Download - Herman Hese - Umece Dokolice

Transcript
  • HERMANN HESSE HERMANN HESSE Umijee dokolice NASLOV IZVORNIKA Die Kunst des MuBiggangs Copyright 1973 by Hermann Hesse. Alle Rechte bei und vorbehalten durch Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim, ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa. Umijee dokolice Kratka proza iz ostavtine CIP - Katatogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb UDK 821.112.2-4=163.42 HESSE, Hermann Umijee dokolice / Hermann Hesse ; preveo Dalibor Joler. - Zagreb : Zagrebaka naklada, 2002. - (Feniks) Prijevod djela: Die Kunst des MuBiggangs. ISBN 953-6996-05-7 421028020 PREVEO DALIBOR JOLER Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske [zagrebaka naklada I ZAGREB, 2002. Kada ne bih uistinu bio vrlo radian ovjek, kako bih uope doao na ideju da smiljam hvalospjeve i teorije dokolice. Roeni, genijalni dokoliari takvo to nikada ne ine. Hermann Hesse (1928.) S mojega motrita, ovi prigodni napisi, koji se svjesno i hotimino slue onim oblikom neobveznoga avrljanja to ga nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao prvo, tek nevaan dio mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino obojena prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao: borbu protiv onoga to u naoj javnosti nazivam hinjenim optimizmom ... borbu protiv europ-sko-amerike pomodne vjere u suverenoga, modernoga ovjeka, koji je tako mnogo postigao ... protiv, dodue, djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti bezvjernog i nepromiljenog ovjeka mase u njegovoj lakomislenosti, na-dmenosti, njegovu nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti. Ovakve rijei ... nisu upuene ovjeanstvu, ve vremenu, itateljima novina, masi ija opasnost, smatram, ne lei u manjku vjere u sebe i vlastitu uzvienost. esto sam zajedno s openitim upozorenjem na neutemeljenost takve ljudske oholosti takoer neposredno upozoravao na dogaaje iz nae najnovije povijesti, na psihiku nepripremljenost i hvastavu lakomislenost s kojom smo poli u rat, na nesklonost kako naroda tako i pojedinaca da sukrivnju za to trae kod sebe samih. Hermann Hesse (1932.) Umijee dokolice Poglavlje umjetnike higijene Kako je i duhovni rad sve vie nalikovao nasilnomu industrijskom pogonu bez tradicije i ukusa, a znanost i kola jo vie se trsile liiti nas slobode i osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog pregnua od malih nogu nametnuti kao ideal, tako je, uz neka druga staromodna umijea, i umijee dokolice sve vie propadalo, gubilo ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili majstori! Dokoliarenjem razvijenim do umijea na Zapadu su se uvijek bavili tek bezazleni diletanti. Utoliko je zaudnije -u ovo nae doba kada mnogi eznutljivo pogledavaju prema Istoku i s podosta napora nastoje uloviti trunku radosti iz Shiraza i Bagdada, malo kulture i tradicije iz Indije i poneto ozbiljnosti i dubine iz Budhinih svetinja - da malo tko posegne za onim najbliim i pokua ovladati djeliem arolije koju, itajui orijentalne knjige pripovjedaka, osjeamo kako struji

  • iz zdencima rashlaenih dvorita maurskih palaa. Zato zapravo toliki meu nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze neku neobinu radost i zadovoljstvo, u "Tisuu i jednoj noi", u turskim narodnim pripovijetkama i u sjajnoj "Papagajskoj knjizi", Dekameronu istonjake knjievnosti? Zato je tako istanan i originalan mlai pjesnik Paul Ernst u svojoj "Kraljevni Istoka" toliko esto slijedio te stare staze? Zastoje Oscar Wilde u svojoj premorenoj mati tako rado bjeao onamo? elimo li biti iskreni i zanemarimo li onih nekoliko znanstvenih orijentalista, morat emo priznati da nam debeli svesci "Tisuu i jedne noi" sadrajno nisu ravni nijednoj Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj kranskoj sagi. A ipak ih s uitkom itamo, ubrzo ih zaboravimo da bismo ih zatim s istim zadovoljstvom iznova preitavali. Kako to? Ta se pojava esto pripisuje lijepoj, razvijenoj pripovjednoj umjetnosti Istoka. No time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski sud: jer, ako su rijetki, pravi pripovjedaki talenti nae vlastite knjievnosti u nas tako strano slabo cijenjeni, zato bismo trali za strancima? Takoer, nije rije ni o radosnome uivanju u umjetnosti pripovijedanja, barem ne 11 viiiin o njemu. U biti, za nju openito imamo malo smisla; osim iu:kii'ia sadraja mi itajui zapravo traimo samo psiholoke i sentimentalne podraaje. Pozadina te istonjake umjetnosti, koja nas tako snano oarava, jest orijentalna tromost, ona do umijea razvijena dokolica, vjetina kojom se vlada s mjerom ukusa i u njoj uiva. Arapski pripovjeda na vrhuncu napetosti svoje bajke jo uvijek ima napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati purpurni kraljevski ator, vezenu i dragim kamenjem nakienu podsedli-cu, vrline dervia ili savrenstva istinskoga mudraca. Prije negoli kraljeviu ili kraljevni ita dopusti rei, lakim nam potezima doarava rumenilo i ivahne crte njezinih usana, sjaj i oblik lijepih joj bijelih zuba, draesnost smjelo usplamtjela ili srameljivo oborena pogleda i pokret njegovane, besprijekorno bijele ruke na kojoj se ruiasti nokti opalnoga sjaja nadmeu s bljetavi-lom prstenja optoena biserjem. A sluatelj ga ne prekida, on ne zna za nestrpljenje i modernu italaku halapljivost, on s jednakom revnou i uitkom slua o svojstvima nekog starog pustinjaka, o ljubavnim radostima mladia ili o samoubojstvu u nemilost paloga vezira. Dok itamo, neprestance nas prati osjeaj eznua i zavisti: Ovi ljudi imaju vremena! Vremena napretek! Oni mogu dan i no potroiti domiljajui se novim prispodobama za ljepotu kra-sotice ili podlost zlikovca! A sluatelji, ako je u podne zapoeta pripovijest do veer tek napola ispriana, mirno pou na poinak, pomole se i zahvalni Alahu utonu u san, jer sutra je novi dan. Oni su milijunai vremena, koji kao da grabe iz neiscrpna zdenca, pa im gubitak jednog sata i dana i tjedna ne znai mnogo. I dok itamo one beskrajne, isprepletene, udnovate basne i prie, mi i sami postajemo neobino strpljivi te podlegavi naas velikoj aroliji ne prieljkujemo kraj - boica dokolice dotakla nas je svojim arobnim tapiem. Ono to pokree mnoge od toga silnoga mnotva ljudi, koji odnedavna tako umorni i ispunjeni vjerom ponovno hodoaste kolijevci ovjeanstva padajui pod noge velikomu Konfuciju i velikomu Lao-Ceu, duboka je enja za boanskom dokolicom. to je arolija boga Bakha, kojom nas liava briga, stoje slatka, 12 omamljiva slast haia naspram beskrajno dubokoga mira pustinjaka koji zasjevi na grebenu planine promatra kruenje svoje sjene i pozorno sluajui duom se predaje stalnom, tihom, opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kruenju? Kod nas, na jadnom Zapadu, vrijeme smo rastrgali na male i majune komadie od kojih svaki jo vrijedi jednoga novia; no tamo, ono nerastrgano jo uvijek tee u neprekinutu plimnom valu utaujui e svijeta, neiscrpno poput morske soli i svjetlosti zvijezda. Strana mi je svaka pomisao da bih naoj industriji i naoj znanosti, koje prodiru osobnosti, htio dati kakav savjet. Ako industrija i znanost vie ne trebaju osobnosti, neka ih i nemaju. No mi umjetnici, koji usred velikoga

  • kulturnog bankrota prebivamo na otoku s jo donekle podnoljivim ivotnim uvjetima, mi moramo nastaviti potivati neke druge zakone. Za nas osobnost nije luksuz, ve uvjet opstojnosti, zrak bez kojega nema ivota, kapital bez kojeg se ne moe. Pritom pod umjetnicima podrazumijevam sve one koji nuno ele osjeati vlastito ivljenje i rast, biti svjesni temelja svoje snage i na njima se izgraivati po uroenim zakonima, svoj ivot, dakle, ne svjedoiti obavljanjem neke podreene djelatnosti ija bit i djelovanje nisu u jednako jasnom i smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre graevine, svod i zid, krov i stup. No umjetnicima je oduvijek trebala povremena dokolica, dijelom da bi si protumaili novosteena znanja i iskustva i pustili da ono to u njima podsvjesno radi, sazrije, a dijelom da bi, nenamjerno se predajui, uvijek iznova bivali sve blii prirodnomu, bili ponovno djeca, ponovno se osjetili prijateljem i bratom zemlje, biljke, stijene i oblaka. Nevano je stvara li tko slike ili stihove ili tek eli uivati u sebi graditelju, pjesniku i stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze predasi. Slikar stoji ispred svjee grundirane slike, osjea da jo nema potrebnu sabranost i unutarnji poriv te poinje iskuavati, kolebati se, usiljeno raditi, da bi na posljetku u bijesu ili tuzi sve bacio, pa osjetivi se nesposobnim i nedoraslim dinomu zadatku te proklinjuci dan kada posta slikarom on zapre radionicu jalan na svakog ulinog pometaa kojemu dani prolaze u ugodnoj djelatnosti i miru savjesti. Pjesnik se zbuni pred zapoetim planom ne nalazei u njemu 13 vie onu veliinu koju je isprva osjeao, iskria rijei i stranice, ponovno ih napie, doskora i njih baci u vatru, a od onog, stoje neko jasno zrio, sad najednom vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama, a vlastite mu se strasti i osjeaji najednom ine triavima, neiskrenima, sluajnima te on od njih bjei isto onako zavidei ulinomu pometau. 1 tako dalje. ivot mnogih umjetnika treinom se, pa i polovicom sastoji od takvih trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi sposobni su stvarati u neprekinutu tijeku gotovo bez stanke. Tako nastaju naizgled prazne stanke dokolice kojih je vanjski izgled oduvijek izazivao prijezir ili saaljenje skuenih umova koji ne razumiju umjetnost. Kao to filistar teko moe razumjeti kako golem i silno sloen posao moe stati u jedan jedini stvaralaki sat, on isto tako ne moe shvatiti zato jedan toliko aav umjetnik jednostavno ne nastavi slikati, nizati poteze kista i zato u miru ne dovri svoje slike, zato je, tovie, tako esto nesposoban za daljnji rad, zato se baca i tone u razmiljanja i na nekoliko dana ili tjedana zatvara svoju radionicu. I samoga umjetnika svaki put iznenade i prevare te stanke i on ponovno upada u iste nevolje i samoga sebe mui sve dok ne shvati da mora potivati uroene mu zakone i da ga, stoje utjeno, jednako esto paralizira izobilje kao i umor. U njemu sazrijeva neto to bi on najradije jo danas pretvorio u vidljivo, lijepo djelo, no ono se ne da, nije jo zrelo, svoje jedino mogue, najljepe rjeenje ono u sebi jo nosi kao zagonetku. Ne preostaje, dakle, drugo doli ekanje. Za to ekanje postoje stotine lijepih razonoda, poglavito usavravanje u poznavanju djela znaajnih prethodnika i suvremenika. Ali nosi li posvuda sa sobom, kao trn u peti, nerijeen dramski zadatak, tad je najee neugodno itati Shakespearea, a mui li i alosti li te prvi neuspjeh skice za sliku, Tizian e ti vjerojatno biti loa utjeha. Napose mladi ljudi, kojima je "mislei umjetnik" ideal, smatraju da e vrijeme oteto od umjetnosti najbolje potroiti razmiljajui, pa se bez cilja i koristi zapleu u duboka mudrovanja, skeptina razmiljanja i ina melankolina raspoloenja. Ostali, koji se jo nisu prikljuili svetom ratu protiv alkohola, koji i meu samim umjetnicima odnedavna ima sve vie uspjeha, pronalaze put do mjesta na kojima se toi dobra kapljica. 14 Oni uivaju moju punu naklonost, jer vino kao pomiritelj, tjei-telj, izvor blagosti i snova otmjenije je i ljepe boanstvo od onoga u to nas u zadnje

