1

O KULTURALNOM PAMENJU U DJELU DANILA KIA

Dissertation

Zur Erlangung des akademischen Grades des Doktors der Philosophie

an der Universitt Konstanz

Geisteswissenschaftliche Sektion, Fachbereich Literaturwissenschaft

an der Universitt Konstanz

Vorgelegt von Davor Beganovi

Tag der mndlichen Prfung: 16.2.2005

Referentin: Prof. Dr. Renate Lachmann

Referent: Prof. Dr. Jurij Muraov

2

Inhaltsverzeichniss

Uvod 3

Predgovor

Istina i stvarnost u prouavanju povijesti 16

Problem identiteta u ranim romanima Danila Kia

1. Izvori individualnog identiteta: Mansarda 37

2. Tragovi kolektivnog identiteta: Psalam 44 56

Reducirana fantastika 74

1. Transparentna fantastika 76

2. Karnevalizirana fantastika 89

3. Dokument kao logofantazam 102

Peanik Roman o traumi Holokausta 112

Gulag i staljinistiki totalitarizam u Grobnici za Borisa Davidovia 144

Jugoslavenska varijanta staljinizma: Goli otok i Goli ivot 168

Bibliografija 189

Zusammenfassung 199

3

UVOD

Danilo Ki, jugoslavenski spisatelj crnogorsko-idovskoga podrijetla, roen je 1935.

godine u Subotici. Biografija mu je od ranoga djetinjstva obiljeena tragikom kakva u doba

njegova sazrijevanja nije bila nikakva rijetkost. Otac, maarski idov, mu je 1942. odvojen od

obitelji i prognan u geto, da bi 1944. bio deportiran u Auschwitz, a samoga je Kia od te

sudbine spasilo pravovremeno krtenje u ortodoksnu vjeru. Vrijeme selidbe i progona za

njega se, privremeno, zavrilo 1947. kada je obitelj repatrirana u Crnu Goru. Njegov je

lutalaki nemir prividno smirenje pronaao u ezdesetim godinama, da bi ga knjievno-

politika afera prouzroena objavljivanjem zbirke pripovjedaka Grobnica za Borisa

Davidovia iznova natjerala na naputanje domovine. Dobrovoljno izgnanstvo u Parizu

skonano je smru u glavnome gradu Francuske, Kiove domovine po izboru, 1989. Takvo

dubinsko odreenje biografije bijegom od posljedica totalitarizma i borbom protiv njih

suptilni je odjek nalo u njegovim radovima, pripovjedakim, esejistikim i filmskim, a

suoenje sa njegovom staljinistikom varijantom, koja ga osobno nije u tolikoj mjeri dotakla,1

ali ijih je paralela sa nacionalsocijalistikom od samoga poetka bio svjestan, bilo je upravo

ona toka koja je njegovoj biografiji podarila oblik gotovo savrenoga pripovjednoga kruga:

bijeg od nacizma, koji je inicirao Kiova prva nedragovoljna putovanja, uramljen je

iznuenim bijegom od staljinizma ideologije koja se u Jugoslaviji sedamdesetih godina

inila definitvno pobijeenom, ali je upravo afera-Ki pokazala u kolikoj je mjeri vjera u tu

pobjedu bila tek jo jedna u nizu fantazm koje su okruavale mit o autohtonom

jugoslavenskom putu u komunizam.

Stoga se bavljenje onim aspektima Kievoga djela koji se usmjeravaju ka

specifinom literarnom definiranju totalitarizma pokazuje kao sredinja tema prouavanja

koje ga eli smjestiti u kontekst europske knjievnosti i umjetnosti druge polovice

dvadesetoga stoljea. Njegovi pokuaji odreenja nacionalizma, antisemitizma, traganje za

njihovim korijenima u raznolikim drutvenim i kulturnim manifestacijama, opsesivni pokuaji

1 Kada to kaem mislim da nije na odluujui nain utjecala na njegovu obiteljsku sudbinu. Naravno, kao i svaki stanovnik totalitarnoga drutva, i Ki je morao biti obiljeen njegovim pogubnim utjecajem, kako na pojedinca, tako i na kolektiv.

4

pronalaenja odgovora na jedva rjeivu zagonetku ljudskoga zla koje se oitovalo u takvim

manifestacijama, nuno e proeti istraivanje njegova opusa i proiriti ga na podruja koja se

tradicionalno jasno odjeljuju od literarnoga diskurza. To su proirenja od kojih ni on sam ne

preza, na koja, tovie, otvoreno ili prikriveno, i poziva.

Tako se kao prvi problem za njegova prouavatelja pokazuje isprepleteni odnos

povijesnoga i literarnoga diskurza: zato su se, i u kolikoj mjeri, historiografske metode

pokazale nedostatnima za razrjeenje krize reprezentacije to su je prouzroila zlodjela

totalitarnih reima u dvadestom stoljeu? Snose li same te metode, i njihova rigorozna

primjena, dio krivice za tu krizu? Je li literatura svojim specifinim izraajnim sredstvima

sposobna bar donekle premostiti jaz (prolom) koji se rastvorio izmeu stravinosti zbivanja i

nemogunosti njihova vjerodostojna predoavanja? Kako bi se taj interpretacijski prostor

otvorio prema Kievu djelu ini mi se nunim razmotriti najbitnije teorijske radove iji je cilj

iznova preispitati ulogu povijesti, i njezina izuavanja, suoenu sa dotada nesluenim

izazovima. Teorija povijesti Haydena White, sa svim brojnim odgovorima to ih je njezin

polemiki izazov nuno potakao, jedan je od takvih prijelomnih momenata sposobnih iznova

definirati mjesto drutvenih znanosti unutar civilizacijskoga procesa.

Ono to je novo u Whiteovoj teoriji jest ukazivanje na, takoreku, fikcionalni

karakter povijesne znanosti. On uspijeva dokazati da je cjelokupno zdanje to ga je u

devetnaestome stoljeu sazidala historiografija poivalo na nesigurnim temeljima. U itavome

njezinu naporu usmjerenom na otkrivanje istine o stvarnosti White e prepoznati pothvat iji

se korijeni nalaze drugdje i najee slue ideolokim ili politikim ciljevima koje se eli

predstaviti vrijednima da se u njihovo ime iskonstruira slika to e je kasnije moi uporabiti

legitimirajue drutvene strukture. Takav je politiki cilj, naprimjer, konstruiranje monolitne

nacionalne drave i u tu se svrhu stvaraju tzv. master narratives iji je cilj njezino povijesno

legitimiranje. Ukazivanja na fikcionalni karakter pisanih dokumenata, i njime prouzroenu

fikcionalnu narav same historiografije, Whiteu su od strane kolega donijele optubu za

povijesni relativizam, ali su mu u oima teoretiara postmoderne pridale obol povjesniara

koji je uspio pokazati iznimnu slinost literarnoga i povjesniarskoga prikazivanja jedno od

sredinjih vorita postmodernistike teorije i poetike u koju se, bez ikakove sumnje, moe

upisati i djelo Danila Kia. Linda Hutcheon tako istie da

White [...] points to how historians suppress, repeat, subordinate, highlight and order those facts, but once again, the result is to endow the events of the past with a certain meaning. To call this a literary act is, for White, in no way to detract from its significance. However, what contradictory postmodern fiction shows is how such meaning-granting can be undermined even as it is asserted. (Hutcheon 1989, 64)

5

Tako, u jednom dvostrukom obratu, povijest gubi apsolutni autoritet u svezi s prikazivanjem

prolih dogaaja, a literatura se izvlai iz uskog korzeta koje joj je nametnuo njezin navodni

neobjektivni, fikcionalni ili, u krajnjem sluaju, laljivi karakter. Whiteova intervencija u

sam proces reprezentacije upravo je ona odluujua vododjelnica na kojoj e se suoiti dva

naina predoavanja zbilje a da se pri tome ni jednome od njih ne da prioritet. Legitimnost

povijesti i legitimnnost knjievnosti zaustavljaju se na polju relativistikoga epistemolokog

skepticizma.

