Nakladnik: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb

Za nakladnika: Zvonimir Čimić

Naslov izvornika: Giulia Enders Darm mit Charme — Alles über ein unterschätztes Organ© by Ullstein Buchverlage GmbH, Berlin.Published in 2014 by Ullstein Verlag

Copyright © za hrvatski prijevod Marko Žarić i Znanje d. o. o., 2015.

Prijevod s njemačkoga: Marko Žarić

Glavna urednica: Silvia SinkovićUrednica: Nataša PejićTehnički urednik: Vedran SinovčićLektorica: Diana MatulićDizajn korica © Jill EndersTisak: Znanje d. o. o.Mandićeva 2, Zagreb — ožujak 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati mehaničkim, fotografskim ili elektroničkim putem, ili u obliku zvučne snimke, niti se smije pohraniti u sustavu za pohranu, prenijeti ili na neki drugi način kopirati za javnu ili privatnu uporabu, osim u slučaju kratkih citata unutar članaka ili analiza, bez pisanog dopuštenja vlasnika autorskih prava.

Autorica i nakladnik savjete u ovoj knjizi brižno su promislili i procijenili. Oni ipak ne predstavljaju zamjenu za stručni medicinski savjet. Nakladnik i autorica ne daju nikakvo jamstvo za informacije koje su dane/predstavljene u ovoj knjizi. Stoga je isključena svaka odgovornost autorice, nakladnika i njegovih povjerenika za osobne, tvarne ili imovinske štete.

ISBN 978-953-343-348-6CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 925927

Giulia Enders

Crijeva sa šarmom

Sve o jednom podcijenjenom organu

S ilustracijama Jill Enders

Svim samohranim roditeljima, koji toliko mnogo energije i ljubavi pružaju svojoj djeci, kao što to moja majka pruža mojoj sestri i meni.

I za Hedi.

Predgovor 1

1. Šarmantna crijeva 7

Kako se kaka? — i zašto je to vrijedno znati 10 Sjedim li na zahodu pravilno? 13

Predvorje probavne cijevi 18

Građa crijeva 27 »Žljebasti« jednjak 27 Iskrivljena želučana vrećica 30 Vijugavo tanko crijevo 31 Nepotrebno slijepo crijevo i debeljuškasto debelo crijevo 36

Što uistinu jedemo 40

Alergije, nepodnošenja i nesnošljivosti 48 Celijakija i osjetljivost na gluten 48 Nesnošljivost na laktozu i fruktozu 50

Kratko štivo o izmetu 57

2. Živčani sustav crijeva 67

Kako naši organi prenose jelo 69 Oči 69 Nos 69

sAdrŽAj

Usta 70 Grlo 71 Jednjak 71 Želudac 73 Tanko crijevo 74 Debelo crijevo 76

Kiselo podrigivanje 80

Povraćanje 84 Zašto povraćamo i što možemo učiniti protiv toga 85

Zatvor 92 Sredstva za čišćenje crijeva 97 Trodnevno pravilo 103

Mozak i crijeva 104 Kako crijeva utječu na mozak 107 O nadraženim crijevima, stresu i depresijama 111 Gdje nastaje Ja 119

3. svijet mikroba 123

Čovjek kao ekološki sustav 125

Imunološki sustav i naše bakterije 129

razvoj crijevne flore 135

stanovnici crijeva odraslog čovjeka 142 Geni naših bakterija 146 Tri tipa crijeva 148

Uloga crijevne flore 155 Kako bakterije mogu udebljati? Tri pretpostavke 159 Kolesterol i crijevne bakterije 163

Zlotvori — loše bakterije i paraziti 167 Salmonele sa šeširima 167 Helicobacter — najstarija »kućna životinja« čovječanstva 170 Toksoplazme — neustrašivi mačji suputnici 178 Crvi 186

O čistoći i dobrim bakterijama 189 Čistoća u svakodnevici 190 Antibiotici 196 Probiotici 202 Prebiotici 213

Zahvala 221

Najvažniji izvori 223

1

Rođena sam carskim rezom i majka me nije smjela dojiti. To me čini savršenim pokaznim primjerkom svijeta crijeva u 21. stoljeću. Da sam već tada znala malo više o crijevima, mogla sam se kladiti koje ću bolesti tijekom života dobiti. Prvo nisam podnosila laktozu. Nikada se nisam čudila, kako to da sam nakon svoje pete godine života iznenada opet mogla piti mlije-ko. S vremenom sam se udebljala, a onda ponovno smršavila. Zatim sam se dugo vremena osjećala dobro, a onda je došla »rana«.

Kada sam imala sedamnaest godina, bez nekog određenog razloga pojavila se mala rana na mojoj desnoj nozi. Ona jed-nostavno nije zarastala, pa sam se nakon mjesec dana obratila liječniku. Liječnica zapravo nije znala što je to bilo te mi je pro-pisala nekakvu mast. Nakon tri tjedna cijela mi je noga bila sva u ranama. Uskoro su mi obje noge, ruke i leđa bili prekriveni ranama. Ponekad čak i lice. Srećom, bilo je zimsko doba pa su svi mislili da imam herpes ili neku ogrebotinu na čelu.

Nijedan liječnik nije mi mogao pomoći — radilo se vjerojat-no o nekakvom neurodermitisu. Pitali su me jesam li pod jakim stresom i imam li kakvih duševnih tegoba. Kortizon je donekle pomagao, no čim bih prestala s njim, sve se opet vraćalo. Godi-nu sam dana ljeti i zimi nosila duge čarape da mi rane ne bi promočile hlače. Jednom sam se prilikom trgnula i počela sama pomalo istraživati. Slučajno sam naišla na jedan članak o vrlo sličnoj kožnoj bolesti. Jedan ju je čovjek dobio nakon uzimanja antibiotika, a ja sam također nekoliko tjedana prije negoli sam zadobila prvu ranu morala uzimati antibiotike.