  • vrijeme njegovi brojni neprijatelji ele uvjeriti. Ali ono nije za svakoga. Voljeti ga umjetniki i mudro, u njem uivati, a laskavi mu jezik razumjeti u svoj njegovoj njenosti, za to ovjek, skoro kao i za druge umjetnosti, mora imati prirodnoga dara, a ak i tad mu je potrebno kolovanje i ne slijedi li dobru tradiciju, rijetko e dosegnuti savrenstvo. ak i kada bi bio odabranik, upravo e u neplodna vremena o kojima govorimo, rijetko u depu imati dovoljno novca za pravo tovanje nekoga boanstva. I kako da sada izmeu tih dviju opasnosti - rada preko volje i u zlo doba, i u misli utonule, obeshrabrujue praznine - kako da umjetnik spasi i tijelo i duu? Druenje, sport, putovanja i slino, razonode su koje u takvim situacijama ne pomau i djelomice u obzir dolaze samo za imune, a u njih se ubrajati nikada nije bila ambicija umjetnika. A i sestrinske umjetnosti obino u zla vremena jedna drugu ostavljaju na cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog nerijeenog zadatka, veoma e rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronai i, svoj mir i ravnoteu. Jer uivati duboko i potpuno umjetnik moe =; samo u jasna, stvaralaka vremena, dok mu se sada u njegovim i nedaama svaka umjetnost ini ili suhoparnom i blijedom ili pak ; ubitano nadmonom. Povremeno obeshrabrenoga i bespomonoga sat Beethovena moe jednako lako dokrajiti kao i ozdraviti. Tu je toka na kojoj mi bolno nedostaje solidnom tradicijom ustaljeno i profinjeno umijee ljenarenja i gdje moja inae bezgreno germanska ud sa zaviu i enjom pogledava prema majinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna vjeba uspjela u prividno bezoblino stanje vegetiranja i nerada unijeti neki ritam koji ralanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okolianja rei da sam mnogo vremena potroio na eksperimentalno bavljenje problemom toga umijea. Iskustva koja sam pritom stekao moram sauvati za kasniju, posebnu prigodu - neka zasad bude dostatna moja tvrdnja da sam, primjerice, nauio u kritinim se vremenima me-todino i s velikim uitkom baviti neradom. No da se mogui 15 umjetnici meu itateljima, umjesto da se sami prihvate meto-dinoga ljenarenja, ne bi razoarano odvratili kao od kakva arlatana, dat u jo u nekoliko reenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u hramu toga umijea. 1. Jednoga dana, gonjen mranom slutnjom, iz knjinice do-nesoh najpotpunija njemaka izdanja "Tisuu ijedne noi" i "Putovanja Sajida Batthala", stadoh ih itati i nakon poetnoga kratkog uitka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih da su mi obje dosadne. 2. Domiljajui se razlozima tog neuspjeha, naposljetku spoznah da se u tim knjigama dokraja smije uivati samo leei ili sjedei na podu. Uspravni zapadnjaki stolac liava ih svakog djelovanja. Pritom sam, usput, po prvi put postao svjestan potpuno drugaijega pogleda na prostor i stvari koji ovjek ima iz leeeg poloaja ili unja. 3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog ozraja udvo-struavalo kada bih, umjesto da sam itam, drugima davao da mi itaju (pri emu je nuno da i ita lei ili ui). 4. To sada racionalno bavljenje itanjem uskoro je stvorilo osjeaj rezignirana sluatelja i on me osposobio da nakon kratkog vremena i bez itanja mogu satima mirovati i svoju pozornost zaokupiti prividnim sitnicama (zakonitostima leta muica, ritmikom estica praine ulovljenih u sunanoj zraci, melodikom svjetlosnih valova itd.). To je urodilo sve veom zauenou nad mnotvom zbivanja i umirujuim, potpunim zaboravom sebe samoga ime se stjee osnova za blagotvoran i nikada dosadan far niente. Bio je to poetak. Drugi e izabrati neke druge putove da bi iz svjesnoga ivota utonuli u umjetnicima toliko nune i teko ostvarive sate samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj od nekog moda postojeeg zapadnjakog majstora dokolice izmamio da progovori o svome sustavu, ispunio bi mi arku elju. (1904.) 16

  • O putovanju Kada su mi predloili da neto napiem o poeziji putovanja, u prvi mi se mah uinilo primamljivim da jednom od srca nagr-dim sve gadosti suvremenog turizma, besmislenu opsjednutost putovanjem kao takvim, moderne, puste hotele, strane gradove poput Interlakena, Engleze i Berlince, unakaem i beskrajno skupi badenski Schwarzwald, odurne velegradane koji u Alpama hoe ivjeti kao kod kue, teniske terene Luzerna, gostioniare, konobare, hotelske obiaje i cijene, patvorena domaa vina i narodne nonje. No, kada jednom zgodom u vlaku izmeu Verone i Padove nekoj njemakoj obitelji ne uskratih svoja zapaanja o toj temi, oni me uljudno i hladno zamolie da utim; a kad sam drugom zgodom u Luzernu plj usnuo pokvarenog konobara, tada ne bijah zamoljen, ve fiziki prisiljen da nelijepo se urei napustim gostionicu. Od tog doba nauio sam se svladavati. Takoer mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraim putovanjima bio sasvim zadovoljan i sa svakog puta donio vee ili manje blago. Pa emu onda grditi? O pitanju, kako suvremen ovjek treba putovati, ima mnogo knjiga i knjiica, ali, koliko znam, ne i dobrih. Kada netko kree na put radi razonode, zapravo bi trebao znati to ini i zato to ini. Dananji putujui graanin to ne zna. On putuje jer je ljeti u gradu prevrue. Putuje jer se nada da e se promjenom zraka, pogledom na druge krajeve i ljude odmoriti od naporna posla. On putuje u planine jer ga mori neka nejasna enja, neshvaena udnja za prirodom, zemljom i raslinjem; putuje u Rim jer je to dio ope kulture. No on putuje uglavnom zato jer putuju i svi njegovi roaci i susjedi, jer se poslije o tome moe priati i hvastati se, jer je to u modi i jer se poslije, kod kue, ovjek opet osjea tako ugodno. Sve su to, istina, shvatljivi i estiti motivi. No zato gospodin Krakauer putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller u Graubun-den, gospoa Schilling u Sankt Blasien? Gospodin Krakauer to ini jer ima mnogo poznanika koji takoer uvijek odlaze u Berchtesgaden, gospodin Miiller zna daje Graubiinden daleko od Berlina i da^jfejji modi, a gospoa je Schilling ula daje zrak u 17 Sankt Blasienu veoma dobar. Sve troje moglo bi zamijeniti svoje putne planove i rute, i nita se ne bi promijenilo. Poznanike moe svugdje imati, novca se moe svugdje rijeiti, a Europa je neizmjerno bogata mjestima s dobrim zrakom. Zato, dakle, upravo Berchtesgaden? Ili Sankt Blasien? U tom je pogreka. Putovanje bi uvijek trebalo znaiti doivljaj, a doivjeti neto vrijedno ovjek moe samo u krajevima s kojima je duevno povezan. Povremen lijep izlet, vesela veer u vrtu restorana, vonja parobrodom po jezeru nisu po sebi nikakvi doivljaji, nikakva obogaenja naega ivota, nikakvi trajnom snagom d|elotvorni poticaji. Oni to mogu postati, ali ne za gospodu Krakauera i Mullera. Moda za te ljude uope nema mjesta na Zemlji s kojim imaju prisnije odnose. Nema za njih zemlje, obale ili otoka, nema gore, nema staroga grada koji ih privlai snagom slutnje, kojega im prizor ispunja najdrae snove i upoznavanje kojega za njih znai skupljanje blaga. Usprkos tomu oni bi mogli putovati sretnije i ljepe, kada se ve mora putovati. Prije puta bi se, pa makar samo na zemljovidu, morali barem povrno upoznati s bitnim znaajkama drave i mjesta u koje putuju, te u kojem su odnosu njihov smjetaj, konfiguracija tla, klima i narod prema zaviaju putnika i njegovoj uobiajenoj okolini. A tijekom boravka u stranome mjestu morali bi pokuati uivjeti se u osobitosti kraja. Morali bi se ne samo u prolazu diviti planinama, vodopadima i gradovima kao efektnim prizorima, ve nauiti svakoga od njih na njegovu mjestu prepoznavati kao nunog, doraslog i stoga lijepog. Tko za to ima dobru volju, lako e sam otkriti jednostavne tajne umijea putovanja. On nee poeljeti u Sirakuzi piti miin-chensko pivo te, dobije li ga uope, jo primijetiti kakoje bljutavo i skupo. On nee putovati u strane zemlje, a da barem donekle ne razumije njihov jezik. Krajolik, ljude, obiaje, kuhinju i vina tuine on nee mjeriti mjerilima svojega zaviaja i eljeti da Venecijanac bude odrjeitiji, Napolitanac tii, stanovnici Berna da su

  • ljubazniji, daje chianti malo slai, Rivijera prohladnija, a obala laguna strmija. Svoj nain ivota on e pokuati prilagoditi obiajima i znaajkama mjesta, pa e u Grindelwaldu ustajati rano, a u Rimu kasno itd. A napose e svugdje nastojati pribliiti 18 se narodu i razumjeti ga. On se, dakle, nee kretati u drutvu meunarodnih putnika, nee odsjedati u meunarodnim hotelima, ve u gostionicama u kojima su gostioniari i osoblje domai ljudi, ili jo bolje - privatno kod ljudi u ijem e kunome ivotu nai sliku ivota naroda. Bilo bi neizrecivo smijeno kada bi putnik u Africi htio uzjahati na devu u redingotu i cilindru. Ali se smatra sasvim normalnim da se u Zermattu ili Wengenu nose pariki kostimi, u francuskim gradovima govori njemaki, u Goschenenu pije rajnsko vino, a u Orvietu jedu ista jela kao u Leipzigu. Upita li tu vrstu putnika o Bernskim Alpama, srdito e govoriti o visokim cijenama brdske eljeznice Jungfrau, a navede li ih da govore o Siciliji, saznat e da tamo nema grijanih soba, ali da u Taormini moe nai izvrsnu francusku kuhinju. Upita li ih za tamonji puk i ivot, priat e ti kako se tamo nose beskrajno smijene nonje i govori potpuno nerazumljiv dijalekt. Dosta o tome. Ta elio sam govoriti o ljepoti putovanja, a ne o nerazboritosti veine putnika. Poezija putovanja nije u odmoru od domae jednolinosti, od posla i nedaa, nije u sluajnome susretu s drugim ljudima i promatranju drugih slika. Ona nije ni u zadovoljenju znatielje. Ona je u doivljaju, to jest u vlastitu obogaenju, u organskome usvajanju novosteenoga, u porastu naega razumijevanja za jedinstvo u raznolikosti, za tu veliku preu od Zemlje i ovjeanstva, u ponovnom otkrivanju drevnih istina i zakona u posve novim okolnostima. Tu pripada i ono to bih posebno elio nazvati romantikom putovanja: mnogovrsnost dojmova, neprestano radosno ili tjes-kobno iekivanje iznenaenja, posebice uitak u ophoenju s ljudima koji su nam novi i strani. Pogled kojim portir ili konobar odmjerava gosta isti je u Berlinu i u Palermu, no nee zaboraviti pogled retijskoga pastireta kojega si iznenadio na nekom panjaku Graubimdena. Nee zaboraviti ni malu obitelj u Pistoji kod koje si jednom zgodom proboravio dva tjedna. Moda e zaboraviti imena, nee se vie tono sjeati malih sudbina i briga tih ljudi, no nikada nee zaboraviti kako si se u nekom sretnom asu najprije zbliio s djecom, zatim s blijedom enicom, a 19 onda s muem ili djedom. Jer s njima nisi morao razgovarati o dobro poznatim stvarima, nisi se morao nadovezivati na stare i zajednike teme, bio si im tako nov i stran kao i oni tebi i morao si odloiti konvencionalnost, crpsti iz sebe sama i vratiti se korijenima vlastita bia kako bi im imao to za rei. S njima si moda govorio o sitnicama, ali si govorio kao ovjek s ovjekom, opipavajui i ispitujui, sa eljom da donekle naui razumjeti te strane ljude, da osvoji i sa sobom ponese djeli njihova bia i ivota. Tko u stranim krajolicima i gradovima ne trai samo slavne i uoljive stvari, ve u sebi udi shvatiti i prigrliti onu dublju bit, u njegovu e sjeanju najee sluajnosti i sitnice imati posve osobit sjaj. Kada pomislim na Firencu, prva slika koju vidim nije katedrala ili stara palaa sinjorije, ve jezerce sa zlatnim ribicama u Giardino Boboli u kojem sam svoga prvoga firentinskog popodneva razgovarao s nekolicinom ena i njihove djece, prvi puta uo firentinski jezik i taj iz mnogih mi knjiga tako poznati grad po prvi puta osjetio kao neto stvarno i ivo s ime sam mogao razgovarati i to sam rukama mogao dotaknuti. Katedrala i stara palaa i sve znamenitosti Firence nisu mi zbog toga pro-makle, vjerujem da sam ih bolje doivio i srdanije usvojio, nego mnogi revni turisti s bedekerom u ruci. Iz niza malih, sporednih doivljaja sve mi se to sklapa u pouzdanu i jedinstvenu cjelinu, pa i ako sam zaboravio pokoju lijepu sliku iz galerije Uffizi, u sjeanju mi ostadoe veeri provedene s domaicom u kuhinji i noi to ih probdjeh u malim vinarama razgovarajui s mladiima i mukarcima. Sjeam se i priljiva krojaa iz