Drugi je takav prijelomni moment djelo Michela Foucaulta ija smiona razmatranja

dovode u pitanje legitimnost nekih sredinjih pojmova (poput kontinuiteta ili dokumenta) koji

su sainjavali neophodan stoer za cjelokupnost postupaka u procesu shvaanja povijesne

zbilje. Foucault je, i kao autor, od golemog znaaja za Kia. On citira njegov tekst o

Flaubertovu Iskuenju Sv. Antoana izvorno objavljen 1967. pod naslovom Un fantastique

de bibliothque, a u preraenoj verziji 1970, u hrestomatiji tekstova koja prati as anatomije,

knjigu u kojoj se brani poetiki princip zastupljen u Grobnici za Borisa Davidovia. Sredinja

Foucaultova teza po kojoj je Flaubertov tekst delo koje se prua po prostoru ve postojeih

knjiga. Ono ih pokriva, skriva, otkriva i jednim jedinim pokretom postie da one blesnu i da

odmah zatim zgasnu (navedeno prema Ki 1978, 206f.) Kiu slui za legitimiranje

pripovjednoga postupka kontaminiranja prividno disparatnih elemenata u jedinstveni artefakt,

postupak ija e viestruka inovativnost izazvati estoki otpor konzervativne jugoslavenske

knjievne kritike.

to se tie onoga dijela Foucaultovih istraivanja koja se odnose na povijest, i koja

su nesumnjivo utjecala na prozne modele to ih je Ki razvio u svojim kasnijim djelima, od

sredine sedamdesetih godina prologa stoljea nadalje, moe se rei da je za njega od

odluujuega znaaja bilo razbijanje kauzalne nunosti kontinuiranoga pripovijedanja

povijesnih dogaaja i njihovo slaganje u jedan cirkularni, diskontinuirani model. Smjetajui

Foucaulta u nieansku (genealoku) tradiciju, koju razlikuje od hegelijanske (metafizike)

Michael Roth istie da je za njega kljuno traganje za sens historique, za razliku od sens de

lhistoire. The search for the sens de lhistoire has been animated by a desire to give

meaning and direction to the present by finding its development in the past. In the crucial

sense this practice is always one of legitimation. (Roth 1995, 76) Upravo takvo shvaanje

povijesti, sa (nacionalnom) dravom koja stoji kao njezino savreno ostvarenje, na kraju slui

legitimiranju moi onih koji se nalaze na vlasti. Za Foucaulta je ono metafiziko. On se vraa

Nietzscheu i njegovoj genealogiji u kojoj nalazi tragove fikcionalne naravi same povijesti

6

koja instead of trying to weave together major events and world views into the master

narrative of history ... focuses on the creation of discoursive strategies for interacting with

ones past and with others. (Isto) Prema tom je tumaenju protoka povijesti on, zapravo,

sazdan od interpretacija. Ispod interpretacije postoji samo druga interpretacija. Genealogy

affirms itself as another in a series of intepretations, as a discourse among discourses soon to

be revised. The sens historique is nonmetaphysical to the extent that it rejects absolutes. (77)

itati Kieve pripovijesti iz Grobnice za Borisa Davidovia i iz Enciklopedije mrtvih

znai interpretirati ih upravo u tome smislu nevjerice u instituciju, u apsolut, u legitimiranje.

Otuda i cirkularnost povijesnih kretanja najpregnantnije izraena u paralelizmu pripovjedaka

Grobnica za Borisa Davidovia i Psi i knjige, otuda skepticizam prema metafizici spasenja

koji dominira Legendom o spavaima. Foucault, dakle, Kievo djelo determinira dvostruko, i

na literarnom i na povijesnom planu, jedanput idejom o knjizi kao istinskom prostoru

imaginarnoga, koje erstreckt [...] sich zwischen den Zeichen, von Buch zu Buch, im

Zwischenraum des nochmals gesagten und der Kommentare; es entsteht und bildet sich im

Zwischen-den-Texten. (Foucault 2003, 122) Nastanak Flaubertova djela, u prostoru izmeu

knjiga omoguilo je, po Foucaultu, kasniju pojavu Joycea, Pounda ili Borgesa; i zato ne

dodati, Danila Kia. S druge strane, vidjeli smo i srodnost Kieva promatranja povijesnoga

tijeka Foucaltovim idejama. Ki je, oito, spoznao da je prijelomnu, diskontinuiranu i

kontingentnu narav zbivanja u dvadesetome stoljeu moguno prikazati samo u koaliciji

knjievnosti s jednom fukoovskom verzijom povijesti.

U izoliranju za mene najvanijih dijelova Foucaultovih i Whiteovih teorija - i u

razmatranju stavova onih koji se, poput Dominicka LaCapre, Shoshane Felman, Dorija Lauba,

Cathy Caruth, Geoffreyja Hartmana ili Linde Hutcheon pribliavaju slinome ili jednakome

nainu poimanja prolosti pokuat u odrediti pripadnost Kia ne samo literaturi ve i

openitim strujama koje bi se (kada bi se moglo zanemariti sve ono to je takvo obiljeavanje

dovelo u pitanje) mogle pripisati stanovitome duhu vremena. Ve je iz kratkoga prikaza jasno

da ga je nuno pripojiti skupini postmodernistikih pisaca onih koji se istiu specifinim

odnosom prema povijesnim zbivanjima i njihovu predoavanju. Dalje razrade i dopune

postmodernistike (i poststrukturalistike) teorije knjievnosti, povijesti i kulture, to ih nude

spomenuti teoretiari pokazuju se, svojim proirivanjem obzora na podruja psihoanalize,

teorije medija ili sociologije osobito uporabljivim u ispitivanju Kieva djela. Razmatranje

specifine uloge svjedoka, i svjedoenja, kakvo se nalazi kod Shoshane Felman, i polemiko

sueljavanje s njim kod Dominicka LaCapre, teorijska su uporita na koje se mora osloniti

7

istraivanje Kieva djela. LaCaprino inkorporiranje kljunih Freudovih termina Ausarbeiten

i Wiederholen u proces interpretacije knjievnih djela, i njegovo inzistiranje na sposobnosti

postmodernistike knjievnosti da, upravo zbog primjene Ausarbeiten, preradi zbivanja

prolosti i premosti prepreku nepredoivosti, svi se ti raznoliki referencijalni kodovi mogu

promatrati u kontekstu Peanika kao romana koji se upravo takvom metodom pribliio

rjeenju umjetnike zagonetke kakvu je predstavljao prikaz Holokausta.

Jo jedna psiholoka kategorija koja zauzima prominentno mjesto u Peaniku u

poststrukturalistikoj se teoriji dovodi u izravnu vezu sa unitenjem europskog idovstva. To

je trauma kojom su se bavili Felmanova, LaCapra i Cathy Caruth. Trauma, kao otjelotvorenje

glasa drugoga, za Caruthovu is not locatable in the simple violent or original event in an

individuals past, but rather in the way that its very unassimilated nature the way it was

precisely not known in the first instance returns to haunt the survivor later on. (Caruth

1996, 4) Jedan od naina knjievnoga predoavanja nepredoivog bio bi tada mimetizam

kojim bi se u knjievnome tekstu ne opisale, ve imitirale strukture traumatskoga jo jedna

zadaa postmoderne knjievnosti. Onda je ta ispripovijedana pria zapravo story of a wound

that cries out, that addresses us in the attempt to tell us of a reality or truth that is not

otherwise available. (Isto) Tako je stvorena jasna sprega izmeu Kieva djela i suvremene

teorije koja ukazuje na neto vie od analokih struktura miljenja; naime, na duboku srodnost

ideja koje su se u europskoj misli kristalizirale ezdesetih godina u zajednikom pokuaju

razumijevanja i predoavanja dvaju najznaajnijih totalitarnih sustava dvadesetoga stoljea i

njihovih kobnih posljedica.

U drugom mi se koraku istraivanja koje se ne eli i ne moe odrei poredbenih

pretpostavki po sebi namee zadatak pronalaenja spisateljske pojave koja bi mogla

paralelizirati i anticipirati Kievo poimanje tematike totalitarizma. Kao takva izuzetna

moralna pojava namee se Albert Camus. Camus sa Kiem stoji i u evidentnom biografskom

odnosu. Njegov sukob sa cjelokupnom francuskom staljinistikom ljevicom, na elu sa

Sartreom, ne samo da naknadno odraava spor koji je od tridesetih pa sve do pedesetih godina

prologa stoljea intenzivno potresao jugoslavensku lijevu literarnu scenu: on istovremeno

anticipira i skandaloznu knjievnu aferu iz sedamdesetih godina u kojoj je Danilo Ki branio

moralni poloaj spisatelja u drutvu i njegovo pravo na izricanje prosudbi i o najvirulentnijim

i najtabuiziranijim pitanjima jugoslavenske socijalistike zajednice nacionalizmu i

staljinizmu.

8

Prve je, pjesnike, radove Kie objavio sredinom pedesetih godina, a prvi roman,

Mansardu, zavrio je 1960, a publicirao, u istom svesku s drugim, Psalmom 44 napisanim

potkraj 1960. - 1962. U ta se dva romana vie negoli jasno oituje Kieva tendencija

suoavanja sa problemom individualnog i kolektivnog identiteta. Mansarda, ironiziranjem i

parodiranjem anra obrazovnoga romana, d naslutiti u kolikoj e se mjeri proces sazrijevanja

individue u postmodernom dobu razlikovati od onoga modernistikoga, ocrtanoga u Joyceovu

Portrait of an Artist as a Young Man ili Zauberberg-u Thomasa Manna. U pitanje se dovode,

dodue tek u naznakama ipak se radi o jednom mladalakom djelu - neke od osnovnih

odrednica sazrijevanja (poput pojma kontinuiteta, prominentnog u utjecajnoj Eriksonovoj

teoriji2 o formiranju identiteta). U oi upada i dvostruko znaenje teksta: Ki s jedne strane,

autobiografski, opisuje vlastito iskustvo na tegobnome putu postajanja umjetnika; s druge

strane, tekst e nadrasti tu autobiografsku razinu i uputiti se ka pitanjima koja se tiu poloaja

individue u drutvu, mogunosti profiliranja identiteta definiranoga pobunom protiv autoriteta

zajednice, odbijanja njezinih vrijednosti koje za mladoga umjetnika mogu imati tek ironijski

predznak, ali i istovremenim neuspjehom prevladavanja prepreka nametnutih konvencijama.