Predgovor

2 Giulia Enders

Od toga trenutka svoju kožu nisam više liječila kao kožnu bolest, nego kao oboljenje crijevnog bolesnika. Prestala sam jesti mliječne proizvode, gluten sam gotovo posve izbacila s jelovnika, uzimala sam različite probiotike i općenito sam se zdravije hrani-la. U to sam vrijeme na sebi provodila nekoliko ludih pokusa… — da sam već tada studirala medicinu, usudila bih se primijeniti otprilike tek polovicu tih pokusa. Jednom sam se, tijekom više tjedana, predozirala cinkom i nakon toga sam mjesecima imala znatno izraženije osjetilo mirisa.

S nekoliko smicalica svoju sam bolest konačno ipak prevla-dala. Bio je to doživljaj uspjeha i cijelim sam tijelom osjećala da znanje može biti moć. Počela sam studirati medicinu.

U prvom sam semestru tijekom jedne zabave sjedila pored nekog mladića, koji je imao najneugodniji zadah iz usta koji sam ikada osjetila. Bio je to posve netipičan zadah — ne onaj nadražujući miris vodika starijih ljudi pod stresom ili slatkasto gnjili zadah starijih gospođa koje jedu previše slastica. Nakon izvjesnog vremena udaljila sam se i sjela drugdje. Sljedećeg je dana mladić bio mrtav. Ubio se. Uvijek sam iznova morala na to misliti. Je li moguće da vrlo bolesno crijevo tako loše vonja i da takvo oboljenje utječe na raspoloženje?

Nakon tjedan dana usudila sam se razgovarati o svojim sumnjama s jednom dobrom prijateljicom. Nekoliko mjeseci nakon našeg razgovora ta je prijateljica dobila žestoku želuča-no-crijevnu virozu. Osjećala se vrlo loše. Kada smo se sljedeći put vidjele, rekla mi je da je moja teza vjerojatno točna jer se ona i psihički već odavno nije osjećala tako loše. To me je potaklo da se više pozabavim tom tematikom. Pritom sam otkrila cijelu granu istraživanja o povezanosti crijeva i mozga. To je područje koje se vrlo brzo razvija. Prije desetak godina o tome je postojalo tek nekoliko publikacija, da bi u međuvre-menu to naraslo na nekoliko stotina znanstvenih članaka. Kako crijeva utječu na zdravlje i dobro raspoloženje — novi je smjer istraživanja našega vremena! Ugledni američki biokemičar Rob Knight objavio je u časopisu Nature da je to područje u naj-manju ruku obećavajuće poput istraživanja matičnih stanica.

3CRIJEVA SA ŠARMOM

Uplovila sam u područje koje mi se sve više činilo očarava-jućim.

Tijekom svojega studija zamijetila sam kako se medicina pre-ma ovom području odnosi maćehinski. Pritom su crijeva posve izuzetan organ. Ona čine dvije trećine imunološkog sustava, donose energiju iz žemlje ili tofu-nareska i proizvode više od dvadeset vlastitih hormona. Mnogi liječnici vrlo malo o tome uče tijekom svoje izobrazbe. Kada sam u svibnju 2013. posjetila kongres Microbiome and Health (Crijevne bakterije i zdravlje), skup je bio na visokoj razini. Oko polovice sudionika dolazilo je iz institucija koje su financijskom snagom bile »među prvima«, kao što su Harvard, Yale, Oxford ili EMCL iz Heidelberga.

Ponekad me prestraši da znanstvenici iza zatvorenih vrata raspravljaju o značajnim saznanjima, a da se javnost o tome nikad ne obavijesti. Često je znanstveni oprez bolji od pre-uranjene tvrdnje, no strah može osujetiti i važne spoznaje i izglede. U međuvremenu je u znanstvenom svijetu priznato da ljudi s određenim probavnim problemima često imaju živčane smetnje u crijevima. Vaša crijeva tada šalju signale u područje mozga koje obrađuje neugodne osjećaje, iako ništa loše niste učinili. Dotični se ne osjećaju dobro, iako ne znaju zašto je tome tako. Ako vas vaš liječnik tada liječi kao iracionalni psi-hički slučaj, onda je to kontraproduktivno! Ovo je samo jedan od primjera zašto se pojedine znanstvene spoznaje trebaju brže širiti!

To je ujedno i moja namjera s ovom knjigom: Želim znanje učiniti dostupnim i pritom obznaniti i ono što znanstvenici pišu u svojim istraživačkim radovima ili o čemu razgovaraju iza zatvorenih vrata kongresa — dok mnogi drugi ljudi traže odgovo-re. Razumijem da su mnogi pacijenti, koji boluju od neugodnih bolesti, razočarani medicinom. Ja ne mogu prodavati čudotvorna sredstva i zdrava crijeva neće izliječiti svaku bolest. Ali ono što u svakom slučaju mogu, to je da na jednostavan i razumljiv način objasnim što se to događa u crijevima, kakve novosti donose nova istraživanja i kako s tim saznanjima svoju svakodnevicu možemo učiniti boljom.

4 Giulia Enders

Moj studij medicine i doktorski rad na Institutu za medicinsku mikrobiologiju pomažu mi pritom u vrednovanju i raspoređiva-nju rezultata. Moje osobno iskustvo pomaže mi u približavanju toga znanja ljudima. Moja mi sestra pomaže da ne zastranim, jer me za predavanja promatra i kritički mi kaže: »To ćeš ponoviti.«

7

Svijet izgleda puno zabavnije kada ne vidimo samo ono što se može vidjeti — već i sve ostalo. Drvo tada nije žlica. Grubo pojednostavnjeno, to je samo oblik koji zapažamo očima: ravno deblo s okruglom krošnjom. Oko nam o obliku kaže: »Žlica.« Pod zemljom se, međutim, nalazi najmanje isto toliko žila koliko je gore u zraku grana. Mozak bi tada zapravo trebao reći nešto kao »bučica«, no on to ne kaže. Najviše informacija on dobiva od očiju i izuzetno rijetko od neke slike iz knjige koja cjelovito prikazuje drvo. Zato on poslušno komentira šumski krajolik koji promiče ispred naših očiju: »Žlica, žlica, žlica, žlica.«

