Jacob Taubes Pavlova politička teologija

of 200 /200
Jacob Taubes Pavlova politička teologija

Embed Size (px)

Transcript of Jacob Taubes Pavlova politička teologija

  • Jacob TaubesPavlova politika teologija

  • Jacob TaubesPavlova politika teologijaS njemakoga preveo Roman Karlovi

  • Biblioteka JudaicaIzdavai: Ex libris, Rijeka i Synopsis, SarajevoZa izdavae: eljko Meimorec i Ivan Pandi

    Naslov izvornikaJacob TaubesDie Politische Theologie des Paulus. Wilhelm Fink Verlag. Mnchen, 2003. za prijevod S. Fischer Stiftung po nalogu TRADUKI, 2008.

    Urednici: Zoran Grozdanov i Ivan LovrenoviRecenzenti: Boris Gunjevi, Ivica RaguDizajn: Damir BraliTisak: Grafomark

    CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Sveuiline knjinice Rijeka pod brojem 120321047

    ISBN 978-953-6932-32-0 (Ex libris)ISBN 978-9958-587-34-4 (Synopsis)

  • Sadraj

    PredgovorPavlov tjedan u Heidelbergu 7

    Uvod1 Autobiografski pristupi Poslanici Rimljanima 132 Pavao u idovskoj povijesti religije.

    Mesijanska logika 19

    Prvi dioitanja. Pavao i Mojsije. Osnutak novoga naroda.1 Pozdravi u Poslanici Rimljanima 33a Evanelje kao objava rata Rimu

    (itanje Rim 1,17) 33b Jeruzalem i legitimitet svjetske misije

    (itanje Rim 15,3033) 39 Ekskurs: Sudbina judeokranskih zajednica 472 Nomos: Zakon i opravdanje

    (itanje Rim 8,911) 493 Izabranje i odbaenje

    (itanje Rim 8,319,5 i Talmud b.Berahot 32a) 584 Pneuma. Nadmaivanje povijesti spasenja

    i prevladavanje ovoga svijeta (itanje Rim 913) 75

    Drugi dioUtjecaji. Pavao i Moderna. Transfiguracije mesijanstva.1 Stranci u svijetu: Marcion i posljedice 1052 Zeloti apsoluta i odluke: Carl Schmitt i Karl Barth 116

  • 3 Nihilizam kao svjetska politika i estetizirani mesijanizam: Walter Benjamin i Theodor W. Adorno 130

    Teoloko-politiki fragment 1314 Izlazak iz biblijske religije: Friedrich Nietzsche

    i Sigmund Freud 142

    DodatakPovijest odnosa Jacob Taubes Carl Schmitt.Prethodna napomena 1771948.1978.: trideset godina poricanja 179

    Biljeke

    Biografija

  • 7

    Predgovor

    Pavlov tjedan u Heidelbergu

    Enno Rudolph pozvao je 14. sijenja 1987. na preda-vanje koje je na FEST-u, Protestantskom institutu za interdisciplinarna istraivanja (Forschungssttte der Evangelischen Studiengemeinschaft) u Heidelbergu, trebao odrati Jacob Taubes, profesor Slobodnog sveuilita u Berlinu. Najavio je da e odrati etverodnevno izlaganje o Poslanici Rimljanima. Kako je dolo do tog angamana? Enno Rudolph prvi je put pozvao Taubesa na FEST na filozofski skup u rujnu 1986. Taubesovo predavanje zvalo se Posljednja odgoda (Galgenfrist): Apokaliptiki doivljaj vremena nekad i sad. Ono to je, u rujnu 1986., za Taubesa jo uvijek bilo tek filozofsko pitanje, potkraj veljae 1987. postalo je egzistencijalna nunost. Taubes je stigao na predavanje o Poslanici Rimljanima u uznapredovalom stadiju raka. Zdravlje mu je bilo tako krhko da je, sve do samog predavanja, bilo neizvjesno hoe li ga uope odrati u oekivanom obimu. Izlaganja su naja-vljena za ponedjeljak, utorak, etvrtak i petak; Taubes je srijedu (koja se sluajno poklopila s njegovim ezdeset i etvrtim roendanom) uglavnom proveo na odjelu za intenzivnu njegu.

    Moglo bi se upitati zato Taubes, sasvim svjestan stanja u kojem se nalazi, nije odgodio predavanje. Da bismo to razumjeli, valja imati na umu da Taubes svoje radove o Pavlu nije shvaao kao akademsku

  • 8

    vjebu, ve kao izvjee o samom sreditu svojeg intelektualnog nemira. Otud je razumljivo da je skrajna krhkost njegova zdravlja, koja bi inae posve sprijeila sudjelovanje na obinom dogaaju, ovdje posluila kao tjelesna i umska posljednja odgoda pred smaknue (Galgenfrist), koja mu je, kao presudni okvir, omoguila da kae to je htio.

    Stoga nam je Taubes, iako nije imao ni toliko snage da naas ustane, izlagao sa silnim intelektual-nim arom, i to tijekom etiri dana po tri sata, svoje itanje i kontekstualizaciju Poslanice Rimljanima. Pritisak posljednje odgode i okvir te oporune situacije pobudili su u njemu sve raspoloive snage za konani napor. Zato se nadasve zahvaljujemo svima koji su ga potakli na taj pothvat te ga podrali u njegovu naumu: hvala Ennu Rudolphu na vezi s FEST-om, Edith Picht-Axenfeld na ustrajnom zanimanju i glazbenom okviru, pokojnom Klausu von Schubertu, naem domainu, na gostoprimstvu, ljubaznosti i otvorenosti za ovaj vrlo nekonvencionalni dogaaj, kao i uzvanicima koji su ga tjedan dana pratili te sudjelovali u raspravama. Thomas Kuhlmann pribavio je potrebne knjige i snimio predavanje. Rudi Thyssen pratio je Taubesa na njegovu putovanju i skrbio se za nj. Hvala i Moniki Wapnewski, koja je potpomogla pripravu omoguivi Taubesu da u predavanjima o Bibliji za nedjeljnih poslijepodneva predstavi svoju koncepciju malom berlinskom kruoku.

    Na koncu Pavlova tjedna u Heidelbegu, Taubes nam je obeao da e se pobrinuti za tekst predavanja

  • 9

    i njegovo objavljivanje. Nije bilo nikakve sumnje da je rije o prevanoj i ozbiljnoj duhovnoj oporuci. No, njegovu elju za objavljivanjem ostvarujemo tek sad, sa estogodinjim zakanjenjem. Mnogi su razlozi za to oklijevanje. Kao prvo, bilo je potekoa oko pripreme ovoga teksta: izlaganje nije trebalo tek zapisati i ured-iti, nego su poslana mnogim prijateljima i strunjacima kojih je osvrte, nadopune i ispravke trebalo unijeti u tekst. Kao drugo, urednici su se dvoumili. eljeli su da najprije budu objavljena najvanija Taubesova pisana djela, prije no smjelost usmenog teksta ugrozi recepciju njegova djela. Kao tree, dvoumili su se mnogi Taubesovi osobni prijatelji, elei ga zatiti od vlastitoga teksta, istiui koliko se on savjesno brinuo za pisanu rije te je gajio silne sumnje oko objavljivanja svakog pojedinog rada.

    Sada, kad je napokon nastupio i taj as, zahvalju-jemo svima koji su nam pomogli da ispunimo svoju obvezu prema Taubesu. Aharon Agus, Moshe Barasch, Jochanan E. Bauer, Evelyne Goodman-Thau, Shlomo Pines, Shaul Shaked, Guy G. Stroumsa ( Jeruzalem), Hubert Cancik (Tbingen) i Emile Cioran (Pariz) sudjelovali su u radu na manuskriptu. Andrea Gnirs, koju je financijski potpomogao FEST, pripremila je konani ispis teksta. Bez djelatne potpore urednike ekipe, itava stvar bila bi lako nadmaila nae snage.

    Aleida AssmanHeidelberg, 24. oujka 1993.

  • Uvod

  • 13

    1 Autobiografski pristupi Poslanici Rimljanima

    Kad sam, prije nekoliko mjeseci, gostovao na ovom institutu, bila je rije o apokaliptici, a tema skupa glasila je: Vrijeme istjee. Uinilo mi se pri-tom da nam je promaklo pavlovsko pitanje hitno-sti. Nadobudan kakav jesam, rekao sam tada, kao netko tko nije teolog: o tome vam ja mogu neto rei. Mislio sam na Prvu poslanicu Korinanima, 14. O toj sam Poslanici odrao predavanje na Filozofskom fakultetu Slobodnog sveuilita u Berlinu, pri emu sam zakljuio da je Poslanica Korinanima zapravo velika fuga oko jedne rijei: pan. Cijeli je tekst ispreden, izgraen oko te rijei.

    Kad sam pristao doi, nisam imao pojma da vrijeme tako istjee. Mislio sam da istjee vie apokaliptiki; nisam znao da istjee tako osobno, naime, u vidu neizljeive bolesti. No, usprkos preprekama takvom pustolovnom putovanju, uzevi u obzir moje stanje, zauzeo sam vrst stav. Bio sam sveano obeao Edith Picht da u doi. Zato sam otklonio svaku nedoumicu; elio sam odrati obeanje.

    Budui da znam da mi vrijeme istjee bre nego drugima, odluio sam da neu govoriti o Poslanici Korinanima, nego se vratiti jed-noj mojoj vie potajnoj ljubavi, a to je Poslanica Rimljanima. Drznuti se na takvo to doista je zastraujue. Na ovom skupu ionako ne manjka

  • 14

    zastraujuih stvari. Dolazim u Heidelberg, grad Martina Dibeliusa, Gnthera Bornkamma, Gerda Theissena i drugih strunjaka za Novi zavjet. Kome ja to solim pamet u Heidelbergu? Zato moram odmah ispoetka napomenuti da sve to sam ovdje naumio rei nema izravne veze s onim Pavlom kojim se s pravom i posve legitimno bave teoloki fakulteti. Samo mi to daje pravo da pred vama tako uglednim krugom uenja-ka i umjetnika izloim i potaknem ono to namjeravam.

    Dakle, izloit u vam neto vrlo osobno. U to spada i promjena moje teme, od Poslanice Korinanima u Poslanicu Rimljanima. Kako bih vam razjasnio tu svoju odluku, moram vam ispri-ati bar dio prie koji se skriva iza akademskog djelatnika koji predaje hermeneutiku u Berlinu. Dao sam vam na uvid pismo koje sam 1979. godi-ne poslao iz Pariza Carlu Schmittu u Plettenberg. No trebao bi nam cijeli jedan skup samo da razja-snimo i rasvijetlimo to je sve, i kojim putevima, ulo u to pismo.

    Dopustite mi samo da vam ispriam to se dogodilo poslije tog pisma. Neki od vas ba-rem jedna osoba koji su dobro poznavali Carla Schmitta, znaju da nije volio telefonirati. To nije bio modus njegove komunikacije. Jednog dana u Parizu, negdje oko 25. rujna, kae mi domaica: Carl Schmitt vas treba na telefon. Zaprepastio sam se. Kae mi Carl Schmitt: proitao sam vae

  • 15

    pismo nekoliko puta, jako mi je loe. Ne znam ko-liko mi jo vremena preostaje, doite to prije.

    Imao sam drugih planova. To je bilo vrijeme pred idovsku Novu godinu, ali sam se smjesta ukrcao na sljedei vlak za Sauerland i Plettenberg. Razgovori su bili strani. Ne mogu vam ih prepri-ati. Dijelom su voeni pod sveenikim zavjetom utnje (dodue, nisam sveenik, ali ima stvari kojima ovjek mora pristupiti kao sveenik). Na Putu Joachima Rittera (Schmitt bi ulice i putove obino nazvao po onome s kim je tuda prvi put etao) rekao mi je neke stvari koje ne mogu zabo-raviti, ali ih ne mogu ni iznositi. Kad smo se vratili s te etnje, uli u kuu i dobili aj, rekao je: A sada, Taubes, itamo Rim 911.

    Jedno je itati Rim 911 uz teologe i filozofe, a neto sasvim drugo initi to uz najveeg strunjaka za ustavno pravo toga doba. On drukije oslukuje sav onaj silni naboj politikoga, kao to kardio-log drukije poznaje srce od obinog internista. Sluao je. A ja sam mu najprije spontano razvio sliku: Mojsije kao zagovornik naroda Izraelova, koji odbija, dvaput odbija da s njim, Mojsijem, bude utemeljen novi narod, a da narod Izraelov bude istrijebljen i Pavao, koji to prihvaa. Ta napetost, i pitanje: to znai osniva naroda?, potom su nas posve zaokupili. Tada smo priali slobodno, bez prepreke ma kako skromnog mehanikog ureaja. I tad mi je rekao, kad sam mu sve to izloio, sve do obreda idovskog Dana pomirbe rekao je: Taubes,

  • 16

    prije nego umrete, morate to nekom ispriati.I tako sam ja brini Job doao do Poslanice

    Rimljanima kao idov, ne kao profesor, do ega i ne drim bogzna kako, osim to time zaraujem svoj kruh.

    No prije nego s vama pokuam iitati Poslanicu Rimljanima, htio bih vam ispriati jo dvije prie. Anegdote. Kada ovjek doe u moje godine i u fazu u kojoj se nalazim, ve je donekle pametan da drugom narataju neto prenese.