  • predgraa koji je pred svojim kunim vratima na meni krpao poderane hlae i pritom drao vatrene politike govore, pjevuio operne arije i vesele puke pjesmice. Takve se sitnice nerijetko pretvore u samu sr vrijednih uspomena. A budui da sam se tamo potukao s mladiem zaljubljenim u gostioniarevu ker, lijepi mi je gradi Zofmgen ostao nezaboravan unato kratkoi mojega boravka od samo dva sata. Draesno selo Hammerstein, juno od badensko-ga Blauena, ne bi mi sa svojim krovovima i uliicama tako jasno i lijepo ostalo u sjeanju da na njega ne naletjeli jedne kasne veeri nakon dugoga, nemiloga tumaranja umom. Zakrenuvi 20 iza izboine brijega spazih najednom, sasvim neoekivano, u dolini ispred sebe selo, tiho i usnulo, zbijenih kuica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam stigao udobnom cestom i kroza nj propjeaio, ne bih se vie niega sjeao. No ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga za cijeli ivot upamtili kao ubavu, milu sliku. A sa slikom seoca uvam i ivu predodbu o tom cijelom, osebujnom krajobrazu. Tko je ikada u mlaim godinama s malo novca i bez prtljage propjeaio dobar komad puta, ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro se pamti no provedena u polju djeteline ili na svjeem sijenu, komadi kruha ili sira isproen u alpskoj pastirskoj kolibi, iznenadan ulazak u gostionicu u kojoj se slavi seosko vjenanje i poziv da se slavlju pridrui. Ne treba, meutim, zbog sluaja zaboraviti bit, zbog romantike poeziju. Prepustiti se putu da te vodi pouzdavi se u sretan sluaj zacijelo je dobra praksa, no svako putovanje, treba li biti na radost i u dubljemu smislu znaiti doivljaj, mora imati vrst, odreen sadraj i smisao. Greno je i smijeno potucati se iz puke dosade i tupe znatielje po zemljama kojih unutranje bie ovjeku jest i ostaje strano i neprivlano. Poput prijateljstva ili ljubavi koju ovjek njeguje i za nju se rtvuje, poput knjige koju briljivo odabire, kupuje i ita, i svako putovanje radi razonode ili studijsko putovanje mora znaiti ljubav, predanost i volju za uenjem. Svrha mu mora biti da neku zemlju i narod, grad ili krajobraz uini duevnim blagom putnika, a on s ljubavlju i predanou mora oslukivati tuinu i ustrajno pronicati u tajnu njezina bia. Imuni kobasiar, koji iz hva-stavosti i pogrenoga poimanja obrazovanosti odlazi u Pariz i Rim nema nita od toga. No tko je u nizu dugih, uzavrelih mladalakih godina u sebi nosio enju za Alpama ili morem ili starim talijanskim gradovima i napokon jedva pritedio neto vremena i novaca za putovanje, taj e svaki miljokaz i svaki sunani, ruama penjaicama obrasli samostanski zid i svaki snjeni vrh i morski predio tuine sa strau prigrliti i ne putati od sebe prije negoli je razumio jezik tih stvari, prije nego mu je mrtvilo oivjelo i muk progovorio. On e u jednome danu imati neizmjerno vie doivljaja i uitaka, negoli pomodni putnik u nekoliko 21 godina, i za cijeli e ivot ponijeti bogatstvo radosti i razumijevanja i sretnog zasienja. Tko ne mora tedjeti novac i vrijeme, a putuje rado, nagonska bi mu potreba morala biti da one zemlje, u kojima nasluuje zanimljivosti za svoje oko i srce, usvaja dio po dio i u polaganom uenju i uivanju osvaja djeli svijeta, da u mnogim zemljama pusti korijenje i s istoka i zapada skuplja kamenje za lijepu zgradu cjelovitog razumijevanja Zemlje i njezina ivota. Meni je jasno da se veina naih dananjih turista sastoji iz umornih graana koji ne ude ni za im drugim doli da na trenutak oute osvjeavajuu i utjenu blizinu prirodnoga ivota. O "prirodi" oni rado govore gajei prema njoj neku dijelom plahu, dijelom pokroviteljsku ljubav. No gdje ju trae i koliki ju pronalaze? Vrlo je rairena zabluda da treba samo otputovati na neko lijepo mjesto da bi se bilo blie "prirodi" i okusilo njezinu snagu i utjehu. Ta jasno je da itelju velegrada, koji bjei od vrelih ulica, svjeina i istoa morskoga ili planinskoga zraka mora initi dobro. Time se on zadovolji. Osjeti se svjeijim, dublje die, bolje spava i zahvalan se vraa domu vjerujui daje

  • stvarno uivao u "prirodi" i da ju je upio. On ne zna daje od nje primio i razumio tek ono najpovrnije, najnebitnije, a daje ono najbolje ostavio zapretano na putu. On ne zna gledati, traiti, putovati. Potpuno je pogreno uvjerenje daje mnogo jednostavnije i lake u sebe primiti djeli vicarske ili Tirola, Sjevernoga mora ili Schwarzwalda, nego stei solidnu predodbu o Firenci ili Sie-ni. Ljudi, kojima je od Firence u sjeanju ostao tek toranj palae Vecchio i kupola katedrale, takoer e sa Schlierseea ponijeti tek obrise Wendelsteina, a iz Luzerna sliku Pilatusa i magliastu modrinu jezera da bi nakon samo nekoliko tjedana pravim duevnim bogatstvima oskudijevali isto kao i prije. Priroda se ovjeku isto onako malo prostire pod noge kao i kultura i umjetnost i upravo od nekolovana graanina iziskuje beskrajnu portvovnost prije negoli mu se otkrije i preda. Lijepo je eljeznicom ili potanskom koijom putovati preko Gottharda, Brennera ili Simplona i lijepo je putovati Rivijerom 22 od Genove do Livorna ili brodom od Venecije do Chioggie. No od takvih dojmova rijetko kada ostane pouzdan trag. Samo su iznimno profinjeni ljudi istananih osjeaja sposobni letimice, u prolazu, uoiti znaajke nekoga veeg krajolika i sauvati ih. Veini ostane tek openit dojam morskoga zraka, modrine vode i obrisa obala, a i on uskoro izblijedi poput sjeanja na kazalinu sliku. Tako je gotovo sa svim sudionicima u omiljenim drutvenim putovanjima Sredozemljem. ovjek ne mora htjeti sve vidjeti i poznavati. Tko je temeljito prokrstario dvjema planinama i dolinama vicarskih Alpa, bolje poznaje vicarsku od onoga koji je u isto vrijeme s putnom kartom za kruno putovanje obiao cijelu zemlju. Bio sam valjda pet puta u Luzernu i Vitznauu, a da Vierwaldstattersko jezero jo uvijek nisam bio intimno shvatio sve dok na njemu ne provedoh sedam samotnih dana u amcu na vesla, dok ne zaoh u svaku uvalu i ne iskuah svaku perspektivu. Otada mi ono pripada, otada u bilo kojem asu mogu bez slika i zemljovida nepogreivo zamisliti svaki njegov djeli i iznova voljeti i uivati u obliku i vegetaciji obala, izgledu i visini planina, svakom selu s crkvenim zvonikom i pristanitem, u bojama i odrazima vode u svako doba dana. Na temelju tih osjetimo jasnih predodaba mogao sam zatim razumjeti i tamonje ljude, razlikovati i razumjeti ponaanje i dijalekte obalnih sela, tipina lica i prezimena, karakter i povijest pojedinih gradia i kantona. A venecijanska laguna, usprkos mojoj velikoj ljubavi prema tom gradu, bila bi mi jo i danas neobian, udnovat, neshvatljiv kuriozitet, da nisam jednom zgodom, umoran od tupoga buljenja, osam dana i noi dijelio barku, kruh i krevet nekog ribara s Tor-cella. Veslao sam uz otoke, s mreom u ruci gacao muljevitim sprudovima, upoznavao vodu, biljni i ivotinjski svijet lagune, disao i promatrao njezin osobit zrak. Otada mije bliska i prisna. Tih osam dana moda sam mogao upotrijebiti za Tiziana i Vero-nesea, no u toj sam ribarskoj barci sa zlatnosmeim trokutastim jedrom nauio bolje razumijevati Tiziana i Veronesa, nego u Akademiji i Dudevoj palai. I ne samo tih nekoliko slika, nego i cijela Venecija sad mi vie nije tek lijepa i tjeskobna zagonetka, 23 II ve mnogo ljepa zbilja koja mi pripada i na koju imam pravo kao osoba koja ju razumije. Od pasivna promatranja zlatnoutoga sunanog predveerja i bezbrina, lagodna udisanja lakog, istog planinskog zraka pa do intimna razumijevanja prirode i krajobraza dalek je jo put. Predivno je lijeno i spokojno satima lekariti ispruen na toploj sunanoj livadi. No cjelovit i stoput dublji i plemenitiji jest uitak onoga kojemu je ta livada, s potokom i gorom, joikom i vrlet-nim planinskim visovima prisan, dobro poznat komad zemlje. Iz takva komadia tla iitati njegove zakone, prozreti nunost njegova oblikovanja i vegetacije i osjetiti njihovu vezu s povijeu, temperamentom, nainom gradnje i govora i nonjom domaega naroda, to iziskuje ljubav, predanost, vjebu. No takvi se napori isplate. U zemlji koju si s mnogo truda i ljubavi upoznao i usvojio,

  • svaka livada i svaka hrid na kojoj otpoine odaje ti sve svoje tajne krijepei te snagama koje drugima ne daje. Kaete da ne moe ba svatko krpicu zemlje, na kojoj ivi jedan tjedan, prouavati kao geolog, povjesniar, dijalektolog, botaniar i ekonomist. Naravno da ne. Stvar je u osjeaju, ne u poznavanju imena. Znanost jo nikoga nije usreila. Tko, meutim, osjea potrebu da ne ini prazne korake, da se neprestano uti ivim dijelom cjeline, utkanim u zbivanja svijeta, taj brzo poinje primjeivati sve ono posebno, izvorno, samobitno. On e posvuda u zemlji, drveu, planinskim oblicima, ivotinjama i ljudima neke zemlje osjetiti ono zajedniko i tomu se prikloniti umjesto da tri za sluajnostima. Uvidjet e da se to zajedniko i tipino oituje i u najnjenijem cvijetu, u najistananijim nijansama boje zraka, u najsitnijim razlikama narjeja, graevinskih oblika, pukih plesova i pjesama, i ve prema prirodnoj sklonosti neka e mu puka poalica ili miris lia, crkveni zvonik ili kakav siuan rijedak cvjeti postati formulom kojom jezgrovito i pouzdano moe obuhvatiti itavu bit nekog krajobraza. A takve se formule ne zaboravljaju. Dosta o tome. Jo bih samo htio rei da ne vjerujem u neku posebnu "nadarenost za putovanje" o kojoj se esto govori. Ljudi kojima na putovanjima strane stvari na brz i ugodan nain postaju bliske i koji znaju zapaati sve stoje izvorno i vrijedno, 24 to su isti oni koji su u ivotu openito spoznali smisao i znaju slijediti svoju zvijezdu. Snana enja za vrelima ivota, udnja da se osjete prisnima i sjedinjenima sa svim to ivi, stvara i stasa, njihov je klju za tajne svijeta za kojima oni poudno i radosno tragaju ne samo na putovanjima u daleke zemlje, ve isto tako i u ritmu svakodnevna ivota i doivljaja. (1904.) Pokuar Grbavi stari pokuar, bez kojega ne mogu ni zamisliti Sokolsku ulicu, na gradi i svoje djeatvo, bijae zagonetan ovjek o ijoj su starosti i prolosti kolala tek mutna nagaanja. Kako ve desecima godina nije imao ni graanskoga imena, ve nai oevi ne nazivahu ga nikada drukije doli mitskim imenom Brenta Brenta Periprah. Premda je naa kua bila prostrana, lijepa i gospodska, stajala je samo desetak koraka od jednoga mranoga zakutka u koji su se slijevale neke od najjadnijih siromakih uliica. Kada bi izbio tifus, to se uvijek tamo dogaalo; kad bi se usred noi prolomila pijana graja i kletva, a gradski policajci, polako i bojaljivo, stizali u paru, to je opet bilo tamo. Ako se dogodilo ubojstvo ili kakva druga strahota, i tada je to bilo tamo. A Sokolska ulica, najua i najmranija od sviju, posebno me oaravala i snano privlaila, premda su je od vrha do dna nastavali sve sami neprijatelji. U njoj su stanovali ak i neki najstraniji meu njima. Valja znati da su u Gerbesauu od pamtivijeka vladali razdor i krvava zavada izmeu uenika klasine i puke kole, a ja, naravno, bijah klasiar. U onoj mranoj uliici esto su me gaali kamenjem, a nerijetko sam znao zaraditi i gadan udarac u glavu i lea, ali ga i zadati i time se ponositi. Osobito sam postolarovu siniu i dvama mesarovim dugonjama malo ee pokazivao zube, a oni su bili protivnici od imena i znaaja. Tom, dakle, zlohudom uliicom kretao se Brenta Brenta kad god bi sa svojim malim limenim kolicima stigao u Gerbesau, a to je bilo esto. Brenta je zapravo bio samo robustan patuljak dugih i pomalo iskrivljenih udova i priglupo lukavih oiju, odjeven 25 otrcano, a opet s nekom ironinom uljudnou. Od vjenoga guranja kolica lea mu se pogrbie, a hod postade trapav i teak. Nikada se nije znalo ima li bradu ili ne, jer uvijek je izgledao kao prije tjedan dana obrijan. Onom se zloudnom uliicom kretao tako sigurno kao da je u njoj roen, a moda je i bio, premda smo ga oduvijek smatrali strancem. Zalazio je u one visoke mrane kue s niskim vratima, pojavljivao na nekom od visokih prozora, zatim nestajao u vlanim, crnim, knvudavim hodnicima te dovikivao, priao i dobacivao psovke