Sama Kieva kasnija umjetnika karijera svjedoi o osporavanju autobiografskoga

autoriteta Mansarde. to se tie samog stvaralakog postupka, prvi se Kiev roman koristi

intertekstualnim elementima. Od osobite vanosti pokazuju se intertekstovi koji obrauju

temu stjecanja identiteta (ve spomenuti Zauberberg), ali i oni koji se, poput pjesama Tina

Ujevia, bave kompleksom boeme.3 Taj poetiki postupak, nagovijeten u Mansardi, Ki e

intenzivno koristiti u Grobnici za Borisa Davidovia, a prvi roman posluit e mu, u polemici

oko zbirke pripovjedaka, kao jedan od argumenata u korist intertekstualnoga navoenja, koje

je bilo osporavano od strane konzervativnoga dijela knjievne kritike: (Ja) sam u toj svojoj

prvoj knjizi (u Mansardi), imao sve one formalno-tehnike elemente koje je naa

jeremievska kritika [...] proglasila, povodom Grobnice za B.D., za grenu i opasnu inovaciju,

za nedolinu nekonzekventnost. (Ki 1978, 137) Stoga se moe zakljuiti da Mansarda u

tematskome smislu ne igra odluujuu ulogu u razvitku Kia-umjetnika, ali je zato njezina

teina u formalnome od velikoga znaaja.4

2 Usp. Erikson 1973. 3 U jugoslavenskoj je knjievnosti ezdesetih godina obrada problematike boeme zauzimala jedno od centralnih mjesta. Na nju se moe gledati kao dvostruki otklon: od poetike socijalistikoga realizma (koji je svoje prikriveno postojanje nastavio u tzv. ruralnoj prozi) s jedne, i od poetike avangarde koja je u jugoslavenskoj knjievnosti zauzimala dominantno mjesto s druge strane. Boema se tada pokazala kao arkadijsko mjesto bijega, ali se njezina arkadinost istovremeno i parodirala. Primjere takvoga pristupa, osim kod Kia, nalazimo i kod Mirka Kovaa, u srpskoj, ili Antuna oljana i Ivana Slamniga u hrvatskoj knjievnosti. 4 Ovdje je ipak potrebno donekle ublaiti otrinu Kieve polemike prosudbe. Prakse citiranja u Mansardi daleko su naivnije i jednostavnije od onih u kasnijim djelima. Ki se nalazi u stadiju potrage za individualnim izrazom

9

Psalam 44 posveen je drugoj Kievoj opsesivnoj5 temi, kolektivu i njegovoj ulozi

u povijesti, nainima na koji se individua, rtvujui dio vlastitoga identiteta, upisuje u veu

skupinu, na koji nain ta skupina, definirana kolektivnim identitetom, reagira na povijesna

zbivanja i kako se ponaa u rubnim situacijama u kojima je njezina egzistencija dovedena u

pitanje. Cijeli taj kompleks pitanja povezan je s problemima pamenja i zaborava, dvaju

komplemetarnih ali antipodnih antropolokih kategorija koje u svojim raznolikim oblijima

na odluujui nain doprinose prenoenju i uvanju takvoga identiteta. Kao centralni pojam u

tom e se kontekstu pojaviti kulturalno pamenje, kao pamenje kolektiva, i njegova uloga u

procesu uzglobljavanja individue u cjelinu iji dio postaje upravo participirajui u

akumuliranim i sedimentiranim naslagama jedne zajednike kulture. Psalam 44 tematizira

idovstvo, definirajui ga krvlju s jedne, ali i kao pripadnost jednoj zajednici koja je

determinirana nametnutim svrstavanjem u kategoriju drugoga (tuega), izdvajanjem koje

potjee od strane onih koji stoje izvan samoga kolektiva, ali koji ga upravo svojim

neprijateljstvom dovode u stanje jo vre povezanosti s druge strane. Promatran u tome

svjetlu roman se moe shvatiti kao anticipacija Kievih kasnijih tematskih preokupacija. U

onome smislu u kojemu je Mansarda na jo uvijek nevjet i nedoreen nain navijestila

pripovjedne tehnike koje e dominirati djelima to e joj slijediti, Psalam 44 je progovorio o

logorima masovnog unitenja (konkretno, o Auschwitzu), te tako ocrtao Kievu preokupaciju

totalitarizmom i njegovim posljedicama. Taj bi se drugi roman sa stajalita same estetske

organizacije pripovjednoga teksta doista moglo oznaiti neuspjelim, ali njegovo se okretanje

temi Holokausta u svakom sluaju moe promatrati kao znaajna inovacija i kod samoga Kia

i u jugoslavenskim knjievnostima openito.6

Jedva se koji literarni modus odnosa prema zbilji u strategijama predoavanja

nepredoivoga, ekstremnoga, izuzetnoga ili udesnoga moe mjeriti sa fantastikom. Njezina

duboka ukorijenjenost u literarnu tradiciju, kao i stalna sueljenost sa realistikim modusom

koji je kao propisani dominirao u knjievnostima totalitarnih drutava, priinjali su za Kia

izazov kojemu se teko mogao oduprijeti. Fantastika se u njegovu djelu javlja na razliitim koji e ga odvesti postmodernistikoj poetici, istovremeno ga odvajajui od modernistike koja dominira ranim romanom. 5 Iskaz samoga Kia ponovljen vie puta i u razliitim kontekstima. O njemu e, naravno, biti vie rijei kasnije, u mojoj proirenoj argumentaciji. 6 Zanimljiva je Kieva opaska u vezi s nastankom Psalma 44 u kontekstu jugoslavenske stvarnosti ezdesetih godina: Onda, davno, kada sam tu knjigu pisao, a imao sam dvadeset i pet godina, uinilo mi se da je doao trenutak da se oslobodim odreenih tema koje su me intimno pritiskale. No te su teme bile u apsolutnom nesuglasju sa onim to se u jugoslovenskoj literaturi pisalo o ratu, ne samo tematski nego i stilski. Pa valjda i odatle zazor koji sam imao kada sam govorio o toj knjizi, zazor koji, na izvestan nain, oseam i danas. Mislim, takoe, da mi je postojanje izvesnog latentnog otpora prema jevrejskoj tematici u okviru jugoslovenske

10

razinama i predoena je na brojne naine od direktne, koja se u nekim pripovijestima, poput

Ogledala nepoznatog, javlja u svojoj gotovo klasinoj izvedbi iz doba romantike

knjievnosti, preko borhesovske Enciklopedije mrtvih, do jedne njezine varijante koju sam, u

analogiji sa terminologijom Mihaila Bahtina, nazvao reduciranom. Pod tim terminom

podrazumijevam varijantu fantastike koja se u tekstu nee pojaviti na izravan nain, ve e u

njega prodirati posredno intertekstualnim elementima sposobnima da oive fantastiku

tradiciju, teorijskim terminima koji, poput imitatio, imaju duboku ukorijenjenost u retorikoj i

poetikoj raspravi o raznolikim valeurima predoavanja zbilje, ili pak likovima koji svojom

neprirodnom izmjetenou iz okvira to ih im je zadao okoli prizivaju figuru Drugoga

paradigmatinu za tekstove fantastike knjievnosti, poput Eduarda Sama iz Obiteljske

trilogije. Osim toga, Kiovi tekstovi, kreui se rubovima odnosa izmeu fikcije i stvarnosti,

uvijek se iznova zaustavljaju pred problematikom onih dijelova jedne kulture ija se najvra

ukorijenjenost u svijetu zbilje podrazumijevala sama po sebi, te su kao takvi sluili

objektiviranju slike o dogaajima to su ih predoavali. Dokument i knjiga dva su takva

kulturalna produkta iju je neprikosnovenu stvarnosnost trebalo postaviti u pitanje. U Knjizi

kraljeva i budala Ki pokazuje kako knjiga moe djelovati na razini jednoga logofantazma, a

itava zbirka Grobnica za Borisa Davidovia posveena je dekonstruiranju dokumenta kao

kljunoga nositelja himere koju smo nauili zvati povijesnom istinom.

Fantastika za Kia postaje na taj nain alternativni diskurs u kojemu se briu granice

predoivog i nepredoivog i u kojemu se optimiraju mogunosti govora o onome to se otima

uobiajenim sredstvima jezika. Uz njezinu se pomo o totalitarnim sustavima koji su svojom

ideologijom iniciirali i proizveli dotada nezamisliva zlodjela moe progovoriti na nain koji

prekorauje realizam 19. stoljea, nasljedujui romantiarsku fikciju istovremeno je

modificirajui i prevazilazei. Otklon od realnosti, determiniran figurom irealnoga, projicira

sliku kulture koja je nesamjerljiva sa racionalnim poimanjem stvarnosti to ga realizam

preuzima iz prosvjetiteljske tradicije.

Das Irreale, das der phantastische Texte favorisiert, stellt die Kategorie des (vereinbarungsgem) Realen auf die Probe, Insofern das Reale als die Prsenz einer funktionierenden Kultur und als Reprsentation des axiologischen Modells interpretiert werden kann, das deren Mechanismen kontrolliert, bewirkt die Einfhrung des Anderen, Kulturabgewandten und damir Abwesenden eine Verschiebung der Kategorien von Prsenz und Reprsentation. (Lachmann 2002, 10)

Teme koje su, oevidno, hermetiki zatvorene realistikome predoavanju u prostoru

fantastike reprezentacije stjeu nove mogunosti razvijanja, realiziranja i kulturalnoga

prisvajanja. Smrt, gaenje, unitenje ljudskog tijela u novim se dimenzijama stvarnosti na neki nain pomoglo u traenju onoga to sam nazvao mojom sopstvenom knjievnom metaforom.

