FRANZ KAFKA \ ODABRANA DJELA FRANZ KAFKA

SVEZAK DRUGI

U R E D N I K

NOVAK S I M I C

NASLOV ORIGINALA

FRANZ KAFKA

BESCHREIBUNG EINES KAMPFES

S. Fischer Verlaglizenzausgabe

Von Schocken Books, New York 1946.

PRIPOVIJETKEKNJIGA DRUGA

S njemačkog preveo

ZLATKO MATETIC

Likovno opremio

ANTE SCHRAMADEI

ZORA

Z A G R E B 1968

JAHAČ NA KOSARI

Iscrpljen je sav ugljen; košara prazna; lopata besmislena; iz peći diše hladnoća; po sobi popadalo inje; pred prozorom stabla ukočena od mraza; nebo — srebrni štit protiv svakoga tko od njega traži pomoć. Moram dobiti ugljena; ipak se ne smijem smrznuti; iza mene nemilo-srdna peć, preda mnom isto takvo nebo, moram, prema tome, oštro projahati između njih i po sredini potražiti pomoć kod trgovca ugljenom. Ali on je već otupio na moje obične molbe; moram mu sasvim tačno dokazati da nemam više ni jednog jedinog zrnca ugljena i da mi on stoga predstavlja pravo pravcato sunce na svodu nebeskom. Moram doći kao prosjak koji hropćući od gladi hoće da se skonča na kućnom pragu i zato se gospodska kuharica odlučuje da mu nalije talog posljednje kave; jednako tako mora mi ugljenar nasuti punu lopatu ugljena u košaru, bijesan, ali obasjan ovom zapovijedi: »Ne ubij!«

Već moj nastup mora odlučiti; zato ću odjahati tamo na košari. Kao jahač na košari, s rukom na dršci, toj najjednostavnijoj uzdi, s mukom se kotrljam niza stepenice, ali dolje se moja košara uspinje divno, divno; deve, polegle u logoru nisko po tlu, ne ustaju ljepše, tresući se pod štapom goniča. Kroz zamrznutu ulicu napredujem jednolikim kasom; često se dignem do visine prvog kata, a nikada se ne spustim do kućnih vrata. Neobično visoko lebdim pred podrumskom radnjom trgovca ugljenom, gdje onaj čuči duboko dolje i piše za

149

svojim stolićem; otvorio je vrata da ispusti preveliku vrućinu.»Ugljenaru!« vičem ja, glasom promuklim od zime, obavijen

oblacima hladnog daha, »molim te, ugljenaru, daj mi malo ugljena. Košara mi je već tako prazna da mogu jahati na njoj. Budi tako dobar! Čim budem mogao, platit ću ti.«

Ugljenar stavlja ruku na uho. »Čujem li dobro?« upitao je preko ramena svoju ženu koja plete na klupi kraj peći, »čujem li dobro? Neka mušterija.«

»Ja ne čujem ništa«, veli žena, mirno izdišući i udi-šući zrak preko pletaćih igala, ugodno zagrijanih leđa.

»O da«, vičem ja, »ja sam to, stara mušterija, duboko odana, samo momentano bez sredstava.«

»Ženo«, veli trgovac, »ipak je netko, ta ne mogu se toliko varati; bit će neka stara, vrlo stara mušterija kad mi tako govori srcu.«

»Sto ti je, čovječe?« rekla je žena i pritisnula ručni rad na grudi, odmarajući se časkom, »nema nikoga, ulica je prazna, sve naše mušterije su namirene; možemo za neko vrijeme zatvoriti radnju i počinuti.«

»Pa ja sjedim ovdje na košari«, vičem ja, a bešćutne suze od studeni zasjenjuju mi oči, »molim vas, pogledajte malo uvis, odmah ćete me otkriti; samo lopatu ugljena prosim, a ako mi date dvije, bit ću presretan. Ta sve ostale mušterije su namirene. Ah, kad bih ga samo začuo kako se trucka u košari!«

»Dolazim«, reče ugljenar i otputi se svojim kratkim nogama prema podrumskim stubama, ali žena je već kraj njega, primi ga čvrsto za ruku i reče mu: »Ti ostani. Kad si tako tvrdoglav, idem ja gore. Sjeti se kako si noćas teško kašljao. Ali za nekakav posao, makar ti se samo pričinjao, zaboravljaš ti na ženu i dijete i žrtvuješ svoja pluća. Idem ja.« »Ali onda mu nabroj sve sorte koje imamo na skladištu, a cijene ću ti doviknuti.« »Dobro«, reče žena i popne se na ulicu. Naravno, ugleda me odmah. »Gospođo ugljenarko«, zovem ja, »moji odani pozdravi, samo lopatu ugljena, odmah amo u košaru, sam ću je odvesti kući, jednu lopatu onog najlošijeg. Jasno, platit ću punu košaru, ali ne odmah, ne odmah.« Te dvije riječi »ne odmah« zvone kao zvona, i muteći

pamet, miješaju se s večernjom zvonjavom što se baš čuje s obližnjeg zvonika.

»Pa što hoće?« viče trgovac. »Ništa«, odazivlje se žena, »nema tu ničega, ja ne vidim ništa, ne čujem ništa. Jedino zvoni šest sati i mi zatvaramo. Strahovito je zima. Sutra ćemo vjerojatno imati još mnogo posla.«

Ona ne vidi ništa i ne čuje ništa; ali je ipak skinula pregaču i nastoji da me otpuše pregačom. Na žalost, to joj uspijeva. Sve odlike dobre jahaće životinje ima moja košara, ali otporne snage nema, previše je lagana; ženska pregača podiže joj noge sa zemlje.

»Ti zla ženo«, dovikujem još za njom, dok mi ona prijeti prstom napola prezirno, napola zadovoljno i vraća se u radnju. »Zla ženo! Prosio sam te lopatu najlošijeg ugljena, a ti mi je nisi dala!« I tako se penjem u regije ledenih brda i nestajem, nikad ih više ne vidio.