  • u sve prizemne i podrumske prozore. Rukovao se sa svim onim ostarjelim, lijenim, prljavim mukarcima, udvarao se prostim, raupanim, zaputenim enetinama i poimence poznavao hrpu drske, bune, plavokose djeice. Penjao se i sputao, ulazio i izlazio, a u odjei, kretnjama i govoru imao jak lokalni vonj mranoga polusvijeta koji me ugodnom jezom privlaio, ali mi usprkos bliskom susjedstvu ipak ostajao neobino stran i nedokuiv. Mi prijatelji stajali bismo na kraju ulice, ekali da se pokuar pojavi i svaki puta za njim u svim tonalitetima dobacivali stari borbeni pokli: Brenta Brenta Periprah! Najee bi mirno produio prijezirno nam se cerei; no katkada bi oslukujui zastao, nezgrapnu glavu okrenuo prema nama opako nas gledajui te, suzdravajui bijes, lagano zavukao ruku u duboki dep svoga kaputa inei tako vrlo podmuklu i prijeteu gestu. Taj pogled i ta kretnja iroke smee ruke bili su krivi to sam vie puta usnio Brentu Brentu. Snovi su, pak, bili krivi to sam na staroga pokuara esto mislio, bojao ga se i prema njemu gajio neki udan, tajanstven odnos o kojem on, dakako, nita nije znao. Naime, ti su snovi uvijek imali neto uzbudljivo jezovito i titali me poput more. as sam vidio Brentu Brentu kako posee u svoj duboki dep i vadi duge otre noeve, a ja, kao prikovan, ne miem se s mjesta dok mi se u smrtnome strahu jei kosa na glavi. as bih ga vidio gdje odvratno naceren u svojim limenim kolicima gura sve moje prijatelje, dok bih ja, ukoen od straha, ekao kada e i mene epati. A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te strane i uzbudljive stvari. No, unato svemu stajao sam s ostalima na uglu ulice, dobacivao mu nadimke i smijao mu se dok je 26 posezao u dep i svoje neobrijano, bezbojno lice razvlaio u grimasu. Pritom me potajice morila neista savjest i ne bih se, dokle god je bio u blizini, nipoto usudio sam proi Sokolskom ulicom, pa ni usred bijela dana. Vraajui se iz posjeta jednom prijateljskom i gostoljubivom upnom dvoru, hodao sam dubokom, lijepom jelovom umom grabei krupnim koracima, jer ve se sputala veer, a pred sobom sam imao jo dobrih sat i pol hoda. Na cestu je ve padao mrak, a ionako tamna uma sve se vie i neugodnije zgunjavala dok su se gore, na visokim jelama jo arile kose zrake rumenoga sutona. esto sam pogledavao uvis, as da bih uivao u mekoj svjetlosti ugodnih boja, as traei utjehu, jer u tihoj, dubokoj umi brzi je sumrak tjeskobno pritiskao moje srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno nisam bio kukavica, bar mi to tada nitko nekanjeno ne bi smio rei. Ovdje, meutim, nije bilo neprijatelja ni vidljive opasnosti - tek sumrak i udan plaviast koloplet sjena u dubini ume. Nedaleko od ovoga mjesta, nizdol prema Ernstmiihlu, neko se zbilo ubojstvo. Ptice se vraahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti, osim mene, ne bijae ive due. Trudio sam se, tko bi ga znao zato, hodati to tie i svaki puta bih se uplaio udarivi u kakav korijen i stvorivi buku. Tako mije hod bivao sve sporiji umjesto bri, a misli postupno posve odlutale u svijet bajki. Mislio sam na Ribecala' i na "Tri umska patuljka" i na onoga stoje poginuo na pjeakome putu za Ernstmiihl. U tom trenutku zau se tiho zujanje. Zastadoh oslukujui -ponovno se zau zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Nita se nije vidjelo, jer se u meuvremenu skoro potpuno smrailo. To su kola, pomislim, te ih odluim priekati. Jer, povest e me. Pokuavao sam se prisjetiti iji bi konji u ovo doba mogli tuda prolaziti. Ali ne, nije se uo topot konja, ve su, sudei po zvuku, to morala biti runa kolica, a upravo su se tako sporo pribliavala. Doista, runa kolica! ekao sam. Vjerojatno su to bila mljekarska kolica, moda s liitzingerkoga imanja. U svakom sluaju 1 Riibezahl, gorski vilenjak iz njemake narodne prie koji zadirkuje putnike i zavodi ih na pogrean put. (prim. prev.) morala su se kretati prema Gerbesauu jer prije njega na putu nije bilo drugoga mjesta. ekao sam. Tad ugledam kolica, malenu uvis izgraenu kutiju na dva kotaa, a iza nje u hodu pogrbljena ovjeka. Zato se uope tako uasno duboko saginjao? Mora da

  • su kolica teka. I napokon, evo ga. "Dobra veer", doviknem. Ljepljiv glas kaljucajui odzdravi. ovjek odgurne kolica dva, tri koraka dalje, pa zastane kraj mene. Isuse! - pa to je Brenta Brenta Periprah! Na trenutak me promotri, pa upita: "Za Gerbesau?" zatim produi, ja uz njega. I tako pola sata - nas dvojica jedan do drugoga kroz gluhu no. Nije progovorio ni rije, ve bi se svako malo u sebi nasmijao, tiho, iskreno i zlurado. I svaki put, taj me pakosni, suludi smijeh proimao do sri. Htio sam neto rei, ubrzati hod. No nisam mogao. Na posljetku s mukom protisnuh par rijei. "Stoje u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam to vrlo uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se stotinama puta na ulici rugao. Pokuar zastane, opet se nasmije, protrlja ruke, naceri mi se pa iroku desnicu polako zavue u dep kaputa. Bila je to ona zlobna i runa kretnja koju sam toliko puta vidio a znaenje joj poznavao iz snova - vaenje dugih noeva! Poput oajnika dadoh se u takav bijeg da je mrana uma jeala i ne prestadoh trati prije negoli uplaen i zadihan ne cim-nuh zvonce na oevoj kui. Takav je bio Brenta Brenta Periprah. Od tog doba, od djeaka sam postao mukarac, gradi nam se takoer razvio, ali ne i pro-ljepao, a ak se i u Sokolskoj ulici tota promijenilo. No, stari pokuar jo uvijek dolazi, zaviruje u podrumske prozore, zalazi u vlane hodnike, udvara se zaputenim enama i po imenu pozna svu onu silnu musavu plavokosu djeicu. Izgledom se postarao, ali se nije mnogo promijenio, a meni je neobina pomisao da e ga jednom, moda, i moja vlastita djeca saekivati na uglu Sokolske ulice dovikujui mu njegove stare nadimke. (1904.) 28 Raritet Prije vie desetljea neki je mladi njemaki pjesnik napisao svoju prvu knjiicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromiljeno nabadanje blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to itao, osjeao je tek plaho strujanje njenoga proljetnog daka, a u sjeni propupalih bokora nazirao mlaahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, njena, u bijelo odjevena i etala u predveerje svijetlom proljetnom umom - i to je sve to se o njoj ulo. Pjesniku se to inilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on odvano zapoe staru, tragikominu borbu za javnost. est slavnih i nekoliko manjih nakladnika tom su od iekivanja napaenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajui vratili uredno napisani rukopis. Njihova vrlo tura pisma ostala su nam sauvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u slinim prigodama uobiajili slati dananji nakladnici, no sva su pisana rukom i oito nisu izvaena iz neke unaprijed stvorene zalihe. Razdraen i umoran od neprihvaanja, dade si pjesnik o vlastitu troku tiskati stihove u etiri stotine primjeraka. Omalena knjiica obuhvaa trideset i devet stranica u francuskome duo-dec formatu, ukoriena u vrst, crvenosme, na hrptu neto grublji papir. Trideset primjeraka darovao je autor prijateljima. Dvije stotine primjeraka dao je nekom knjiaru na prodaju, da bi tih dvjesto primjeraka uskoro izgorjelo u velikome poaru skladita. Ostatak naklade, sto i sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadrao za sebe, no ne zna se to se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvoroene, a pjesnik je, vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na odreeno vrijeme posve odustao od daljnjih poetskih pokuaja. No, nekih sedam godina kasnije sluajno e otkriti na koji se nain kao po pagi stvaraju uspjene komedije. Marljivo je prionuo na posao i, imajui sree, otada je svake godine isporuivao po jednu komediju, tono i pouzdano kao kakav dobar tvorniar. Kazalita su bila puna, u izlozima su stajala tiskana izdanja komedija, snimljeni prizori s pozornice i portreti autora. Sada je bio slavan, ali je odustao od ponovnoga izdavanja svojih mladalakih pjesama, vjerojatno jer ih se stidio. Umro je u cvijetu 29 muevnosti, a kada mu je poslije smrti objavljena kratka autobiografija

  • preuzeta iz knjievne ostavtine, itatelji se za njom pomamie. I tek je iz autobiografije svijet saznao za postojanje onih zagubljenih mladalakih publikacija. U meuvremenu su one silne komedije izale iz mode i vie se ne izvode. Knjika izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni, najee u antikvarijatima kao konvoluti. No onaj svei njegova prvijenca od kojega je moda - pae vjerojatno - sauvano jo samo trideset primjeraka to ih je autor svojedobno darovao, sada je prvorazredna rijetkost koju kolekcionari suhim zlatom plaaju i neumorno trae. Ta se knjiica svakoga dana pojavljuje u popisima traenih knjiga; samo je etiri puta osvanula u antikvarijatu i svaki puta meu ljubiteljima rasplamsala estoku borbu telegramima. Jer, sjedne strane, ona ipak nosi slavno ime, njegov je prvijenac, a povrh toga, tiskana je u vlastitoj nakladi. No, profinjenijim ljubiteljima knjievnosti takoer je zanimljivo i dirljivo da od jednoga tako slavnoga i kao pricer hladnoga kazalinog rutinera posjeduju svei sentimentalne mladalake lirike. Ukratko, ta se stvarica sa strau trai, a njezin besprijekoran, neobrezan primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su se i neki ameriki kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo pozornost i znanstvenicima, pa sad o toj rijetkoj knjiici postoje ve dvije disertacije od kojihju jedna rasvjetljava s jezine, druga s psiholoke strane. Njezin faksimilski pretisak u ezdeset i pet primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je razgrabljen, a u asopisima za bibliofile objavljeni su ve deseci lanaka i biljeaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo zavriti onih sto i sedamdeset primjeraka koji su izbjegli poar. Je li ih autor unitio, izgubio ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici ive u inozemstvu i ne pokazuju nikakvo zanimanje. Danas kolekcionari zajedan primjerak nude mnogo vie nego za toliko rijetko prvo izdanje "Zelenoga Hemncha". Osvane li sluajno negdje onih spornih sto i sedamdeset primjeraka i ne uniti li ih neki kolekcionar en bloc, slavna e knjiica postati bezvrijedna i u najboljem sluaju tek se zgodimice, ovla i s ironijom spominjati uz neke druge smijene anegdote iz povijesti biblio-filstva. (1905.) 30 Rujansko jutro na Bodenskome jezeru Ponovno poee, ve poetkom rujna, maglovita jutra. Prvih dana bijahu tjeskobna, tmurna i alobna, dok je jo ivjelo sjeanje na blistavu modrinu i smekastu jutarnju rumen kasnoga ljeta. Izgledala su hladno, tupo, neveselo, prerano jesenski i budila one prve, dijelom nelagodne, dijelom eznutljive misli na toplinu sobe, sjaj svjetiljaka, klupicu uz pe u polumraku, peene jabuke i kolovrat, misli koje svake godine prerano dolaze donosei prvu jesensku jezu prije no to ju veseli i areni tjedni berbe voa i groa ponovno raspre i pretvore u misaon, topao osjeaj berbe i spokoja. No, sad su se ljudi ponovno sviknuli na jezerske magle i posve im je normalno da se sunce ne vidi prije podneva. A tko za to ima oi, zahvalno i pozorno uiva u tim sivim jutrima s njihovom finom, kao koprenom zastrtom igrom svjetla, s njihovim bojama jezera poput kovine i stakla i nepredvidljivim prostornim opsjenama koje se esto doimaju poput uda, bajki i arobnih snova. Jezero vie nema druge obale, ve se razlijeva, iroko kao more, u neke nestvarne srebrnaste daljine. A i s ove strane, obrisi i boje vide se tek iz neposredne blizine, dok se podalje sve rasplinjava u sivilu od oblaka, koprene, izmaglice i vlana svjetla. Ozbiljni, samotni, markantni vrci topola plivaju tromo poput blijedih sjenovitih otoka u maglovitu zraku, barke, neujne poput duhova, nestvarnim plove visinama iznad zaparenih voda, a iz nevidljivih sela i majura prigueni zvui zvona, kukurijekanje pijetlova, lave pasa dopiru kroz vlanu hladnou kao iz nekih nedostinih, dalekih predjela. Kada je jutros zapuhao lagan sjeverac, nataknuo sam visoko, usko trokutasto jedro na svoj ami, nabio si lulu i kroz maglu lagano zaplovio jezerom. Sunce je vjerojatno ve bilo iznad brda jer se ranojutarnje olovno sivilo