Dok tako »poput žlica« hodamo kroz svoj život, propuštamo veličanstvene stvari. Pod našom se kožom uvijek nešto događa. Mi tečemo, pumpamo, sišemo, stišćemo, pucamo, popravljamo i nanovo gradimo. Cijela posada osmišljenih organa tako savršeno i djelotvorno radi zajedno, da odrastao čovjek tijekom jednog sata treba energije koliko i žarulja od 100 vata. Svake sekunde bubrezi pomno i savjesno filtriraju našu krv, puno finije nego cjedilo za kavu, i obično to rade tijekom cijeloga života. Naša su pluća tako pametno zamišljena da energiju zapravo trošimo

1.ŠArMANTNA

CrIjEVA

8 Giulia Enders

samo prilikom udisaja. Izdisaj se događa sam po sebi. Da smo prozirni, mogli bismo vidjeti kako su lijepa: poput velikog autića na navijanje, a uz to meka i mjehurićasta. Dok netko od nas sjedi i misli: »Nitko me ne voli«, njegovo srce obavlja za njega upravo sedamnaesttisućitu 24-verosatnu smjenu i moglo bi se uz takve misli s punim pravom osjećati pomalo zapostavljeno.

Kada bismo vidjeli više od onoga što je vidljivo, mogli bismo promatrati kako stanični grumeni u trbuhu postaju čovjek. Tada bismo odjednom shvatili da se, grubo rečeno, razvijamo iz tri »cijevi«. Prva cijev prolazi našim tijelom i zauzlava se u sredini. To je naš krvožilni sustav, iz kojega nastaje naše srce kao središnji krvožilni čvor. Druga se cijev gotovo usporedno tvori na našim leđima i oblikuje svojevrstan mjehur, koji se nalazi na gornjem kraju. To je naš živčani sustav u kralježnič-noj moždini, iz kojega se razvija mozak i posvuda u tijelu niču živci. Treća cijev prolazi našim tijelom odozgo prema dolje. To je probavna cijev.

Probavna cijev uređuje naš nutarnji svijet. Ona stvara pupoljke koji se sve više izbočuju lijevo i desno. Ti pupoljci postaju naša pluća. Malo niže probavna se cijev zasukuje i tvori naša jetra. Ona tvori i žučni mjehur i gušteraču. No ta cijev sve više poka-zuje svoje sposobnosti. Ona sudjeluje u zahtjevnom radu usta, oblikuje jednjak koji je u stanju izvoditi breakdance i istodobno tvori malu želučanu vrećicu, kako bismo na nekoliko sati mogli pohraniti hranu. Na koncu, probavna cijev tvori svoju završnu majstoriju, po kojoj je konačno i dobila ime: crijevo.

Dva »remek-djela« drugih cijevi — srce i mozak — uživaju visok ugled. Srce slovi kao organ od životne važnosti, jer pumpa krv kroz tijelo, mozak izaziva divljenje, jer svake sekunde izmišlja začuđujuće misaone tvorbe. Crijeva pak, tako barem misli većina ljudi, u međuvremenu, u najboljem slučaju odlaze na zahod. Ina-če vjerojatno opušteno leže u trbuhu i povremeno puštaju vjetro-ve. Zapravo, nisu poznate nikakve njihove posebne sposobnosti. Moglo bi se reći da ih malo podcjenjujemo, no iskreno govoreći, mi ne samo da ih podcjenjujemo, već se mi svojih crijeva zapra-vo i sramimo. Sramna crijeva!

9CRIJEVA SA ŠARMOM

Ova bi knjiga trebala ponešto promijeniti. Pokušat ćemo ono što se s knjigama tako krasno može postići — učiniti istinsku konkurenciju vidljivom svijetu: stabla nisu žlice! A crijeva skri-vaju mnoštvo draži!

10

Moj cimer mi je došao u kuhinju i upitao me: »Giulia, ti studi-raš medicinu — kako se kaka?« Zacijelo baš ne bi bilo razborito svoje memoare započeti tom rečenicom, no to je pitanje za mene puno toga promijenilo. Otišla sam u svoju sobu, sjela na pod i prelistala tri različite knjige. Kada sam pronašla odgovor, ostala sam u čudu. Nešto tako svakodnevno bilo je puno pametnije i dojmljivije nego što bih ikada pomislila.

Naš hod na zahod prava je majstorija — dva živčana sustava savjesno surađuju kako bi što diskretnije i zdravije zbrinula naš otpad. Nijedna životinja ne obavlja taj posao tako uzorno i ured-no kao mi. Naše je tijelo za tu svrhu razvilo razne uređaje i triko-ve. To počinje već dobro promišljenim mehanizmima zatvaranja. Skoro svatko zna uvijek samo za vanjski prstenasti mišić-zatva-rač, kojega namjerno možemo otvoriti i zatvoriti. Postoji i jedan posve sličan mišić-zatvarač, udaljen svega nekoliko centimetara — ali njime ne možemo svjesno upravljati.

Svaki od ova dva mišića za zatvaranje zastupa interese jed-noga drugog živčanog sustava. Vanjski prstenasti mišić-zatvarač vjeran je suradnik naše svijesti. Kada naš mozak smatra da nije prikladno ići na zahod, tada vanjski prstenasti mišić-zatvarač sluša svijest i ostaje zatvoren koliko god može. Unutarnji mišić-zatvarač zastupa naš nesvjesni unutarnji svijet. Njega ne zanima voli li teta Mara puštati vjetrove ili ne. Njega jedino zanima što godi našoj nutrini. Osjećamo li pritisak zraka u crijevima? Unu-tarnji mišić-zatvarač želi nas osloboditi svake nelagode. Da je po njegovom, teta Mara bi i češće mogla puštati vjetrove. Glavno da je unutra sve ugodno i da nas ništa ne pritišće.