Ova kratka priča objavljena je kao feljton u listu »Prager Presse« 25. XII 1921. godine, a stvarni joj je motiv nestašica ugljena u Pragu zimi 1917—1918. godine.

150 151

NA GRADNJI KINESKOG ZIDA

Kineski zid je na svom najsjevernijem mjestu dovršen. Gradnja je tekla sa jugoistoka i sa jugozapada i tamo se spojila. Taj sistem djelomične gradnje bio je primijenjen i u malom, unutar dviju velikih radnih vojski, istočne i zapadne. To se događalo tako da su bile obra-zovane grupe od oko dvadeset radnika koje su imale izvesti dionicu zida dužine otprilike petsto metara, a susjedna grupa gradila je onda nasuprot njima zid iste dužine. Ali kad bi se spojili, gradnja se nije više nastavljala na kraju tih hiljadu metara, štaviše, radne grupe bile su razaslane na gradnju zida u sasvim druge krajeve. Naravno, na taj način nastalo je mnogo velikih rupa, koje su se popunjavale tek polako jedna za drugom, poneke čak tek kad je već bilo objavljeno dovršenje gradnje zida. Da, sigurno je bilo rupa koje uopće nisu bile zazidane, tvrdnja, koja dakako pripada možda samo mnogim legendama što su nastale oko gradnje, a ove pojedinac ne može provjeriti vlastitim očima ni vlastitim mjerilom s obzirom na rasprostranjenost gradnje.

Čovjek bi, pak, isprva povjerovao da bi u svakom pogledu bilo pogodnije graditi povezano ili bar povezano unutar dvaju glavnih dijelova. Ta zid je bio zamišljen kao zaštita protiv sjevernih naroda, kao što se općenito širio glas, a to je i poznato. Ali kako može štititi zid koji nije sagrađen povezano? Da, takav zid ne samo da ne može štititi nego je i sama gradnja u neprekidnoj opasnosti.

107

Te dijelove zida, napuštene u pustom predjelu, nomadi mogu uvijek razoriti, tim prije što su oni neshvatljivom brzinom, kao skakavci, mijenjali svoje nastambe i možda imali bolji pregled napredovanja gradnje nego mi graditelji sami. Usprkos tome gradnja se nikako nije mogla izvesti drugačije nego što se dogodilo. Da bi se to razumjelo, treba imati u vidu slijedeće: trebalo je da zid postane zaštita kroz stoljeća; zbog toga su najpažljivija gradnja, iskorištenje graditeljske vještine svih poznatih vremena i naroda, trajan osjećaj lične odgovornosti graditelja bili neophodne pretpostavke rada. Za niže radove mogli su se, doduše, uzeti neobrazovani nadničari iz naroda, muškarci, žene, djeca i svatko tko god se ponudio za dobru nadnicu; ali već za vođenje četiriju nadničara bio je potreban razuman čovjek, obrazovan u građevnoj struci; čovjek koji je bio u stanju da u dubini srca su-osjeti s onim što se ovdje radi. A što veće djelo, to veći zahtjevi. A takvih ljudi bilo je stvarno na raspolaganju, iako ne u onoj množini koliko bi ih ta gradnja bila mogla iskoristiti, ali ipak u velikom broju.

Velikom djelu nije se pristupilo lakomisleno. Pedeset godina prije početka gradnje proglasili su u cijeloj Kini, koju je trebalo opasati zidom, graditeljstvo, a posebno zidarstvo najvažnijom naukom i sve drugo priznali tek toliko koliko je s tim bilo u vezi. Ja se još vrlo dobro sjećam kako smo mi kao mala djeca, jedva smo stali na noge, morali u vrtiću našega učitelja graditi neku vrst zida od oblutaka; kako je učitelj zavrnuo skute i natrčao na zid, naravno, srušio sve i toliko nam spoči-tavao što je gradnja slaba, da smo se mi, urlajući, raz-bježali na sve strane k našim roditeljima. Sitna zgoda, ali obilježava duh vremena.

Ja sam imao sreću da je gradnja zida počela upravo kad sam sa dvadeset godina položio najviši ispit najniže škole. Kažem sreću, jer mnogi koji su ranije bili dosegli krajnju visinu obrazovanja koje im je bilo pristupačno, godinama nisu znali što bi počeli sa svojim znanjem, vukli su se beskorisno okolo s veličanstvenim građevinskim planovima u glavi i zalutali negdje u mnoštvu. Ali oni, koji su konačno došli na gradnju kao majstori, makar i najnižeg ranga, bili su je stvarno dostojni. Bili su to zidari koji su mnogo razmišljali o gradnji i nikad

nisu prestali razmišljati o njoj, koji su se osjetili srođeni sa gradnjom čim su uzidali prvi kamen u tlo. Ali takve zidare tjerala je, naravno, pored žudnje da temeljito izvedu posao, također nestrpljivost da ugledaju kako se gradnja konačno podiže u svojoj potpunosti. Nadničar ne pozna te nestrpljivosti, njega goni samo nadnica, a viši majstori, pa čak i srednji vide dovoljno toga od mnogostranog rasta gradnje, da bi im to očvrsnulo duh. Ali za one niže, koji su bili daleko iznad svojih izvanjskih malih zadataka, trebalo se drukčije pobrinuti. Nisu ih mogli, na primjer, ostaviti da u nekom nenastanjenom planinskom kraju, stotine milja od njihova zavičaja, slažu kamen na kamen mjesecima ili čak godinama; beznadnost takvog marljivog rada, koji međutim ni tokom jednog dugog ljudskog života ne vodi do cilja, bila bi ih dovela do očajanja i prije svega učinila manje vrijednim u poslu. Zbog toga je bio izabran sistem gradnje po dionicama. Petsto metara moglo je biti dogotovljeno otprilike za pet godina; tada bi, dakako, majstori bili u pravilu previše iscrpljeni, izgubili bi svako povjerenje u sebe, u gradnju, u svijet. Stoga su ih onda, dok su još bili uzbuđeni od proslave spajanja hiljadu metara zida, razašiljali daleko, daleko; na putu su vidjeli kako tu i tamo strše gotovi dijelovi zida, prolazili su kroz nastambe viših majstora, koji bi ih obdarili počasnim značkama, slušali su klicanje novih radnih vojski koje su pritjecale iz dubine pokrajina, vidjeli su kako se obaraju šume koje su bile namijenjene za zidarske skele, vidjeli su kako se bregovi lome u građevno kamenje, slušali kako na svetim mjestima vjernici pjesmama prizivaju dovršenje gradnje. Sve je to ublažavalo njihovu nestrpljivost. Miran život u zavičaju, gdje su proveli neko vrijeme, okrijepio bi ih, ugled koji su svi graditelji uživali, smjerno vjerovanje s kojim su ljudi slušali njihove priče, povjerenje koje je priprosti mirni građanin polagao u buduće dovršenje zidina, sve to napinjalo je strune duše. Kao djeca što se uvijek nadaju, opraštali su se tada od zavičaja, veselje da ponovo rade na narodnom djelu bilo je neodoljivo. Putovali su od kuće ranije nego što bi bilo potrebno, polovica sela ispraćala ih je dobar komad puta. Na svim cestama grupe, stjegovi, zastave, nikad nisu do tada vidjeli kako je velika i bogata i lijepa, vrijedna