  • jezerske povrine polako pretvaralo u bistru srebrnu boju, gotovo kao na blijedoj mjeseini. Na inae tako prijateljski bliskima, razlistanim ili aem obraslim obalama nita se nije vidjelo, a nemajui kompasa, kao da sam jedrio sasvim nepoznatim, beskrajnim vodama i morima oblaka, pa ak nisam mogao nainiti niti nikakvu procjenu brzine svoje 31 plovidbe. No, nakon nekog vremena prouio sam dubinu, a kako nisam naao dno, spustio sam plutajuu strunu s mamcem za tuke na 20 metara dubine te ju stao za sobom lagano vui. Tako sam, skutren na kormilarskome sjedalu, plovio moda jedan sat bez prestanka u bjelkastoj magli. Bilo je prohladno. Lijeva ruka, kojom sam drao ue jedra, ukoila se i utrnula, i bijah ljut na sebe to ne ponesoh rukavice. A onda se predah tlapnjama. Razmiljah o udnome rodbinskom ubojstvu koje se, u vrijeme koncila u Konstanzu, zbilo u dvorcu moga seoceta Gaienhofena i zbog raznih me okolnosti zanimalo, miljah na ono cijelo, neobino, burno vrijeme u kojemu je naa tiha obala jezera bila sreditem svijeta i kulture i popritem velikih povijesnih osobnih sudbina. Zabavljalo me i veselilo te dobro mi znane, a sad u maglama skrivene obale naseljavati slikama onih davno iezlih ljudi, njihovim sudbinama i strastima. Zbog nasljedstva barun ubija svoga brata, nasluuju se odnosi s dalekim zemljama, a iz Konstanza, prepunog uglednih gostiju, pompe i luksuza, zavodljivo blistaju drai prebogate kulture ... Najednom me trgne naglo, otro zujanje dok sam se jo u mati trudio zamisliti odore i oruja junonjemakih baruna i njihovih romanskih gostiju s poetka 15. stoljea. U hipu se svim ulima vratim u javu; u uzbuenju od lovake sree zgrabim kotur, oprezno trgnem i osjetim na udici snanu ribu kako se oajniki opire. Lagano poteui izvuem na povrinu lijepu tuku pa ju spustim u mreu. Zatim ponovno ustro zabacim dok se ulovljena riba bijesno praakala u kutiji. Pritom sam morao pustiti kormilo, pa se amac zanio, a iznenadan udar vjetra prasnu mi deblenjakom i utavim jedrom oko uiju. Nesiguran u pravac, prepustio sam vjetru puno jedro i sve veom brzinom plovio ravno sve dok ne ugledah sjenovite obrise malena poluotoka i na njemu stara orahova stabla. Iz sivkasto zamagljenih vinograda to se nejasno nazi-rahu, s vremena na vrijeme ulo se pratanje puaka vinogradskih uvara. Spustili jedro i polako zaveslah prema obali jer sve topliji zrak snano minsae na skoru kiu. Stadoh traiti najblie pristanite, ubrzo ga naoh i dok sam izvlaio amac na obalu i raspitivao se o imenu toga malenoga thurgauskoga sela, poe kia isprva nekako nevoljko sipiti, a zatim sve jae i sve obilnije pljus tat i. 32 ak i da se, sudei po naznakama, toga popodneva nije moglo oekivati razvedravanje, pljusak i kratko izgnanstvo u nepoznatu seosku krmu uope me ne bi rastuili. Ja ionako nita ne drim do takozvanoga "lijepog vremena", jer svakoje vrijeme lijepo, otvori li ovjek oi i duu; a jedna od mojih omiljenih izletnikih radosti jest i to da me vrijeme iznenada potjera u zakutke i meu ljude koje nikada ne bih potraio ni vidio. Uvijek je neobino, a vrlo esto i veoma zabavno na koji tren ili sat kao nenajavljen gost sjediti u tuoj sobi kod neznanaca, vidjeti djeli jednostavna ivota i na trenutak se zagledati u lica koja nikada prije nisi vidio, koja ti esto uas postanu prisna i nezaboravna, a koja moda nikada vie ne ugleda. Bilo je prohladno u polumranoj krmi, vani je sve jae plju-tala kia i u potocima tekla niz prozorska stakla. Vino, naravno - neizbjeni "tirolac", bilo je oajno trpko i od njega me podilazila hladnoa. Za velikim jelovim stolom sjedio je jedan jedini gost, neki upavi stari ribar zlovoljna lica kakvo ve imaju pijanci, a pred njim aica rakije. Nisam se tomu ba obradovao. Na posljetku ponem itati jueranje Steckbornske novine - o sastanku povjerenstva za proirenje kupalita, izvjee s riblje trnice, o poaru u jednom taglju, stanju okota, skorom poskupljenju eera itd. Kiilo je sve glasnije nekom ilavom i neumoljivom upornou, s estim promjenama ritma koji je u sebi imao neto jednako

  • uzbudljivo koliko i neutjeno. Malo je nedostajalo pa da izgubim onu od kue ponesenu jutarnju vedrinu to ju je lov na tuku jo uveao. I dok sam punio lulu, uo sam da gostioniar onoga zlovoljnoga starca oslovljava imenom Jakobeli, a na zvuk toga imena na um su mi padale svakojake pripovijesti. O Jakobeliju sam ve mnogo puta sluao. Bio je ribar iz Thurgaua, u narodu poznat nadaleko i nairoko, udak i pijanac, s naznakama ludosti i neobino sretnom rukom u ribolovu. Govorilo se da nepogreivo poznaje sve vremenske zakonitosti i kalendar, a moda i razna druga umijea koja svatko ne razumije. to sam starca due promatrao, bio sam sve uvjereniji da je to taj Jakobeli. Dobacili mu nekoliko primjedaba o vremenu, ovom neobino vruem ljetu, o ranim rujanskim maglama i izgledima za mlado vino. 33 Jakobeli me neko vrijeme pustio govoriti, ozbiljno me traei pogledom i nakaljavajui se. A onda najednom, odgurnuvi aicu u stranu, on velikodunom kretnjom to trai pozornost odmahnu rukom poput kakva drevna proroka i poe govoriti. "Ovo ljeto", ree, "svakako je, dragi gospodine, bilo posebno ljeto, i nita neu rei, ali e se ve vidjeti to uskoro dolazi. Dragi gospodine. Puno oraha i ljenjaka, to donosi otru zimu, a puno bukovog i hrastovog ira donosi veliku hladnou. Takoer se kae: Kad za sv. Dominika suho je i vrelo, Zimi e nam selo dugo biti bijelo. Tako doista i jest. No to jo ne znai mnogo. Meutim, idua godina, razmislimo li o onome to govorim, bit e gladna godina, vrela godina. Plodovi i voe sprit e se i usahnuti, isto tako trava i krumpir, ah e biti puno treanja. " "Kako to?" upitah. On prijezirno odmahnu rukom. "Kao to kaem, cijenjeni gospodine. Idua e godina biti sunana godina, a Sunce je dobar gospodar, no previe suh i vreo. A zatim e i zimajo vie zahladnjeti. Kao to se dogodilo prije tristo godina kada se Rajna i ispod povrine ledila, a djeca se u kolijevka-ma smrzavala." Uslijedilo je jo nekoliko pjesmica o vremenu, koje sam na alost zaboravio, a zatim me diskretno pokuao potaknuti da ga poastim jo jednom rakijicom: pokuaj sam ljubazno preuo. Sad se, meutim, stade aliti na maglu i hladnou, lo ulov ribe i bolove u rukama i nogama ponovno skreui pozornost na blagotvorno djelovanje rakije koja ovjeka zgrije. Tako ju i narui, a ja, poputajui njegovu moleivu pogledu, napokon obeah platiti. Tu se on oraspoloi, pa voljan razgovora primaknu stolac blie meni i stade pripovijedati vesele zgode, ponajvie o stranim pijanevanjima ili fantastinim ribarskim pohodima. Najbolja je bila ova: jednom zgodom u Hornu na Zellerskom jezeru prodao je ribe, pa sav novac odmah zapio. Kada se htio ponovno otisnuti, bio je toliko nakresan da ga obalni carinici ne htjedoe pustiti u amac, jer on nikada nije bio dobar na vesla, a jezero se burkalo i pjenilo. On se svejedno otisnu, pokua dio puta preveslati, a onda, umoran, utonu u amac i zaspa. A kad se probudio, 34 ami mu se upravo pribliavao steckbornskomu pristanitu kamo je i elio stii. Ali jo bolje od toga! Sluajno je, za to u pijanu stanju nije mario, struna ostala plutati u vodi, pa kad ju je sad htio izvui, morao se svoj silom uprijeti jer je na njoj visjela tuka od gotovo sedam kila. Ribu je, naravno, odmah prodao, pa se i idue noi mogao nakresati. Kazao sam Jakobeliju da zgode te vrste nisu ba najljepe i daje on ipak malo prestar za takve nepodoptine. Tad on ponovno velianstvenim pokretom isprui ruku prema meni, pogladi se po bradi i stade opet govoriti knjievnim njemakim. (Zgode je bio ispripovjedio u dijalektu.) "Za ribolov, dragi gospodine, potrebna je srea, i samo srea. Moete triput ploviti na jedra, kupovati srebrne mamce za tuke i sline smicalice, ali nita ne pomae. Netko drugi moe biti pijan kao majka i vie e upecati. Naime, jedan ima sree, drugi je nema. Vano je biti roen pod sretnom zvijezdom, shvaate me?"