    Tijekom ratnih godina studirao sam u Zrichu. Ne pitajte kako ni zato tako se zbilo. Studirao sam, Boe mi pomozi, i germanistiku, jer je tamo predavao vaan germanist, a ja sam vie drao do predavaa nego do predmeta: bio je to Emil Staiger. No, vie nego germanist, bio je grecist. Preveo je Sofokla, i usudio se rei u predgovoru da je Wilamowitzov prijevod und. Koja vajda da zna grki, kad ne zna njemaki? Kako sam se s njim zbliio? Jednog dana, na putu od sveui-lita do Bellevuea, rekao sam mu da sam proi-tao Heideggerov tekst O biti istine, a on je rekao: vi to ne moete razumjeti. Kako znate da ja to ne razumijem? Pozvao me k sebi, pa smo cijelo poslijepodne raspravljali o tom spisu. Zaudio se, jer sam ga ipak razumio. Zauzvrat mi je odsvirao jednu Mozartovu sonatu. Otad na odnos vie nije bio odnos profesora i studenta (morao me jo is-pitati iz sporednog predmeta), ne ba prijateljski, ali svakako oputeniji.

  • 17

    Jednog dana, hodamo mi Ulicom Rmi, od sveuilita prema jezeru, do Bellevuea, tu je on skretao, a ja sam nastavljao prema idovskoj e-tvrti u prolazu. Rekao mi je: znate, Taubes, juer sam itao poslanice apostola Pavla. Sinulo mi je neto to me duboko ogorilo: to zapravo nije grki, to je jidi! Na to sam mu odgovorio: da, gospodine profesore, zato ih ja i razumijem! To je prva anegdota.

    Druga se dogodila kasnije, manje dramatino, u New Yorku, gdje me posjetio gttingenski po-vjesniar religije Kurt Latte. Govorilo se da ima naroit sluh za grki i latinski. Mene je taj pro-blem oduvijek muio, pa sam ga pitao: Gospodine Latte, razumijete li vi svojim grkim uhom posla-nice apostola Pavla? On se zamislio (naravno da ih razumije, jer ih je esnaest stoljea pokrtava-nja Europe uinilo razumljivima), pa mi je rekao: Znate, gospodine Taubes, zapravo i ne. Ne mogu ih razumjeti svojim grkim uhom. To je vaan sud velikog filologa. S takvim sam popratnim isku-stvima pristupio ovom tekstu.

    Tijekom ovog izlaganja nastojat u vam pre-nijeti to ja, kao idov, vidim u Pavlu. No, prije nego se time pozabavimo, moram vam u nekoliko rijei obrazloiti to kao filozof vidim u Pavlu. Zato se uputam u teoloki teritorij? Zatvorenost teolokih fakulteta ini mi se kobnom. Mislim da ti fakulteti moraju pod hitno ugraditi par prozora u svoje monade.

  • 18

    Uope, podravam zamisao kad ve govorim ovako spontano da se na filozofskom fakultetu osnuje katedra za Stari zavjet i katedra (uvijek su barem dvije) za Novi zavjet, pa ak i katedra za crkvenu povijest. ini mi se skandaloznim, a u Berlinu se to izravno osjea, to neznanje, koje po-tjee iz injenice da su fakulteti zatvorene jedini-ce. To su nepropusne tvorevine. To je nedvojbeno. To smatram katastrofom njemakog obrazovnog sustava. Ali to sigurno neu ja izmijeniti. Neki moji prijatelji, poput Heinricha, otud su zakljui-li da teoloki fakultet treba izbaciti sa sveuilita. Tomu sam se uvijek protivio, jer sam govorio: bez te abecede ne moete predavati filozofiju! On moe, jer poinje od samosvijesti, shvaate, nje-mu to ne treba, ali ja brini Job ne mogu bez povijesti.

    Zato smatram da bi ustanove trebale biti pro-pusnije. Mislim da je katastrofa to to moji stu-denti rastu u potpunom neznanju o Bibliji. Dobio sam jednu disertaciju o Benjaminu, u kojoj je dvadeset posto asocijacija bilo pogreno, jer se radilo o biblijskim asocijacijama. Donosi mi taj, dakle, dovrenu radnju, ja je proitam i kaem: ujte, morate pod hitno u nedjeljnu kolu i itati Bibliju! A on e mi, profinjeno kao i svi benjami-novci: a u kojem prijevodu? Kaem ja njemu: za vas je svaki prijevod dobar.

    U tom je stanju filozofski fakultet, kako ga ja doivljavam. Pa ipak, dvjesto studenata doe na

  • 19

    izlaganje o Pavlu i Poslanici Korinanima. Sveope neznanje o Bibliji usko je povezano s humanisti-kom, humboldtovskom predodbom o kulturi, tom interpretatio graeca europske povijesti. Ja to ne mogu promijeniti.

    Tomu sam se trebao posvetiti, ali su me nado-budnost i sudbina odvele u filozofske vode. Mislio sam da to nije moja zadaa. Danas vidim da je jedno predavanje o Bibliji vanije od predavanja o Hegelu. Malo je kasno. Mogu vas samo potaknuti na to da predavanja o Bibliji shvatite ozbiljnije od cijele filozofije. Ali znam, neu nita postii, to nije moderno. Ja pak nikad nisam htio biti mode-ran, that wasnt my problem.

    2 Pavao u idovskoj povijesti religije. Mesijanska logika

    Pritom ipak ne govorim ex nihilo. Zato sam vam duan jo i znanstveni odgovor na pitanje unutar koje se povijesno-religijske idovske tradicije kre-em. A idovsko prouavanje Pavla vrlo je oskud-no. Postoji beletristika literatura o Isusu, nice guy, galilejski rabin, Govor na gori, sve pie u Talmudu i tako dalje. Na to je, pak, Harnack odgovorio vrlo ustro: naalost, tamo pie jo i mnogo vie! Ta se apologetska literatura irila u 19. i 20. stolje-u, i postoji konsenzus liberalnog idovstva (ne ortodoksnog, ono se nije pomaknulo ni koraka), naime, neka vrst ponosa na tog sina Izraelova.

  • 20

    Ali Pavao to je granica koju je teko prekora-iti. (Postoje i kojekakvi novinari s evangelikih akademija u Izraelu, njih da i ne spominjem. To je najjeftinije novinarstvo koje moete zamisliti. Shvaam da se evangelike akademije time bave, jer im uvijek treba neki idov za dijalog. ini mi se neukusnim da si netko trai takvu jednu mari-onetu nakon to je istrijebljeno est milijuna lju-di. Treba priznati da se neto dogodilo, da dijalozi nisu mogui, jer nije mogue zazivati mrtve!)

    No, kako je to unutaridovski problem, po-stojala je jedna knjiga Josepha Klausnera, negdje dvadesetih godina, za obrazovanu publiku: Od Isusa do Pavla.1 U njoj pie da je Isus jo bio dio zemlje Izraelove, dok Pavao zapravo vie nije njezin dio, jer je zapostavio svoje dunosti kao idov. Nije vrijedno spomena; religijska imaginacija toga ovjeka bila je jednaka nuli, nije znao ni pisati, ali ipak, bio je profesor hebrejske knjievnosti i izvrio je odreeni utjecaj.

    Sasvim je poseban sluaj, koji naalost nije ostavio veeg traga, Leo Baeck, koji je bio ve-lik uenjak. Bio je Wilamowitzov uenik, koji je svakodnevno itao grke tragedije i imao smisla za Agadu. Ima jedno njegovo djelo, koje su nacisti unitili, ali se sauvalo nekoliko primjeraka: Iz triju tisuljea, zbirka ogleda.2 Njegovo je glavno djelo poznato: O biti idovstva, svojevrsna polemika protiv Harnackovog O biti kranstva.3 Karakteristina je za to djelo rije i. Vjera i Zakon, uvijek i. Nemam

  • 21

    ba vremena za takve harmonistike tipove, ali znaajan je. Baeck je napisao djelo pod naslovom Romantika religija, u kojemu je kategorije klasino-romantiko primijenio na Pavla kao romantiara.4 To ne vodi bogzna kamo, ali nije nezanimljivo. Baeck je preivio rat u Terezinu i, tako rei, kao brodolomac unitenog njemakog idovstva, napisao na engleskom rad pod naslovom The Faith of Paul. (Mislim da je to ak uvrteno u svezak koji je izdala Wissenschaftliche Buchgesellschaft pod naslovom Slika Pavla u dananje vrijeme.5)

    No sve to nimalo ne mijenja injenicu da idovska povijest religije jo nije obuhvatila Pavla. Ostavljam po strani gospodina Joachima Schoepsa, to je protestantizam, koji crpe svoje izvore iz Strack-Billerbecka6 time se sada neu baviti.7 Najvanija je knjiga o Pavlu sa idovske strane, i to napisana duboko iz due, knjiga Dva naina vjerovanja Martina Bubera.8 To je knjiga koju treba ozbiljno shvatiti i iz koje sam mnogo na-uio, iako se temelji na tezi koju smatram vie nego dvojbenom. Buber razlikuje dva naina vjerovanja: emuna, tu idovsku, primarnu, na-ravnu vjeru, u kojoj se ovjek nalazi u odnosu vjere, te drugi nain vjerovanja, u kojem ovjek doivljava obraenje. ovjek koji se nalazi u ne-emu, prvenstveno je lan zajednice, iji ga savez u neuvjetovanome (ne znam to mu to znai) obuhvaa i odreuje, dok je ovjek koji se obraa k vjeri prvenstveno pojedinac (to je za Bubera

  • 22

    loe), postao je pojedincem, a zajednica nastaje kao udruenje obraenih pojedinaca. Klasini je primjer prvoga od tih dvaju naina vjerovanja, dakle te emuna, sluajte sad paljivo (ovjek bi pomislio da ita Heideggera): rano doba Izraela, naroda vjere. To je ve samo po sebi dobro, ako je iz ranog doba narod koji je nastao kao za-jednica vjere. Drugo, dakle pistis, odnosno vjera u neto, nastalo je u rano doba kranstva, pro-iziavi, s propau starog sjedilakog Izraela te narod i zajednic vjere drevnog Istoka, kao nova slika, iz smrti velikog sina Izraelova i susljedne vjere u njegovo uskrsnue. Dakle, nemam ni kod Heideggera ni kod Bubera strpljenja za tu apote-ozu ranoga. Ne shvaam zato bi rano trebalo biti bolje od kasnijega. Tko se formirao na Rieglu i Benjaminu, zna da se ono kasno ravna po vlasti-tim zakonima.9 Naravno da je apokaliptika kasnija od prorotva. Ona ga i pretpostavlja, pretpostavlja kanon, interpretaciju. Ali meni iz toga ne proizla-zi da je zato manje znaajna i dekadentna. Buber je napisao i studiju Prorotvo i apokalipsa, u kojoj taj shematizam razvlai do besmisla.10

    Vidite kamo to vodi: Buber naravno eli Isusa staviti na prvu, pozitivnu stranu (to je vrlo te-ko, jer je on bio vie apokaliptiar nego prorok), dok Pavao zavrava na drugoj strani. Otkud pak taj rasap, odnosno ta vjera u, taj drugi nain vje-rovanja? Svakako nije potrebno obrazlagati da je naelo vjerovanja kao priznanja i prihvaanja, u

  • 23

    smislu dranja-ega-istinitim, grkoga podrijetla. Dame i gospodo, to je itekako potrebno obrazlo-iti. Buberu ovdje izmie tos cijele stvari, naime, to da vjera u, zaboga, nije samo grka, nego je sredite jedne mesijanske logike.

    Pokuat u to razjasniti, no prije toga, htio bih bar spomenuti svog uitelja, koji se nije ba-vio Novim zavjetom, nego idovskom mistikom, i koji je takoer gostovao na FEST-u: mislim na Gershoma Scholema i njegovo djelo iz 1938., Glavni tokovi idovske mistike. Dopustite mi da vam proitam posvetu te knjige, da vidite to je tu u igri, i to, u ono vrijeme u New Yorku, gdje je knjiga objavljena, nitko nije shvatio: U spomen na Waltera Benjamina (1892.1940.), prijatelja iji je genij obuhvaao dubinu metafiziara, uvid kritiara i znanje uenjaka. U New Yorku je 1941. bilo etiri -pet ljudi koji su znali za njega: Hannah Arendt i tako dalje danas je to drukije, nakon renesanse Benjamina ovdje (koja je, uostalom, zapoela s Carlom Schmittom: njegova knji-ga Hamlet ili Hekuba prvo je kritiko suoavanje s Benjaminovom knjigom o alobnoj igri, i do dan-danas najzanimljivije11).

    Ta se posveta, dakle, odnosi i na osmo poglav-lje ove knjige, ono o sabatijanstvu.12 To morate imati na umu da biste razumjeli ovo to vam go-vorim i to Buberovoj tezi izvlai tlo pod nogama. Dopustite da to labavo formuliram: ako postoji neto kao idovski popis kreposti, a postoji, rije

  • 24

    emuna igra sasvim podreenu ulogu. To znai, ako itate moralnu knjievnost Talmuda ili 13. stoljea u panjolskoj, ili 15. stoljea (to je beskonano velika knjievnost, sad postoji i profesor za to, gospodin Tishby u Jeruzalemu), ako dakle itate tu moralnu knjievnost, nai ete, pod najrazlii-tijim krepostima kojih tu ima, i rije emuna.

    U sabatijanskoj knjievnosti, uestalost je vrlo gusta. To je, kao prvo, statistiki nalaz, jednostav-no se rije emuna na svakoj folio-stranici pojavljuje est-sedam puta. Taj statistiki nalaz veoma je pouan. Sabatijanska je drama karikatura kran-ske drame. Karikatura ne znai da ju ova oponaa, nego u vam to pokuati ocrtati u nekoliko minu-ta s pomou kranskog pojmovlja.