Kako se kaka?… i zašto je to vrijedno znati

11CRIJEVA SA ŠARMOM

Ova dva mišića zatvarača moraju surađivati. Kada naši probavni ostatci dospiju do unutarnjeg mišića zatvarača, on se refleksno otvara. No on ne propušta sve do vanjskog mišića zatvarača, već za početak propušta samo pokusni komadić. U prostoru između unutarnjeg i vanjskog mišića zatvarača nalaze se mnoge osjetne stanice. One analiziraju prispjelu tvar: je li čvrsta ili plinovita i šalju mozgu svoju obavijest o tome. Toga trenutka mozak primjećuje: Moram na zahod!… ili možda samo pusti vjetar. On tada čini ono što svojom »svjesnom svijesti« tako izvrsno zna: prilagođava nas našoj okolini. U tu svrhu prikuplja informacije od očiju i ušiju i služi se svojim bogatim iskustvom. U trenutku nastaje procjena, koju mozak vraća vanjskom mišiću zatvaraču: »Primjećujem da smo upravo u dnevnom boravku tete Mare — pustiti vjetar možda bi i prošlo, ako bi uspio to tiho šušnuti. Ono čvrsto ne bi bilo primjereno.«

Vanjski mišić zatvarač shvaća i lojalno se još čvršće stisne. Taj postupak primjećuje i unutarnji mišić zatvarač i u početku poštuje odluku svoga kolege. Njih se dvojica ujedine i pokusni komadić privremeno smjeste na čekanje. Nekad će morati van, ali ne ovdje i ne sada. Nakon izvjesnog vremena unutarnji mišić zatvarač poku-šat će s još jednim pokusnim komadićem. Ukoliko, u međuvre-menu, udobno sjedimo kod kuće u naslonjaču: slobodan prolaz!

12 Giulia Enders

Naš unutarnji mišić-zatvarač solidan je momčić. Njegov je moto: Što mora van, to mora van. I pritom nema nikakve potre-be za interpretacijama. Vanjski mišić-zatvarač mora se baviti kompliciranim vanjskim svijetom: teoretski bi se mogao poslu-žiti i tuđim zahodom, ili radije ipak ne? Ne poznajemo li se u međuvremenu dovoljno dugo da bismo jedno pred drugim mogli pustiti vjetar — moram li ja biti prvi koji će probiti led? Ako sada ne odem na zahod, moći ću to učiniti tek uvečer, a to bi tijekom dana moglo postati neugodno!

Misli mišića-zatvarača možda baš i ne zaslužuju neminovno Nobelovu nagradu, no to su zapravo osnovna pitanja vlastite ljudskosti: Koliko nam je važan naš unutarnji svijet i na koje smo kompromise spremni kako bismo živjeli u skladu sa svojim vanjskim svijetom? Netko će pod svaku cijenu zadržati neugodne vjetrove dok se s bolovima u trbuhu ne dovuče do kuće, dok će drugi na bakinoj obiteljskoj proslavi pustiti da ga se povuče za mali prst i tako potaknuti glasno puštanje vjetrova kao zabavni prilog proslavi. Dugoročno gledano, možda je najbolji kompro-mis između ove dvije krajnosti.

Ako si često uzastopno uskraćujemo poći na zahod, iako bismo to trebali, time potičemo strah kod svoga unutarnjeg miši-ća-zatvarača. Mi ga time doslovno možemo preodgojiti. Vanjski mišić-zatvarač može do te mjere disciplinirati unutarnji mišić-zatvarač i okolni splet mišića, da ovi postanu posve obeshrabreni. Ukoliko dođe do zahlađenja odnosa između dva mišića-zatvara-ča, mogu nastati zatvori.

Kod žena to može nastati i bez namjeravanog zadržavanja stolice, primjerice tijekom rađanja. Pritom mogu stradati fina živčana vlakna putem kojih inače komuniciraju ova dva miši-ća-zatvarača. Dobra vijest je da ti živci mogu ponovno srasti. Bez obzira jesu li oštećenja nastala rađanjem ili nekim drugim uzrokom, preporuča se takozvana biofeedback-terapija. Njome se mišići za zatvaranje, koji su se međusobno otuđili, ponovno uče međusobnoj suradnji. Ovo se liječenje provodi u posebnim gastroenterološkim ordinacijama. Jedan uređaj mjeri koliko učin-kovito vanjski mišić-zatvarač surađuje s unutarnjim mišićem-

13CRIJEVA SA ŠARMOM

zatvaračem. Ukoliko je suradnja dobra, oglasi se odgovarajući zvuk ili zasvijetli zelena signalna lampica. To je nalik na večer-nji kviz u kojem pozornica svjetluca i zvoni kada se ispravno odgovori na postavljeno pitanje — s tom razlikom što se ovo ne događa na televiziji već kod liječnika s osjetilnom elektrodom u stražnjici. Sve se to i te kako isplati: kada se unutrašnjost opet dobro slaže s vanjštinom, puno se mirnije i opuštenije odlazi na skrovito mjesto.

Mišići za zatvaranje, osjetilne stanice, svijest i kviz s elektro-dama u stražnjici — sve te dobro promišljene pojedinosti moj cimer nije očekivao kao odgovor na svoje pitanje. A isto tako ni skupina studenata ekonomije, koja se u međuvremenu okupila u našoj kuhinji na rođendanskoj proslavi. Večer je ipak bila vesela i postalo mi je jasno da tema »crijeva« ljude zapravo zanima. Postavilo se nekoliko dobrih novih pitanja: Je li istina da svi pogrešno sjedimo na zahodu? Kako se može lakše podrignuti? Kako možemo proizvesti energiju od odreska, jabuke i prženih krumpira, dok automobil podnosi samo određenu vrstu benzina? Čemu služi slijepo crijevo i zašto izmet uvijek ima istu boju?

Moji sustanari u međuvremenu točno poznaju moj izraz lica kada trčim u kuhinju i moram ispričati najnovije anegdote o crijevima — primjerice one o sićušnim čučavcima i svijetlećim obavljanjima nužde.

sjedim li na zahodu pravilno?