108 109

ljubavi, njihova zemlja. Svaki zemljak bio je brat za koga čovjek gradi zaštitni zid i koji je za to zahvaljivao svime što je bio i imao tokom cijelog života. Jedinstvo! Jedinstvo! Prsa uz prsa, narodno kolo, krv, čovjek ne više zatvoren u oskudnom kružnom toku svoga tijela, nego ugodno valjanje, a ipak vraćanje kroz beskrajnu Kinu.

Tako, dakle, postaje razumljiv sistem djelomične gradnje; ali bilo je za to ipak još i drugih razloga. A nije nikakvo čudo što se tako dugo zadržavam na tom pitanju, to je ključno pitanje čitave gradnje zida, koliko god se isprva činilo nebitnim. Ako hoću da prenesem i objasnim misli i doživljaje iz onoga vremena, ne mogu se dovoljno udubiti baš u to pitanje.

Ponajprije treba svakako reći da su tada bili izvedeni pothvati koji malo zaostaju za gradnjom babilonskog tornja, ali po bogougodnosti predstavljaju dakako upravo suprotnost onoj gradnji, bar prema ljudskom računanju. Spominjem to, jer je u početno doba gradnje neki učenjak napisao knjigu u kojoj je vrlo tačno povukao te usporedbe. On je u njoj nastojao dokazati da gradnja babilonskog tornja nikako nije promašila cilj iz općenito navođenih razloga ili bar da se među tim poznatim razlozima ne nalaze oni najdublji. Njegovi dokazi nisu potje-cali samo iz spisa i izvještaja, nego je tvrdio da je na licu mjesta proveo istraživanja i pri tom pronašao da se gradnja izjalovila zbog slabosti temelja. U tom pogledu naše je doba, dakako, daleko nadmašivalo ono davno minulo vrijeme. Gotovo svaki obrazovani suvremenik bio je zidar od zanata i nenadmašiv u pitanju polaganja temelja. Ali učenjak nije na to ciljao, nego je tvrdio da će tek veliki zid po prvi put otkako ima svijeta i vijeka stvoriti siguran temelj za novi babilonski toranj. Dakle, najprije zid, a onda toranj. Knjiga je tada bila u svačijim rukama, ali priznajem da još danas pravo ne shvaćam kako je zamišljao tu gradnju tornja. Kako bi zid poslužio kao temelj za toranj kad nije obrazovao krug, nego samo neku vrst četvrtine ili polovine kruga? To je, ipak, moglo biti zamišljeno samo u duhovnom smislu. Ali čemu onda zid, koji je ipak bio nešto stvarno, plod muke i života stotina tisuća? I čemu su u djelu bili nacrtani planovi, dakako magloviti pla-

novi tornja i do pojedinosti razrađeni prijedlozi kako bi trebalo sakupiti narodnu snagu na moćnom novom djelu?

Bilo je tada mnogo pometnje u glavama — ta je knjiga samo jedan primjer — možda upravo zato što su se toliki ljudi nastojali koliko god moguće okupiti oko jedne opće stvari. Ljudsko stvorenje, lakoumno u svojoj osnovi, sazdano od praha, ne trpi okivanja; ako se samo okuje, ubrzo će početi bjesomučno tresti okovima i raspršiti zidove, lance i samo sebe na sve četiri strane.

Moguće je da ni ta razmatranja, istina nepovoljna za gradnju zida, vodstvo nije gubilo iz vida pri uvođenju gradnje po dionicama. Mi smo — govorim ovdje u ime mnogih — zapravo upoznali i našli sami sebe tek čitajući slovo po slovo naređenja vrhovnog vodstva, jer bez vod-stva ne bi ni naša školska mudrost ni naš ljudski razum bili dovoljni za sitnu službu koju smo imali unutar velike cjeline. U sobi vodstva — gdje je ona bila i tko je tamo sjedio ne zna i nije znao nitko koga sam pitao — u toj sobi ukrštale su se sve ljudske misli i želje i u suprotnim krugovima svi ljudski ciljevi i ostvarenja. A kroz prozor padao je odbljesak božanskih svjetova na ruke vodstva što su crtale planove.