    Ostavljam po strani razloge nastanka, no desilo se da je, oko 1648., jedan manino-depresivni, mistiki senzibilan ovjek doao jednom kabalistu da ga ovaj izlijei od manino-depresivnih stanja. U tim maninim fazama, on je u tom gradiu otkud dolazi, Jeruzalemu ili Smirni, oigledno poinio neke prekraje protiv rabinskog Zakona. Doe tako tom mladom ovjeku, dvadesettrogo-dinjem Natanu iz Gaze, a ovaj mu kae: ne mogu te izlijeiti, tvoje trpljenje je mesijansko trpljenje. Tobom je ovladala dua Mesije. Tako pone lu-dilo udvoje: s jedne strane Mesija, s druge nje-gov proklamator. Tog je Natana iz Gaze Scholem jednom opisao kao mjeavinu Ivana Krstitelja i Pavla. Kao ludilo udvoje to i nije ba zanimljivo,

  • 25

    ali se uhvatilo. To je jedini mesijanski pokret koji se proirio od Jemena do Poljske, dakle preko svih plemena rasprenog naroda Izraelova. Imate one prekrasne prie Glckel iz Hamelna, koja vam pri-povijeda kako su ljudi rasprodavali sve to imaju, mislei da e na oblacima odletjeti u Jeruzalem. To sve moete proitati.13

    Tad se desi katastrofa. Sultan se uznemirio, jer je stvar izmakla nadzoru u idovskom getu u Smirni, Carigradu i tako dalje. Na osnovu savjeta jednog lijenika, koji se preobratio na islam, sul-tan postavi Mesiju pred alternativu: ili smrt ili obraenje na islam. Sad, ja znam da je smrt teka, ali idovska dua i tijelo itekako su uvjebani da umiru na slavu imena Gospodnjega. Ne treba biti Mesija, ne treba biti ak ni rabin, zato su zajednice u Wormsu poklale vlastitu djecu da ne padnu kri-arima u ruke. I u Speyeru. Dakle, to uope nije problem. No dogodi se nezamislivo: on se obrati na islam i dobije mjesto na dvoru i godinju plau.

    Zajednice su isprva zapanjene: to nije mogue! Moe on biti okultiran, ali istinu nije lako sakriti, on ipak boravi u dvorskom pritvoru, i sljedbenici dolaze k njemu. Postavlja se sad problem: to to ima znaiti? To je doista vrlo duboka tajna. On je saao nad bezdan neistoe, dakle svijet, kako bi tamo sakupio iskre istoe. To je kabalistika pre-dodba: svijet ivi od iskri istoe, koje su raspr-ene po svijetu, i kad ih se sakupi, svijet neistoe raspast e se.

  • 26

    No postavlja se i drugi problem: ini li on to za nas, preuzima li tu teku zadau za nas u smi-slu Izaije 53 on nosi breme naih grijeha ili smo mi duni zajedno s njim sai nad taj svijet bezdana, islam. Tu su mogui razliiti odgovori, koje vam ne mogu sada sve predoiti, ali naelo je jasno: u suoenju s izvanjskom katastrofom i pljuskom u lice, nutarnje se iskustvo otkupljenja pretumauje. Literatura odmah govori o pseudo-mesijanstvu. To mi se ini apsolutno besmisleno; nismo mi pozvani da kaemo to je u povijesti pseudo a to nije. Ljudi su u to vjerovali, to je na problem, i moramo to nauiti razumijevati. Dakle: ili je to dezintegrirano to je bio stav ve-ine glavnih rabina, pogotovo u sefardskoj tradici-ji ili treba nai neki nain da se s time suoimo.

    Povijest sabatijanstva see sve do u 18. stoljee, moda ak i 19. stoljee, jer ima jedan odvjetak u ukrajinskom Podolju, gdje se to isto kasnije ponovilo s Katolikom crkvom. To je bilo prije hasidizma. Tisue idova u Galiciji poznajem tu pokrajinu, Lemberg Rohatyn, poimence, to su poznate obitelji prelaze na katolianstvo. Nisu oni imali ni najmanju namjeru da postanu katolici. idovska ih je zajednica progonila, jer su ih sumnjiili za antinomizam, pa su se spasili tako to su potraili utoite u Crkvi i pribje-gli zatiti biskup. Kao cijenu za to, ponudili su svoje obraenje. Obratili su se, ali se nisu odrekli svoje vjere. Obratili su se da bi podrivali Crkvu

  • 27

    kao subverzivna snaga. To se sve proteglo i do Francuske revolucije, pa i dalje.

    Mogu vam to pokazati na jednom detalju. Poznato vam je idovsko ime Schoeps. to zna-i Schoeps? To je abtaj-cvijevac koji pripada toj sekti, a epsel, tako je te ljude zvala idovska za-jednica. Bilo je idova u Nikolsburgu (Mikulovu), koje bi pozvali na itanje Tore, podigli im koulju i ugledali veliki kri na grudima. To je vrlo zani-mljivo meurazdoblje. Sama ta skupina ugasila se negdje u doba Francuske revolucije. Ima jo danas moda je pretjerano rei danas, no prije trideset godina jo su se neki ljudi sjeali svojih djedova koji su pripadali toj skupini, pogotovo u Pragu.

    Sve ovo ne pripovijedam samo kao anegdotu, ve da vam predoim logiku tog naina vjerova-nja. To nema nikakve veze s grkim, oni uope nisu znali grki, to su bili getoizirani idovi, sefardi i akenazi, gdje nije bilo govora o grkom jeziku i grkoj filozofiji. Naprotiv, tu je sama nutarnja logika dogaanja zahtijevala vjeru koja je paradoksalna, koja je suprotna onom to je oito.

    Pavao dolazi i kae: evo Mesije. Oni svakako znaju da je taj umro na kriu. O tom se prialo. To je smrt izopenika. Sin Davidov visi na kri-u! Razmislite sad idovski, polazei od sredita: izbaen iz zajednice, visi kao prokletnik i mora ga se skinuti s kria uveer, da zemlja ne bude oneiena.

    To strano izokree vrijednosti rimskog i

  • 28

    idovskog miljenja. To sigurno nisu svi popi-li, ali ini se da je upalilo. Vjera u tog izopenog Sina Davidova sada postaje jednakovrijedna svim pavlovski reeno djelima. Ta je vjera vanija od svih djela. Razumijete sada zato ispravljam Bubera.

    To mesijansko usredotoenje na paradoksalno nema veze sa ablonskom predodbom o grkoj kulturi, nego s unutarnjom logikom mesijanstva. Tu se trai neto to ljudsku duu tako mnogo kota da su sva djela u usporedbi s tim nitavna, ako to gledamo iz rakursa psihologije religiozno-sti, a ne teologije. U tome je poanta. Ne treba ni spominjati da je Buber senzibilan i velik. No pro-maio je upravo pitanje koje mi je najvanije, i to promaio tako temeljito da se ovjek mora uditi. To nas ui Gershom Scholem, implicitno, u tom osmom poglavlju o sabatijanstvu.

    Jednom sam se naalio sa Scholemom, dok sam jo svakodnevno komunicirao s njim, pa sam mu rekao: ujte, za tog Natana iz Gaze dobije se puna plaa redovitog profesora. Mislio sam na njegovu plau. A za Pavla nema ni docenture na Hebrejskom sveuilitu! On se zamislio, i tako je pokrenuta profesura Davida Flussera, kojega u jo kasnije spomenuti. Flusserovo je istraivanje Pavla znaajno, jer on uistinu temeljito poznaje ljude iz Kumrana, dakle skupine koje su napisale svitke s Mrtvog mora. S takvim zaleem umi-je zacrtati nove paralele u dualizmu, povezati s

  • 29

    time i predodbu o tijelu, i doista je uinio korak naprijed u istraivanju pojmovlja antikog pavlov-skog kranstva tako to je prikazao njegove veze s kumranskim esenima.

    Dotle je sve jasno. Tada stupa na scenu mali Jacob Taubes i laa se posla da heretika vrati kui, zato to ja njega a to je moja osobna stvar do-ivljavam kao veeg idova nego bilo kojeg re-formiranog ili liberalnog rabina kojega sam ikad sluao u Njemakoj, Engleskoj, Americi, vicarskoj ili bilo gdje drugdje.

  • Prvi dio

    itanjaPavao i MojsijeOsnutak novoga naroda

  • 33

    1 Pozdravi u Poslanici Rimljanimaa Evanelje kao objava rata Rimu

    (itanje Rim 1,17)

    itanje Poslanice Rimljanima zapoet u danas od njezina poetka i od njezina kraja. Mislim da nam taj okvir ve daje vaan putokaz u pitanju o emu govori ta Pavlova poslanica. Koliko god predgovor imao uobiajeni oblik, Pavao ga ispunja sasvim posebnim sadrajem. Njegovi su predgovo-ri strano precizni. U naelu, kada shvatimo po-slanicu, shvatimo i da sve ve pie u predgovoru. (Tako ete razumjeti i sve to kae Fenomenologija duha ako shvatite naslov. Ostalo moete zamisliti i sami. Isto vrijedi i za Bitak i vrijeme, gdje je poanta u naslovu knjige.) Ali zato treba znati to pismo kae. To je hermeneutiki krug.

    Pokuat u vam sad rasvijetliti sadraj predgo-vora s pomou usporednog itanja. Dakle:Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan (= izabran!) za apostola

    Ovdje, dakle, nije rije o obraenju, nego o po-zvanju. Ako se prisjetite to Gal 1,15 kae o onome to obino nazivamo obraenjem, doivljajem na putu za Damask, sloit ete se da tu nije rije o obraenju, ve o pozvanju, i to jezikom i stilom Jeremije [1,5: Prije nego to te oblikovah u majinoj utrobi, ja te izabrah; prije nego to iz krila majina izae, ja te posve-tih, za proroka svim narodima postavih te]. Beterem ecoreha: prije tvog roenja izabrah te da bude navi lagojim,

  • 34

    prorok narodima. Pavao tako sebe vidi pozvanim za apostola (to uvijek treba napomenuti, jer e nam inae promaknuti ono bitno): od idova k poganima.odluen za evanelje Boje koje Bog unapri-jed obeavae po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu.

    Zato to ovdje tako naglaava?Nigdje drugdje to tako ne naglaava. Ni u

    uvodu u Poslanicu Korinanima, u kojoj se pak postavlja drugi problem, naime mudrost kria, ni u drugim poslanicama. Ovdje naglaava neto sasvim specifino, naime podrijetlo Isusa Krista iz zemaljskog gledita.postavljenu Sinom Bojim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnuem od mrtvih.

    Postavljenu to znai: kao sin Davidov, Isus je odreen za kraljevstvo; to je prirodno svojstvo. Meutim, Sin Boji nije prirodno, nego dodije-ljeno svojstvo, kako se i kae u 2. psalmu, psalmu o kralju: Ti si sin moj, danas te rodih. To je in ustolienja. Dakle, radi se o svjesnom naglaava-nju onih atributa koji su imperatorski, kraljevski, carski. Naglaava ih pred Crkvom u Rimu, gdje je nazoan sm imperator i gdje se nalazi sredite carskog kulta, carske religije.Po komu primismo milost i apostolstvo (dakle po njemu!)

    Meutim, Pavao ima problem. On uope nije

  • 35

    apostol. Ne pripada krugu dvanaestorice aposto-la koji su slijedili Isusa. Nije ga uope upoznao, sm to kae. To je valjda neka nova vrst apostola. Dodajmo k tomu i da je progonio Crkvu. Dakle, on uope nema nikakve legitimacije. Unato tomu, kae:Po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu Imena njegova k poslunosti vjere privo-dimo sve pogane.

    U teologiji se puno raspravljalo o izrazu po-slunost vjere; mislim da je to polemika vari-janta izraza poslunost zakonima. ovjek je inae posluan zakonima, a Pavao kae: ne, nego je posluan vjeri. Da bismo objasnili to to znai, bit e nam potrebna podulja egzegeza.Meu kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: svima u Rimu, miljenicima Bojim, pozvani-cima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca naega, i Gospodina Isusa Krista.

    Vjerojatno ne vidite u tome nita udno, budu-i da taj tekst itate ve tisuu devetsto godina. No pogledajte, usporedbe radi, drugu poslanicu koja govori o Zakonu Poslanicu Galaanima. Vidjet ete da je mogue napisati i sasvim drukiji uvod, staviti sasvim drukije naglaske:Pavao, apostol ne od ljudi ni po kojem ovje-ku (dakle, brani svoje apostolstvo puno emfati-nije, polemiki, ratoborno) nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih i sva braa koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji.

  • 36

    Tu uope ne spominje legitimiranje putem Svetog pisma, putem proroka. Ni rijei o tome. Nego:Milost vam i mir od Boga, Oca naega, i Gospodina Isusa Krista, koji sam sebe dade za grijehe nae (to uope ne spominje u pred-govoru Poslanici Rimljanima) da nas istrgne iz sadanjega svijeta opakoga (u Poslanici Rimljanima nema ni rijei o opakom svijetu!) kao to je volja Boga i Oca naega, komu slava u vijeke vjekova! Amen.