11

umnogostruavaju, otvaraju se multiperspektivnim prostorima u kojima se razlau na

semantike jedinice to ih definiraju na novi nain, uzglobljavaju u dotada neshvatljive i

nepojmljive kontekste.

Das Phantastische erscheint nicht nur als eine quasi hretische Version des (oder eines) Realittsbegriffs, sondern auch der Fiktion selbst. Es unterwirft sich nmlich nicht den Regeln, die der fiktionale Diskurs, den eine Kultur toleriert, zugrunde legt, es berschreitet die Erfordernisse der mimetischen Grammatik (das Andere, so scheint es, entzieht sich als Gegenstand mimetischen Bemhungen), es entstellt die Kategorien von Zeit, Raum (so entsteht der phantastische Chronotop) und Kausalitt. (Isto)

Kieva fantastika ispunjuje uvjete za takvo izobliavanje temeljnih kategorija

Zapadne civilizacije. Kauzalnost se kod njega rastvara u parakauzalnosti, vrijeme se

relativizira i preinauje, distorzira i ciklizira, ukidaju se komponente njegove linearnosti i

prevode u kruno kretanje po diskontinuiranome putu povijesnih zbivanja, prostor postaje

mjesto irealnog sudara izmeu zbilje i njezine suprotnosti, ne-zbilje, pseudozbilje ili

parazbilje, na kojemu se manifestira epistemoloki prijelom to ga je dotad nesluena

fantazmagorija Zla utisnula u imaginarno tkivo jedne kulture. Fantastika lomi paradigme

dotada upisane u naela umjetnikoga oblikovanja i zacrtava nove parametre u kojima se

ocrtavaju konture onoga to realizam u okvirima svojih estetikih i poetikih postulata nije

bio sposoban konfigurirati na nain koji bi zadovoljio pojaanu recepcijsku osjetljivost

publike i izmijenjene aksioloke kriterije to ih je umjetnost poela sama sebi postavljati. Ki

iskoritava reformatorski potencijal fantastike, prilagoava je, u njezinoj neofantastikoj

varijanti, svojim potrebama i ne trudi se prikriti polemike nagone koji stoje iza njegova

sueljavanja sa njezinim najznaajnijim predstavnikom Jorgeom Luisom Borgesom.

Polemiki je duktus usmjeren na amoralizam koji Ki otkriva u Borgesovim pripovjednim

tekstovima i koji je nespojiv s njegovim shvaanjem spisatelja kao angairanog lana drutva

i komentatora i kritiara njegovih aberacija. Grobnica za Borisa Davidovia pisana je kao

protuknjiga Borgesovoj Opoj povijesti beaa, kao odgovor na primjere banalnosti zla

to ih je naveo Argentinac.7 Kao njihova protutea pojavljuje se fantastiki svijet Sibira i

Gulaga, svijet u kojemu se briu kriteriji morala, ljudskoga digniteta i u kojemu se hirovi

manjine plaaju milijunima ivota veine. Ki, dakle, svoj izazov opravdava na tematskome

planu, slijedei na formalnome odnos prema dokumentarnoj povijesnoj grai koji je izgradio

Borges njezino samovoljno izobliavanje, stavljanje u ulogu slube literarnome tekstu i

njegovim ciljevima u predoavanju zbilje.

(Ki 1997, 107) 7 Usp. Ki 1978, 55.

12

Tako se Ki prilagoava diskursu neofantastike, istovremeno ga koristei u svrhu

konstruiranja vlastite osebujne poetike iji je cilj pribliavanje onim krajnjim, metafizikim,

temama to se nalaze u sreditu njegova literarna interesa: smrt e se tu nai u invarijantnom

odnosu sa ivotom, metonimizirat e se u beskrajnome ponavljanju figura umiranja, moralni

e se odnos prema svijetu kreirati u usporedbi s paradigmama najveih zloina dvadesetoga

stoljea, a Ki e kao strogi sudac mjeriti svoje knjievne uzore upravo u odnosu prema

njihovome tretmanu tih paradigmi. Fantastika se oituje kao mjerilo dosezanja istine o

stvarnosti, i to razaranjem i ponovnim konfiguriranjem stvarnosnih parametara kako bi ih se

moglo bolje razumjeti i osmotriti u kontekstu zaotrenog, a prikrivenog, predoavanja

zbivanja. Grobnica za Borisa Davidovia i Enciklopedija mrtvih, smjeteni na prvi pogled na

dva potpuno disparatna pola odnosa prema stvarnosti, stapaju se u cjelinu iji je cilj na to je

mogue obuhvatniji nain opisati njezina zastranjenja koja vode moralnome raspadu, smrt kao

krajnji dogaaj, kao toku iza koje nema niega i koja, makoliko se inila plemenitom ili

svrsishodnom (kao npr. u pripovijeci asno je za otadbinu mreti iz Enciklopedije mrtvih), iza

sebe ne ostavlja nita vrijedno patnje koju nosi sa sobom.

Ta se tragina slika neizbjene metafizike smrti otkriva i u sredinjem Kievu djelu

posveenome Holokaustu, posljednjem dijelu Porodinoga cirkusa romanu Peanik. Za

razliku od prva dva dijela trilogije, romana Bata, pepeo i zbirke pripovjedaka Rani jadi koji

su se jo uvijek borili sa nasljeem modernizma, pokuavajui se otrgnuti izravnome utjecaju

Marcela Prousta8 ili Bruna Schulza, Peanik u potpunosti usvaja postmodernistiku poetiku

koja je jedina sposobna suoiti se s problemom predoavanja Holokausta i Gulaga. Za razliku

od neposredovanoga govora o Holokaustu iz Psalma 44, kojega je i sam Ki kritiki

procjenjivao i osuivao, kasniji roman po svaku cijenu eli izbjei izravnost priopavanja,

standardni grijeh brojnih tekstova u kojima se nije uspjelo izbjei naivnosti i patetici upravo

zbog nekontroliranoga iznoenja pripovjedne grae.9 Da bi se to postiglo bilo je potrebno

razviti strategije prikrivanja i preuivanja. Njihov je cilj progovoriti na prikriven nain o

dogaajima koji spadaju u skupinu ineffabile, nepredoivih. Strategije se prikrivanja prije

svega odnose na tematski sloj teksta: vano je ne otkriti ono o emu se u samome tekstu radi,

8 O viestrukoj isprepletenosti Kieva i Proustova djela usp. Mladen ukalo Ljubiasti oreol Danila Kia (ukalo 1999) u kojemu se detaljno obrazlae tematska i formalna povezanost dva autora. Pri tome je dio u kojemu se pokuavaju ispustaviti veze izmeu Traganja za izgubljenim vremenom i Psalma 44 manje uvjerljiv od onoga koji u kontekstu recepcije Proustova djela razmatra Porodini cirkus. 9 Dok je takav pristup u dokumentaristikoj ili memoarskoj literaturi dozvoljen ili ak i poeljan beletristika ga mora izbjegavati. Nekontrolirana uporaba scena iji je cilj izazivanje jeze i prestravljenosti kod itatelja nuno vodi njegovu zasienju, naruavajui itateljsku panju i razarajui efekt nevjerice.

13

nije dozvoljeno formulirati ono to se krije iza predoene grae, ve je pripovjednim obratom

valja uiniti nevidljivom istovremeno je iznosei na vidjelo.

Da bi dosegao taj komplicirani cilj - iza kojega se, po Geoffreyju Hartmannu, i krije

sutina postmodernistikoga govora o Holokaustu Danilo se Ki prije svega slui narativnim

tehnikama. Sam nain oblikovanja teksta bit e determiniran stanovitim mimetizmima kojima

se podraavaju neke sredinje odrednice vezane uz unitenje europskoga idovstva. Jedan od

takvih mimetizama jest strukturalno poigravanje performativno i konstativno konstruiranim

dijelovima romana. Osim toga, u romanu se pojavljuju i ponavljanja kojima kao da se dodatno

eli sugerirati trauma kroz koju prolazi glavni junak, E.S. Naime, jedna od glavnih osebina

traume jest upravo njezin repetitivni karakter. Dogaaj koji je prouzroio traumatiziranje u

svijesti se njegove rtve ponavlja na kompulzivan nain, najee u snovima, ali i u budnome

stanju. U Peaniku Ki gotovo da preuuje taj dogaaj, marginalizira ga tako to ga ne

dovodi u vezu s junakom, tonije ne veli da je njegova linost njime izravno traumatizirana.

No on ga istovremeno ukljuuje u specifine strukture ponavljanja, razmatra ga iz raznolikih

pripovjednih perspektiva, te ga tako multiplicira i ini vjernom preslikom same traume koja se

izvlai iz istih tematskih okvira i, takoreku, naseljuje u sam pripovjedni tekst.

Slinu e funkciju u romanu preuzeti i simetrinost rasporeda njegovih dijelova.