I zato se nepristrani promatrač neće složiti s tim da vodstvo ne bi bilo moglo prevladati i one poteškoće koje su se protivile povezanom građenju zida, da je to ozbiljno htjelo. Ostaje, dakle, samo zaključak da je vodstvo imalo u vidu građenje po dionicama. Ali gradnja po dionicama bila je nesvrsishodna i samo sredstvo iz nužde. Ostaje zaključak da je vodstvo htjelo nešto nesvrsishodno. — Neobičan zaključak! — Svakako, ali ima ipak na svojoj strani i poneko opravdanje za sebe. Danas se o tome može govoriti možda bez opasnosti. Tada je tajno načelo mnogih, pa čak najboljih, bilo: nastoj svim svojim silama razumjeti naređenja vodstva, ali samo do jedne^određene granice, a onda prestani razmišljati. Vrlo razumna za-sada, koja je uostalom bila izložena u kasnijoj, često ponavljanoj usporedbi: ne zato što bi ti to moglo naškoditi — prestani s daljnjim razmišljanjem, nije nipošto sigurno da će ti naškoditi. Ne može se ovdje uopće govoriti ni o šteti ni o ne-šteti. Dogodit će ti se kao rijeci u proljeće. Ona raste, postaje moćnija, krepče hrani ze-

110 111

miju na svojim dugim obalama, nosi svoje vlastito biće dalje sve do mora i postaje moru jednakopravnija i do-brodošlija. — Tako daleko razmišljaj o naređenjima vodstva. — Ali zatim rijeka preplavi svoje obale, izgubi obrise i lik, uspori svoj nizvodni tok; nastoji da protiv svog određenja obrazuje mala mora u dubini kopna, oštećuje njive, a ipak se ne može održati na duži rok u toj rasprostranjenosti nego otječe ponovo među svoje obale, pa se čak jadno isuši u narednom vrućem godišnjem doba. — Tako daleko ne razmišljaj o naređenjima vodstva.

Sad, mogla je ta usporedba za vrijeme gradnje zida izvanredno tačno pogoditi stvar, za moj sadašnji izvještaj ona u najmanju ruku vrijedi samo ograničeno. Moje istraživanje ipak je samo historijsko; davno prohujali olujni oblaci ne sipaju više nikakve munje i zato smi-jem potražiti jedno objašnjenje gradnje po dionicama, koje ide dalje od onoga kojim su se tada zadovoljavali. Granice koje mi stavlja moja misaona snaga svakako su dosta uske, ali područje koje bi ovdje trebalo prevaliti, beskonačno je.

Protiv koga je trebalo da štiti veliki zid? Protiv sjevernih naroda. Ja potječem iz jugoistočne Kine. Nikakav sjeverni narod ne može nas ondje ugroziti. Mi čitamo o njima u drevnim knjigama, a nad okrutnostima, koje oni počinjaju po svojoj prirodi, uzdišemo u našoj mirnoj vrtnoj sjenici. Na vjernim slikama umjetnika vidimo ta lica pakla, iscerene gubice, čeljusti u koje su utaknuti visoko zašiljeni zubi, himbene oči koje kao da već škilje na grabež, što će ga gubicom zdrobiti i rastrgati. Kad su djeca zločesta, prikažemo im te slike i odmah nam ona plačući hrle za vrat. Ali mi ne znamo više o tim sjevernjacima. Vidjeli ih nismo, a ako ostanemo u našem selu, nećemo ih nikada ni vidjeti; čak ako pojure na svojim divljim konjima ravno k nama — prevelika je zemlja i ne pušta ih do nas, u praznom zraku će se rasplinuti njihova trka.

Zašto, dakle, kad je to tako, napuštamo zavičaj, rijeku i mostove, oca i majku, rasplakanu ženu, neuku djecu i odlazimo na školu u daleki grad, a misli su nam još dalje, kod zida na sjeveru? Zašto? Pitajte vodstvo. Ono nas pozna. Opterećeno golemim brigama, ipak znade za

112

nas, pozna naš sitni obrt, vidi nas kako sjedimo svi zajedno u niskoj kolibi, a molitvu, koju otac obitelji izgovara navečer u krugu ukućana, prima blagonaklono ili nemilostivo. I, ako mi je slobodno izreći ovakvu misao o vodstvu, tada moram kazati da je, po mom mišljenju, vodstvo postojalo već ranije, nije se sastalo, kao što bi uradili visoki mandarini, potaknuto kakvim lijepim jutarnjim snom, nije hitno sazvalo sjednicu, hitno stvorilo zaključke i već navečer bubnjevima istjeralo pučanstvo iz postelja da provodi zaključke, bilo to makar samo da se priredi svečanost u čast nekoga boga koji se jučer gospodi ukazao milostivim, a da sutra, zatim, čim se lampioni pogase, otjera ljude batinom natrag u budžak. Vodstvo je, naprotiv, postojalo odvajkada, a zaključak o gradnji zida jednako tako. Nedužni sjeverni narodi koji su vjerovali da su ga izazvali, nedužni car koji je vjerovao da je to njegova zapovijed! Mi sa gradnje to znamo drukčije i šutimo.

Već tada dok se gradio zid i poslije toga, do danas, bavio sam se gotovo isključivo komparativnom poviješću naroda — ima određenih pitanja kojima se u izvjesnoj mjeri može napipati živac jedino tim putem — i pri tom sam pronašao da se izvjesne naše kineske narodne i državne ustanove odlikuju svojevrsnom jasnoćom, a druge opet trpe od svojevrsne nejasnoće. Uvijek me golicalo da odgonetnem razloge osobito ove posljednje pojave, golica me još uvijek, a ta pitanja bitno pogađaju i gradnju zida.

Među naše najmutnije ustanove, pak, svakako spada ustanova carstva. U Pekingu, naravno, i to u dvorskim krugovima, ima u tome neke jasnoće, iako je i ona prije prividna nego stvarna. Učitelji državnog prava i povijesti na visokim školama također se pričinjaju da su tačno upućeni u te stvari i da mogu prenijeti studentima to znanje. Cim se dublje silazi prema nižim školama, tim shvatljivije nestaju sumnje u vlastito znanje, a poluobra-zovanost plovi u oblacima oko nekoliko načela, utuvlje-nih već stoljećima, koja nisu doduše izgubila od svoje vječne istine, ali u toj magli i dimu isto tako ostaju vječno neshvaćena.