    To spominjem samo zato da vidite kako dvije poslanice, koje se kako se to ueno kae kreu u istom tematskom krugu, mogu imati sasvim razliit uvod. Ne bi se ni reklo da pripadaju istom tematskom krugu. U Poslanici Galaanima izo-stavljene su najvanije toke: obean po proro-cima, zasvjedoen u Svetom pismu, Sin Davidov po tijelu, postavljen Sinom Bojim u snazi o svemu tome ni jedne jedine rijei, nego navodi da je Isus sam sebe dao za nae grijehe da nas istrgne iz sadanjeg opakog svijeta. To je posve drukiji ton. Mogu vam to pokazati i na primjeru drugih poslanica. Kada se u ovaj predgovor talmudski zadubimo, kako se to obino kae, sve je tu. Treba to samo izvui.

    To je jedina poslanica koju je Pavao uputio Crkvi koju nije sam osnovao. tovie: on ne bi tolerirao da se drugi apostoli petljaju u njegove Crkve s nekakvim pismima. To treba imati na

  • 37

    umu. Zato im dolazi s klobukom i leptir-manom kao gizdelin i pie strano diplomatski. Jer hoda po tankom ledu. Kao prvo, ne poznaje tu Crkvu, zna samo da je sukob meu poganskim krani-ma i judeokranima tamo doveden do usijanja, i naravno, u injenici da ne pie bilo kojoj Crkvi, nego ba Crkvi u Rimu, sjeditu svjetskog carstva, vidimo Pavlov politiki genij. Imao je njuh za to, znao je gdje se nalazi mo i gdje treba uspo-staviti protumo. A to da je on na proputovanju, to je fikcija, ili, ako ba hoete, nada. Naime, on eli misionariti do kraja svijeta to znai: do panjolske. eli doprijeti do kraja svijeta kako bi tamo ubrao plod. Moemo se sloiti ili ne s tezom Johannesa Muncka, po kojoj to ubiranje znai stvarno ubiranje svih naroda, nakon ega uistinu nastupa paruzija.14 Ne moramo to tako doslovno shvatiti kao on, ali bio je na pravom tragu.

    Zato je itava poslanica, tako rei, u znaku te fikcije proputovanja. Znamo iz crkvene povijesti da se to nije dogodilo, da je izgubio ivot u Rimu pod Neronom, za vrijeme jednog progona.

    Datum poslanice, dakle 57.58. godina (za to nisam kompetentan), govori nam da je po-slanica pisana nakon Klaudijeve smrti, dakle na poetku Neronova doba. Znamo: Klaudije je ubijen (odnosno, ne znamo, uili smo na satu povijesti; nisam bio tamo kad se to dogodilo), i Senat je proveo consecratio. To znai: njegova smrt

  • 38

    protumaena je kao putovanje u nebo, Seneka je o tome napisao satiru. To to mladi Neron, pak, preuzima vlast uz punu liturgiju, kako se to na-ziva, dakle u svoj raskoi i legitimaciji moi koja carskom kultu stoji na raspolaganju, to je dje-lomice i zbog njegova glumakog dara. (Vidimo i danas kako vladaju glumci: njemaki primjer zavrio je katastrofalno, a ni ameriki nije puno bolji.)

    elim istaknuti da je to politika objava rata: Crkvi u Rimu aljete poslanicu s ba takvim uvo-dom, poslanicu koja se ita naglas, a ne znate komu sve moe dospjeti u ruke. A cenzori nisu glupi. Uvod se moe napisati i pijetistiki, kvi-jetistiki, neutralno i na sto drugih naina. Ali ne. Moja teza stoga glasi: Poslanica Rimljanima u tom je smislu politika teologija, politika objava rata carevima. Dopustite mi da ovdje spomenem Brunu Bauera, izopenika novozavjetne znanosti (Overbeck i Albert Schweitzer jedini su shvatili da je Bruno Bauer genijalan u svojim pogrenim zaklju-cima). Unato tomu to su, u knjizi Krist i carevi, pojedine teze pomalo pretjerane, ona je ipak pogodila pravu icu.15 Bio je na pravom tragu, naime, uvidio je da je kranska knjievnost u stvari knjievnost protesta protiv cvatueg carskog kulta.

  • 39

    b Jeruzalem i legitimitet svjetske misije (itanje Rim 15,3033)

    A sad kraj. elim ovu poslanicu, tako rei, uhvatiti u kadar. Kraj je doista iznenaujui. itam kraj 15. glave, od 30 do 33:Ali zaklinjem vas, brao, Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju duha: suborci mi budi-te u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji i da moja pomo Jeruzalemu bude po volji svetima te s Bojom voljom radosno doem k vama i s vama zajedno odahnem. Bog mira sa svima vama! Amen.

    To na prvi pogled izgleda nevino, ali to nije nevin tekst. Rije je o prilogu koji je Pavao sa-kupio u Makedoniji, koji u pratnji suboraca osobno eli odnijeti u Jeruzalem. No oito je da je strano nesiguran oko toga hoe li prilog biti prihvaen. Dieter Georgi, Bornkammov uenik, u jednom radu o Pavlovim protivnicima iz Druge poslanice Korinanima ve je poneto rekao o problemu priloga. U meuvremenu je izalo proireno englesko izdanje te knjige (pokazujem vam je, kako biste vidjeli da i ja plaam danak znanosti). To je izvanredna knjiga, ali u njoj ni-sam naao odgovor na svoje pitanje.16 Moje pitanje glasi: ako netko Crkvi u Jeruzalemu, koja ustraje u molitvi, donese poveu svotu novaca, to bi ovu sprijeilo da prihvati taj novac? Oprostite mi ako

  • 40

    tako prizemno razmiljam o tome. U emu je problem? Zato ne bi primili novac?

    Odgovor je vrlo bitan, ali jednostavan. To je otrovan posao. Kad se prouje da su primili novac od Pavla, to kao prvo legitimira Pavlovu poziciju. A onda e judeokranske skupine, koje su Crkvi u Jeruzalemu ipak glavni izvor financijske potpo-re, zavrnuti pipu.

    Tko prihvati taj novac, prihvaa novac pogan-skih krana. Za judeokranske Crkve u dijaspo-ri, Pavlove su skupine Pavlove Crkve bile sm vrag! Za judeokrane, ne za idove. (Za idove je on bio gnjavator. Poremetio je mir unutar zajed-nica i mir u gradu. Poremetio je delikatne odnose moi u kojima su idovi mogli izbjei carski kult, a da ne budu osumnjieni za revoluciju. Bili su religio licita. Naravno da nisu htjeli priznati kao idove skupinu koja si je nekakvog Chrestusa ili Christusa uzela za kralja. Nisu im trebale takve gnjavae. To je shvatljivo, tako je i danas. Nita se nije promijenilo. Kao vijee idovske opine. Samo tiho, ne talasati i tako dalje, to je mentalitet dijaspore.)

    Ne govorim samo u apstraktnom smislu o eg-zegezi jednog Pavlova teksta starog 1800 godina. Govorim o instituciji koja se u idovstvu odrala do danas.

    idovi su stoljeima ivjeli u Palestini, tamo su dolazili moliti se, umirati. Stvar je u tome da se u Jeruzalemu okuplja molitvena zajednica koju

  • 41

    gospodarski uzdravaju velika sredita recimo, na primjer: Kongresna Poljska, Galicija, Njemaka, Maarska. U svete obveze zajednice spadalo je i izdvajanje doprinosa za jeruzalemsku zajednicu.

    I dan-danas u razliitim skuptinama, kolelim, kako se nazivaju, moete razabrati maarske, ru-ske, poljske skupine. ak i kad ljudi emigriraju u Ameriku, i dalje ostaju u takvim zajednicama za potporu. I ako dou, primjerice, neki ljudi koji to podupiru, ali nisu ortodoksni, ovi ortodoksni zavrnut e pipu. I onda moda imamo u jednom trenutku milijun dolara, ali na duge staze proigrali smo kapital.

    To vrijedi i dan-danas: ako novac potjee iz pogrenog izvora, otrovan je. Ispriat u vam jedan takav sluaj. Barun Rothschild poslao je velikom povjesniaru Heinrichu Grtzu novac da izgradi kolu u Jeruzalemu, da se vie ne valjaju u prljav-tini i ne mole tamo pred Zidom plaa. Kakva je tu uzbuna nastala! Ili, kad je barun Rothschild, ako se ne varam, poslao iz Pariza, nekog Jehiela Mihaela Pinesa, pobonog idova, da izgradi ko-lu u kojoj e se neto poteno uiti i gdje se nee govoriti na jidiu. Pa taj je bio mrtav, istjerali su ga iz grada! Jer novac koji je htio poslati, kojim je raspolagao, upravljao, to je sve zaradio u kolonija-ma. Nisu za to htjeli ni uti, jer im je bilo daleko vanije da odre status quo koji je tada vladao, da ga ne poremete. To spominjem samo zato da vidite kako ovo za mene nije nekakva knjievna egzegeza,

  • 42

    nego konkretno povijesno sjeanje na ustroj-stvo jeruzalemske zajednice kao sredita vjerskih grupacija.

    To je nemir koji goni Pavla. Zato hoe osob-no tamo otputovati? Novac se moe i poslati. Ne znam, naravno, kako je to funkcioniralo u starom Rimu, ali neki je nain valjda postojao da se to obavi i bez gospodina Pavla. Naravno da on hoe osobno otputovati zato da time stekne legitimitet. Ako vam netko donese poveu svotu novaca, t0 nije samo pitanje filantropije, nego i legitimiteta. Zapravo, to uope nije pitanje filantropije, nego legitimiteta.

    Mislim da je odnos meu poganskokranskim i judeokranskim Crkvama u dijaspori prije 70. bio daleko intenzivniji, ratoborniji i mutniji. Onaj pakt u Antiohiji, koji spominju Djela apostolska, ba i nije transparentan. Svatko je tu uitavao ega god se sjetio. Pretpostavljam da je jeruzalem-ska grupa, ukljuujui da ih tako nazovem i liberale, to ovako shvatila: poganskokransko sustolnitvo s jedne strane, dakle unutar skupine, a s druge, judeokransko sustolnitvo. Nisam siguran, ali sumnjam da je Petar ikad pristao na zajedniko sustolnitvo. To mi je nezamislivo iz jeruzalemske perspektive, iz perspektive onog Jeruzalema iz kojega on potjee.

    Pavao je to, naravno, drukije protumaio. To vidimo svaki dan: sklopi se ugovor, pa ga svaka stranka drukije tumai. Inae ne bi bilo politike.

  • 43

    To je sasvim sigurno i tamo bio sluaj. Zato, ma-kar pomalo dramatino, istiem politiku funk-ciju, Pavlovu potrebu za legitimacijom, s obzirom na to da, kao trinaesti apostol, uope nije apostol. Cijela ta nova generacija zapravo ne zna na emu je. Nije bila s Gospodinom, nije ila za Isusom, nije ga osobno poznavala, nije ga vidjela, nita od svega toga. Otud rije izabran. Naravno da protivnici zahtijevaju dokaze. Kako se meni ini, Druga poslanica Korinanima nastoji obaviti upravo takav dokazni postupak.

    Put u Jeruzalem predstavlja, dakle, za Pavla straan problem legitimacije. Kao prvo, zbog nevjernika znai, zbog idova, koji imaju s Pavlom, da tako kaem, neke nerijeene raune, i to zato to se zna da u dijaspori posjeuje sina-goge. A kamo bi drugdje i otiao? Gdje da nalazi ljude? Na poganskoj agori? Da se ustoboi kao u Hyde Parku i kae: Moj je Bog Isus Krist, a va Zeus? Posjeuje sinagoge. Ovako to, pak, izgleda u sinagogama u dijaspori: tu su idovi. Mukarci. ene su sigurno negdje iza, ne znam tono na koji nain. Nisu nuno na snazi najstroa ra-binska pravila, ali valja pretpostaviti da idovi prevladavaju.

    To je bogosluje rijei, tu nema rtvovanja, otud i privlanost sinagoge za mnoge grke i rimske intelektualce, kojima se Juvenal i drugi rugaju zato to posjeuju sinagogu i obdrava-ju abat. Odmor na kraju tjedna, kakvoga se mi

  • 44

    pridravamo, Rimljanima se inio vrlo kominim. Tu je bila jo jedna skupina, koju se grki nazi-va sebomenoi, bogobojazni. Oni nisu bili idovi, nego pogani koji su se otuili od kultske prakse u gradovima i gradiima, pa su ako su uop-e imali vjerskih potreba posjeivali sinagogu, gdje se svaki tjedan itao odlomak iz Tore, bilo na hebrejskom ili u prijevodu, ili ak na grkom. No oni su bili samo pasivni element, znai: nisu ih pozivali da itaju iz Tore, bili su samo gledaoci. (Jer, sa idovske toke gledita, tako izgleda svijet bar do danas, tu se nita nije promijenilo, i sva ona pria o idovsko-kranskom razumijevanju bla bla bla nije uope vrijedna spomena svijet se dijeli na Jews and Gentiles. To da postoje krani, jo nije doprlo do svijesti. Tko vam doe priati neku drugu priu, sigurno zastupa neije interese. To vam je tako.)

    Iz idovske perspektive, za te sebomenoi smatra-lo se da pripadaju Noinu savezu, da su pravedni-ci haside umot haolam poboni meu narodima svijeta, ali ipak ne pripadaju svetom narodu, narodu Saveza. Jer nisu obrezani. Dakle, ne pri-padaju Savezu. Jer Savez zapoinje s Abrahamom. A s Abrahamom zapoinje obrezanje, sjeme i tako dalje. tos s Pavlom je u tome da je on jednostav-no doao i rekao: vi ste djeca Abrahamova! Jer za Abrahama se kae [Post 15,6: Abraham povjerova Gospodinu, i on mu to urauna u pravednost]: veheemin badonai, i povjerova u Boga, vajahebeha lo, i urauna

  • 45

    mu se, cdaka, pravednost. Vrlo teka reenica. No, to god znaila, Pavao postavlja pitanje: kad je to bilo reeno prije ili poslije obrezanja? Prije obreza-nja! Dakle: tko povjeruje, taj ima ekvivalent obre-zanja, tonije: djela.