Preporučljivo je povremeno razmisliti o svojim navikama. Kori-stim li doista najljepši i najkraći put do odredišta? Je li friziranje mojih ostataka kose preko ćelavog tjemena prikladno i moderno? Ili pak: Sjedim li pravilno na zahodu?

Nećemo uvijek imati jasne odgovore na sva pitanja, no već samo iskušavanje različitih načina može donijeti nešto svježine u ustaljene navike. To je vjerojatno mislio i Dov Sikirov. Izraelski je liječnik za jednu studiju zamolio 28 osoba koje su sudjelovale u pokusu da dnevno obavljanje nužde izvedu u tri različita polo-žaja: da na normalnom zahodu sjede kao na prijestolju, da na

14 Giulia Enders

neuobičajeno malom zahodu naporno sjede u napola čučećem položaju i da čuče kao u prirodi. On je pritom mjerio vrijeme i nakon toga ih zamolio da ispune upitnik. Rezultat je bio jedno-značan: Čučeći položaj trajao je prosječno 50 sekundi i sudionici su ga doživjeli kao potpuno pražnjenje. Sjedeći položaj trajao je prosječno 130 sekundi i nije bio toliko uspješan. (Osim toga: sićušni zahodi uvijek izgledaju nekako ljupko — neovisno o tome što se na njih stavi).

Zašto? Zato što uređaj za zatvaranje našeg debelog crijeva nije tako građen da se u sjedećem položaju potpuno otvori. Postoji jedan mišić koji u sjedećem položaju, a isto tako i kod stajanja, obuhvati crijevo poput omče i poteže u jednom smjeru tako da dolazi do preklopa. Taj je mehanizam takoreći dodat-na usluga drugim prstenastim mišićima za zatvaranje. Takvo preklopno zatvaranje nekima je poznato kod vrtnih crijeva za zalijevanje. Upitate sestru zašto vrtno crijevo više ne radi iako ste pustili vodu. Ako sestra proviri u crijevo, pri čemu ga podi-gne pa se njegov savijeni dio odmah ispravi, otprilike za minutu i pol slijedi roditeljska zabrana izlaska iz kuće

Vratimo se preklopnom zatvaraču završetka debelog crijeva: Na taj način izmet prvo dolazi do zavoja. Kao kod izlaska s autoceste, to dovodi do prvotnog kočenja. Tako prstenasti mišići zatvarači, ako stojimo ili sjedimo, trebaju manje napora da bi sadržinu zadržali unutra. Popusti li mišić, preklop nestaje. Pravac je izravnan i može se bez zastoja i problema pritisnuti gas.

Čučanj je od pamtivijeka naš prirodni položaj za obavljanje nužde — moderno obavljanje nužde u sjedećem položaju postoji tek od razvoja indoor-zahodske školjke u kasnom 18. stoljeću. Objašnjenja tipa »praljudi u špiljama oduvijek su…« često su kod medicinara problematična. Tko kaže da čučeći položaj toliko bolje opusti mišiće, da na taj način put izmeta u konačnici posta-je ravan? Japanski su istraživači zato ljude na pokusu nahranili svijetlećim sastojcima i prilikom obavljanja velike nužde snimali ih rendgenski u različitim položajima. Prvi rezultat: Točno — u čučećem položaju crijevni je kanal ravan i sve može izravno van. Drugi rezultat: Ljubazni ljudi dopuštaju da ih se u istraživačke

15CRIJEVA SA ŠARMOM

svrhe hrani svijetlećim sastojcima i prilikom kakanja rendgenski snima. Oboje prilično dojmljivo, čini mi se.

Hemoroidi, crijevna oboljenja poput divertikula ili zatvora, postoje gotovo isključivo u zemljama u kojima se prilikom obav-ljanja nužde sjedi na nekom obliku stolca. Razlog za to, posebno kod mladih ljudi, nije mlohavo tkivo, nego su crijeva izložena prevelikom pritisku. Pojedini ljudi i tijekom dana stalno napinju svoj trbuh kada nešto rade. Oni to često uopće ne primjećuju. Hemoroidi radije izbjegavaju unutarnji pritisak, tako da slobodno vise iz anusa. Kod divertikuloze, tkivo se unutar crijeva potiskuje prema vani. Na taj način na stijenki crijeva tada nastaju male izbočine u obliku žarulja.

Naš način obavljanja nužde zacijelo nije jedini uzrok hemo-roida i divertikula. Mora se doduše reći da 1,2 milijarde ljudi na ovom svijetu koji pri obavljanju nužde čuče gotovo uopće nema divertikule, a znatno ih manje ima hemoroide. Mi naprotiv isti-skujemo tkivo iz stražnjice da bi ga potom trebali odstraniti kod liječnika — a sve samo zato što je plemenito sjedenje na prijesto-lju cool za razliku od smiješnog čučanja? Liječnici pretpostavljaju da često pritiskanje na zahodu značajno povećava rizik prošire-nih vena, napadaja moždanog udara ili nesvjestice pri obavljanju nužde.

Od jednog sam prijatelja dobila SMS s godišnjeg odmora u Francuskoj: »Francuzi su ludi — netko je ovdje na crpkama na autocesti ukrao zahodske školjke!« Morala sam prasnuti u smi-jeh — prvo jer sam slutila da je tekst posve ozbiljno zamišljen, a drugo jer sam se prisjetila sebe kad sam prvi put stajala pred francuskim čučavcem. Zašto bih, molim lijepo, morala čučati, ako ste jednostavno lijepo mogli ugraditi zahodsku školjku? razmišljala sam pomalo plačljivo šokirana velikom prazninom preda mnom. U velikim dijelovima Azije, Afrike i južne Europe neposredno prije borilačkog sporta ili skijaškog spusta odlazi se na čučavac. Mi pak ubijamo vrijeme do dovršetka ključnog posla čitanjem novina, presavijanjem toaletnog papira, pregledavanjem uglova kupaonice ili zahoda koje bi trebalo očistiti, ili jednostav-no buljenjem u zid nasuprot.

