Herman Hese - Umece Dokolice

download Herman Hese - Umece Dokolice

of 176

  • date post

    10-Oct-2015
  • Category

    Documents

  • view

    223
  • download

    26

Embed Size (px)

Transcript of Herman Hese - Umece Dokolice

  • HERMANN HESSE HERMANN HESSE Umijee dokolice NASLOV IZVORNIKA Die Kunst des MuBiggangs Copyright 1973 by Hermann Hesse. Alle Rechte bei und vorbehalten durch Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim, ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa. Umijee dokolice Kratka proza iz ostavtine CIP - Katatogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb UDK 821.112.2-4=163.42 HESSE, Hermann Umijee dokolice / Hermann Hesse ; preveo Dalibor Joler. - Zagreb : Zagrebaka naklada, 2002. - (Feniks) Prijevod djela: Die Kunst des MuBiggangs. ISBN 953-6996-05-7 421028020 PREVEO DALIBOR JOLER Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske [zagrebaka naklada I ZAGREB, 2002. Kada ne bih uistinu bio vrlo radian ovjek, kako bih uope doao na ideju da smiljam hvalospjeve i teorije dokolice. Roeni, genijalni dokoliari takvo to nikada ne ine. Hermann Hesse (1928.) S mojega motrita, ovi prigodni napisi, koji se svjesno i hotimino slue onim oblikom neobveznoga avrljanja to ga nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao prvo, tek nevaan dio mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino obojena prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao: borbu protiv onoga to u naoj javnosti nazivam hinjenim optimizmom ... borbu protiv europ-sko-amerike pomodne vjere u suverenoga, modernoga ovjeka, koji je tako mnogo postigao ... protiv, dodue, djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti bezvjernog i nepromiljenog ovjeka mase u njegovoj lakomislenosti, na-dmenosti, njegovu nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti. Ovakve rijei ... nisu upuene ovjeanstvu, ve vremenu, itateljima novina, masi ija opasnost, smatram, ne lei u manjku vjere u sebe i vlastitu uzvienost. esto sam zajedno s openitim upozorenjem na neutemeljenost takve ljudske oholosti takoer neposredno upozoravao na dogaaje iz nae najnovije povijesti, na psihiku nepripremljenost i hvastavu lakomislenost s kojom smo poli u rat, na nesklonost kako naroda tako i pojedinaca da sukrivnju za to trae kod sebe samih. Hermann Hesse (1932.) Umijee dokolice Poglavlje umjetnike higijene Kako je i duhovni rad sve vie nalikovao nasilnomu industrijskom pogonu bez tradicije i ukusa, a znanost i kola jo vie se trsile liiti nas slobode i osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog pregnua od malih nogu nametnuti kao ideal, tako je, uz neka druga staromodna umijea, i umijee dokolice sve vie propadalo, gubilo ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili majstori! Dokoliarenjem razvijenim do umijea na Zapadu su se uvijek bavili tek bezazleni diletanti. Utoliko je zaudnije -u ovo nae doba kada mnogi eznutljivo pogledavaju prema Istoku i s podosta napora nastoje uloviti trunku radosti iz Shiraza i Bagdada, malo kulture i tradicije iz Indije i poneto ozbiljnosti i dubine iz Budhinih svetinja - da malo tko posegne za onim najbliim i pokua ovladati djeliem arolije koju, itajui orijentalne knjige pripovjedaka, osjeamo kako struji