    Moja je teza da su se pogani, koje je Pavao obra-ao na kranstvo, izvorno regrutirali iz te skupine sebomenoi, a tek kasnije poeli su se prikljuivati i drugi pogani. U svakom sluaju, na perzijskom jeziku (ne znam to ja, nego mi je profesor Pines rekao) i sebomenoi i krani nazivaju se tarza.

    U Pavlovo doba dakle, nekoliko godina prije razorenja Hrama i rasapa druge nacionalne zajed-nice odnos snaga u politikom i gospodarskom smislu bio je puno drukiji nego to to prikazu-ju vrela (koja su, na koncu, uvijek krivotvorine; treba ih itati protiv struje, to nas je nauio jo Overbeck). emu tanki led Poslanice Rimljanima? To je Crkva u kojoj je stvar upravo u pitanju prevla-sti. To je mijeana Crkva, nije kao u Korintu, gdje Crkvu ine poganski krani. To je mijeana Crkva, u kojoj se sukobi odvijaju izmeu judeokrana i poganskih krana. Zato je onda Pavao podivljao u Galaciji? Zove ih najgorim imenima, one zmije, koje se tamo uvlae i vrag e ti ga znati to su sve tamo priredili: razvaljuju mu Crkvu, zahtijeva-ju obrezanje! Dou i kau: krasno je to to slijede Krista, ali bez obrezanja nema nita! Neu s tobom ni za stol! itavo to pitanje sustolnitva, zajed-nikog blagovanja, to su vrlo konkretni problemi.

  • 46

    Jedemo li zajedno? Spavamo li zajedno? Jesmo li zajednica ili nismo? Tada to nije bilo tako jed-nostavno kako se danas ini. Poslije 70. sve je dolo na svoje mjesto. (Krani su ruenje drugog Hrama protumaili kao Boju kaznu, kojom je on dao do znanja tko je u pravu, a tko u krivu.) Poslije toga su i idovi i poganski krani posla-li kvragu judeokranske Crkve na Zapadu. Kod Pavla je uzbudljivo to to se nalazimo tik pred tim obratom, i odnos snaga je posve drukiji. Bar mi je to tako objasnio gospodin Blanke, na svojim pre-davanjima iz crkvene povijesti, koje sam sluao u Zrichu.

    Moramo biti svjesni injenice da Pavlovu si-tuaciju uvelike odreuju njegovi protivnici, a oni nisu maji kaalj. (U Georgijevoj knjizi moete proitati koga su sve Pavlovi protivnici uspjeli dignuti na noge u Korintu i Galaciji, pa ak i u Rimu!) Odnos snaga, to je moj prigovor klasinoj crkvenoj povijesti, odnos snaga prije 70. je druk-iji. Drukiji je u idovstvu, i Pavao molim vas da si to utuvite u glavu jo ne koristi rije kr-anin. Takvo moderniziranje, takvi anakronizmi su smrt za iole razumno prouavanje teksta. Ne smijemo biti pametniji od autora i podmetati mu pojmove kojima ne raspolae i koje ne eli koristiti. Ne elim biti pametniji od teksta, nego vidjeti to mi on govori i to se iz njega moe izvui.

  • 47

    Ekskurs: Sudbina judeokranskih zajednica

    Poznata vam je slubena verzija povijesti poslije 70.: Petra, koja je zahvaena u trenje meu stran-kama, meu idovima koji je hoe iskljuiti. Tu ono prokletstvo biva uvrteno u Molitvu osamnaest blagoslova. idovskih Osamnaest blagoslova za-pravo sadri devetnaest pronji, zato to je, poslije Jamnije, pridodano jo jedno prokletstvo. Nalazimo ga u mnogo varijanti. To je danas sve razvodnjeno zbog cenzure u molitveniku, kranske cenzu-re u ruskom molitveniku. Ima jedna mina, koja kae ovako: kad netko istupi pred zajednicu, to na hebrejskom glasi jored lifne ha-teva, kad sie pred propovjedaonicu da izgovori naglas Osamnaest bla-goslova i negdje zapne u molitvi, mora cijelu moli-tvu poeti ispoetka. No ako zapne na prokletstvu, mora napustiti propovjedaonicu, ema min, jer moe biti da je krivovjerac. Zato se ne smije zapeti. Dotle to ide. To pie zato da bi se judeokrane prisililo da napuste idovske zajednice.

    Prije par dana razgovarao sam s Guyem Stroumsom iz Jeruzalema, koji je prouavao pro-povijedi irila Jeruzalemskog i zakljuio da, kad iril kae idovi, u stvari misli na judeokrane. Oni priznaju Isusa, ali ne i openiti naslov koji je on dobio u meuvremenu Krist. To je etvrto stoljee. Moramo, kae on, nanovo iitati crkve-ne Oce: kad kau idovi, misle li na idove ili na judeokrane?

  • 48

    Ve znamo iz crkvenih Otaca da su te zajed-nice kako-tako ivotarile u istonom Rimskom Carstvu. Ali to nije cijela pria. Svjetska povijest ne zavrava na rimskim granicama. Naa idov-ska povijest uope ne zavrava u Palestini, ve se premjestila u Babilon. A iz Babilona u panjolsku i tako dalje. Cijela je Arabija bila otvorena, a nije bila pustinja, kao danas, ve su tamo cvali gradovi. Te zajednice, koje su bile ili veinom ili u cijelo-sti judeokranske (a mislim da, po tom pitanju, u teolokim glavama vlada potpuno neznanje), bile su vrlo brojne i mone, i odrale su se dulje nego to to pretpostavlja crkvena povijest. Danas u arapskim rukopisima nalazimo svjedoanstva o judeokranima sve do 10. stoljea. To pak re-volucionira i pretpovijest islama, jer to znai da Muhamed nije jednostavno nabacio i smijeao u svojoj usijanoj glavi idovske i kranske tradicije, pa iz toga smislio neto novo, nego je upio sa-svim odreene judeokranske tradicije i prenio ih u Kuran. Ali ovo je samo usput. O tome bi se dalo tota rei; ali ja nisam strunjak za crkvenu povijest na sirijsko-arapskom podruju, da bih vam to mogao prepriati. To je utvrdio profesor Salomon Pines u jednom referatu na Akademiji u Jeruzalemu.17 Imamo i ideologizirane knjige Schoepsa18 i Streckera,19 to sad moemo mirno za-boraviti. Cijela je stvar poprimila novu dimenziju i treba joj pristupiti na posve nov nain, ali to nije moja zadaa. Pines je povjesniar religije i ujedno

  • 49

    filozof, to je jedinstven dar, i mogu vam rei: ako sam u svom obrazovanju, dakle u konanici od Gershoma Scholema, neto nauio, sad sam jo neto nauio od Pinesa, koji me posljednjih godi-na prosvijetlio po pitanju povijesti religije.

    2 Nomos: Zakon i opravdanje (itanje Rim 8,911)

    Znate da Zakon igra sredinju ulogu u Poslanici Rimljanima. Kako je to mogue? Spomenuli smo ve da to nije njegova Crkva, ne sile ga na to brige pastira za vlastitu Crkvu, nego je to poslanica s distance. Napisao ju je u miru, smirenim grkim jezikom, u usporedbi sa silo-vitom Poslanicom Galaanima, u kojoj ve i sam jezik, sa svojom stilistikom nazubljenou, odaje uzburkanost njegova duha.

    Htio bih sad postaviti tezu da je pojam Zakona a to je opet politika teologija bio kompromisni izraz za Imperium Romanum. Sve te raznorazne vjerske skupine, pogotovo najtea, idovi koji uope nisu htjeli sudjelovati u car-skom kultu, a ipak su bili religio licita (Rimljani su shvatili: tako neemo nita postii, nema smisla; ili emo izazivati bune ili provoditi masakre u Aleksandriji, pa i Filon govori o tome, zato: religio licita) ugroavale su rimsku vlast. No postojala je kao nekakva aura, neka opa helenistika aura, apoteoza nomos-a. Po toj apoteozi moglo se guditi

  • 50

    poganski hou rei, grko-helenistiki mo-glo se guditi rimski, a moglo se guditi i idov-ski. Svatko je pod Zakonom mislio neto drugo. Dovoljno je pogledati Filona ili Josipa: Zakon kao hipostaza.

    Postojalo je, dakle, jedno vrlo liberalno idov-stvo idovstvo Aleksandrije i okolnih mjesta. Njima je svojstvena misijska filozofija u obliku te teologije nomos-a, koji ponekad ima osobne crte, ponekad je miljen impersonalno, ali je svakako hipostaziran. To je razlog zato je vladao red i mir u Rimskom Carstvu. Ono je, u Augustovo doba, doista proivljavalo nevieno dugo razdoblje mira nakon borbi sveopih graanskih ratova. A to je svima bilo u interesu.

    Izvjesni Moritz Friedlnder napisao je, potkraj 19. stoljea, nekoliko knjiga o aleksandrijskom idovstvu. Te su knjige potcijenjene. On sm htio je u 19. stoljeu utemeljiti novo idovstvo takvog tipa u europskoj dijaspori. Bio je trn u oku rabinima, ali iz nekog razloga, koji mi je nepoznat i jednom Emilu Schreru. Ovaj ga je, tono rije, znanstveno zgazio.20 U svakom slu-aju, Scholem i ja apnuli smo si jednom: una-to Schreru, unato Jellineku,21 vrijedi zaviriti u Friedlndera, tu se nae pravih bisera.22 (To spominjem zbog onih koji se bave prouavanjem aleksandrijskog idovstva, to je vrlo teko. Jer nije mala stvar, pored utirkanog dvorskog filozo-fa zvanog Filon, uistinu upoznati one manje.)

  • 51

    Nisam ovlaten (mislim da to uope i nije tako jednostavno) za to da razglabam o tome to Pavao tono misli kad kae Zakon. Misli li na Toru, na svjetski zakon (Weltgesetz), na prirodni zakon? To je sve u svemu. Ali to nije Pavlova greka, to ovisi o auri. ini se kao da Pavao pripada istom univerzalizmu. Tako bar kae Bultmann. Krivo! On se batrga da izmakne tom konsenzusu meu grko-idovsko-helenistikom misijskom teologi-jom, koji je, kako mi se ini, bio vrlo, vrlo rairen. Pavao je fanatik! Pavao je zelot, idovski zelot, i za njega je to straan korak. On se ne uputa u sve one duevne napore, koje mu valja uloiti, radi nekakve brbljarije u sklopu tog velikog liberal-nog nomos-a. On je prilino neliberalan, u to sam sasvim siguran. Jo nikad nisam nasjeo na nekog liberala, ni u antici, ni u srednjem vijeku, ni u novovjekovlju. Naprotiv, njegov je stav prema tom liberalnom nomos-u sasvim drukiji to je pro-test, prevrednovanje svih vrijednosti: nije nomos imperator, nego je imperator Onaj koga je nomos pribio na kri. To je neto strano. U usporedbi s tim, ostali revolucionari su stoka sitnog zuba! To prevrednovanje postavlja na glavu idovsko-rimsko-helenistiku teologiju vladajue klase, sav onaj helenistiki upajz. Naravno da je Pavao i univerzalan, ali samo kroz iglenu uicu Raspetoga. To znai: prevrednovanje svih vrijednosti ovoga svijeta. Dakle, nomos uope vie nije summum bonum. Zato je to politiki eksplozivno, krajnje zapaljiva

  • 52

    smjesa. A to dolazi do izraaja i u samom jeziku. Sjedim tako, itam taj tekst i pitam se: pa je li taj tip meuge, da ovako potpie svoju vlastitu presudu i poalje ju ravno u Rim? Zato svog Anti-Cezara oglaava u samom predgovoru? Pa tu ima posla za cenzora! Dakle, to jest univerzalizam, ali ta-kav univerzalizam koji znai Izraelovo izabranje. Samo to je Izrael sad transfiguriran, pa na kraju pie sav Izrael. Trebalo bi vrlo pomno promisliti to pan kod Pavla. To je jedna od kljunih rije-i. Istraio sam to, to sam preciznije mogao, u Poslanici Korinanima, i ustanovio da se cijela ta fuga, od Kor 1 do 14, vrti oko pojma pan, koji je pogrean u vezi sa spoznajom, ali ispravan u vezi s ljubavlju. Naravno da je Kor 13 lirski himan, ali to je takoer jedan teorijski strano kompaktan tekst tu niti jedan stih nije sentimentalni ki. (To sam dao berlinskim studentima, koji ne studiraju teologiju, nego filozofiju.)

    Zato i to je moja teza kritika Zakona nije samo kritika jednog dijaloga koji Pavao vodi s fa-rizejima, dakle sa samim sobom, nego i sa svojom mediteranskom okolinom. Pavlova je farizejska prolost neupitna, makar pomalo odudara od uo-biajene. Mnogi to poriu, znam; prema njima, u Djelima apostolskim nita nije istinito. Poznajem novozavjetne strunjake koji se time die. Meni je to neuvjerljivo iz vrlo jednostavnog razloga.