16 Giulia Enders

17CRIJEVA SA ŠARMOM

Kada sam ovaj tekst pročitala svojoj obitelji u dnevnom boravku, našla sam se pred začuđenim pogledima. Moramo li sada svi sići sa svojih porculanskih prijestolja i u nenaviknutom klimavom položaju kakati u neku rupu? Odgovor glasi: Ne. Bez obzira na hemoroide! Iako bi zacijelo bilo vrlo zabavno stati na zahodsku školjku i sve obaviti u čučećem položaju. No to nije potrebno: Može se i sjedeći čučati. To se posebno onda isplati, ako baš ne ide sve od ruke, odnosno iz stražnjice. Gornji se dio tijela lagano nagne prema naprijed, a noge se postave na mali stolčić — i evo: sve u pravilnom kutu i mogu se mirne savjesti čitati novine, slagati papir ili buljiti preda se.

18

Moglo bi se pomisliti da završetak crijeva nudi iznenađenja, jer se jedva time bavimo. Ne bih rekla da je riječ samo o tome. Predvorje naše probavne cijevi također ima svojih iznenađenja — iako ga svaki dan pogledavamo prilikom pranja zubi.

Tajanstveno mjesto broj jedan možemo naći jezikom. To su četiri male točkice. Dvije od njih nalaze se na unutarnjoj strani obraza, nasuprot gornjeg reda zubi, skoro u sredini. Tamo se s lijeve i desne strane može osjetiti malo uzvišenje. Mnogi misle da su se na tom mjestu nekada ugrizli za obraz, ali to nije točno — te kvržice su kod svakog čovjeka na tom istom mjestu. Druge dvije nalaze se ispod našeg jezika, s desne i lijeve strane jezične vezice. Iz te četiri točkice dolazi slina ili pljuvačka.

Predvorje probavne cijevi

pljuvačna žlijezda, slinovnica

pljuvačna točkica

19CRIJEVA SA ŠARMOM

Točkice na obrazima luče slinu kada za to postoji aktualan razlog — kao što je to, primjerice, jelo. Iz dva otvora ispod jezi-ka slina curi cijelo vrijeme. Ukoliko bismo zaronili u te otvore i plivali protiv struje sline, došli bismo do glavnih pljuvačnih žlijezda ili slinovnica. One proizvode najveći dio sline — oko 0,7 do 1 litre dnevno. Pođemo li od vrata u smjeru čeljusti možemo osjetiti dvije meke okrugle izbočine. Mogu li ih predstaviti? To su šefovi.

Budući da su dvije jezične točkice kao »stalni slinavci« usmjerene točno sa stražnje strane naših donjih sjekutića, na tome mjestu osobito brzo nastaje zubni kamenac. U slini se naime nalaze tvari koje sadrže kalcij, koji bi zapravo samo trebao stvrdnuti zubnu caklinu, ali ako je zub stalno time pogođen — previše je da bi bilo dobro. Sićušne molekule koje nedužno vršljaju u blizini jednostavno se brzim postupkom okamene. Problem zapravo nije zubni kamenac sam po sebi, nego to što je on tako lijepo hrapav. Bakterije paradentoze i karijesa mogu se stoga puno lakše zadržati na hrapavoj površini nego na našoj uobičajeno glatkoj zubnoj caklini.

Kako molekule kalcija, koje se pretvaraju u kamenac, dospije-vaju u našu slinu? Slina je filtrirana krv. U slinovnicama se krv prosijava. Crvena krvna zrnca se zadržavaju, jer njih trebamo u svojim krvnim žilama, a ne u ustima. Kalcij, hormoni i obram-bene tvari imunološkog sustava dospijevaju pak iz krvi u slinu. Stoga se slina od čovjeka do čovjeka pomalo razlikuje. Pojedinu se osobu temeljem uzorka sline čak može testirati na imunološke bolesti ili određene hormone. Osim toga, slinovnice mogu još iznimno dodati pojedine tvari, primjerice, tvari kalcija koje se pretvaraju u kamenac, ili sredstva za ublažavanje bolova.

U našoj se slini nalazi sredstvo za ublažavanje bolova koje djeluje znatno jače od morfija. To se sredstvo zove opiorfin i otkriven je tek 2006. godine. Dakako da ga proizvodimo tek u malim količinama, naša nas slina ne želi nadrogirati. Ali i tako male količine imaju svoj učinak, jer naša su usta izuzetno osjetlji-va. U njima se nalazi toliko živčanih završetaka, kao gotovo ni u

20 Giulia Enders

jednom drugom dijelu našega tijela. Malo zrnce sjemena jagode može nam užasno ići na živce, a odmah ćemo primijetiti i svako zrnce pijeska u salati. Mala ranica, koju na laktu ne bismo ni primijetili, u ustima pakleno boli i čini nam se golema.

Bez našega sredstva za ublažavanje bolova sadržanoga u slini, to bi moglo biti puno gore. Budući da pri žvakanju sa slinom izlučujemo dodatnu mjeru takvih tvari, grlobolja nam je nakon jela ublažena, a male ranice u usnoj šupljini manje bole. Ne mora to neminovno biti jelo, već pri žvakanju žvakaće gume dospijeva-mo do svoga sredstva za ublažavanje boli koje se nalazi u ustima. U međuvremenu postoji pregršt novih studija koje ukazuju na to da opiorfin posjeduje antidepresivna svojstva. Ne djeluje li jelo zbog frustracije također barem jednim dijelom preko sline? Istraživanje o boli i depresijama sljedećih godina možda će nam moći detaljnije odgovoriti na to pitanje.

Slina štiti usnu šupljinu ne samo od prevelikog bola nego i od mnoštva loših bakterija. Za to, primjerice, postoje mucini. To su sluzaste tvari. One se pobrinu za nekoliko sati zadivljujuće zabave, kada dijete ustanovi da zahvaljujući njima i svojim usti-ma može činiti mjehuriće od sapunice. Mucini ovijaju naše zube i desni u zaštitnu mucinsku mrežu. Mi ih iz svojih pljuvačnih žlijezda izbacujemo otprilike kao što Spiderman ispucava mreže iz svoga ručnog zgloba. U tu mrežu se zapletu bakterije prije negoli nas uspiju napasti. Dok su one tamo tako zadržane, druge protubakterijske tvari iz sline mogu ubiti loše bakterije.

