kao i učenici iz Emausa želim razočaran pobjeći od svojih slomljenih nada. Ispuni me svojim svjetlom da mi večer i noć moga života ne zadaje strah. Daruj mi sigurnost da je tvoje svjetlo jače od svake tame koja za mnom poseže. I povedi me kroz ovih 50 dana do svete svetkovine Duhova da plod tvoga života i tvoje ljubavi po Duhu Svetome u meni sve više cvate i postane blagoslovom za mene i preko mene za ljude s kojima živim. To te molim po Isusu Kristu, mome Gospodinu i Bratu, Uskrsnulome, koji neka i mene dovede do uskrsnuća. Amen.

43

Sadržaj:

UvodCVJETNICA

POTICAJI ZA DAN - PRVA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR OPROŠTENJAMOLITVA

PONEDJELJAK VELIKOGA TJEDNAPOTICAJI ZA DAN - DRUGA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR NADEMOLITVA

UTORAK VELIKOGA TJEDNAPOTICAJI ZA DAN - TREĆA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR LJUBAVIMOLITVA

SRIJEDA VELIKOGA TJEDNAPOTICAJI ZA DAN - ČETVRTA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR POVJERENJAMOLITVA

VELIKI ČETVRTAK

44

POTICAJI ZA DAN - PETA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR PREOBRAZBEMOLITVA

VELIKI PETAKPOTICAJI ZA DAN - ŠESTA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR OZDRAVLJENJAMOLITVA

VELIKA SUBOTAPOTICAJI ZA DAN - SEDMA ISUSOVA RIJEČ NA KRIŽU – IZVOR POBOŽNOSTIMOLITVA

USKRSPOTICAJI ZA DAN MOLITVA

VAZMENI PONEDJELJAKPOTICAJI ZA DAN

SEDAM RIJEČI USKRSNULOGA – IZVOR ŽIVOTA „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (Mt

28,10) „Marijo“… Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu“ (Iv 20,16 i dalje). „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi

nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20,27) „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26) „Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!“ (Lk 24,39) „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga!“ (Iv 20,21

i dalje) „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20)

MOLITVA

45