    Tko trideset ili dvadeset godina posli-je Pavla napie da je ovaj do nogu Gamalielovih

  • 53

    odgojen, dok su jo na ivotu ljudi koji su ga poznavali, taj valjda zna da ne moe napisati neto za to ne bi stavio ruku u vatru. Zato u prije vje-rovati tekstovima iz tog vremena, nego kritikim Bultmannovim uenicima, pogotovo onima iz druge generacije. Naravno da su Djela apostolska apologija, ali ona se sastoji od realnih opeka! Ne moete pisati apologiju i lagati. Kako se ono kae? U lai su kratke noge. Apologija se radi uz stvarne kulise.

    Sklon sam pretpostaviti da je Pavao idov iz dijaspore. A to, je li njegova obitelj podrijetlom iz Palestine, pripada li on plemenu Benjaminovu on kae da pripada. Ako je odgojen u galilej-skoj tradiciji, sasvim mi je razumljivo da samog sebe naziva i zelotom, revniteljem. Revniteljem Zakona. No zelot je i terminus technicus. Nemojte mi sad doi s onom priom da se taj pojam pojav-ljuje kao terminus technicus tek kod Josipa. Naravno da Josip o tome pie, kad ovjek pie o zelotima. Ali farizejske zelotske nijanse nisu bile tako jasne, vie su se prelijevale.

    Iz toga moemo poneto nauiti i o realno-sti. Ako putujete u Izrael i malo bacite pogled, dakle ako imate oi da vidite, primijetit ete da postoji itava jedna zelotska skupina amerikih college boys. Ti imaju nekakvo ameriko (polu)obrazovanje, s najboljih koleda tipa Harvard i tomu slino, i okupljaju se u tim skupinama kao hozrim bi-tuva, znai povratnici, oni koji ive u

  • 54

    obraenju. Ispoetka se na njih gledalo s ue-njem, ali u meuvremenu su postali iva muka, jer su bezobrazni, kao i svi Amerikanci, a k tome jo i agresivni kad vam hoe neto nametnuti. Dakle, taj tip zelotskog idova iz dijaspore, koji u matici postaje holier than thou, dakle prekorauje normalnu pobonost, to danas, tako rei, imamo pred oima. Moete to opipati. To vam ne mogu objasniti, jer ne moete prodrijeti u intimnu sfe-ru toga svijeta ako samo posjeujete sveta mjesta.

    Takav je bio Pavao. idov iz dijaspore, koga je obitelj poslala u Jeruzalem (smatram Djela apostolska vjerodostojnijima od Ksterove ili Wilckensove kritike).23 A ono to Nietzsche ot-kriva kod njega, taj genij prevrednovanja svih vrijednosti, sadrano je ve u samoj kritici pojma Zakona. U Poslanici Rimljanima, to nadire u ne-koliko naleta s orge theou iz 1,18 zapoinje velika fuga, zatim u 5. i 7. glavi, a zavrava u velikom radosnom pokliku iz 8. glave. Molim vas da to mjesto sada otvorite i proitate.

    Osma glava Poslanice Rimljanima bavi se proble-mom opravdanja. Ovo je premisa: Pavao je pod optubom. ovjek se ne opravdava ako nije optu-en. Jo nisam vidio da ovjek tri okolo kako bi se opravdao ako se ne osjea optuenim. Sjetite se Kafke. Zamak ili Proces. To je ta situacija: uope i ne zna to je skrivio, ali neto se svakako dogodilo. itam kraj 8. glave, od 31. retka:

  • 55

    to emo dakle na to rei? Ako je Bog za nas, tko e protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije potedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime nee sve darovati?

    Molim vas, obratite panju na rije sve. Pan. Smatram to jednom od kljunih rijei kod Pavla.Tko e optuiti izabranike Boje? Bog opravdava!

    Tko si to dozvoljava da optuuje Boje izabranike?Tko e osuditi? Krist Isus umrije, tovie i uskrsnu, on je i zdesna Bogu on se ba za-uzima za nas! Tko e nas rastaviti od ljubavi Kristove?

    Stvarno, tko?Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Ma? Kao to je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom, i mi smo im kao ovce za klanje. (Ps 44,23)

    To je ujedno reenica iz idovske liturgije. Silno me rastuuje da se ustanike iz varavskog geta kuje u zvijezde, a sve one milijune, koji su kao ovce za klanje, kako kae psalam, oti-li u smrt, njih se prezire, jer da to nije junaki. Nemam razumijevanja za to novopeeno junatvo, kakvo se iri meu nama. Ja sam od onih koji ele ivjeti i umrijeti s ovim mentalitetom.

    Dalje ovako kae:U svemu tome nadmono pobjeujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista:

  • 56

    ni smrt ni ivot, ni aneli ni vlasti ni sile (to je sve gnostiki nauk o arhontima, u ovom ili onom obliku) ni sadanjost ni budunost, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor nee nas moi rastaviti od ljubavi Boje u Kristu Isusu Gospodinu naem.

    Budui da o ovome sad ne drim propovijed, moje pitanje glasi: tko ga uope hoe rastaviti? Otkud ta strana bojazan? U svakom sluaju, sve su se sile i zemaljske i nebeske, i visina i dubi-na urotile samo radi jednoga: da ga rastave od Boje ljubavi pred licem Isusa Krista.

    Ispod tog radosnog poklika krije se strana bojazan. (Barem prema mom skromnom mi-ljenju. Doista me stid ovdje, u nazonosti svih ovih Bornkamma koji su se ovdje okupili, baviti se egzegezom, ali kvragu, sad je gotovo, prekasno. to da radimo.)

    Pitanje je sad, kako nakon ovog radosnog po-klika zapoinje sljedea glava? To je fuga 911. Da vam proitam:Istinu govorim u Kristu, ne laem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sm proklet biti, odvojen od Krista.

    Molim vas, ako to sad proitate usporedo s 8. glavom, uvidjet ete da su ovo strane reenice. On eli biti Kristu anatema:za brau svoju, sunarodnjake svoje i po tijelu Izraelce. Njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi,

  • 57

    i Zakon, i bogotovlje, i obeanja; njihovi su i oci (kojima su dana obeanja), od njih je, po tijelu, i Krist.

    Ovdje bih stavio toku. Nakon toga dolazi uobiajeni blagoslov. Ne vjerujem da ovo mjesto treba mistificirati s nekakvim naukom o Trojstvu, kako se to obino ini. Bilo bi to onda jedinstveno mjesto kod Pavla. Nego:Iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove! Amen.

    To je odlomak o kojem elim govoriti. To je Pavlov uvod, koji svjedoi o beskrajnoj tuzi, boli, ali i o tome to za njega znai Izraelova zajednica solidarnosti. To nije krvno srodstvo, nego srodstvo po obeanju! O tome ovisi sve: posinstvo, obea-nja, Slava, Zakon, Hram, Agada, obeanja i Mesija koji se obznanio u Isusu Kristu. to tu izbija na vidjelo? Za Pavla, tu izbija na vidjelo osnutak i legitimacija novoga Bojeg naroda. Nakon dvije tisue godina kranstva, to vam se ne ini bogzna kako dramatino. No to je najdramatiniji proces koji moete zamisliti u idovskoj dui. Jer osnova takvoj predodbi jest to da orge theou, gnjev Boji, hoe istrijebiti narod zato to je ovaj sagrijeio, zato to se odmetnuo. Rei ete: ali to nije mo-gue! Sve je mogue. To je sredinje iskustvo Tore na dva mjesta, u Izlasku 3234 i, u kraoj verziji, Brojevima 1415. Ta nam mjesta valja detaljnije prouiti.

  • 58

    3 Izabranje i odbaenje (itanje Rim 8,319,5 i Talmud b.Berahot 32a)

    Kako bih vam nekako prikazao unutarnje idovsko iskustvo, a da to ne bude posve apstrak-tno (nimalo ne drim do govorenja o, tu moe svatko mudrovati kako mu pae) izloit u vam to na temelju talmudskog teksta. Ta vrst teksta ima sasvim drukiju logiku i ritam od Pavlovih uzbur-kanih tekstova. Da vidimo kako se ovakvoj temi pristupa talmudski, to to uje deko koji ui prvi traktat. Folio 32, stranica 118. To je prvi traktat o blagoslovima, u kojem se razgovor dotie nae teme zahvaljujui jednom sluajnom obratu, koji vam neu sad prepriavati. Tema, dakle, uope nije u sreditu rasprave.I ree Gospodin Moeu: Sii. to znai: Sii? Ree rabi Eleazar: Sveti, blagoslovljen bio, ree Moeu: Moe, sii sa svoga dostojanstva! Ne posudih li ti dostojanstvo samo zaradi Izraela? A sad, kad je Izrael sagrijeio, to e mi jo ti? Umah splasnu Moeu snaga te ne smoe snage ni da bi to zaustio. Ali kad On ree: Odmakni se, da ih istrijebim! (citat iz Izlaska 32), ree Moe: Dakle o meni ovisi! Umah se uspravi, osokoli u molitvi i zaite smilovanje. Prispodoba s kraljem, koji se razgnjevio na sina pa se snanim udarcima okomio na nj. Prijatelj mu sjedio pred njim, ali se bojao ita izustiti. Kadli ree kralj: Da nije ovog moga

  • 59

    prijatelja to preda mnom sjedi, bio bih te ubio. Uto ree onaj: Dakle, o meni ovisi!, te se umah uspravi i izbavi ga.

    Dalje u biblijskom tekstu:Pusti me sad, da moj gnjev (orge theou, ne? Kao to vidite, u pitanju je ista stvar) plane nad njima te ih unitim; tebe u uiniti velikim narodom. Rabi Abahu ree: Da nije doslovce tako napisano (da ne stoji crno na bijelo), ta-kvo to ne bi se smjelo izustiti (ne bi se smjelo izgovoriti, pomisliti. Takvo to je nemogue!) jer to znai da je Moe Svetoga, blagoslovljen bio (to je ekvivalent za Boga), uhvatio kao to ovjek zgrabi druga za skut, te mu kazao: Gospodaru svega svijeta, neu Te pustiti prije nego im oprosti i odrijei ih krivnje! Tebe u uiniti velikim narodom. Rabi Eleazar ree: Ovako ree Moe Svetomu, blagoslovljen bio: Gospodaru svega svijeta, ako se ni tronoac ne moe odrati pred Tobom u asu Tvoga gnjeva (hoe rei, ni oni koji se mogu pozvati na oce, Abrahama, Izaka i Jakova), koliko to manje moe stolac s jednom nogom! (To to si nau-mio sa mnom.) I ne samo to, ve bih se morao stidjeti pred ocima svojim, jer bi rekli: Gle zastupnika koga im postavi! Za sebe je iskao slavu, a za njih ne zaiska smilovanja.

    Tu poinje tekst koji se ita iz Tore u dane po-sta. Na hebrejskom se zove Vajehal. Svi znaju to to znai: i moljae se. A znai i: i ljubljae, pokuavae

  • 60

    mu omiljeti vajehal ima mnogo znaenja. Jeste li znali ovo samo kao fusnota da, na dan neo-visnosti Drave Izrael, hasidi u Jeruzalemu poste, vade svitke Tore i itaju odlomak za post? Dakle, sasvim obratno. Kao to su eseni, u prvom stolje-u, raskinuli s Jeruzalemom, tako su i hasidi (ja ne spadam meu njih, ali sam za njih vezan du-bokim prijateljstvom) raskinuli s Dravom Izrael. Moram rei da sam jednom sudjelovao u tome. Dok je cijela zemlja slavila, a po sinagogama se odravali pohvalni govori, kako je to obiaj na dan dravne neovisnosti, jedna sasvim respekta-bilna skupina ljudi posti i ita odlomak za post. To je anti-simbol, za koji su idovi jo dan-danas sposobni! (To sigurno neete doznati iz Jdische Zeitunga.)I moljae se Moe pred licem Gospodnjim. Rabi Eleazar ree: To znai da je Moe tako dugo stajao u molitvi pred Svetim, blagoslov-ljen bio, dok ga nije izmorio. Raba ui (sad dolazi poanta): dok mu ne razrijei zavjeta. (Jer ovdje stoji: vajehal, a tamo naime, kod za-vjeta isto tako, lo jehal devaro, neka ne razrijei svoje rijei. Dakle, vajehal ne znai samo moljae se, nego je izvrio obred kojim Boga razrjeuje od njegove zakletve unitenja. Jer Bog kae: Kako da se povuem? Ta zakleo sam se. A Moe na to kae: Pa sm si nas pouio da je zakletve mo-gue razrijeiti. Naravno, pred viim sudom. Ali kako razrijeiti Boga od Njegove vlastite zakletve?

  • 61

    Poanta je upravo u tome da vajehal znai i moliti i razrijeiti.)O tome pak ree Uitelj: On sm ne moe ra-zrijeiti, ali mogu ga razrijeiti drugi. muel kae: (to su babilonski uitelji) To znai da se on (Moe) za njih izloio smrti, jer pisano je: Ako nee, izbrii me iz knjige Svoje! (Tu ima-te anatemu. Ajin mehenina misifreha: izbrii me iz Knjige ivota.)Raba u ime Jichakovo ui ovako: To znai da je (na njih prenio svojstvo smilovanja. Bog ima dva atributa, dvije strane: sud i smilovanje, din i raha-mim. Nadam se da i tumaim, iako ne komentiram puno)Ui se ovako: rabi Eliezer Veliki: (to je jo iz vremena uenik Johanana ben Zakaja) To zna-i da je Moe pred Svetim, blagoslovljen bio, stajao tako u molitvi dok ga ne obuze groznica. to znai groznica? Rabi Eliezer ree: ognjica u kostima. to znai ognjica u kostima? Abaje ree: kotana groznica. (Kao to vidite, na kraju zapadamo u trivijalnost. No Talmud ima drukiju logiku. To nije patetina logika, tu se ono najvie, najsublimnije, mijea s prizemnim i prirodnim. Idemo dalje.)Ree Moe: Spomeni se slugu svojih Abrahama, Jichaka i Jakova, kojima se Ti zakle samim sobom. Zato samim sobom? Rabi Eliezer ree: Ovo kae Moe Svetomu, blagoslovljen bio: Gospodaru svega svijeta! Da si im se nebom i

  • 62

    zemljom zakleo, mogao bih rei: kao to e nebo i zemlja jednom uminuti, tako moe uminuti i Tvoja zakletva.