Peanik je sastavljen od etiri cjeline, koje se ravnomjerno smjenjuju, pod naslovima Slike s

putovanja, Beleke jednog ludaka, Istrani postupak i Ispitivanje svedoka. Dok su prve dvije

odlikovane ekstremnim stazisom, tehnikama pripovjednih retardacija, druge su konstruirane

na osnovi istoga dijaloga, razvijajui tako najdinaminiji mogui nain pripovijedanja, onaj u

kojemu se vrijeme pripovijedanja i vrijeme ispripovijedanih dogaaja gotovo stapaju. Ako se

odmaknemo od klasine strukturalistike naratologije i proirimo argumentaciju na

suvremenu teoriju pripovijedanja koja se oslanja i na Austinovu teoriju jezikih inova,

primijetit emo da se ti dijelovi romana pokazuju kao konstativi odnosno performativi. Tim se

distingviranjem dokida strukturalistiko razlikovanje prie i diskurza, utoliko to e konstativ

zauzeti mjesto fabularnoga nizanja dogaaja, a performativ se pokazati kao mjesto njihova

umjetnikoga uobliavanja. Ono to je u toj teoriji istinski novo jest ukidanje binarizma

izmeu prie i diskurza i konstruiranje srednjega stanja koje se naseljuje na prostoru izmeu

performativa i konstativa. O njemu je govorio ve Roland Barthes, pri tome preuzimajui

ideju Emilea Benvenistea, potkraj ezdesetih godina, ali je njegovu koncepciju prihvatio i

dodatno razradio, primijenivi je upravo na mogunosti predoavanja Holokausta Hayden

White. U srednjem stanju subjekt e se nai u ulozi onoga koji iskazuje, ali istovremeno i

14

vri radnju, te e se tako smjestiti na nesigurnome podruju rascijepljene linosti kojoj e,

ipak, biti omogueno da sagleda obje strane i izbjegne topos nepredoivosti na kojemu bi se

morale slomiti klasine pripovjedne tehnike poznate iz velikih romana devetnaestoga stoljea.

A to je i modus u kojemu Ki ispisuje stranice svoga tjeskobnoga romana, govorei srednjim

glasom o onome to se inae izmie svakom predoavanju.

Staljinistiki je totalitarizam od Kia zahtijevao unekoliko drukiji pristup. Za razliku

od romana o Holokaustu, Peanika, dva djela koja se bave Gulagom i istkama, Grobnica za

Borisa Davidovia i Goli ivot, o svojoj e temi progovoriti na izravniji nain.10 Iza toga e se

naina ipak kriti postmodernistika distorzija koje je ovaj put usmjerena na povijest i

uobiajene tehnike kojima se ona koristi u formiranju svojega diskurza. Grobnica za Borisa

Davidovia okrenuta je prema dokumentu, moglo bi se ak rei fascinirana njime. No ubrzo

se pokazuje da je rije o jednoj negativnoj fascinaciji. Dokument se oituje kao predmet

kojega valja dovesti u pitanje, naruiti njegov autoritet, razoriti njegov legitimitet. Ki kao

postmodernista zna to je u njemu loe, to je ono protiv ega se treba boriti i koje su

strategije i kakve opcije na raspolaganju knjievniku u procesu destruiranja njegove

neprikosnovenosti. Tako se on koristi memoarskom graom kako bi iz nje izvukao niti

neophodne za kreiranje fabularnoga protoka, ali ih siejno izobliuje do neprepoznatljivosti; u

drukijem procesu, poput Borgesa, doslovce prepisuje autentine sudske zapisnike iz srednjeg

vijeka, ali ih smjeta u neobine konstelacije te tako postie efekt njihova uzglobljavanja u

novu pripovjednu strukturu, ime im se mijenja znaenje - oni koji su u njima prikazani kao

prijestupnici pokazuju se rtvama (pripovijest Psi i knjige). Za Kia znanstveni dokumenti

postaju mjesta na kojima e, modificirajui ih, upisati svoju verziju predoenoga ili

interpretiranoga, a ako mu postojea znanstvena graa nije dostatna izmislit e neku drugu iji

e cilj biti verificiranje njegove verzije stvarnosti. U pripovijesti Magijsko kruenje karata

citirani znanstveni i pseudoznanstveni tekstovi razbijaju okvir pripovijedanja projicirajui u

njega referentni kod ija se funkcija sastoji u pridavanju metafizikoga znaaja prizemnoj

tematici opisa kockarskih igara u sibirskim logorima, a Mehaniki lavovi, obrnutim putem,

prizemljuju metafiziku ljepotu sakralnih graevina u ateistiku svakodnevicu Sovjetskoga

Saveza. Ispreplitanje raznolikih diskursa, koje se u pojedinim momentima ini eklektikim,

zapravo je promiljeni umjetniki postupak u kojemu se pripovjedni tekst na najekonominiji

nain saima, ali mu se istovremeno ostavlja prostor na kojemu moe priopiti maksimalan

10 Posljedica e te izravnosti biti knjievno-politika afera to ju je prouzroila Grobnica za Borisa Davidovia i s njom povezano raskrinkavanje totalitarne svijesti koja je jo uvijek vladala jugoslavenskom politikom sedamdesetih godina, unato svih znakova njezine liberalizacije. Izravni je govor, prema tome, u bar jednome segmentu djelotvorniji od strategija prikrivanja.

15

broj injenica. Knjievnost i znanost, povijest i metafizika sjedinjeni su tako u procesu

vjernog prikazivanja staljinistikoga totalitarizma.

Dokumentarni film Goli ivot tematizira posljednju prazninu u Kievu stvaralatvu

jugoslavenske koncentracione logora nastale povodom razraunavanja sa staljinistikim

unutarnjim neprijateljem nakon odbijanja rezolucije Informbiroa 1948. U njemu e se on

posluiti jo jednim sredstvom govorenja o prolosti koje u povijesnoj znanosti nije uivalo

osobit ugled (osobito ne u nefiltriranom stanju), naime usmenim svjedoanstvom. Ono je

odbijano zbog navodne nepouzdanosti, nemogunosti provjeravanja ili nedostatne

objektivnosti iskaza. Zbog toga ga se, ako ga se htjelo uvrstiti kao ravnopravnu povijesnu

grau, moralo podvrgnuti viestrukoj verifikaciji. No, kao to su to uvjerljivo pokazali brojni

pouavatelji Holokausta, poput Shoshane Felman, Dorija Lauba, Lawrenca Langera ili

Geoffreyja Hartmana, svjedoanstvo preivjelih u sebi sadri osebujnu iskaznu snagu koja se

moe izdii iznad prividne nekonzistentnosti i progovoriti na autentian i istinit nain o

doivljenome i preivljenome. U filmu je taj tip svjedoenja prvi rabio Claude Lanzmann u

svome Shoah, a Ki je, dobrim dijelom, slijedio njegov trag rekonstuirajui sudbine dviju

zarobljenica zloglasnih jugoslavenskih logora za internaciju. Djelo koje je proizalo iz takve

primjene dokumentarnog materijala pruilo je jedno od najuvjerljivijih svjedoanstava o

staljinistikim metodama kojima se Komunistika Partija Jugoslavije obraunala sa svojim

neprijateljima (koji nisu ni u kojem sluaju bili iskljuivo staljinisti).

Taj film je na najloginiji nain stavio toku na jedno djelo koje je ispisivano

tridesetak godina stvaralakoga ivota i kao iji se glavni cilj iskristalizirao govor o

totalitarizmima dvadesetoga stoljea. Nain na koji se taj govor uinio prezentnim bit e i

sredinja tema stranica koje slijede.

16

PREDGOVOR

Istina i stvarnost u prouavanju povijesti

Ko tvrdi da je Kolima bila razliita od Auvica, poalje do sto avola.

Danilo Ki, ivot, literatura, str. 90

Knjievnost koja se posvetila pitanjima moralnoga raspada to se obruio na

Zapadnu civilizaciju sredinom dvadesetoga stoljea (pri tome prvenstveno mislim na

fenomene istrebljenja europskoga idovstva i staljinistike logore) kao prvo si je pitanje

morala postaviti pitanje reprezentacije. Ako je, naime, neki minimalni zajedniki nazivnik na

koji bi se mogla svesti literarna produkcija predoavanje zbilje, onda su se knjievnost

Holokausta i Gulaga pronale pred jedva rjeivim zadatkom: kako predoiti dogaanja koja

se, spustivi ovjeanstvo do samoga dna zamislive egzistencije, odupiru svakom pokuaju

izravnoga predoavanja. Ona je, dakle, morala pronai zaobilazne putove koji bi je pribliili

tome cilju. Voena, izmeu ostaloga, i moralnim ciljevima u potrazi je za specifinim

izraajnim sredstvima posegnula i u tua dvorita i posluila se diskurzima s kojima ju je u

dugakima vremenskim periodima vezao bliski, ponajee konkurentski, odnos. Tu prije

svega mislim na povijest. Naravno, u potrazi za svojom varijantom istine o Holokaustu i

Gulagu i povijest se nala pred dotada jedva sluenim izazovima koji su u pitanje znali

dovesti i neke njezine elemente to su se u devetnaestome stoljeu, u eri njezina najveega

procvata, mogle priiniti apsolutnima i nepovredivima. Stoga mi se, u pokuaju pribliavanja

djelu Danila Kia, pisca koji je, usudio bih se rei, na nain jedinstven u svjetskoj knjievnosti

uspio objediniti problematiku Holokausta i Gulaga, ini primjerenim istraiti takvu

isprepletenost knjievnosti i povijesti. Upravo bi uz pomo literature koja je sposobna

kontaminirati ta dva, tradicionalno suprotstavljena, pristupa stvarnosti bilo moguno razjasniti

komplicirani odnos etikoga i estetikoga problematike na koju je knjievnost Holokausta i