No ovdje vrijedi isto što vrijedi i za sredstvo za ublažavanje boli u slini: koncentracija tvari koje ubijaju bakterije nije pretje-rano visoka. Naša nas slina ne želi dezinficirati. Mi čak i trebamo jednu stalnu dobru postavu malih bića u ustima. Naša slina neće posve uništiti bezopasne bakterije u ustima jer one zauzimaju mjesto koje bi inače moglo biti nastanjeno opasnim klicama.

Tijekom spavanja jedva da proizvodimo slinu. To je izvrsno za sve kojima noću curka slina po jastuku. Da punu dnevnu mjeru od 1 do 1,5 litara sline proizvode i noću, bio bi to ne baš tako ugodan prizor. Budući da noću proizvodimo tako malo sline, mnogi ljudi ujutro imaju neugodan zadah iz usta ili grlobolju.

21CRIJEVA SA ŠARMOM

Osam sati smanjene proizvodnje sline za mikrobe u ustima znači: Juriš! Drske bakterije više nije moguće obuzdati, a našim sluzni-cama u ustima i grlu nedostaje uređaj za rasprskavanje.

Stoga je pranje zubi prije i poslije spavanja pametna stvar. Time se uvečer smanjuje broj bakterija u ustima i u noć se ulazi sa smanjenim društvom mikroba spremnih za zabavu. Ujutro se onda počiste ostaci noćnog tuluma. Jutrom se, srećom, zajedno s nama bude i naše slinovnice i odmah počinju s proizvodnjom. Najkasnije s prvom žemljom ili četkicom za zube rijeka sline poteče punom snagom i odstrani mikrobe ili ih preveze dolje u želudac, gdje se onda želučana kiselina pobrine za ostalo.

Tko i tijekom dana pati od zadaha iz usta, taj možda nije uspio posve odstraniti smrdljive bakterije. Ti se vražići rado sakriju pod novonastalu mrežu mucina, gdje više nisu tako dobro dostupni protubakterijskim tvarima u slini. Tu mogu pomoći strugači za jezik ili dugotrajno žvakanje žvakaće gume — ono potiče izdašno lučenje sline koje otplavi skrovišta od mucina. Ako sve to ne pomaže, postoji još jedno mjesto na kojem se mogu potražiti uzročnici zadaha iz usta. O tome ćemo uskoro, nakon što predstavimo drugo tajno mjesto u ustima.

Ovo mjesto spada u tipična iznenađenja. Čovjek pomisli da poznaje nekoga, a onda ustanovi da taj posjeduje neku doista neočekivanu ludu stranu. Uredno počešljanu tajnicu čovjek uve-čer nađe na internetu kao vlasnicu uzgajališta divljih lasica. Gita-rista heavy-metal grupe čovjek sretne u trgovini pri kupnji vune, jer pletenje opušta i dobra je vježba za prste. Najbolja iznenađe-nja slijede nakon prvog dojma — i to je tako već kod vlastitog jezika. Kada ga čovjek isplazi i pritom gleda u zrcalo, ne uočava odmah njegovo svekoliko biće. Čovjek bi se mogao zapitati: »Hej, kako tamo pozadi zapravo izgleda?« Potpuno završeno baš i ne izgleda. Upravo tamo počinje luda strana jezika, njegov korijen.

Tu je drugačiji krajolik pun ružičastih kupola. Tko nema izraženi refleks povraćanja, može oprezno pipati prstom po jezi-ku prema natrag. Čim se dođe do zadnjega dijela, jezik žustro odozdo obuhvaća prst. Zadaća jezičnih kupola je da provjeravaju sve što gutamo. Zato kupole hvataju i najmanje komadiće jela,

22 Giulia Enders

23CRIJEVA SA ŠARMOM

pića ili zraka koji udišemo i uvlače ih u unutrašnjost kupole. Tamo čeka čitava vojska imunoloških stanica koja želi vježba-ti sa stranim tvarima iz vanjskoga svijeta. Komadiće jabuke će ostaviti na miru, ali uzročnike grlobolje moraju zgrabiti odmah. Tko zapravo koga ispituje kod opipavanja prstom ostaje nejasno, jer ovo područje pripada najznatiželjnijem tkivu našega tijela: imunološkom tkivu. *

Imunološko tkivo ima nekoliko takvih čvorišta znatiželjnika — točnije rečeno oko cijeloga se grla nalazi prsten imunološkog tkiva. To područje naziva se i Waldeyerov grleni prsten: s donje strane jezične kupole, s lijeve i desne strane naši krajnici, a na gornjem stropu još ponešto u blizini nosa i ušiju — kod djece to jednostavno nazivamo »polipi«, ako postanu preveliki. Ako sada netko pomisli da nema više krajnike, misli pogrešno. Svi dijelovi Waldeyerova grlenog prstena označeni su naime kao krajnici. Jezične kupole, grleni strop i nama poznati krajnici čine isto: znatiželjno opipavaju sve što je strano i uvježbavaju imunološke stanice za obranu.

Krajnici, koji se dosta često odstranjuju, to baš i ne čine vrlo mudro: oni ne stvaraju kupole nego duboke brazde (za povećanje površine). U njima ponekad zaostane puno stranoga što teško izlazi i što dovodi do češće upale tkiva. To je, takoreći, usputni rezultat odveć znatiželjnih krajnika. Tko dakle može isključiti da mu loš zadah iz usta potječe od jezika ili zubi, neka malo pogle-da u krajnike — ukoliko ih još ima.

Ponekad se ovdje skrivaju mali bijeli kamenčići koji strašno zaudaraju. Ljudi često ne znaju ništa o tome i tjednima se bore protiv lošeg zadaha iz usta ili čudnog okusa. Pranje zuba, grglja-nje ili čišćenje jezika praktično uopće ne pomaže. Kamenčići vremenom sami izađu van i sve je opet u redu, no ne mora se tako dugo čekati. Uz malo vježbe ti se kamenčići mogu istisnuti i loš zadah iz usta nestane u trenu.