    Kao to vidite, dakle, nebo i zemlja nemaju nikakve trajnosti. Rabinska je misao takoer du-boko apokaliptika. Bez problema mogu nastati i novo nebo i nova zemlja. Ni ja nisam bogzna kako vezan za ovu zemlju.Tako i zakletva Tvoja moe uminuti. No zakleo si se Imenom velikim svojim: kao to veliko Ime Tvoje ivi i opstoji u vijeke vjekova, tako i zakletva Tvoja navijeke. (Naime, zakletva pra-ocima.) Njima si rekao: Vae u sjeme umno-iti kao zvijezde na nebu, i svu ovu zemlju o kojoj vam rekoh. O kojoj ja rekoh? Trebalo bi pisati: o kojoj si Ti rekao. Rabi Eliezer ree: Dovde su rijei uenikove, otud nadalje rijei Uiteljeve. (Naime, Boje.)No rabi muel b. Nahmani (opet iz babilonske predaje) ree: I ovo i ono rijei su uenikove, ali Moe ovako kae Svetomu, blagoslovljen bio: Gospodaru svega svijeta! Rije Tvoju, o kojoj mi zapovjedi: Poi i kai to Izraelu u moje ime, pooh i kazah je njima u ime Tvoje. to da im pak sad kaem? Jer to je izvan moi Gospodnje. Izvan moi? Trebalo bi pisati: [ne] uzmoe Bog! Rabi Eliezer ree: Ovako kae Moe Svetomu, blagoslovljen bio: Narodi ovo-ga svijeta rekli bi tad: Snaga je Njegova spla-snula kao u ene, ne uzmoe izbaviti. Sveti,

  • 63

    blagoslovljen bio, ree tad Moeu: Nisu li ve vidjeli udesa i djela velika, koja im pokazah na moru? Moe izusti: Gospodaru svega svije-ta! Mogli bi ipak rei: jednomu se kralju (fa-raonu) mogao oduprijeti, tridesetjednomu se kralju oduprijeti ne moe.

    Misli se na egipatske bogove. Po mom mi-ljenju, cijela je Tora protuegipatska. Sve, ba sve je upereno protiv Egipta; ak je i nespominjanje uskrsnua u Tori protuegipatsko. Naime, Tora ga zove ivim Bogom. Elohim haim je polemika for-mula (to sam nauio od Carla Schmitta: formule nisu neutralne, ve polemike. Ako me pitate to sam zaista nauio. A to nije mala stvar.) Mojsije kae: Rei e: jednom kralju moda se i mo-gao oduprijeti, ali tridesetjednom kralju, koliko ga njih eka u zemlji Kanaanu, ha? Njima se ne moe oduprijeti.Rabi Johanan ree: Kako to da je Sveti, bla-goslovljen bio, poslije popustio Moeu? Jer pisano je: Ree Gospodin: Po tvojoj sam rijei oprostio. U koli rabi Jimaela (to je Akibino doba, kad su postojale dvije kole: Jimaelova i Akibina) uilo se: po tvojoj rijei, tako da narodi svega svijeta jednom reknu: Blago ue-niku, komu uitelj njegov popusti. Rabi Jichak ree: To znai da je Sveti, blagoslovljen bio, re-kao Moeu: Moe, svojim si me rijeima pobu-dio. (Hehaitani bidevarim: rijeima si me pobudio.)

    Izloio sam vam malu talmudsku egzegezu,

  • 64

    in nuce. itav tekst ima smisla jedino na osnovu iskustva da postoji unitenje. A Pavao, kad se sve zbroji, ni o em drugom i ne govori doli o pomi-rbi. Moja je teza, pak, da Jom kipur, Dan pomirbe koji u idovskom kalendaru zauzima mjesto koje kod vas zauzima Boi prevodi tu kontroverzu izmeu Boga i Mojsija u obred. Sm dan oprata. U Talmudu pie: ha-jom mehaper. Ne sve, ali ipak oprata, ima mo pomirbe. Jer pisano je tako glasi redak u Talmudu u taj dan pokrit u sve vae grijehe: pred Bogom. Bit ete oieni pred Gospodinom. Dakle, dan oprata. Dan ima ako se hoete prenemagati, moete to nazvati maginom funkcijom ali to nam nita ne pomae. Htio bih upoznati unutarnje iskustvo koje je ovdje na djelu.

    A moja je teza i ona nije sluajna ta da je veer Jom kipura proeta tom ustreptalou. Tko god je bio u sinagogi ili poznaje neke idove, moe to osjetiti. ak i najasimiliraniji idovi, koje se zato zove trodnevnim idovima, jer dou u sina-gogu samo triput godinje, za Novu godinu i Jom kipur, meu kojima je razmak od deset dana, stro-go se pridravaju tih dana. (Naravno, iz kranskog gledita, tri je dana jako puno vremena, ali kod nas je to vrlo malo. Mi bismo zapravo htjeli svakog dana, ili bar svakog abata. To nam je vrlo drago-cjeno. Ne znam koji je postotak odlaska u crkvu u protestantskim crkvama: ujem nekih 4, 5, 6, 7. U idovskoj zajednici, ak i ako nita ne vjeruje, po-stotak je 20%. Tako je ak i u Berlinu, a u Zrichu

  • 65

    u ortodoksnoj zajednici 98%. To su drukije perspektive. No neu se sad uputati u sociologiju Crkve ili kako se ve taj vrag zove. Ne da mi se, pod stare dane, petljati jo i u to.)

    Osvrnut u se sad na tekstove koje sam vam po-dijelio. Molitva koja se izgovara na poetku isprva djeluje sasvim trijezno i irelevantno. Najdosadnije to se moe zamisliti: Blagdanske molitve u Izraeliana, preveo i pojasnio dr. Michael Sachs, buroasko idovstvo 19. stoljea, akulturacija i inkulturacija.24 (Ne znam je li vam poznato da smo, u Njemakoj 19. stoljea, slubeno vaili za mojsijevsku vjero-ispovijest. Kao to se krani izvode iz Krista, tako se idovi izvode iz Mojsija. Nisu oni sami sebe tako nazivali, ve su im taj naziv iz naftalina nadjenuli asimilirani velikodostojnici.) To je formula za-kletve. Stavlja se talit, molitveni al. to li se sve te veeri ne ini! Na to se izgovori blagoslov. Najprije se izgovori ovako. Uobiajeno je postaviti uz pred-molitelja dva istaknuta lana zajednice i izgovoriti, triput (kad se neto triput izgovori, to onda nije molitva, nego formula), pa se kae: Uz doputenje kole odozgo (na nebu) i s doputenjem kole odozdo (bijeiva el mala ubijeiva el mata). kola je za nas najvia instanca. Al daat hamakom po Bojoj volji. Makom je jedno od Bojih imena, Mjesto. Ve al daat hakahal i uz pristanak zajednice, doputamo moliti s grenicima. To znai: doputa se pridruiti grenike zajednici. Zatim predmolitelj poinje: U strahu i trepetu i svoj silini. Kavana. Zajednica pak

  • 66

    poinje tiho, ponavlja tiho svaku rije za predmo-liteljem odnosno aliah cibbur. Predmolitelj je opet njemaka karikatura onoga o emu je ovdje rije, naime, ovjeku kojeg zajednica alje da moli za propovjedaonicom. Predmolitelji su nastali samo kao imitacija protestantskih obiaja.

    Zatim dolazi tekst koji vama jamano nita ne govori. Radi se opet o formuli koja se triput izgo-vara. Od Jemena do Poljske, u idovskim zajedni-cama intoniraju se ove formule u istoj intonaciji koju navodi Jewish Encyclopaedia.Za sve zavjete, odustajanja, zakletve, izopenja i odricanja, pokore i tomu sline izraze kojima smo se emu zavjetovali, neto potvrdili, na to se obvezali ili se ega odrekli, od ovoga dana pomirbe do sljedeega, koji nas u dobru uslia (sefardi kau: od posljednjega do ovoga), kajemo se sad; neka su svi oni razrijeeni, otputeni i oproteni, nitavni, bezvrijedni i dokinuti. Zavjeti nam nisu zavjeti, odricanja nam nisu odricanja, zakletve nam nisu zakletve.

    Ne moete ni zamisliti uzbuenje svih idov-skih zajednica, posvuda, dok ovo mole. To zapravo i nije molitva, jo su je gaoni odbacili kao puko praznovjerje, ali se probila unato rabinskoj eliti. Naravno, moglo se i oekivati da e, u buroa-skom 19. stoljeu, nekakav Michael Sachs tomu pridodati, kako bi umirio gojime: Svrha je ove formule proglasiti nitavnima zakletve i zavjete izreene prenagljeno, uslijed snane uzrujanosti i

  • 67

    ne mislei o njihovoj izvedivosti. Ma prava sitnica. Sramotno je takvo to napisati u jednom moli-tveniku, ali to je, eto, stil asimiliranog njemakog idovstva.

    Tja... ali to slijedi nakon toga? Opet, ne moli-tva, nego formule, i to iz jednog drugog odlomka: prijetnja unitenjem iz Knjige Brojeva, knjige U pustinji (Bamidbar). Sjeate se, to su one tri reenice: Udarit u na ovaj narod kugom, razbatinit u ga, ali od tebe u napraviti pleme vee i monije od njega. U liturgiji se dalje kae:Neka je oproteno cijeloj zajednici djece Izraelove, i strancu koji prebiva meu njima; jer dogodilo se to svemu narodu tek propustom.

    To se triput ponavlja, u obliku formule. A onda slijedi dodatak. Predmolitelj kae:Oprosti grijeh naroda svoga po veliini milosti svoje (to doslovno tako pie u Brojevima:) kako si oprostio ovom narodu od Micrajima do danas. I kao to tamo bje reeno (i sad opet triput, kao formula:) I ree Vjeni: Oprostio sam po rijei tvojoj. (Moete i sami provjeriti ta ponavljanja, od rijei do rijei, ako u Brojevima proitate drugu pripovijest o unitenju.)

    Naravno, ordinarna je glupost misliti da itav jedan narod zadrhti do u dubinu due zato to je dolo do par prenagljenih zavjeta. Zato bih ovdje htio ubaciti jedan Rosenzweigov tekst, kako biste stekli bar neki dojam o auri tih tekstova, koje sam vam upravo proitao. Rosenzweigovo djelo, Zvijezda

  • 68

    otkupljenja, predstavlja genijalni proboj. Njegova je namjera bila rasvijetliti vjersko zajednitvo kroz njegovu liturgiju.Jedan savreno vidljiv znamen uspostavlja te-meljni ton Stranih dana (Strani dani, to su dva dana Nove godine i Jom kipur, Dan pomirbe. Na hebrejskom se to zove jamim noraim.), te ovi ne-posredno proimaju vrijeme pojedinca vje-nim, i to za itavog njihova trajanja. U te dane, molitelj odijeva svoje mrtvako ruho. Doista, pogled na stavljanje molitvenog ala klamide i toge antike nonje navodi svakodnevicu na spomen konanog ruha i vjenoga ivota, u kojemu e Bog zaodjenuti duu svojim sku-tom. Tako ve sa svakodnevice i svakotjednog abata, kao i sa stvaranja, pada svjetlost na smrt kao krunu i cilj stvaranja. No potpuno mrtvako ruho, naime k alu jo i halja hi-ton i tunika nije svakodnevno odijelo; smrt je samo ono konano u stvaranju, granica, nju samu stvaranje ne ugleda. Tek Objava zna, i to je njeno prvotno znanje: da je ljubav jaka kao smrt. I tako pojedinac, ve za ivota, nosi pot-puno mrtvako ruho: pod svadbenim balda-hinom, nakon to ga je u svadbeni dan primio iz nevjestinih ruku. Jer tek u braku postaje on punovrijednim lanom naroda; ne moli zalud otac na dan njegova roenja da mu bude dano te sina odgoji za Toru, svadbeni baldahin i dobra djela.

  • 69

    Ne na dan roenja, nego kod obrezanja.Uiti i drati Toru, to je svagda stremei te-melj idovskog ivota; s brakom zapoinje puno ozbiljenje tog ivota; tek su tad zapravo mogua dobra djela. Tora je samo mukarcu nuna kao svjesni temelj; kod roenja keri, otac je tek molio da je privede k svadbenom baldahinu i dobrim djelima; jer ena posje-duje taj temelj idovskog ivota i bez svjesne obnove uenja, kakva je pak nuna mukarcu, labavije ukorijenjenom u zemlju naravnoga; putem ene se, naime, po drevnoj odredbi, umnaa idovska krv; ve je i dijete idovske majke, a ne nuno dvaju idovskih roditelja, po roenju idov.