Ali upravo o carstvu trebalo bi, po mojem mišljenju, zapitati narod, jer

carstvo ima ondje ipak svoju posljed-113

nju podršku. Ovdje mogu, svakako, opet govoriti samo o svojem zavičaju. Osim poljskih božanstava i njihova bogoslužja, koje ispunjava cijelu godinu tako naizmjenično i lijepo, obraćala se naša misao jedino caru. Ali ne sadašnjem; ili, zapravo, bila bi se obraćala sadašnjem da smo ga poznavali ili znali o njemu nešto određeno. Mi smo, dakako, uvijek težili da nešto doznamo o tome — jedino nas je ta radoznalost ispunjavala — ali koliko god zvu-čilo čudnovato, jedva da je bilo moguće nešto saznati, čak ni od hodočasnika koji ipak obiđe velik dio zemlje, ni u obližnjim ni u dalekim selima, ni od lađara koji ipak plove ne samo po našoj rječici nego i po svetim rijekama. Čulo se, istina, mnogo, ali se iz svega toga nije dalo izvući ništa.

Naša zemlja je tako velika, nijedna bajka ne dosiže njezinu veličinu, jedva da je nebo obuhvaća, a Peking je samo jedna tačka i carski dvor samo tačkica. Car kao takav svakako je, opet, velik preko svih katova svijeta. Ali živi car, čovjek kao mi, leži poput nas na nekoj po-čivaljci, koja je doduše bogato ukrašena, ali ipak vjerojatno tek uska i kratka. Kao i mi, proteže on katkada svoje udove, a ako je vrlo umoran zijeva svojim fino ocrtanim ustima. Ali kako bismo mi o tome nešto doznali — tisuće milja na jugu — kad već gotovo graničimo sa tibetskim gorjem. A osim toga, svaka vijest stigla bi sasvim prekasno; čak da i dopre do nas, bila bi davno zastarjela. Oko cara gura se blistavo, ali ipak mračno mnoštvo dvorjanika — zloba i neprijateljstvo u odorama slugu i prijatelja — protuteža carstva, trudeći se uvijek da otrovnim strijelama odbiju cara od njegove zdjelice na vagi. Carstvo je besmrtno, ali pojedini car padne i svali se, čak cijele dinastije konačno potonu i izdahnu u jednom jedinom hropcu. O tim borbama i patnjama ljudi iz naroda neće nikada doznati, oni stoje kao zakašnjeli pridošlice, kao tuđinci na kraju gusto nabijenih pokrajnih ulica, mirno trošeći donesene zalihe, dok na tržnici u sredini, daleko sprijeda, pogubljuju njihova gospodara.

Ima jedna bajka koja dobro izražava taj odnos. Car je, glasi bajka, tebi, pojedincu, jadnom podaniku, maloj sjeni pobjegloj pred carskim suncem u najdalju daljinu, upravo tebi car je sa svoje samrtne postelje uputio po-

slanicu. Glasniku je naredio da klekne uz postelju i pro-šaptao mu poslanicu; toliko mu je bilo stalo do nje da mu ju je glasnik morao ponoviti u uho. Klimanjem glave potvrdio je on ispravnost rečenoga. I pred cijelim gledalištem svoje smrti — svi poprečni zidovi bili su srušeni, a na slobodnom stepeništu što se diže široko i visoko stajali su u krugu svi velikaši carstva — pred svima njima otpustio je car glasnika. Glasnik se odmah otputio; snažan, neumoran muž; ispružajući sad jednu sad drugu ruku krči on sebi prolaz kroz mnoštvo; ako naiđe na otpor, pokaže na svoja prsa gdje stoji znak sunca; i on napreduje lako kao nitko drugi. Ali mnoštvo je silno veliko; njegovim prebivalištima nema kraja. Kad bi se otvorilo slobodno polje, kako bi on poletio i ti bi uskoro začuo dično lupanje njegovih šaka na tvoja vrata. Ali umjesto toga, kako se on beskorisno trudi; još se uvijek probija kroz odaje unutrašnje palače; nikada ih neće svladati; a da mu to uspije, ništa ne bi bilo dobiveno; morao bi se probiti po stubama, a da mu to uspije, ništa ne bi bilo dobiveno; dvorišta bi trebalo premjeriti; a iza dvorišta prvu palaču opasuje druga; i ponovo stube i dvorišta; i ponovo jedna palača; i tako dalje hiljadama godina; i kad bi konačno izbio iz posljednje kapije — tek sada leži prijestolnica pred njim, središte svijeta, visoko zasuta svojim talogom. Nitko ovdje ne može prodrijeti, pa čak ni s poslanicom jednog mrtvaca. — A ti, kad večer dođe, sjediš za prozorom i snivaš je.

Upravo tako, tako bez nade i s puno nade vidi naš narod cara. On ne zna koji car vlada, dapače i o imenu dinastije postoje sumnje. U školi se uči mnogo o tome sve po redu, ali opća nesigurnost o tom pogledu tako je velika, da su u nju uvučeni i najbolji učenici. Davno pomrle careve postavljaju u našem selu na prijestolje, a onaj tko živi još samo u pjesmi, izdao je nedavno objavu koju svećenik čita pred oltarom. Bitke iz naše najstarije povijesti biju se tek sada, i susjed ti zažarena lica upada s tom viješću u sobu. Carske žene, ugojene, na svilenim jastucima, otuđene od plemenitog ćudoređa pod utjecajem lukavih dvorjanika, naprašite u vlastoljublju, nadute u pohlepi, raskalašene u razbludi, počinju svoje opačine bez kraja i konca. Čim više vremena prođe, tim strasnije sijaju sve boje i selo uz glasno jadi-

114 115

kovanje doznaje odjednom kako je neka carica tisućljeća ranije pila krv svoga muža dugim gutljajima.