Najbolja proba, dolazi li neugodan zadah uopće odatle, jest da se prstom ili vatiranim štapićem prijeđe po krajnicima. Uko-

Na ilustraciji: Imunološko tkivo na rubu jezika zvano tonsilla lingualis

24 Giulia Enders

liko se širi loš miris može se pristupiti potrazi za kamenčićima. Otorinolaringolozi također odstranjuju takve kamenčiće — to je udobnije i sigurnije. Tko uživa u gadljivim YouTube prilozima može tamo pogledati različite tehnike istiskivanja i pritom vidjeti neke od ekstremnih primjeraka takvih kamenčića. No, to u sva-kom slučaju nije za ljude osjetljivog želuca.

Postoje i druga kućna sredstva protiv kamenčića u krajnicima. Neki ljudi nekoliko puta dnevno grgljaju slanu vodu, drugi se kunu u učinkovitost svježeg i sirovog kiselog zelja iz ekološkog uzgoja, dok neki tvrde da izbjegavanje mliječnih proizvoda dovo-di do posvemašnjeg nestanka kamenčića. Nijedan od ovih pri-jedloga nije znanstveno dokazan. Temeljitije je istraženo pitanje kada je moguće operativno odstraniti krajnike. Odgovor glasi: Najbolje nakon sedme godine života.

Do te dobi smo uglavnom vidjeli sve što je važno. To se u naj-manju ruku odnosi na naše imunološke stanice: dolazak u posve strani svijet, ljubljenje mame, boravak u vrtu ili šumi, diranje životinja, nekoliko uzastopnih prehlada, upoznavanje čitave hrpe nepoznatih ljudi u školi. To bi uglavnom bilo sve. Sada je naš imunološki sustav takoreći završio studij i može početi normalno raditi do konca našega života.

Do sedme godine života krajnici su još važna obrazovna usta-nova. Izgradnja našega imunološkog sustava nije važna samo u borbi protiv prehlade. On igra određenu ulogu i kada je riječ o zdravlju našega srca ili o našoj tjelesnoj težini. Kome se krajnici odstrane prije sedme godine života, taj, primjerice, ima povećan rizik od prekomjerne tjelesne težine. Liječnici još ne znaju zašto je tomu tako. Veza između imunološkog sustava i tjelesne težine, međutim, sve je češće predmet studija i istraživanja. Za premr-šavu djecu učinak vađenja krajnika može biti povoljan, oni će dobitkom tjelesne težine doći u normalno stanje. U svim ostalim slučajevima roditeljima se preporuča da nakon operacije obrate pozornost na prehranu svoje djece.

Tko se već prije sedme godine odrekne krajnika, treba imati za to dobre razloge. Ako su primjerice krajnici tako veliki da otežavaju spavanje i disanje, tada su svi upitni učinci odstranjenja

25CRIJEVA SA ŠARMOM

krajnika nevažni. Upravo je dirljivo da nas vlastito imunološko tkivo tako motivirano želi braniti, no u ovom nam slučaju to više šteti nego koristi. Često liječnici mogu laserski odstraniti samo onaj dio krajnika koji izaziva smetnje te ih ne moraju odstrani-ti u potpunosti. Druga su stvar kronične upale. U tom slučaju naše imunološke stanice nikada ne miruju i na dulji rok to za njih nije dobro. Svejedno ima li netko četiri, sedam ili pedeset godina — preosjetljiv imunološki sustav može imati koristi od odstranjivanja krajnika.

To primjerice čine ljudi koji pate od psorijaze ili ljuskavice. Oni zbog odveć uzbunjenog imunološkog sustava pate od upala kože sa svrabom (koja često počinje na glavi) ili tegoba sa zglo-bovima. Osim toga, pacijenti koji boluju od psorijaze iznadpro-sječno pate i od grlobolje. Mogući uzročnik ovog oboljenja su bakterije koje se trajno skrivaju u krajnicima i od tuda iritiraju imunološki sustav. Već trideset godina liječnici učestalo opisuju slučajeve da je nakon odstranjivanja krajnika došlo do znatnog poboljšanja ili čak i nestanka kožne bolesti. Zato su liječnici s Islanda i iz SAD-a 2012. godine pozornije istražili tu vezu. Podijelili su 29 pacijenata s psorijazom i čestom grloboljom u dvije podjednake skupine. Jednoj su skupini odstranili krajnike, drugoj nisu. Kod 13 od 15 pacijenata s odstranjenim krajnicima stanje bolesti se znatno i trajno poboljšalo. Kod pacijenata koji su zadržali svoje krajnike stanje je ostalo gotovo nepromijenjeno. I kod reumatskih oboljenja danas se već odstranjuju krajnici ako se potvrdi sumnja da bi mogli biti krivci za to.

Izvaditi ili zadržati krajnike — za obje odluke postoje dobri razlozi. Tko se već zarana mora oprostiti sa svojim krajnicima ne mora se brinuti da će njegov imunološki sustav propustiti sve važne lekcije ustiju. Za to su tu još srećom jezične kupole i grle-ni svod. Tko još ima krajnike, ne mora se pak bojati skrivenih bakterija: mnogi ljudi jednostavno nemaju tako duboke brazde u krajnicima, pa stoga i nemaju nikakvih problema s njima. Jezične kupole gotovo nikada nisu skrovišta za klice. One su drugačije građene i imaju žlijezde pomoću kojih se u redovitim vremen-skim razmacima same čiste.

26 Giulia Enders

U našim se ustima svake sekunde nešto događa: pljuvačne žljezdice ispaljuju mreže mucina, njeguju nam zube i štite nas od prevelike osjetljivosti. Naš grleni prsten nadzire strane čestice i time priprema svoju imunološku vojsku. Ništa od toga ne bismo trebali da se poslije usta ništa ne nastavlja. Usta su samo jedno i jedinstveno predvorje u svijet u kojem strano postaje vlastito.