    Unutar pojedinanog ivota, dakle, puki idovski opstanak ispunja se duom u braku. Klijetka idovskog srca jest dom. I kao to Objava, budei u stvorenju ono to je jae od smrti, suprotstavlja smrti a s njom i itavom stvorenju svoje novo stvaranje, duu, ono nadzemaljsko u samome ivotu, tako i mla-doenja pod svadbenim baldahinom nosi mr-tvako ruho kao svadbeno ruho te, u asu kada sav uplovljava u vjeni narod, smrti najavljuje rat jak poput nje. No ono to je, u ivotu pojedinca, samo as, to je ujedno i vjeni as u duhovnoj godini. I u njoj, otac obitelji jed-nom nosi mrtvako ruho ne kao mrtvako, ve kao svadbeno ruho: za prvi meu blagdanima

  • 70

    Objave, za veeru pozvanja naroda na slobodu.Za veer Pesaha, dakle, kuedomain nosi

    upravo to ruho, koje se naziva kittel. Za Jom kipur naziva ga se jidikom rijei sargenis, to znai mr-tvako ruho.I u ovom sluaju, mrtvako ruho oznauje pri-jelaz iz pukoga stvorenja u Objavu; nosi se za prvi od tri blagdana, uz vino i objed, uz neo-buzdanu djeju alu i veselu pjesmu u kolu i tu u prkos smrti.

    Drukije ga, pak, molitelj nosi za Strane dane. Ono tad nije svadbeno ruho, ve uistinu mrtvako. I kao to e ovjek jednom, kad ga u njega odjenu, biti sam, tako je sam i u molitvi u ove dane. I oni ga, u nagoj samoi, postavlja-ju neposredno pred Boji prijesto. Kao to e mu Bog jednom suditi, iskljuivo po vlastitim mu djelima i mislima njegova srca, ne pita-jui za druge koji su ga okruivali, kakva im je krivica i zasluga prema njemu, nego njemu samomu biva sueno tako on i sad hodi u posvemanjoj samoi, kao pokojnik za ivota, kao lan okupljenog ljudstva koje se, zajedni-ki, za ivota ve postavilo s onu stranu groba, Sucu naoigled.

    Samo da dodam: ova samoa, to je njema-ka romantika. Molitve za Jom kipur u prvom su licu mnoine. Upravo zato to nas je Rosenzweig nauio da liturgiku shvaamo ozbiljno, moramo biti precizni i ne smijemo ovdje uvoditi njemaki

  • 71

    protestantizam i nutrinu. Venislah, to znai: oprata se itavoj zajednici. Tu nema nikakvog solus cum solo.Sve je ostalo za njim. Ve u poetku posljed-njega dana, kojemu su devet prethodnih bili tek pripravom, ovom je molitvom za ponite-nje svih zavjeta, samoposveenja i dobrih na-kana, stekao istu poniznost, da pred Onoga koji e mu oprostiti kao to je oprostio ci-jeloj zajednici Izraelovoj i strancu koji prebiva meu njima, jer svemu narodu dogodi se to u ludosti mogne stupiti ne kao mudrac, ve kao Njegovo neumno dijete. Sad je tek pripra-van uvijek iznova priznavati vlastitu krivicu pred Bogom. Nema vie krivice pred ljudima. Ako ga je takva i pritiskala, valjalo je se oslo-boditi ranije, otvorenim priznanjem ovjeka ovjeku. Dan pomirbe ne okajava tu krivicu, ne zna o njoj nita; njemu je svaka krivica, pa i ona okajana i oprotena pred ljudima, krivica pred Bogom, grijeh samotna ovjeka, grijeh due jer dua je ta koja grijei. Tom zajedniki samotnom preklinjanju ljudstva u mrtvakom ruhu, ljudstva s one strane groba, ljudstva du, priklanja svoje lice Bog, koji ovjeka ljubi prije njegova grijeha kao i po-slije, Bog koga ovjek u nevolji svojoj moe pozvati da odgovori zato ga je ostavio, koji je milosrdan i milostiv, strpljiv i pun nezaslue-ne blagosti, pun vjere, koji svoju ljubav uva i

  • 72

    dvijetisuitom narataju te oprata zlou i pr-kos i krivicu, i smiluje se onomu tko se obrati. Tako te se ovjek, komu se boansko lice tako priklonilo, razveseli ispovijedajui: Samo je On taj Bog ljubavi Bog.

    Sve zemaljsko u tolikoj mjeri zaostaje za opojnou vjenosti u toj ispovijesti da je teko i zamisliti kako otud nai put povrat-ka u godinji ciklus. Zato je vrlo znakovito za ustroj duhovne godine da sami blagdani nepo-srednog otkupljenja ne zakljuuju blagdanski mjesec otkupljenja, kojim se pak zakljuuje godinji krug abat; tovie, za njima slijedi Blagdan sjenica, kao blagdan otkupljenja na tlu neotkupljenog vremena i povijesnog naro-da. U opem zajednitvu jedinstvenoga ljud-stva, dua je bila nasamo s Bogom; nasuprot tom predokusu vjenosti, ovaj blagdan ponov-no vraa zbiljnosti vremena sva njezina prava; tako moe opet zapoeti godinji ciklus, u ko-jem smijemo tek zazivati vjenost u vrijeme.25

    Mislim da tekst govori sam za sebe. Dodat u samo jo jedno tako rei, poantu svih poanta. Izlazak 34 zapoinje ovom reenicom:I ree Gospodin Moeu: Naini dvije ploe od kamena. Kao prve ploe.

    Prema idovskoj predodbi, Blagdan tjedana posveen je starim ploama. Sedam tjedana po izlasku iz Egipta, odrava se Blagdan tjedana, dan Objave. (U kranskoj varijanti, iz toga je nastao

  • 73

    blagdan Duhova.) Poujte sad to midra ima za rei po tom pitanju:I ree Bog Moeu: Naini (ili: oblikuj) te ploe. Uspe se za mlaaka mjeseca elula. (Dakle, u rujnu.) Nani taj oblik i pripravi se do jutra. I Moe uini tako te ujutro usta i uspe se. Tamo provede sav mjesec elul i deset dana mjeseca tirea (znai, Strane dane). I desetog dana sie. (To je Dan pomirbe.) A Izrael je molio i postio, i u taj dan Moeu bude reeno: Oproteno neka je po rijeima tvojim. I ustanovi Sveti, blagoslovljen bio, Dan pomirbe i oprotenja za sve narataje, kako je pisano u Levitskom zakonu: (glava 16., u kojoj se govori o Danu pomirbe) U taj dan bit e vam oproteno radi oienja. I umah naredi Moe: Novo svetite izgradite.

    Time u zavriti. Nadam se, onoliko koliko znanost o tome ima za rei i koliko se liturgiju dade izvui iz latentnoga u manifestno ja sam se barem savjesno potrudio.

    Kakve sad veze ima to to sam vam izloio glede Jom kipura, s problemom koji Pavao for-mulira u 9. glavi Poslanice Rimljanima? tos u cijeloj stvari i smisao mojeg sueljavanja novo-zavjetne egzegeze i idovskih blagdanskih obi-aja jest u tome da je Pavao stajao pred istim problemom kao i Mojsije. Narod je sagrijeio. Odbacio je Mesiju koji mu je doao. Uope, otud i potjee Pavlovo pozvanje, kao to kae Poslanica

  • 74

    Galaanima. Pa on je sm progonio Crkvu, dok ga vienje svjetlosti nije preobratilo, a on pitao: to ti mene progoni? Ali ovo je prijelomno: tu imamo Mesiju koji je osuen po Zakonu. Tim gore po Zakon. Pokuao sam vam donekle ra-svijetliti vieslojnost i meusobno preklapanje svega to Zakon jest. A Pavlovo poslanje nije da bude apostol poganima, nego apostol od idova k poganima. Unutarnju dijalektiku toga moete vidjeti i sami u Rim 9: valja privesti pogane kako bi Izrael postao ljubomoran. Tu uvodi pojam ostatka i govori o cijelom Izraelu. (Vratit emo se jo Rosenzweigu, jer on po tom pitanju razvi-ja viziju dvaju putova koja je suprotna Pavlovoj.) ini mi se da je sve to sam rekao nuno kako bismo uope shvatili to Pavao hoe rei kad kae da eli biti proklet od Krista. To nisu retorike floskule, ve potresenost time to Boji narod vie nije Boji narod.

    Izlaui vam to, htio sam vam pokazati i kako je sve to aktualno i dan-danas, jer Dan pomir-be, tako rei, posjeduje snagu koju zapravo svaki idov proivljava. Rosenzweig je genijalno dose-gao jedan vrhunac fenomenologije idovske due na Dan pomirbe. Tko bi to mogao tako napisati, tamo na makedonskoj bojinici, gdje je to majci pisao na razglednicama koje je ova prepisivala? Razotkrio je neto u ruhu, u pokretima, to je bar meni dosta toga rasvijetlilo. Znam koliko se, na teolokim fakultetima, prezire liturgika

  • 75

    kao predmet. Kad bi ljudi doista shvatili to je na djelu u liturgici, pozvali bi nekog vrlo, vrlo ista-knutog predavaa za to.

    Moje predodbe o liturgici u svakom se slu-aju duboko razlikuju od uobiajenih. Skoro da bih volio razviti teologiju iz liturgike. To je moda katoliki pristup. Mislim da se to katoliki moe bolje doivjeti nego protestantski. Sjetite se samo Hansa Ursa von Balthasara.26

    4 Pneuma. Nadmaivanje povijesti spasenja i prevladavanje ovoga svijeta (itanje Rim 9 13)

    Ima jedna velianstvena slika, koju mi je po-slao moj prijatelj, kolega Assmann (moete je vidjeti i u knjizi o Pavlu Gnthera Bornkamma). Ta mi je slika posebno dragocjena i nosim je sa sobom u depu, zato to ona s nedunou srednjovjekovnog klesara kae sve, pod uvje-tom da znamo itati. Potjee s kapitela katedrale u Vzelayu, jedine crkve za koju mogu rei da je ono sakralno tu pretoeno u kamen. (U uspored-bi s Vzelayem, Chartres je za mene ve ki. Volio bih da stignem jo jednom posjetiti Vzelay.) Slika prikazuje Mojsija kako odozgo sipa penicu, dok apostol Pavao pod njim dri vreu evanelja. Tekst uz sliku potjee od Sugera, opata iz Saint-Denisa. Neu vas maltretirati sa svojim latinskim, pa sam to odmah preveo. (Jednu rije nisam razumio,

  • 76

    pa sam zamolio da nazovu seminar za srednjo-vjekovni latinski. To je bio prvi put da ih je netko zvao.) Tekst glasi:Gonei mlin, Pavle, odvaja meljivo od pljeve. Zrno nam Zakona Mojsijeva obznanjuje, te iz cijele penice nastaje pravi kruh bez pljeve, i navijeke nae jelo i aneosko.

    Meni je to prekrasno. Taj tekst nosim okolo sa sobom, pa kad zaboravim to sam mislio, bacim oko na to, i odmah se sjetim gdje sam stao.

    Tema je Mojsije i Pavao. Naravno, ovo je kr-anska slika, srednjovjekovna alegorija, tonije: tipologija Mojsije-Pavao, kako je krani vide. Naravno da to nije moj Pavao. Slika mi pokazu-je kakvu je predodbu o tome imao opat iz 11. stoljea. To je jedna suma kranskog iskustva. (Kod Pavla nema rijei kranin. To e vas mo-da iznenaditi, ali je tako. To nije nebitno. Jer da je htio, mogao je tu rije i upotrijebiti.) U tom smislu, slika mi se ini strano pregnantnom, i zato je nosim okolo sa sobom. Naravno, ono to ja imam rei o Mojsiju i Pavlu, to je druga pria.

    Moja je teza da Pavao sebe vidi kao onoga koji nadmauje Mojsija. Poznat vam je, naravno, tipo-loki odnos izmeu Staroga i Novoga zavjeta.

    Uzmimo kao primjer Evanelje po Mateju. U njemu, Govor na gori nadvisuje Govor na Sinaju: starima je reeno, ali ja vam kaem... To je stra-tegija nadmaivanja. Oponaa se itava povijest spasenja: Isus mora bjeati u Egipat, vraa se iz

  • 77

    Egipta, i tako dalje. Tu se povlai paralela nad-maivanja izmeu Mojsija i Krista. Iz Druge poslanice Korinanima moete zakljuiti da je Mojsije za Pavla problem, i to vrlo teak. U njoj ima itav niz mjesta gdje je rije o Mojsiju ne mogu vam ih sada sve nabrojati. Govori se o pre-krivenom licu naspram otkrivenoga. A o pitanju staroga i novoga raspravlja se tako radikalno, da je to nemogue nadmaiti. Tu se Mojsije poimence spominje. U usporedbi sa strategijom nadmaiva-nja u Drugoj poslanici Korinanima, Matejevo je evanelje samo blijeda inaica. Sjeate se najva-nijeg mjesta: prijevjes, koji je optereivao Mojsija i idove, sad se skida.

    Usporedbu izmeu Pavla i Mojsija forsira sm Pavao. Moja teza implicira da ishodite kranstva zapravo nije u Isusu, nego u Pavlu. To je problem o kojem je rije. A tu tezu temeljim na paraleli Mojsije-Pavao. Kao povjesniar religije, ne kao teolog, vidim da se Pavao hrva s tim problemom. Iznio sam vam cijelu onu ekstenzivnu i ekscesiv-nu uvertiru kako bismo razumjeli jednu jedinu reenicu kod Pavla, Rim 9,13, ono biti proklet, to Pavao pod tim misli, te da Pavao to ozbiljno shvaa, ali je njegov konani odabir drukiji od Mojsijeva. U Poslanici Korinanima, pak, vidi-te temelje njegove kritike Mojsija. Bar ja vidim. Mislim da je takva teza plauzibilna i filoloki i s obzirom na religijsku simboliku. (Tu