Tako, dakle, postupa narod s onima koji su prošli, a suvremene vladare brka s mrtvima. Dođe li jednom, jednom u ljudskom vijeku neki carski službenik, koji obilazi pokrajinu, slučajno u naše selo, postavlja u ime vladajućih nekakve zahtjeve, ispituje poreske spiskove, prisustvuje školskoj obuci, raspituje se kod našeg svećenika za naša djela i nedjela i onda sažimlje sve to, prije nego se popne na nosiljku, u duge opomene opći-narima, dotjeranim pred njega. Tada preko svih lica prođe smiješak, jedan pogledava kradom u drugoga i saginje se prema djeci, izbjegavajući pogled službenika. Kako, misle oni, ovaj govori o nekom mrtvacu kao o živom, pa taj je car već odavno umro, dinastija se ugasila, poštovani službenik šali se s nama, a mi se priči-njamo kao da ništa ne opažamo, da ga ne bismo uvrijedili. Ali ozbiljno ćemo slušati mi samo našega današnjeg cara, jer sve drugo bilo bi grehota. A za službenikovom nosiljkom što hita dalje, uskrsava netko, proizvoljno izvučen iz već raspadnute urne i topoće nogama kao go-spodar sela.

Slično bivaju ljudi kod nas u pravilu slabo pogođeni državnim prevratima, suvremenim ratovima. Sjećam se ovdje jedne zgode iz moga djetinjstva. U susjednoj, ali svejedno vrlo udaljenoj pokrajini bio je izbio ustanak. Uzroci mi nisu više na pameti, oni ovdje nisu ni važni. Uzroci za ustanak javljaju se tamo sa svakim novim jutrom, to je uzburkan narod. I tako je jednom neki prosjak, koji je proputovao ovom pokrajinom, donio u kuću moga oca jednu knjižicu ustanika. Bio je upravo blagdan, gosti su ispunjavali naše sobe, u sredini je sjedio svećenik i proučavao list. Iznenada su se svi nasmijali, raz-derali list u gužvi, udarcima istjerali iz sobe prosjaka, koga su, dakako, već bili bogato obdarili, svi su se raspršili i razbježali na bijeli dan. Zašto? Narječje susjedne pokrajine bitno je različito od našega, a to se izražava i u izvjesnim oblicima književnog govora, koji za nas imaju starinski karakter. Sad, čim je svećenik pročitao dvije takve stranice, svi su već bili nacistu. Nešto staro, davno čuveno, davno prežaljeno. I premda je iz prosjaka neporecivo govorio surovi život — tako mi se čini u sje-

116

ćanju — ljudi su u smijehu odmahivali glavom i nisu više ništa htjeli slušati. Tako su kod nas orni da pogase sadašnjost.

Kad bi iz takvih pojava čovjek htio zaključiti da mi u osnovi ni nemamo cara, ne bi bio mnogo udaljen od istine. Možda nema caru vjernijeg naroda od našega na jugu, ali vjernost ne ide u prilog caru. Na malom stupu kod izlaza iz sela stoji, doduše, sveti zmaj i puše odano, otkako svijet pamti, svojim plamenim dahom tačno u pravcu Pekinga — ali sam Peking je ljudima u selu više tuđ od zagrobnog života. Postoji li zaista neko takvo selo gdje kuća stoji do kuće, prekrivajući polja dalje nego što dopire pogled s našeg brijega, a između tih kuća stoje danju i noću ljudi glavom do glave? Lakše nego da zamislimo takav grad, možemo povjerovati da su Peking i njegov car nešto kao neki oblak koji mirno plovi pod suncem u hodu stoljeća.

Posljedica takvih nazora je, pak, u neku ruku slobodan, nepotčinjen život. Nipošto nećudoredan, ja jedva da sam naišao na takvu čistoću običaja ikada prilikom mojih putovanja kao u mojem zavičaju. Ali je ipak život taj koji ne stoji ni pod kakvim suvremenim zakonom i pokorava se samo uputama i opomenama koje dopiru do nas iz drevnih vremena.

Čuvam se uopćavanja i ne tvrdim da je takav odnos u svih deset hiljada sela naše pokrajine ili čak u svih petsto pokrajina Kine. Ali ipak smijem možda na temelju mnogih spisa koje sam pročitao o tom predmetu, kao i na temelju mojih vlastitih promatranja — kod gradnje zida naročito je ljudski materijal dao za to prilike čovjeku koji osjeća da putuje kroz dušu gotovo svih pokrajina — na temelju svega toga smijem možda reći da shvaćanje koje vlada o caru pokazuje uvijek i svuda stanovitu i zajedničku osnovnu crtu sa shvaćanjem u mojem zavičaju. To shvaćanje ne želim, pak, nipošto proglasiti za neku vrlinu, nego naprotiv. Uglavnom ga je skrivila vlada koja u najstarijoj državi na svijetu do danas nije bila u stanju ili je, između ostalog, zanemarila da instituciju carstva izgradi do takve jasnoće kako bi neposredno i neprestano djelovala sve do najdaljih granica države. Ali, s druge strane, u tome leži i neki nedostatak mašte i snage vjerovanja kod naroda koji ne

117

uspijeva da prenese carstvo iz pekinške pokvarenosti na svoje podaničke grudi u svoj životnosti i sadašnjosti, a ipak ništa bolje ne želi nego da jedanput osjeti taj doticaj i na njemu živi i živuje.

To shvaćanje nije, dakle, neka vrlina. Tim više pada u oči da je upravo ta slabost, čini se, jedno od najvažnijih sredstava sjedinjavanja našeg naroda; da, ako je dopušten tako smion izraz, ono je upravo tlo na kome mi živimo. Opširno obrazlagati ovdje takav ukor znači tresti se ne u našoj savjesti nego, što je mnogo gore, na našem tlu. I zbog toga neću sada ići dalje u istraživanju toga pitanja.

Fragment No gradnji kineskog zida potječe iz godine 1918— —1919, a vjeruje se da ga je pisac i dovršio, ali je zatim spalio konačni tekst, jednako kao mnogobrojna druga djela. Bajku iz drugog dijela pisac je zasebno objavio 1919. godine u knjizi pripovijedaka Seoski liječnik pod naslovom Carska poslanica.