Gulaga morala u svakome sluaju odgovoriti ukoliko se eljela pribliiti adekvatnome

predoavanju onoga to se otima ljudskoj sposobnosti realnoga poimanja. Ako bi se uloga to

bi je literatura i povijest mogle zajedniki preuzeti u pribliavanju eluzivnoj koncepciji

istine o zbilji11 uzela kao polazite s kojega bi se procjenjivala ekonomija etike i estetike u

11 Treba zadrati na umu da pod istinom podrazumijevam neto to je u idealnom smislu nedokuivo, emu se jedino moe teiti, ali ne i dosegnuti u bilo kakvu apsolutnome obliku. Dostizanje takve istine omoguilo bi potpuno razjanjenje i tako sloenih fenomena poput Gulaga i Holokausta. Slijedimo li argumentaciju Haydena

17

tom nadasve sloenom i zahtjevnom procesu, tada bi se moglo odgovoriti i na niz pitanja koja

se tiu kvalitativnoga odnosa jedne i druge, udjela narativnog momenta u samoj povijesti, ali i

dokumetarnoga u literaturi. Sa stanovita je znanosti o knjievnosti nuno razmotriti

prilagodljivost dvaju slinih sustava iskazivanja razradi jedne zajednike teme, mogunosti

njihova mijeanja u svrhu kombiniranoga pristupa toj temi, te njihova multidisciplinarnoga

uea u raspletanju sloenih niti zagonetke koja je na odluujui nain definirala bit Europe

u dvadesetome stoljeu.

Odnos izmeu povijesti i knjievnosti i njegovo reflektiranje od davnina je inspirirao

i povjesniare, i knjievnike, i filozofe. Kao najbolji primjer takva interesa zasigurno e

posluiti Aristotelova poantirana diskusija iz Poetike. U 9. glavi on veli:

Povjesniar i pjenik ne razlikuju se, naime, time to pripovijedaju u stihu ili u prozi...; nego razlikuju se time to jedan pripovijeda stvarne dogaaje a drugi ono to bi se moglo oekivati da se dogodi. Zato je pjesniko umijee filozofskije od povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje. Pjesnitvo, naime, govori vie ono to je openito a povijest ono to je pojedinano. Openito znai kakva e se stvar desiti ovjeku odreene vrste da govori ili radi po vjerojatnosti ili nunosti a za tim ide pjesniko umijee da nadijeva imena. Pojedinano je opet ono to je Alkibijad uradio ili to mu se desilo. (Aristotel 1983, 24)

Vii stupanj koji je Aristotel na aksiolokoj ljestvici pridao knjievnosti u odnosu na

povijest (pri emu je, naravno, njezina vrijednost argumentirana pribliavanjem filozofiji,

umnoj djelatnosti iji primat ostaje neprikosnoven a to, opet, svjedoi o stanovitoj

kategorizaciji drugoga stupnja) temelji se na shvaanju po kojoj je ona sposobna stupiti u

izravniji dijalog sa zbiljom no to je to povijest, koja se iscrpljuje u nabrajanju nizova

dogaanja to su se stvarno zbila. Pojam zbilje pomjera se u samo sredite vrijednosne

koncepcije, to je sasvim prirodno uzme li se u obzir vanost koju Aristotel pridaje mimezisu.

Za njega, naime, oponaanje nije tek jednostavno imitiranje zbilje. Ono je, daleko vie, svojim

kvalitetama imaginiranja sposobno proizvesti radnje koje se pribliavaju idealnoj uzoritosti.12

Te su radnje, tada, sposobne poduiti gledatelja (itatelja), ali mu istovremeno donijeti i

psiholoko olakanje, poneto maglovito definirano u pojmu katarze.

Knjievnost i povijest ostaju striktno odijeljene jedna od druge, svaka zadrava svoj

poloaj u procesu spoznaje i ne pokuavajui preuzeti mjesto ili metode one druge. No bez

obzira na vrijednost knjievnosti u predoavanju opega, ini se da povijest u svojoj

sposobnosti pribliavanja realnome prikriva potencijal koji se u nekom drugom razdoblju White po kojoj gomilanje dokumentarnoga materijala omoguuje vee znanje ali ni u kojem sluaju i bolje razumijevanje povijesnih zbivanja, bit e jasno zbog ega inzistiram na ulozi literature (kojoj nije stalo, u tolikoj mjeri, do dokumetarne tonosti) u procesu pribliavanja takvoj idealnoj istini.

18

spremnom panju sa ope problematike usmjeriti na problematiku vrste i jasne, te prema

tome i realne, ovjekove uzglobljenosti u povijesnim zbivanjima i njegovu aktivnu ueu u

njima, moe protumaiti znaajnijim od kakve specifino filozofske vrline.

Stoga i takvi Aristotelovi pozitivni uvidi u funkcije i kvalitete knjievnosti i njezine

prednosti naspram povijesti u procesu predoavanja zbilje i dosezanju istine o njoj zasigurno

nisu mogli ostati neosporavani. Pomjeranje vrijednosnoga akcenta najznaajnije za

problematiku koju ovdje pokuavam predoiti zbilo se u devetnaestome stoljeu, u kome je

shvaena vanost prouavanja prolosti za nastajanje i formiranje novih nacionalnih drava.

Tada se i poduzelo sve kako bi u sedimentima koji seu sve do mitolokih korijena pronalo

racionalno opravdanje i legitimacija onoga to se zbiva u sadanjosti. U toj se konstelaciji

knjievnost poinje promatrati kao jo jedan od izvora nacionalne svijesti koji narodu mora

pridati identitet zasnovan na pripadanju jednoj cjelini, novoformiranoj naciji. Ona sada

postaje pomonica povijesti iji je cilj potvrditi na opoj razini njezine pozitivne spoznaje, te

na taj nain legitimirati aktualnu politiku praksu. Ne samo da se knjievnost poinje pisati na

takav nain; i njezino se izuavanje zasniva na eminentno povijesnim kriterijima, te se u tu

svrhu razvija i specijalistika disciplina, povijest knjievnosti, kojoj je zadaa otkriti

zanemarene ili zaboravljene knjievne spomenike i pomoi u formiranju jedinstvene pri-

povijesti to e sezati do vremena zajednike mitoloke prolosti. Otuda i intenzivno bavljenje

usmenim umjetnikim formama koje se sada po prvi put ravnopravno ukljuuju u korpus

nacionalne knjievnosti. To se cjelokupno poduzee moe oditati u kontekstu pojaanoga

interesa za formiranjem vrstoga kontinuiteta kojemu je cilj skupljanje razbijenih i razbacanih

detalja u jednu smislenu pripovijest. Tu se pripovijest onda d interpretirati kao referencijalnu

toku cjelokupnoga integrativnoga stremljenja, toliko karakteristinog za ideologiju i politiku

devetnaestoga stoljea. udnja za totalitetom, proizala iz hegelovske filozofije, u

neprirodnom spoju sa idejom apsoluta u politikoj e misli, a i u praksi, rezultirati snanim

integrativnim procesima to e pokuati to preciznije definirati jedinstveni, kolektivni,

identitet, a na utrb rubnih skupina koje e se poeti shvaati kao strana tijela u homogenoj

cjelini.

Ako je ta instrumentalizacija povijesti (pa posredovano i knjievnosti) u politike i

ideoloke svrhe, koja se zbila u devetnaestome stoljeu, inaugurirala nove kriterije

vrednovanja, postavljajui povijest (kao uiteljicu ivota) u sredite pozornosti, nae je

12 O ulozi adynaton (nemoguega) iz kojega se moe izvoditi i Aristotelova koncepcija imaginatio usp. Lachmann 2000, 247. Renate se Lachmann kree i korak dalje, te ukazuje da Aristotel nemogunome (ili nevjerodostojnome) ak daje i prednost nad vjerojatnim, teza s kojom bi se svakako dalo i sporiti.