  • Shvaao sam. No kad me pogledao s nekom izazovnom nadmoi elei da ga poastim jo jednom rakijom, suoio se s mojom neumoljivou. Neko vrijeme neprijateljski je utio pijuckajui na tlo, a onda, okrenut prema krmaru, stade praviti zajedljive aluzije. "Neto ti puno stranaca svraa u zadnje vrijeme - hm -strana gospoda, da - hm. Prije smo tu bili svoji - naravno, svoji smo bili. Ak' se tako nastavi, ti bi jo mogao postati hotelijer. Zna, za ovakvu stranu gospodu, i tako finu. Hotelijer, tu se jo i da zaraditi -" I tako dalje. Taj mije ton iz nekih drugih ribarskih krmi bio strano poznat i nimalo mi se nije svialo to su se gostioniar, a jo vie njegov sin, toliko nakaljavali i susprezali smijeh, a u mene gledali kao leinari. Najednom mi se uini kao da e pljusak popustiti. Stoga upitam koliko sam duan, na brzinu platim, ali ne ostavim napojnicu i izaem iz negostoljubive krme uz uljudan pozdrav na koji mi om uope ne uzvratie. Umjesto toga, i prije nego su se vrata zatvorila, iza mene se prolomi zloban smijeh. Najradije bih se bio vratio i tim prostacima skresao u brk to mislim, ili ba za inat sjeo za stol. No, tad se sjetih jedne veeri u Baselu, kada sam zajedno s dvojicom prijatelja toliko 35 kinjio nekog bezazlenog gosta iz Berlina daje s gaenjem izaao iz "nae" krme. Stoga posramljeno dadoh dvojici ribara za pravo. A u isti mi mah pade na pamet da sam sam protiv trojice. I tako sam, polako, odjedrio natrag, stigao kui pokisao neto iza podneva, pa pred svoju ve pomalo zabrinutu enu istresao ulovljenu tuku, doivljaje toga jutra i vremenska prorotva starog Jakobelija. (1905.) Zimsko bljetavilo etiri je noi i tri dana skoro bez prestanka padao snijeg, dobar, sitan, trajan snijeg, a zadnje se noi smrznuo poput stakla. Tko nije svakoga dana pred vratima meo i razgrtao, naao se zarobljen te se morao latiti budaka da bi oslobodio kuni ulaz, podrumska vrata i prozore. To se mnogima u selu dogodilo, pa se gunajui prihvatie posla pred svojim kuama, navukavi duboke izme i rukavice, a vrat i ui omotavi vunenim alovima. Oni smireni radovali su se to je veliki snijeg stigao prije mraza i zatitio im ugroenu zimsku sjetvu. Ali i ovdje kao i drugdje smireni su veoma u manjini, pa je veina plaljivo proklinjala preotru zimu, ljudi su jedini pred drugima raunali svoje tete i pripovijedali jezovite prie o slinim ljutim zimama. No, u cijelome selu jedva da su bila dva ili tri ovjeka kojima ovaj udesni dan nije govorio o brigama i nevoljama, ve kudikamo vie o radostima, bljetavilu i Bojoj ljepoti. Tko godje mogao, ostajao je u kui i staji, a tko je morao van, glavu je i duu zamatao u tople rupce, a svojoj enji nije doputao ii drugim putom, osim onim to vodi natrag do naputene klupice uz pe na kojoj se izmeu zelenih kaljevih ploa arila podgrjevna ploa od lijevana eljeza. A ipak, dan je bio takav da ljude iz grada nijedan slikar ne bi u to uvjerio, mnogo radosniji, modriji i bljetaviji od najljepega dana kasnoga ljeta. Nebo se, isto i modro, prostiralo u beskrajne daljine, ume su snivale pod debelim snijegom, planine bljeskale poput munje ili svjetlucale crvenkastim sjajem, ili se pak ogrtale u duge, bajkovito modre sjene, a izmeu svega, 36 staklasto zeleno, lealo jejo nezamrznuto jezero, izbliza zrcalno svijetlo, a u daljini tamnomodro i crno, opkoljeno bljetavim snjenobijelim jezicima kopna na kojima nije bilo niega tamnoga osim tankih, smrznutih nizova ogoljelih topola. A zrakom i beskrajnim nebom, hvastavo i razuzdano rojila se zastraujua svjetlost odbijajui se u snjenome bljetavilu od svakog bre-1 uljka i panjaka, od svakog kamena, bivajui dvaput jaa. U ', neprekinutim valovima svjetlucala je iznad bijelih povrina, arila se i zlatom rubila ume i udaljene planine, u dijamantnim i dugi-, nim bojama bljeskala zrakom poput tanke munje, poivala do mile volje na utoj trsci i u zelenim jezerskim uvalama na drugoj obali, ak je i sve sjene inila blagima, plaviasto mekima i neznatnima, kao da se toga bljetavoga dana i posljednji kutak koji se jo

  • opire mora svjetlou proeti i zasititi. Za takvih je dana nemogue vjerovati da e ikada zanoati, no kad se napokon ipak spusti mrak, divno je promatrati kako se sav taj bljetavo odvani sjaj polagano predaje, posustaje i trai neki veo, mada nakon takvih dana niti sama no, ako je bez mjeseca, nikada nije posve tamna. Takvi snjeni dani i zato su toliko dugi jer nas isto zimsko nebo i nesputano svjetlo pretvara u djecu, pa tako jo jednom gledamo Zemlju u bljetavilu stvaranja i jo jednom bez svijesti o vremenu ivimo kao djeca koju svaki trenutak iznova iznenauje i koja ne oekuju kraj. Tako je bilo i sa mnom kad sam potkraj toga dana, vraajui se s dugoga pjeaenja, pri izlasku iz ve mrane ume ugledao svoje selo u rumenilu sutona. Pohodio sam britko hladne, slobodne visove s kojih sam promatrao nizove breuljaka, ume, oranice, jezera i daleke svijetle vrhove Alpa, lutao sam mrtvom timom zimsko plaviastih uma u kojima, osim plaljivih uzdisaja otealih stabala, nije glasa bilo za uti. U planinskoj umi uhodio sam crvenu, opreznu a ipak drsku lisicu, a u trskom obrasloj movari oslukivao tamne divlje patke, vie od sata trao za crnom unom, a na duboko zametenom obronku breuljka naiao na malen le smrznute uto-voljke. Na povlatenu mjestu, izmeu crvenih borova, promatrao sam bljetavi iroki vrh Glarnischa, na dvostrukoj se vunenoj podstavi svojih zimskih hlaa sklizao niz padinu i cijeloga dana ni ive due nisam sreo. 37 Umoran i radostan vraao sam se kui dok se vani sve bre sputao mrak. Noge su se ve pomalo koile, i bio sam dobrano gladan, no zadovoljan. Danas je bio dobar dan, ist, divan, nezaboravan koji vrijedi kao stotinu napola proivljenih i zaboravljenih dana. A u sumrak, snjenom, blijedo svjetlucavom cestom kretalo se ispred mene neto to pokuah sustii. Na udaljenosti od moda jo stotinu metara razaznah djeaka koji je na glavi nosio preveliku oevu vunenu kapu, a u ruci prazno vjedro. J ba u trenutku kada sam ga jasno mogao vidjeti, zauh i njegovu pjesmu. Neko vrijeme uzaludno pokuavah odgonetnuti to pjeva, jer se zbog hladnoe vrlo brzo kretao, pa do mene dopirahu tek pojedini tonovi. Zatim prioh blie i otada se neopazice zadrali iza njega. urio je, s lijevom rukom duboko u depu, i esto se spoticao na hrapavoj i grbavo zamrznutoj cesti. No bez prestanka je pjevao, etvrt sata, pola sata, moda i due, sve dok ne stigosmo u selo i on nestade u prvoj, ve mranoj ulici. Uvijek sam morao razmiljati i prisjeati se koju je to pjesmu malian pjevao. Zvuala je kao prava veernja pjesma za taj dan, kao pjesma iz nezaboravno bogatoga, pa ipak dalekoga i ve pomalo mutnoga djetinjstva. Djeak pjevajui nije izgovarao rijei, ve samo la -li - lo, no to je uvijek bila ona ista melodija, tek neznatno izmijenjena, svaki puta malo drugaija, la li - la lo, no melodija je bila toliko poznata, toliko uobiajena da sam ju i ja morao potiho pjevuiti. Pjesmu nisam poznavao. Moda je ipak bila neka zaboravljena djeja melodija. Ne vjerujem. Za takvih izletnikih dana ovjek uje mnogo tonova i vidi mnogo stvari koje mu se uine esto uvenima i esto vienima i od davnina dobro poznatima, a da ih ipak nikada nije ni uo ni vidio. (1905.) Prva pustolovina Neobino je kako se doivljaji od ovjeka mogu otuiti i nestati! itave godine s tisuama doivljaja mogu ieznuti. Cesto gledam djecu kako tre u kolu i ne mislim na vlastito kolovanje, gledam gimnazijalce i jedva se jo sjetim da sam to i ja 38 bio. Gledam strojare kako odlaze u svoje radionice, a vjetro-gonjasti pisari u svoje urede, i posve sam zaboravio da sam neko i |a tako iao i nosio plavu bluzu i pisarsku kutu s ulatenim laktovima. U knjiari promatram neobine zbirice pjesama osamnaestogodinjaka, objavljene u nakladi Pierson u Dresde-nu, i vie ne razmiljam o tome da sam i ja neko pisao takve stihove i nasjeo ba tom istom lovcu na autore. I tako sve dok u nekom trenu, u etnji ili vonji vlakom ili besanom nonom asu ne iskrsne cijeli jedan zaboravljeni dio ivota i ukae mi se, jarko

  • osvijetljen, kao kakav kazalini prizor sa svim sitnicama, svim imenima i mjestima, zvucima i mirisima. To mi se dogodilo prole noi. Vratio mi se doivljaj za koji sam svojedobno bio siguran da ga nikada neu zaboraviti, a koji mi je, ipak, godinama netragom pao u zaborav. Isto kao to izgubimo knjigu ili perorez, pa nam isprva nedostaje, a onda ga jednoga dana ugledamo u ladici meu starudijama i on je opet tu i ponovno je na. Bilo mije osamnaest godina i zavravao sam bravarski nauk. Odnedavno mije bilo jasno da u toj struci neu daleko dogurati te odluih jo jednom promijeniti zanimanje. Dok se ne ukae prilika da to priopim ocu, ostao sam u bravariji obavljajui posao napola mrzovoljno, napola veselo, kao netko tko je ve dao otkaz svjestan da svi putovi samo njega ekaju. Imali smo tada u radionici volontera kojega je resila iznimna vrlina daje bio u srodstvu s imunom damom iz susjedstva. Ta dama, mlada udovica nekog tvorniara, stanovala je u omanjoj vili, posjedovala elegantna kola i jahaega konja i slovila kao gizdava i ekscentrina jer nije sudjelovala u kolektivnom ispijanju kave, ve umjesto toga jahala, pecala, uzgajala tulipane i drala bernardince. O njoj su govorili sa zaviu i ogorenjem, napose otkad se saznalo daje u Stuttgartu i Miinchenu, kamo je esto odlazila, znala biti vrlo drutvena. Otkad je njezin neak ili brati kod nas volontirao, to udo ve je triput bilo u naoj radionici, pozdravilo svoga roaka i razgledalo nae strojeve. Svaki je puta izgledala prekrasno i na 39 mene ostavljala snaan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila aavom prostorijom i znatieljna pogleda postavljala smijena pitanja, visoka svijetloplava ena lica tako svjeeg i naivnog kao u djevojice. Stajali smo tamo u svojim masnim bravarskim bluzama garavih ruku i lica, s osjeajem kao da nam je kraljevna dola u posjet. Ono to smo svaki puta naknadno uvidjeli nikako se nije slagalo s naim socijaldemokratskim nazorima. Jednoga dana u vrijeme uine prie mi volonter i ree: "Hoe li u nedjelju sa mnom k mojoj teti? Pozvala te je." "Pozvala? uj, ne zbijaj sa mnom glupe ale, jer u ti nabiti nos u kabao s vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju naveer. Kui smo se mogli vratiti vlakom u deset, a ako bismo due ostali, moda bi nam dala koiju. Ophoditi se s vlasnicom luksuzne koije, gospodaricom jednoga sluge, dviju sluavki, koijaa i vrtlara, po mome je tadanjem shvaanju bilo upravo besramno. No to mi je palo na pamet tek nakon to sam ve odavno pourio prihvatiti poziv raspitujui seje li moje uto nedjeljno odijelo dovoljno dobro. Do subote sam od silnoga uzbuenja i sree trkarao uokolo kao muha bez glave. A onda me uhvatio strah. to da tamo kaem, kako da se vladam, kako da s njom razgovaram? Moje odijelo, kojim sam se oduvijek ponosio, najednom je imalo toliko nabora i mrlja, a svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim toga, i moj je eir bio star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati trima mojim najraskonijim odjevnim predmetima - parom kao igla iljatih glenjaa, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i cvikerom s poniklanim okvirima. U nedjelju naveer krenuo sam s volonterom pjeice u Sett-lingen, bolestan od uzbuenja i zbunjenosti. Ugledavi vilu, stali smo uz ogradu ispred inozemnih borova i empresa, dok se lave pasa mijeao sa zvukom zvonca na ulaznim vratima. Sluga nas je uveo u kuu, utke, odnosei se prema nama s omalovaavanjem, jedva doputajui da se obranim od krupnih bernardinaca koji su me pokuavali epati za hlae. U strahu pogledah svoje ruke koje mjesecima nisu bile tako pedantno iste. Veer uoi, pola sam ih sata prao petrolejem i sapunom. 40 Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu ljetnu opravu. Pruila nam je ruku ponudivi da sjednemo. "Veera e", ree, "zaas biti spremna."