118

ODBIJENA MOLBA

Naš gradić ne leži baš na granici, ni izbliza ne, do granice je još tako daleko da možda nitko iz gradića još nije bio tamo, puste visoravni treba prijeći, a također daleke plodne zemlje. Čovjek postane umoran dok zamisli tek dio puta, a više od jednog dijela ne može se nikako zamisliti. I veliki gradovi leže na putu, mnogo veći od našega gradića. Deset takvih gradića, položenih jedan do drugoga i još deset takvih gradića utisnutih odozgo ne čine još ni jedan od tih golemih i tijesnih gradova. Ako čovjek ne zaluta na putu do gradova, onda sigurno zaluta u njima, nemoguće je izbjeći ih zbog njihove veličine.

Ali ipak, još dalje nego do granice, ako se takve udaljenosti uopće mogu uspoređivati — to je, kao kad bi se reklo da je tristagodišnji čovjek stariji od dvjesta-godišnjeg — dakle, još mnogo dalje nego do granice jest od našega gradića do glavnoga grada. Dok nam ipak tu i tamo stižu vijesti o graničnim ratovima, iz glavnog grada ne doznajemo gotovo ništa, mislim, mi građanski ljudi, jer vladini činovnici svakako imaju vrlo dobru vezu s glavnim gradom, za dva-tri mjeseca mogu već dobiti odande neku vijest, bar tako tvrde.

I sad, čudnovato je i tome se ne mogu načuditi, kako se mi u našem gradiću mirno pokoravamo svemu što se naredi iz glavnoga grada. Već stoljećima nije kod nas došlo do neke političke promjene koja bi proizašla od samih građana. U glavnom gradu visoki dostojanstvenici skidali su jedan drugoga, čak su se dinastije gasile

119

i nove počinjale, u prošlom stoljeću je dapače sam glavni grad bio razoren, nova prijestolnica utemeljena daleko od njega, kasnije i ova razorena i stara opet sagrađena, a na naš gradić nije to zapravo ništa utjecalo. Naše či-novništvo bilo je uvijek na svojim mjestima, najviši činovnici dolazili su iz glavnog grada, srednji činovnici u najmanju ruku izvana, najniži iz naše sredine i tako je to ostalo i bilo nam dovoljno. Najviši činovnik je vrhovni poreznik, on ima rang pukovnika, a tako ga i nazivaju. Danas je on starac, ali ja ga poznam već godinama, jer je već u mojem djetinjstvu bio pukovnik, isprva je vrlo brzo napredovao u službi, ali onda je, čini se, zapeo, no za naš gradić njegov rang je dosta visok, neki viši rang ne bismo mi bili kadri ni prihvatiti kod nas. Kad pokušam u sebi predočiti njegovu sliku, vidim ga kako sjedi na verandi svoje kuće na tržnici, naslonjen, s lulom u ustima. Iznad njega vije se s krova državna zastava, a na obim stranama verande suši se rublje; ova je tako velika da se na njoj katkada održavaju male vojničke vježbe. Njegovi se unuci igraju oko njega u lijepim svilenim haljinicama, dolje na tržnicu ne smiju, druga su ih djeca nedostojna, ali trg ih ipak mami i oni bar proture glavu između rešetaka ograde, a kad se druga djeca dolje prepiru, oni se odozgo prepiru zajedno s njima. Taj pukovnik, dakle, vlada gradom. Vjerujem da nikome još nije pokazao dokument koji ga na to ovlašćuje. On ni nema takvog dokumenta. Možda je zaista vrhovni poreznik. No je li to sve? Ovlašćuje li ga to da vlada također u svim oblastima uprave? Njegova služba je zbilja važna za državu, ali za nas građane ipak nije ono najvažnije. Kod nas čovjek gotovo dobiva dojam kao da ljudi kažu: »Sad si nam uzeo sve što smo imali, molimo te, uzmi priđe još i nas same.« Jer, stvarno, nije on možda prigrabio vlast za sebe, a nije ni tiranin. Od starih vremena tako se razvilo da je vrhovni poreznik prvi činovnik, a pukovnik se priklanja toj tradiciji ništa drukčije od nas.

Ali mada živi među nama, ne stršeći previše svojim dostojanstvom, ipak je on nešto sasvim drugo od običnih građana. Kad dođe pred njega neko izaslanstvo s molbom, stoji on, stoji poput zidina svijeta, iza njega nema ničega više; može se iza njega još nejasno načuti ili

naslutiti kako šapuće nekoliko glasova, ali to je vjerojatno varka, s njim se ipak zaklapa cjelina svijeta, bar za nas. Vrijedilo ga je vidjeti kod takvih prijema. Kao dijete bio sam prisutan kad ga je jedno izaslanstvo građana molilo za potporu vlade, jer je najsiromašnija gradska četvrt bila potpuno izgorjela. Moj otac, potkivač, ugledan je u općini i bio je član izaslanstva, pa me poveo sa sobom. To nije ništa neobično, na takvu se predstavu guraju svi, pravo izaslanstvo jedva se raspoznaje iz mnoštva; kako se takvi prijemi održavaju najčešće na verandi, ima također ljudi koji se s tržnice popnu po ljestvama i preko ograde sudjeluju u događajima što se zbivaju gore. Tada je bilo tako uređeno da je otprilike četvrtina verande zadržana za njega, a preostali dio ispunjavala je svjetina. Nekoliko je vojnika sve nadziralo, a stajali su i u polukrugu oko njega. Zapravo, jedan bi vojnik bio sasvim dovoljan, toliko ih se mi plašimo. Ne znam tačno odakle dolaze ti vojnici, u svakom slučaju izdaleka, svi su međusobno vrlo slični, tako da im uniforma ne bi bila potrebna. To su mali, ne jaki, ali spretni ljudi, na njima najviše pada u oči jaka čeljust, koja im naprosto ispunjava lice i izvjesno nemirno trzavo sijevanje njihovih malih uskih očiju. Time su oni strah i trepet djece, a svakako i njihova zabava, jer djeca neprestano žele da im ti zubi i te oči natjeraju strah u kosti, pa da onda užasnuti bježe od njih. Taj užas iz djetinjstva ne gubi se vjerojatno ni kod odraslih, u najmanju ruku djeluje i kasnije. A tome se, dakako, pridružuje i koješta drugo. Vojnici govore nekim narječjem koje je nama sasvim nerazumljivo, a oni se jedva mogu priviknuti na naše, iz čega proizlazi izvjesna zatvorenost, nepri-stupačnost kod njih, koja osim toga odgovara i njihovu karakteru, tako su tihi, ozbiljni i ukočeni, ne čine zapravo nikakva zla, a ipak su na neki opak način gotovo nepodnošljivi. Dođe, na primjer, vojnik u dućan, kupi neku malenkost i onda ostane tamo naslonjen na tezgu, sluša razgovore, vjerojatno ih ne razumije, ali ipak se pričinja kao da ih razumije, sam ne kaže ni riječi, samo ukočeno gleda u onoga tko govori, zatim opet u one koji slušaju, a ruku drži na dršku dugog noža za pojasom. To je odvratno, čovjek izgubi volju da se zabavlja, dućan se prazni, a tek kad je sasvim prazan, odlazi i taj vojnik.