19

skeptiko doba u pitanje dovelo ak i Aristotelovu hipotezu po kojoj povijest prikazuje

dogaaje onako kao su se doista zbili, a knjievnost onako kako bi se mogli zbiti. Taj

ambiguitet stvarnoga i imaginiranoga izgubio je na vrijednosti utoliko to su se elementi

imaginiranoga poeli uvijek iznova otkrivati u tekstovima koji su se pod svaku cijenu eljeli

predstaviti realnima, a fikcionalni su se tekstovi mogli pokazati kao mjesto "objektivne"

spoznaje aktualnosti u daleko veoj mjeri no to bi to naizgled strogo znanstvenome diskurzu

historiografije moglo biti po volji. Naravno, pitanje se toga odnosa da viestruko komplicirati

ukazivanjem na rubne fenomene literarna djela koja se pokreu granicama povijesnoga

diskurza ili povjesniarske raspre koje u svojoj tenji za spajanjem ugodnoga i korisnoga

stavljaju poneto pojaane naglaske na narativnu specifiku povijesnih zbivanja, te se u takvom

konstruiranju koriste sredstvima koja su - poput retorike - protokom vremena postala tipino

literarna, ili pak postupcima koji briljivim doziranjem informacija tee ka poveanju

napetosti predoenoga (ispripovijedanoga) koja odlikuje upravo narativne tekstove. Na te je

osebine, prije svega tradicionalne, historiografije uvjerljivo ukazao Hayden White.13

Prije negoli ukaem na neke za mene znaajne momente debate koja se od pojave

njegove raspre Metahistory. The Historical Imagination in Nineteenth-Century Europe (1973)

vodila u povjesniarskim, i ne samo povjesniarskim, krugovima, elio bih unaprijed

fokusirati svoje interese i spomenuti fenomen knjievnosti koja se u bavljenju povijesnim

dogaanjima to su obiljeila dvadeseto stoljee (Holokaust i Gulag), i u elji za to je

mogue tonijim rekonstruiranjem tih dogaanja, naslonila na historiografske metode, ali je

upravo silovitost njezina naslanjanja dovela u pitanje same osnovice tih metoda. Tako se

povijesna znanost koja je htjela zanijekati uporabljivost bilo kakve subjektivnosti u svojem

zahtjevu za apsolutnom istinitou nala u situaciji dvostruke uzdrmanosti: s jedne su strane

njezinu plauzibilnost u pitanje doveli kola Anala ukazivanjem na predstavljivost povijesti

svakodnevice i uporabom te povijesti u svrhu rekonstrukcije totalne strukture kakva

drutva,14 i Hayden White i njegovi sljedbenici koji su razgolitili njezin eminentno narativni,

13 White je, naravno, otiao i korak dalje razotkrivi na sutinski retoriki karakter cjelokupnoga historiografskoga spisateljstva. Pri tome je zaotrio tezu francuskih strukturalista po kojoj je sve ono to je narativno formulirano u jeziku nuno umjetno, odreeno pravilima gradnje literarnih tekstova. Tu je teza u kasnijim spisima White donekle omekao, ne u najmanjoj mjeri zbog povremeno otre kritike to ju je morao pobrati njegov historijski relativizam, kritike koja je ponekad znala otii toliko daleko da White povee sa idejama talijanskome faizmu bliskoga filozofa Giovannia Gentilea (Usp. Carlo Ginzburg, Just one Witness, in Friedlander (Hg.) 1990). 14 Ta se totalnost mogla pokuati rekonstruirati na mikro, o emu svjedoi djelo Emanuellea La Roy Ladurieja Autour de Montaillou, un village occitan. Histoire et religiosit d'une communaut an Moyen Age, ali i na makro razini, kakav je naprimjer pokuaj prikaza cjelokupne europske civilizacije u periodu od XV do XVIII stoljea u djelu Fernanda Braudela Civilisation matrielle, conomie et capitalisme, XV-XVIII sicle iz 1979. Upravo rascjepkanost ispripovijedanoga materijala, njegova prividna nezanimljivost za sklapanje slike o golemim pomjeranjima unutar povijesti, pomjeranjima koja bi morala izazvati epohalne lomove, svjedoila je o jednom

20

te prema tome literarni karakter, a s druge literatura koja je na slinome (ili jednakome)

materijalu, ali u osnovi razliitim pristupom, ovjerodostojila antropoloke kategorije poput

pamenja, sjeanja, traume to ih je ova, zbog nedovoljne mjere objektivnosti, odbacila kao

neznanstvene. Knjievnost postavlja na vjerodostojniji nain pitanje o mogunosti

predstavljanja teko spoznatljivih fenomena i jednim autentinim i hrabrim potezom prisvaja

materijal povijesti, kontaminira ga materijalom koji je stran povjesniarskom pristupu

predoavanja prolosti i stvara multiperspektivistiku tvorevinu koja rasvjetljuje tamne mrlje

to ih u sebi nosi konzervativna historiografija zatvorena u svoj pretpostavljeni diskurz

objektivnosti.

Revizionistika historiografija upravo je te kategorije prihvatila kao predmete svoje

analize15 ne bojei se pri tome gubitka znanstvenosti, a literatura ih je pokuala

objektivizirati do mjere koja je u pitanje mogla dovesti i samu njezinu literarnost, ne

ustupajui pred opasnou samounitenja koje je prijetilo na polju tuega diskurza. I doista,

otklanjanje prepreka konvencionalne historiografije otvorilo je prostore u kojima su se i drugi

diskurzi relevantni za obuhvaanje i shvaanje cjelokupne kompleksnosti zbilje mogli

osloboditi stanovite diktature apsolutne objektivnosti u kojima se kao ideal oitovala samo

jedna istina, dosegnuta nakraju istraivanja objektivnim mjerilima, po naelima tonih

znanstvenih parametara to bi se dali usporediti sa onima iz prirodnih znanosti. Do istine se,

prema klasinoj historiografiji, moe doi tek ako se injenice doista daju provjeriti na nain

koji e svjedoiti o njihovoj nepokolebljivoj stabilnosti a vjerodostojnost im se moe pobiti ili

preinaiti tek otkriem kakvih drugih injenica koje tada mogu voditi njihovom ponovnom

vrednovanju i substrahiranju u drukije strukturalne konstelacije. Takva rigidna potraga za

apsolutnom objektivacijom koja se mogla relativirati tek novom objektivacijom to bi

nadmaila prvu, dovela je do zastoja u izuavanju povijesti to su se osobito opasnima

pokazali na poljima u kojima se tek pozicija jedne strane mogla opredmetiti, a druga je

strana u tome procesu objektivizacije ostajala nepokrivenom iz jednostavnoga razloga

nemogunosti proizvodnje jednake (ili bar pribline) koliine injeninoga materijala koji bi

omoguio uvid i u njezinu istinu. Eklatantan je primjer takve disproporcije najvea tragedija

modernoga ovjeansta istrebljenje europskoga idovstva. Nesklad u odnosu obilja

potpuno drukijem poimanju sintetinosti totalnosti, jasno odijeljenom od tipinih hegelijanskih sustava koji su dominirali idealistikom filozofijom devetnaestoga stoljea, i koji su, nakraju, presudno utjecali i na historiografiju toga razdoblja. 15 Odve bi se smionim mogao uiniti zakljuak da je na tome polju djelovala pod utjecajem knjievnosti, no Whiteovo analitiko prisvajanje metoda znanosti o knjievnosti moglo bi posluiti kao vaan indikator dodirivanja dvaju podruja koja su se od raspada sustava devetnaestostoljetne pozitivistike povijesti knjievnosti promatrala sa, ako ne neprijateljskih, ono svakako sueljenih pozicija.

21

pisanoga materijala kojim se Holokaust dokumentirao iz njemake perspektive (motrite

poinitelja) i sporadinost dokumenata koji su potjecali sa idovske strane (objanjivog

potpuno razumljivim tehnikim argumentima nedostatak pristupa samome procesu

arhiviranja kao vjerojatno najvaniji) dominirao je u procesu povjesniarskoga rada. Pod

takvim je uvjetima povjesniar u interpretaciji zbivanja bio odve esto primoran koristiti se

dokumentarnim materijalom to ga je u izobilju ostavila pedantna njemaka birokratija,

izostavljajui pri tome stranu rtve ije je osobno i bolno, traumom proeto svjedoenje o

procesu osobnoga nestajanja jedva zabiljeeno u materijalnim povijesnim izvorima.

Upravo je nedostatak dokumentarnoga materijala vodio ka proliferaciji istraivanja

koja su pokuala drugu stranu istine dokuiti sredstvima to su u dotadanjoj historiografiji

bila jedva zamisliva. U njezin su se diskurz, naprimjer, uvukla psihoanalitika istraivanja

koja su pokuala determinirati problematiku traume i traumatizirajuega procesa. Ve

spomenuta knjievnost Holokausta u svojim je traganjima za shvaanjem neshvatljivoga

kolirala zvanine dokumente sa iskazima svjedoka, propagandnim materijalom, novinskim

lancima ili kakvim drugim sredstvima koja dotada nisu bila doputena u re-konstruiranjima

prolosti, a sama je historiografija ponekad bila prinuena posluiti se literarnim uzorcima

kako bi popunila zjapee praznine u prividnome kontinuitetu. Aristotelova se maksima o

stvarima kakve jesu i kakve bi mogle biti tada pokazala malo korisnom. Knjievnost nije

pristajala na idealizaciju zahtijevajui i za sebe istinu koja ne bi bila samo via, ve bi se

mogla posvjedoiti i na razini sasvim dostupne stvarnosti, ali i traiti i u dubinama psihe

sudionika povijesnih zbivanja.