  • "Jeste li kratkovidni?" upita me. "Pomalo." "Znate, taj vam cviker uope ne stoji." Skinem ga, tutnem u dep i prkosno pogledam. "A i socijalac ste?", nastavi. "Mislite socijaldemokrat? Da, naravno." "A zato?" "Iz uvjerenja." "Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica ste valjda doli gladni?" U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome oekivanju, osim triju aa nije bilo niega to bi me zbunilo. Juha od mozga, bubrenjak, povre, salata i kolai, sve su to bila jela koja sam znao jesti, a da se ne osramotim. Vino je domaica sama toila. Tijekom objeda razgovarala je gotovo samo s volonterom, a kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili, uskoro osjetih ugodu, pa i stanovitu sigurnost. Nakon objeda vinske su nam ae prenesene u salon, a kada su mi ponudili finu cigaru i na moje uenje pripalili na crvenoj i zlatnoutoj svijei, moja se ugoda pretvorila u milinu. Sada sam se odvaio i pogledati damu, a bila je toliko profinjena i lijepa da se s ponosom osjetih prenesenim u blaena prostranstva otmjena svijeta o kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao eznutljivu i neodreenu predodbu. Zapodjenuli smo vrlo iv razgovor, a ja, postavi vrlo smion, odvaih se naaliti primjedbama koje je madam nainila u vezi sa socijaldemokracijom i crvenom kravatom. "Imate potpuno pravo.", ree smijeei se. "Samo vi ostanite pri svome uvjerenju. No, kravatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite, ovako " Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i stala ju popravljati. Tad najednom s uasom osjetim kako dva prsta zavlai u procjep moje koulje lagano mi dotiui prsa. A kada ju zaprepateno pogledah, ona me jo jednom dotaknu s oba prsta netremice me gledajui u oi. 41 K vragu, pomislih i srce mi stade tui, a ona malo ustuknu glumei da promatra kravatu. No, umjesto toga, ponovno me promotri, ozbiljno i temeljito, i nekoliko puta lagano kimnu glavom. "'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama", ree svome neaku koji je prelistavao asopis. "Da, budi tako dobar." On ode, a ona mi se priblii, polako, irom otvorenih oiju. "Zna ..." apnu mi meko, "... drag si." Pritom mi se unese u lice i usne nam se spojie, neujno i arko, a onda opet, pa jo jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku lijepu damu, i to tako snano da ju je moralo zaboljeti. Ali ona je ponovno traila moja usta i dok me ljubila, oi joj se navlaie i zablistae djevojakim sjajem. Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne. Ponovno je ivahno razgovarala i pri svakom se bacanju alila, no ja ne izustih ni rijei i teko disah. Povremeno joj je ruka zalazila ispod stola, poigravala se s mojom rukom ili mi poivala na koljenu. Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poi. "I vi biste ve poli?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u ljubavnim stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh. "Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam ga prema vratima, i ba kad je prekoraio prag, ona me trgnu za ruku i jo jednom privue. Na izlasku mi doapnu: "Budi spretan, uj, budi spretan." Ni to nisam razumio. Oprostili smo se i otrali prema postaji. Kupismo karte, a volonter ue u vlak. No meni sada nije trebalo drutvo. Popeh se samo na prvu stubu, a kada prometnik zviznu, ja saskoih i ostadoh. Bila je ve mrkla no. Omamljen i tuan vraao sam se kui dugom cestom, uljajui se kao lopov kraj njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom se prostirahu zemlje udesa, a kada sluajno u depu napipah pomklani cviker, bacih ga u

  • grabu kraj puta. Idue je nedjelje volonter opet bio pozvan na ruak, no ne i ja. Vie nije dolazila u radionicu. 42 Tijekom tri mjeseca esto sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili kasno naveer, oslukivao uz ogradu, uljao se oko vrta, sluao lave bernardinaca i um vjetra u kronjama inozemnih stabala, gledao svjetlo u sobama mislei: Moda me jednom ugleda; ta ona me voli. Jednom sam iz kue zauo klavirsku glazbu, meku i lelujavu, i leei uza zid zaplakao. No nikada me vie sluga nije uveo u kuu i branio od pasa, i nikada vie njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne. To mi se jo samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen napustio sam bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu i otisnuo se daleko u neki drugi grad. (1905.) Besane noi U sitne sate lei u postelji, a san ne ide na oi. Ulica je tiha, u vrtovima s vremena na vrijeme povjetarac dotakne stabla. Negdje laje pas; ulicom u daljini prolaze kola. uje ih jasno, po lelujavu zvuku prepoznaje da su na oprugama, u mislima ih slijedi, zakrenu za ugao, najednom ubrzaju, a uurbano se kotrljanje uskoro raspline u veliku tiinu. A onda, kasni prolaznik. Hoda brzo, korak mu udno odjekuje u pustoj ulici. Zastane, otkljua vrata, zatvori ih za sobom, a onda opet zavlada muk. Ponovno i jo jednom u sobu dopru zvui mrvice ivota, sve rjee, sve tie, a onda nastupe sati kada je sve umorno, a svaki i najtii povjetarac i najsitnije zrnce buke to se kruni ispod tapete biva glasno i mono i u tebi budi ula. I nema sna. Samo ti umor na oi i misli spusti tanak veo, u uhu slua um neprekidna kolanja krvi, u bolnoj glavi slua siuni, grozniavi ivot, a u ilama osjea ravnomjeran, a ipak zbunjuju ritam bila. Nita ti ne pomae prevrtanje s boka na bok, ustajanje i ponovno lijeganje. To je jedan od onih sati kada nikako ne moe od sebe pobjei. Tobom sad gospodare misli i pokreti tvoje udi i tvoga sjeanja, a nema drutva da ih, kao obino, razgovorom odagna. Tko ivi u tuini, u sjeanje mu dolaze kua i vrt iz njegova zaviaja i djetinjstvo i ume u kojima je proivio svoje 43 najslobodnije i najnezaboravnije djeake dane, sobe i stubita u kojima su odjekivale njegove djeake igre, i slike roditelja, nekako stranih, ozbiljnih i ostarjelih, s ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u oima. On prua ruku uzalud traei uzvraenu desnicu, no preplavi ga plima tuge i samoe, a neki drugi likovi to izranjaju u zbunjenosti i ozbiljnosti toga asa gotovo nas sve rastuuju. Tko nije u mladim danima svojim najbliima katkad zagorao ivot, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko nije prkosno i oholo propustio neku sreu koja mu se nudila, tko nije bar jednom povrijedio tue ili svoje dostojanstvo ili uvrijedio prijatelje nepromiljenom rijeju, neispunjenim obeanjem, runim i uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom stoje i mirnim te oima u tiini udno promatraju, a tebe je sram pred njima i sram te je pred sobom. Pada ti na pamet koliko si samo noi u tom istom krevetu bezbrino prospavao izmeu dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si nezamislivo davno, kao danas, bio sam svoj utljivi, nenaminkani zabavlja. ivio si intenzivno, u to si vrijeme neizmjerno mnogo vidio, razgovarao, sluao, smijao se, a sada, kao da se nikada nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuuje, a plavi su ti nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno zaboravljene slike tvoga zaviaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i prisutni. San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utoite, arobnjak i tihi tjeitelj, i ao mi je iz dubine due svakoga tko se, patei od dugih nesanica, nauio zadovoljiti s pola sata grozniava drijemea. Ne bih, ipak, mogao voljeti ovjeka za kog znam da u ivotu nije imao neprospavanih noi; to bi morala biti neka djeji ista, neiskvarena dua. U ovom naem uurbanom, opojnom ivotu zastraujue je malo trenutaka kada dua postaje svjesna sebe same, kada se ivot ula i ivot duha povlai, a

  • dua raskriljena stoji pred zrcalom sjeanja i savjesti. To se zbiva, moda, kada doivimo veliku bol, moda uz majin odar, uz bolesniku postelju moda, ili na kraju duega usamljenog putovanja u prvim satima povratka, no uvijek je praeno smetnjama i sjetama. U tom je vrijednost probdjevenih noi. Samo se tada bez silnih vanjskih potresa 44 dua moe izraziti, bilo kroz uenje ili strah, osudu ili tugu. Duevni ivot koji vodimo tijekom dana nikada nije toliko ist; naa ula u njem snano sudjeluju, razum se namee pridodajui osjeajima i trunku glasa osude, finu. dra usporedbe i finu, razornu dra ale. No dua utonula u snohvaticu ne opire se, pa u toj ovisnosti i potlaenosti koje traju danima i mjesecima, proivi pola ivota sve dok ne kucne njezin as i u jednoj tjeskobnoj, besanoj noi ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga samovoljnoga ivota iznenadi ili uasne. Dobro nam je s vremena na vrijeme primijetiti da na ivot nije samo oblik, da u sebi nosimo mo otpornu na sve vanjske utjecaje i nepotkupljivu, da u nama progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko doista neto jest i posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima i iz takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda. Htio bih rei pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to moda suvino, jer vjerojatno svi koji od nje pate dobro znaju to elim rei. No, moda e ipak rado proitati napisano ono to im je poznato, a to inae nije predmetom razgovora. Pritom mislim na unutarnji odgoj koji se stjee nespavanjem. Svaka bolest i nunost ekanja uitelj je kojeg treba pravilno shvatiti. No kola svih ivanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je puno propatio", kae se za ljude koji u pokretima i govoru oituju neobinu mjeru suzdrane profinjenosti i njene obazrivosti. Ovladavanju vlastitim tijelom i mislima ne ui nas nijedna kola tako dobro kao kola nesanice. Njeno doticati i obazrivo postupati moe samo netko komu je i samome potreban njean dodir. S blagou promatrati i stvari s ljubavlju ocjenjivati, sagledavati duevne razloge i sve ljudske slabosti dobrohotno razumjeti moe samo onaj koji je esto u neumoljivoj tiini samotnih sati bio izruen na milost i nemilost vlastitim nesputanim mislima. U ivotu nije teko prepoznati ljude koji su mnoge noi preleali budna oka. Htio bih navesti jo i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako zasluuje da se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je kola strahopotovanja - strahopotovanja sviju stvari, onoga strahopotovanja koje i najskromniji ivot moe pokropiti mirisom trajno uzviena raspoloenja, onog istog 45 strahopotovanja koje je prvi i najvaniji uvjet pjesnike i umjetnike veliine. Zamislimo besana ovjeka dok lei u postelji. Sati teku tiho i uasno sporo, izmeu dvaju otkucaja sata zjapi iroka, crna provalija nepodnoljiva beskraja. - Koliko smo esto uli trkaranje mia, kotrljanje kola, kucanje sata, ubor zdenca, huk vjetra, kripu namjetaja! ujemo ih ne marei za njih. No sada se u toj samoi i grobnoj tiini eznutljivo hvatamo za svaki daak ivota koji nas okrzne. Kola u prolazu ivahno nas zaposle, procjenjujemo im teinu i model, umor ili snagu konja, pokuavamo pogoditi kojom se ulicom kreu i kamo e skrenuti. Ili pak vodoskok! Sluamo ga zahvalno kao njenu glazbu, kao to bolesnik slua rijei prijatelja koji mu dolazi u posjet unosei u njegovu samou miris zdravlja i daak vanjskoga ivota. Sluamo pad vodenoga mlaza u pun zdenac, zatim blae i neujednaeno otje-canje. U neprestanom umu nastojimo uti neki ritam, tiho pjevuimo u taktu glazbe, a zatim zautimo sluajui ga kako sam nastavlja svoj poj. Sanjarei, u mislima pratimo vodu to otjee kao potok i rijeka natrag u more i kolijevku vjenoga postanka, htijenja i obnove. Tu poinje tkivo due, polovinih misli, na se ivot pred nama prostire, odnosi i zakoni najednom bivaju jasni u doivljaju koji nam se dosad inio nerazjanjenim i zbrkanim. Taj put od oslukivanja zdenca do divljenja dosljednosti svega zbivanja te strahopotovanja pred skrivenom zadnjom tajnom ivota neemo prijei nikada