120 121

Tamo, dakle, gdje nastupe vojnici, utihne i naš živahni narod. Tako je bilo i tada. Kao u svim svečanim prilikama, stajao je pukovnik uspravno i držao dva duga bambusova štapa u rukama koje je ispružio pred sebe. To je drevni običaj koji otprilike znači: tako on podupire zakon i tako podupire zakon njega. Svatko već dobro zna što ga čeka na verandi, pa ipak se obično i po stoti put preplaši; ni u ovoj prilici izabrani govornik nije htio početi, stajao je on pred pukovnikom, ali onda ga je ostavila hrabrost i on se pod raznim izgovorima ugurao natrag u gomilu. Ni inače se nije našao nitko prikladan tko bi bio spreman da govori — ponudilo se samo nekoliko neprikladnih — pa je nastao velik metež, dok su slali glasnike po razne građane, poznate govornike. Za cijelo to vrijeme stajao je pukovnik nepomično pred nama, jedino su mu se grudi upadljivo spuštale pri disanju. Ne zato što bi možda teško disao, disao je samo do krajnosti razgovijetno, kao što na primjer dišu žabe, samo što je to kod njih uvijek tako, a ovdje je bilo izvanredno. Ušuljao sam se među odrasle i promatrao ga kroz rupu između dva vojnika, tako dugo dok me jedan od njih nije odgurnuo koljenom. U međuvremenu pribrao se onaj što je prvobitno bio određen za govornika i održao govor, poduprt od dvojice građana. Dirljivo je bilo kako se on u tom ozbiljnom govoru, prikazujući veliku nesreću, neprekidno smješkao najponiznijim smiješkom koji se uzaludno upinjao da izazove ma i lagan odsjaj na pukov-nikovu licu. U zaključku je formulirao molbu, mislim da je molio samo oslobođenje od poreza na jednu godinu, a možda također još i jeftinije građevno drvo iz carskih šuma. Nato se duboko poklonio i ostao tako poklonjen, jednako kao svi drugi osim pukovnika, vojnika i nekoliko činovnika u pozadini. Smiješno je bilo djetetu poput mene kako su se ljudi sa ljestava na rubu verande spustili za nekoliko prečaga, da ih ne bi vidjeli za vrijeme te odlučne stanke i samo su kadikad radoznalo provirivali tik iznad poda verande. To je potrajalo neko vrijeme, a onda je jedan činovnik, malen čovjek, stupio pred pukovnika, koji je još uvijek stajao nepomično, osim što je duboko disao, i propeo se k njemu na prstima; kad mu je ovaj došapnuo nešto u uho, pljesnuo je on rukama, na što su se svi uspravili i objavio: »Molba je odbijena.

Udaljite se.« Neporeciv osjećaj olakšanja prostrujao je mnoštvom, svi su se gurali napolje, jedva da je itko više pazio na pukovnika, koji je naprosto opet postao čovjek kao i svi mi, ja sam jedino vidio kako je stvarno iscrpljen ispustio štapove, koji su pali, svalio se u naslonjač što mu ga je dovukao jedan činovnik i hitro turio u usta lulu.

Čitava ta zgoda nije usamljena, tako se to općenito događa. Desi se, doduše, da se tu i tamo ispune neke sitne molbe, ali onda ispada tako da je to učinio pukovnik na vlastitu odgovornost kao moćno privatno lice, to se mora formalno sačuvati kao tajna pred vladom — što se ne kaže izričito, ali po tonu. Svakako su u našem gradiću oči pukovnika ujedno oči vlade, koliko mi to možemo prosuditi, ali se ovdje ipak pravi neka razlika, u koju čovjek ne može dokraja proniknuti.

Ali u važnim poslovima građanstvo može uvijek očekivati odbijanje. Najčudnije je, pak, to da se bez toga odbijanja na neki način ne može proći, a pri tom ono odlaženje i saslušavanje odbijanja nije nipošto formalnost. Svaki put ljudi idu svježi i ozbiljni onamo, a onda opet odande, dakako, ne baš okrijepljeni ni usrećeni, ali isto tako nimalo razočarani ni umorni. Ne moram se ni kod koga propitivati o tim pojavama, ja to osjećam sam kao i svi drugi. I ne jedanput osjetim izvjesnu radoznalost da tragam za uzajamnom povezanošću tih pojava.

Dokle sežu moja promatranja, postoji svakako izvjestan sloj, po svojoj dobi, koji nije zadovoljan, to su otprilike mladići između sedamnaeste i dvadesete godine. Dakle, sasvim mladi momci koji ne mogu ni izdaleka naslutiti zamašnost najbeznačajnije, a kamoli revolucionarne misli. A upravo među njih šulja se nezadovoljstvo.

Ova proza nastala je vjerojatno između 1920—1922. godine, a ulazi u tematski krug fragmenta Na gradnji kineskog zida, kao i naredni odlomak K pitanju zakona.

122 123