  • iz zdencima rashlaenih dvorita maurskih palaa. Zato zapravo toliki meu nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze neku neobinu radost i zadovoljstvo, u "Tisuu i jednoj noi", u turskim narodnim pripovijetkama i u sjajnoj "Papagajskoj knjizi", Dekameronu istonjake knjievnosti? Zato je tako istanan i originalan mlai pjesnik Paul Ernst u svojoj "Kraljevni Istoka" toliko esto slijedio te stare staze? Zastoje Oscar Wilde u svojoj premorenoj mati tako rado bjeao onamo? elimo li biti iskreni i zanemarimo li onih nekoliko znanstvenih orijentalista, morat emo priznati da nam debeli svesci "Tisuu i jedne noi" sadrajno nisu ravni nijednoj Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj kranskoj sagi. A ipak ih s uitkom itamo, ubrzo ih zaboravimo da bismo ih zatim s istim zadovoljstvom iznova preitavali. Kako to? Ta se pojava esto pripisuje lijepoj, razvijenoj pripovjednoj umjetnosti Istoka. No time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski sud: jer, ako su rijetki, pravi pripovjedaki talenti nae vlastite knjievnosti u nas tako strano slabo cijenjeni, zato bismo trali za strancima? Takoer, nije rije ni o radosnome uivanju u umjetnosti pripovijedanja, barem ne 11 viiiin o njemu. U biti, za nju openito imamo malo smisla; osim iu:kii'ia sadraja mi itajui zapravo traimo samo psiholoke i sentimentalne podraaje. Pozadina te istonjake umjetnosti, koja nas tako snano oarava, jest orijentalna tromost, ona do umijea razvijena dokolica, vjetina kojom se vlada s mjerom ukusa i u njoj uiva. Arapski pripovjeda na vrhuncu napetosti svoje bajke jo uvijek ima napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati purpurni kraljevski ator, vezenu i dragim kamenjem nakienu podsedli-cu, vrline dervia ili savrenstva istinskoga mudraca. Prije negoli kraljeviu ili kraljevni ita dopusti rei, lakim nam potezima doarava rumenilo i ivahne crte njezinih usana, sjaj i oblik lijepih joj bijelih zuba, draesnost smjelo usplamtjela ili srameljivo oborena pogleda i pokret njegovane, besprijekorno bijele ruke na kojoj se ruiasti nokti opalnoga sjaja nadmeu s bljetavi-lom prstenja optoena biserjem. A sluatelj ga ne prekida, on ne zna za nestrpljenje i modernu italaku halapljivost, on s jednakom revnou i uitkom slua o svojstvima nekog starog pustinjaka, o ljubavnim radostima mladia ili o samoubojstvu u nemilost paloga vezira. Dok itamo, neprestance nas prati osjeaj eznua i zavisti: Ovi ljudi imaju vremena! Vremena napretek! Oni mogu dan i no potroiti domiljajui se novim prispodobama za ljepotu kra-sotice ili podlost zlikovca! A sluatelji, ako je u podne zapoeta pripovijest do veer tek napola ispriana, mirno pou na poinak, pomole se i zahvalni Alahu utonu u san, jer sutra je novi dan. Oni su milijunai vremena, koji kao da grabe iz neiscrpna zdenca, pa im gubitak jednog sata i dana i tjedna ne znai mnogo. I dok itamo one beskrajne, isprepletene, udnovate basne i prie, mi i sami postajemo neobino strpljivi te podlegavi naas velikoj aroliji ne prieljkujemo kraj - boica dokolice dotakla nas je svojim arobnim tapiem. Ono to pokree mnoge od toga silnoga mnotva ljudi, koji odnedavna tako umorni i ispunjeni vjerom ponovno hodoaste kolijevci ovjeanstva padajui pod noge velikomu Konfuciju i velikomu Lao-Ceu, duboka je enja za boanskom dokolicom. to je arolija boga Bakha, kojom nas liava briga, stoje slatka, 12 omamljiva slast haia naspram beskrajno dubokoga mira pustinjaka koji zasjevi na grebenu planine promatra kruenje svoje sjene i pozorno sluajui duom se predaje stalnom, tihom, opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kruenju? Kod nas, na jadnom Zapadu, vrijeme smo rastrgali na male i majune komadie od kojih svaki jo vrijedi jednoga novia; no tamo, ono nerastrgano jo uvijek tee u neprekinutu plimnom valu utaujui e svijeta, neiscrpno poput morske soli i svjetlosti zvijezda. Strana mi je svaka pomisao da bih naoj industriji i naoj znanosti, koje prodiru osobnosti, htio dati kakav savjet. Ako industrija i znanost vie ne trebaju osobnosti, neka ih i nemaju. No mi umjetnici, koji usred velikoga

  • kulturnog bankrota prebivamo na otoku s jo donekle podnoljivim ivotnim uvjetima, mi moramo nastaviti potivati neke druge zakone. Za nas osobnost nije luksuz, ve uvjet opstojnosti, zrak bez kojega nema ivota, kapital bez kojeg se ne moe. Pritom pod umjetnicima podrazumijevam sve one koji nuno ele osjeati vlastito ivljenje i rast, biti svjesni temelja svoje snage i na njima se izgraivati po uroenim zakonima, svoj ivot, dakle, ne svjedoiti obavljanjem neke podreene djelatnosti ija bit i djelovanje nisu u jednako jasnom i smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre graevine, svod i zid, krov i stup. No umjetnicima je oduvijek trebala povremena dokolica, dijelom da bi si protumaili novosteena znanja i iskustva i pustili da ono to u njima podsvjesno radi, sazrije, a dijelom da bi, nenamjerno se predajui, uvijek iznova bivali sve blii prirodnomu, bili ponovno djeca, ponovno se osjetili prijateljem i bratom zemlje, biljke, stijene i oblaka. Nevano je stvara li tko slike ili stihove ili tek eli uivati u sebi graditelju, pjesniku i stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze predasi. Slikar stoji ispred svjee grundirane slike, osjea da jo nema potrebnu sabranost i unutarnji poriv te poinje iskuavati, kolebati se, usiljeno raditi, da bi na posljetku u bijesu ili tuzi sve bacio, pa osjetivi se nesposobnim i nedoraslim dinomu zadatku te proklinjuci dan kada posta slikarom on zapre radionicu jalan na svakog ulinog pometaa kojemu dani prolaze u ugodnoj djelatnosti i miru savjesti. Pjesnik se zbuni pred zapoetim planom ne nalazei u njemu 13 vie onu veliinu koju je isprva osjeao, iskria rijei i stranice, ponovno ih napie, doskora i njih baci u vatru, a od onog, stoje neko jasno zrio, sad najednom vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama, a vlastite mu se strasti i osjeaji najednom ine triavima, neiskrenima, sluajnima te on od njih bjei isto onako zavidei ulinomu pometau. 1 tako dalje. ivot mnogih umjetnika treinom se, pa i polovicom sastoji od takvih trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi sposobni su stvarati u neprekinutu tijeku gotovo bez stanke. Tako nastaju naizgled prazne stanke dokolice kojih je vanjski izgled oduvijek izazivao prijezir ili saaljenje skuenih umova koji ne razumiju umjetnost. Kao to filistar teko moe razumjeti kako golem i silno sloen posao moe stati u jedan jedini stvaralaki sat, on isto tako ne moe shvatiti zato jedan toliko aav umjetnik jednostavno ne nastavi slikati, nizati poteze kista i zato u miru ne dovri svoje slike, zato je, tovie, tako esto nesposoban za daljnji rad, zato se baca i tone u razmiljanja i na nekoliko dana ili tjedana zatvara svoju radionicu. I samoga umjetnika svaki put iznenade i prevare te stanke i on ponovno upada u iste nevolje i samoga sebe mui sve dok ne shvati da mora potivati uroene mu zak