  • tako strpljivo, paljivo i ozbiljno kao u tim nonim satima. Na taj su nain, zasigurno, ve svi besani ljudi svoju nevolju pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji elim strpljenje i, ako je mogue, ozdravljenje. Svima lakomislenima, a navlastito onima vitalnima to se hvastaju zdravljem, elim gdjekad pokoju besanu no u kojoj e utke morati zastati pred prijekornom pojavom vlastita unutranjeg ivota. (1905.) 46 Na Gotthardu2 Ma koliko esto odlazio u planine do sada sam tek etiri puta vidio suroga orla. Prvi put, tada skoro jo djeak, kada sam u srebrnastim visinama spazio sigurno i lijepo kruenje velike ptice i saznao daje to orao, srce mi stade jae tui i ja u tom kraljevski otmjenomu letu vidjeh pjesmu i simbol. Slijedio sam ga edna pogleda zauvijek ga sauvavi u sjeanju. Otada nikada vie nisam odlazio u planine bez tihe enje da ga ponovno vidim, i stotinama sam puta na visinskim stazama dizao pogled gajei djelominu nadu. Ta se nada rijetko ispunjala, no ostala je u meni jednako iva. Postoje stvari i elje uz koje vezujem svu zadihanu ivotnu radost i predodbu o najpoeljnijoj zemaljskoj slasti; a tu prije svih ubrajam ove tri: zvjezdanu zimsku no u visokome gorju, veernju vonju barkom po venecijanskoj laguni, te vrebanje orla iznad planina. Kad god me umor svlada od brige i razoaranja, a isprazan me i ruan dan ojadi i ukoi, ja utoite traim u tim slikama, i mada one najee ostaju tek neostvarive elje, moja je udnja u njima ipak nala vrst i ist cilj, a to je ve polovica ozdravljenja. Nedavno sam proveo tjedan dana u Zurichu da bih prekinuo dugu zimu i ponovno udahnuo kulturu, vidio ljude i osjetio se suvremenikom. To su bili lijepi, ispunjeni dani: vidio sam nove Weltijeve slike, sluao Beethovena, Mozarta i Huga Wolfa, druio se s prijateljima slikarima, pjesnicima, urednicima, vidio ulice pune svijeta, brza kola i lijepo odjevene ene, a nou pijuckao vino uz ivahne razgovore. Uivao sam u tome da me u trgovinama dobro poslue (premda poznajem i ljubaznije trgovce od zurikih), priutio si temeljito i ugodno brijanje, zatim izvrsnu saunu, a predveer sjedio u vrlo prometnoj kavani s francuskim i talijanskim urnalima, elegantnim gostima, poletnim konobarima i dobrim biljarom. Istodobno sam sa zadovoljstvom bio svjestan injenice da od srca i iskreno uivam u svemu to je gradskim ljudima ve odavno postalo dosadno i svakodnevno, i tih sam dana vjerojatno bio najzadovoljniji ovjek u gradu. 2 Sankt Gotthard - planinski masiv u vicarskim Alpama, {prim. prev.) 47 Krajem tjedna uini mi se daje za ovaj puta dosta i da bi sada bilo dobro opet sjediti kod kue izmeu jezera i ume, spavati u svom krevetu i ponovno misliti na posao. Ljudi su mi sve manje imponirali, sve manje mi se inili puni ivosti i duha, a osjetih i potrebu da svakodnevne umjetnike uitke sada na miru ponovno proivim jer su se jedan s drugim poeli mijeati i pomalo blijedjeti. Dakle, kui! No kako sam tih osam dana preko Zurikoga jezera gledao blijede, tihe Alpe, s nastupajuim umorom i zasienjem u meni se snano budila pjesma o surome orlu i zimskoj noi u visokome gorju koju ve dugo ne uh. Novac za put dostajao je jo za dva, tri dana i odluih skoknuti do Gottharda koji jo nikada, osim u prolazu, zimi nisam vidio. Zimske izme i ostalu opremu imao sam sasobom, pa mije preostalo jo samo da kupim kartu i ukrcam se. Dan je bio siv, kroz prozor vagona, osim najbliih stabala, breuljaka i kua, nita se nije dalo razaznati. Sve se rasplinulo u blijedoj izmaglici koja je svjetlost primala jo samo od svjeega, istog snijega. udilo me to se Zugerko jezero ne pojavljuje, sve dok nisam otkrio daje zaleeno i zameteno snijegom. S nestrpljenjem sam ekao traak sunca i kidanje magle. ekao sam ih u Arthu, u Brunnenu, u Fliielenu, a kada smo proli Erstfeld -ve se bliilo podne - a mi jo uvijek u oblacima i sumraku, poeo sam gubiti vjeru i razoarano se pomirio da e gore padati snijeg i doekati me tmurno vrijeme. Rijetko sam se kada s toliko napete pozornosti uspinjao gotthardskom

  • eljeznicom, no Amsteg je bio u magli, Gurtnellen je bio u magli, smioni mostovi na rijeci ReuB bili su u magli, a kada proavi kroz Wassen ni tamo nisam naao sunce, napustio sam nadu i svalio se u sjedalo. Planine su uvijek lijepe i kadto volim i u magli uivati, no kada zna kako u Alpama izgleda sunan dan, a preostala su ti jo samo dva do tri, teko ti pada uzaludno iekivanje modroga neba. A kad sam ve poeo razmiljati nije li moj izlet obino, brzopleto rasipanje novaca, vlak je iznad Wassena iziao iz tunela, a u sumaglici i sivobijelom snjenom svjetlu uini mi se da vidjeh traak modrine i sunca. Hitro skoim, otvorim prozor i stanem 48 zuriti u nebo. Tamo se, polako i nesigurno, kroz oblake crvenkasto probijala visoka litica s kosim snjenim brazdama bivajui sve jasnija i blia, iza nje jo jedna, a povie i trea. S vrhova planinajuriao je vjetar u snanim zapusima, poderani su se oblaci mrvili bivajui sve tanji i sablasniji, a zaas se cijelo gorje raskrilo, i razdragano, suncem obasjano, zablistalo na prozirnome, blagom zraku, dok se nad njim prostiralo bistro, tiho, skoro ljubia-stomodro nebo. Obuze me srea, a u sjeanju mi se probudie stotine slinih zimskih dana u planini, zlatnih i sjajnih, i svaki je bio dragulj. Sada vie nisam mislio na orla i no obasjanu mjeseinom; lako poput djeaka iskoio sam u Goschenenu iz vagona i pohitao ususret toj plavetnoj ljepoti. Svi grebeni i vrhovi bili su tako udesno jasni i bliski, kakve se vidjeti moe samo za odabranih zimskih dana, s dugim, ljubiastim sjenama i bljetavilom snjenih polja. Zapue umjeren fen, a suncem natopljen zrak stopli se kao s proljea. I opet sam, kao i prije za mnogih dugih etnja, esto stajao tiho i gledajui oko sebe imao osjeaj kao daje sve arolija koja bi u tren oka mogla ieznuti. Ponovno me obuze onaj neobino blaeni, gotovo tjeskobni osjeaj koji izletniku govori: Ovako uzvienu Zemlju nikada vie nee gledati! Drvenim saonicama razrovanom, snanim vjetrom as razmetenom, as posve zatrpanom cestom pokrivenom smrznutim, metar visokim snijegom, uspinjao sam sepolako uz brdo, borei se s vjetrom, prema Schollenenu3 i avoljemu mostu. Slavna, velianstvena cesta i cijeli taj dio divlje doline rijeke ReuB zimi su nemjerljivo ljepi, negoli sam ih ljeti vidio. I kao u bajci, mlada rijeka ReuB to se ispod plavia-stih, na mnogim mjestima probijenih ledenih kora huei valja niza snijegom zameteni klanac, jedini je ivot u toj bijeloj grobnoj tiini. A nad malim slapom iznad avoljega mosta, poput svoda to naizgled slobodno u zraku lebdi, nadvio se sa stotinama grotesknih iljaka ledeni baldahin od siunih kaplja. Andermatt kao vremenska razdjelnica bio je pravi doivljaj. Iz divljega, gruboga, vjetrom propuhanoga klanca izaao sam kroz kratki tunel koji tamo pokriva cestu u sunan krajolik za-sljepljujue bjeline. iroka planinska dolina toplo se sjala, na 1 Klanac u vicarskim Alpama u kojem je i mitski avolji most. (prini- prev.) 49 njezinu kraju, uplaviastoj sjeni, uzdizala se litica, tiha Hospen-ska dolina s crnim langobardskim tornjem spavala je skutrena i mrana izmeu visokih snjenih zidina, na lijevoj strani pogledom sam traio zavijanu i mjesecima snijegom zakrenu ulicu Furka. udno su u Andermattu izgledali prazni hoteli, zatvoreni i do prizemnih prozora zatrpani u snijegu iz kojeg su strili jo samo vrci eljeznih vrtnih ograda. U "Kruni" sam popio kavu i ugrijao se na kamenoj pei koju je prije ezdesetak godina sazidao tadanji vlasnik Kolumban Camenzind. Njegovo i enino ime stoji starinskim slovima napisano na sredinjoj ploi. Sputala se veer i snijeg stade crvenkasto sipiti. Krenuo sam natrag i tada, visoko u brdima, jo iznad najviega zavoja gornje ceste, primijetih pticu u letu. Velik suri orao tiho je i lagano kruio zrakom, aja sam ga, zastavi, dugo promatrao neobino zateen ispunjenjem te gotovo ve zaboravljene elje. Sada sam znao da nee izostati ni vedra, mjeseinom obasjana no, jer fen je i dalje puhao umjerenom jainom, a prema jugu nebo je bilo tako bistro modro kao otvorena aska proljetnoga goraca.

  • Sputanje natrag niz dolinu prema Goschenenu vie nije predstavljalo napor. U RoBliju sam naruio vino i jelo i malo otpoi-nuo, sve dok se oko jedan sat iznad strmoga grebena nije pomolio gotovo pun Mjesec. Tada sam omotao dokoljenice, navukao rukavice, pa krenuo usnulim selom kraj stare crkvice udesno mirnim putom kroz usku postraninu dolinu prema gleeru Dam-ma i goschenenskom panjaku. Hodao sam bez cilja i bez napora koliko god je staza doputala, a zatim, umorivi se, polako krenuo natrag. Na mekome snjenom putu nisam uo svojih koraka niti kakvih drugih zvukova, a u visini pod nono modrim nebom prigueno se blistao snjeni gleer, bijela je mjeseina ispunjala dolinu i bila tako svijetla da sam mogao vidjeti plou, koja je kod Frutta jedva virila iz snijega, a bila je posveena nekom esnaestogodinjaku nastradalom u lavini. Krupne i treperave stajale su zvijezde u noi, i nikada neu zaboraviti njihovo svjetlo, bijelom mjeseinom obasjan krajobraz i muk umornih vrhova. Kad sam ujutro ustao nakon nekoliko sati dubokog sna i priao prozoru, gornji se vrh gleera ponovno kupao u suncu. No 50 ono nije dopiralo u dolinu, fruttske kue i posljednja, s ove strane smjetena seoska imanja Goschenena od kraja listopada do kraja veljae ne prime ni zraku sunca. No sprijeda u selu i niz dolinu rijeke ReuB moralo je jo prije podneva biti sunano. Odluili dio puta kui prevaliti na gorskim saonicama. Mogao sam, dodue, jo ovaj dan ostati ovdje gore, no izgledalo je kao da e se vrijeme sutra promijeniti, a nisam elio ta dva sjajna dana okonati sumornim rastankom. Stoga sam, s noge na nogu, proetao do Schollenena i natrag, oko podneva se oprostio i otiao unajmivi jake gorske saonice koje sam obeao vratiti vlakom. Odmah s druge strane eljeznike pruge sjeo sam u saonice i otisnuo se jurnuvi iznad klanca rijeke ReuB i, uz samo dva prekida, za pola se sata spustio do "VVassena. Ispred Wassena i kroz njega put se neko vrijeme uzdizao, a zatim sam udario udesnom dionicom do Gurtnellena, pa preko arobnoga mosta, sputajui se najveom brzinom skoro bez zaustavljanja. Ne postoji, osim brzoga jedrenja i skijanja, nita uzbudljivije i prtavije od jurnjave niz brijeg na niskim saonicama uza zviduk zraka, pokraj snjenih litica, sa suncem u zatiljku, a ispred tebe moni planinski vrhovi koji odvani i hladni miruju na toplome modrome nebu. Moja se vonja zavrila. Stigao sam taman na vrijeme da jo predam saonice i uskoim u vlak. Prije dan i pol, kada sam stizao ovamo, donja dolina rijeke ReuB i obala jezera kantona Uri jo je bila pod snijegom. Fen koji snjenim masama u visini jo nije mogao nauditi, ovdje dolje u meuvremenu je marljivo radio. to smo dalje odmicali prema dolini, sve je tanji bivao ovdje ve razvodnjeni snijeg, a u Altdorfu i Fliielenu svi su panjaci na mlakome podnevnom zraku ve bili vlani i sivozeleni. (1905.) Ljubav Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca zasigurno najiskusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yie ena, kroz dugu praksu ovladao umijeem zavoenja te se moe 51 podiiti veoma brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput kolarca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni on ne zna nita vie od drugih. Ne vjerujem da je u ivotu esto probdio i proplakao noi zbog svoje drage. U svakom sluaju, njemu je to rijetko bilo potrebno, i neka je tako, jer unato svojim uspjesima on nije, veseo ovjek. tovie, nerijetko ga viam pomalo melankolina, a cijeli njegov nastup odie rezigniranom mirnoom, priguenou koja ne slii na raspoloenje. No, to su pretpostavke, a moda i zablude. S psihologijom se moe pisati knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a ja ak ni nisam psiholog. Pa ipak, kadto mi se ini daje moj prijatelj Thomas samo zbog toga virtuoz u ljubavnoj igri jer mu za ljubav, koja vie nije igra, neto nedostaje, i zbog toga je melankolik jer poznaje taj svoj nedostatak i zbog njega ali. - Sve same

  • pretpostavke, a moda i zablude. Ono to mije nedavno ispripovjedio o gospoi Forster bilo mi je neobino, premda se nije radilo o stvarnome doivljaju ili dapae pustolovini, ve samo o ugoaju, lirskoj anegdoti. Sreo sam se s Hopfnerom upravo kada se spremao otii iz "Modre zvijezde" te ga nagovorih da popijemo bocu vina. Da bih ga prisilio da poasti ne