Izjednaavanje povjesniarskoga diskurza sa pripovjednim, te time i njegovo nuno

retoriziranje, predstavljalo je osjetljivu toku na kojemu se teorija Haydena Whitea mogla

podvrgnuti argumentiranoj kritici, a sredinje je mjesto te kritike predstavljalo uporno

ukazivanje na relativizam Whiteovih teza. Stoga se i njegova obrana, a s njom je povezano i

ublaavanje takvoga relativizma, upravo i usmjerava na razjanjavanje nedoumica to ih je

moglo prouzroiti ponekad odve snano metodoloko vezivanje uz odreene struje

francuskoga strukturalizma i poststrukturalizma:

The relativism with which I am usually charged is conceived by many theorists to imply the kind of nihilism which invites revolutionary activism of a particular irresponsible sort. In my view, relativism is the moral equivalent of epistemological scepticism; moreover, I conceive relativism to be the basis of social tolerance, not a license to do as you please'. (White 1987, 227)

Uvoenje epistemolokoga skepticizma, kao moralnoga ekvivalenta relativizmu onaj je obrat

na kojemu se Whiteovo promatranje povijesnoga tijeka moe pokazati korisnim za

22

razmatranje odnosa knjievnosti i povijesti kao dvaju, uvjetno, komplemetarnih metoda ijim

se kombiniranjem baca novo svjetlo na fenomene Holokausta i Gulaga, dakle ona dva

zbivanja oko ije se mogunosti (ili nemogunosti) predoavanja polemizira sa podjednakim

intenzitetom jo od sredine osamdesetih godina.16

Kako interpretirati epistemoloki skepticizam? Kao polazite valja promotriti

Whiteovo definitivno osporavanje statusa povijesti kao pozitivne znanosti. Ako su raniji

povjesniari djelovali s ubjeenjem u znanstvenu ozbiljnosti svoje discipline i mogunost

njezine objektivne verifikacije, on joj nijee bilo kakvu mogunost izjednaavanja sa

prirodnim znanostima (ije su metode pozitivistikim povjesniarima predstavljale

nedosegnuti ideal). Ukazujui na Lvi-Straussa ustvrdit e:

Thus, history is in no sense a science, although as a method it does contribute to the sciences by virtue of its cataloguing operations. What the history offers as explanation of structures and processes in the past, in the forms of narratives, are simply formalizations of those fraudulent outlines which are ultimately mythic in nature. (White 1978, 57)

Ti su fraudulent outlines, prema Lvi-Straussu, proizvod izbora to ga povjesniari

sainjavaju kako bi ponudili objanjenje stanovita dogaaja, pritom zanemarujui ono to u

njihovoj konstrukciji naruava koherenciju predoenoga. Odvajajui povijest od realizma

prirodnih znanosti (natural history) White je ukazao na bitnu razliku povijesnoga i

prirodnoga procesa:

Since humanity constituted the sole conceivable manifestation of that process which was called historical, it seemed impossible to make about the process as a whole generalizations of the sort that one could legitimately make about nature in its purely physical, chemical and biological dimensions. Realism in the natural sciences could be identified with the scientific method developed since Newton at the latest for the analysis of natural processes. But what a realistic conception of history might consist of was as much a problem as the definition of such similarly illusive terms as a man, culture and society. (White, 1973, 46)

Epistemoloki e se skepticizam prema tome usmjeriti na nevjericu u pouzdanost

bilo kakve jednoznane interpretacije povijesnih zbivanja koja bi bila zasnovana na podlozi

jedne prie (zapleta terminologija na kojoj inzistira White). Njegovo se nepovjerenje u

sutini zasniva na neprimjenjivosti interpretativnih kodova jednoga povijesnoga razdoblja na

zbivanja iz razdoblja koja se epistemoloki u potpunosti razlikuju od njega. The kind of

anomalies, enigmas and dead ends met with in discussions of the representation of the

Holocaust are the results of conception od discourse that owes too much to a realism that is

inadequate to the representation of events, such as the Holocaust, which are themselves

modernist in nature (White 1999, 39). Modernizam se Holokausta, po Whiteu, nalazi u

16 Dva presudna dogaaja, jedan koji je elio biti znanstveni i drugi koji je bio i ostao politiki, bili su glavni inicijatori te debate: Historikerstreit i gesta simbolikoga pomirenja Ronalda Reagana i Helmuta Kohla na groblju u Bittburgu 1985.

23

snanoj tehnicistikoj tendenciji, ali i, a to je ve podruje slobodne spekulacije, zajednikom

duhu vremena vidljivog u naklonosti brojnih modernistikih pisaca faistikoj ideologiji

(Ezra Pound, Gottfried Benn, Filippo Marinetti).

Ovakvo shvaanje povijesnoga realizma dovelo je Whitea i do zakljuaka koji su se s

moralne strane na prvi pogled mogli uiniti skandaloznim i koji su onda predstavljali najeu

metu napada za njegove kritiare. On tako, naprimjer, ukazuje na potiskivanje pojma

uzvienoga to ga je sprovela tradicionalna historiografija i na njegovo prisustvo u mislilaca

koji su bliski faizmu, poput Gentilea ili Heideggera. Bez obzira na to to se, po Whiteu,

osobno ne moramo (ak i ne smijemo) slagati s centralnim stubovima faistike ideologije,

moramo priznati da ne postoji objektivan nain kojemu bi se jednome pogledu na povijest

oduzeo legitimitet ili se pak pokazalo da je vrjedniji od drugoga. Naa odbacivanja faizma

ili staljinizma kreu se na ravni dokazivanja koja je bitno drukija od same povjesniarske,

moralnoj ili ideolokoj. Ona su zasnovana na argumentativnim kriterijima koji u povijesnom

predoavanju ne igraju kljunu ulogu. Sama povijest u sebi ne krije mogunost dokazivanja

ispravnosti jedne teze ili ideje, a ni mogunost procjene njezine etike valjanosti.

We must guard against sentimentalism that would lead us to write off such a conception of history simply because it has been associated with fascist ideologies. One must face the fact that when it comes to apprehending the historical record, there are no grounds to be found in the historical record itself for preferring one way of construing its meaning over another. (White 1982, 74)

Kako je onda moguno epistemoloki skepticizam dovesti na razinu moralnoga

ekvivalenta? Hans Blumenberg u knjizi Legitimitt der Neuzeit prilazi upravo spoznajnoj

problematici kao jednom od najznaajnijih tvorbenih momenata novoga vremena. Po njemu

je ideal enciklopedizma stvaranje savrenog spoznajnog sustava u kojemu bi bila sadrana sva

znanja kojima je moguno raspolagati. Neizbjean bi zakljuak mogao biti da e onaj tko zna

vie biti i bolji. Unutar moderne podjele znanja dolazi do snanoga cijepanja na ja i na

mi. Wir wissen mehr ber die Welt als irgendeine Zeit vorher, aber wir heit in keinem

Fall ich (Blumenberg 1996, 272). Znanje koje posjeduje ja ostaje ogranieno normalnim

ljudskim kapacitetima. S druge strane, mi su, po Blumenbergu, institucije poput

enciklopedija, akademija ili univerziteta. Sie reprsentieren die bersubjekte, die das Wissen

ber die Wirklichkeit in Raum und Zeit verwalten und seinen Zuwachs organisieren (273).

Ovakvim je umnoavanjem znanja u pitanje dovedena i njihova trajnost i dokazivost. Ono to

se nekada moglo smatrati bar donekle izvjesnim, u najnovije je vrijeme preplavljivanja uvijek

novim informacijama dovedeno u stanje permanentne spoznajne ugroenosti. Najsnanije je,

naravno, napadnuta sama istina.

24

Das Wort Wahrheitsbesitz lt nur noch ironischen Gebrauch zu; auch wenn man, unter Verzicht auf das groe Wort, vom enzyklopdischen Postulat eines mglichst groen Besitzes an Information spricht, bedeutet Beschleunigung des Verfalls die Ntigung zum Erwerb der Fhigkeit provisorischen Umgangs, transitorischen Vertrauens innerhalb individueller Lebenszeiten. Es ist naheligend, da diese Enttuschung an der Stabilitt wissenschaftlicher Wahrheit abdrngt auf Besitzformen von Theoremen, die weniger unbestndig, weniger anstrengend, weil kaum falsifikationsfhig, zu sein scheinen (Isto).

Blumenberg ukazuje na paralelan sluaj nepovjerenja u teoriju koji se javio upravo u

filozofiji helenistike kasne antike, i to u skepticizmu. U njemu se iskazuje razoarenje nad

neuspjehom filozofije da dosegne istinu, a istovremeno se pokuava razotkriti problematika

odnosa te istine i ovjekove sree. Srea se, prema Blumenbergovoj interpretaciji skeptika,

nalazi u ostatku koji jedinki preostaje nakon uklanjanja ometajuih initelja. Ona vie nije

osjeaj koji rezultira iz ovjekova dosezanja kakva savrenoga znanja, makar ono bilo

projicirano u neku daleku toku u budunosti. Ukidanjem povezivanja sree sa spoznajnom

sposobnou uklanja se jo od Sokrata poznata terapeutska funkcija filozofije. ovjek se jo

uvijek poimlje kao bie eljno znanja koje i dalje tei ka stjecanju teorijskih spoznaja.

Zanijekavi mu samu sposobnost konanoga pronalaenja toga znanja, skeptici su iskljuili

faktor budunosti. Nju je pod takvim uvjetima nemogue spoznati, u pitanje se dovodi ak i

vjerojatnost njezina postojanja, kao vremenske dimenzije, jer joj je ukinut krajnji smisao

kojega bi se u teolokim kategorijama moglo opisati kao spasenje dosegnuto konanom

spoznajom. Zum letzten Mal in unserer Tradition bis zu Nietzsche wurde hier auf Erkenntnis

der Wirklichkeit im genauen Sinne Verzicht geleistet; denn die nun folgende theologische

Epoche hat den Erkenntnisanspruch nur gegen die ihr gewisser erscheinenden transzendenten

Garantien und Erwartungen eingetauscht (318 istakao D.B.). Dakle, apsolutna spoznaja, i

tu se White doista moe dovesti u vezu sa antikim skepticima, nije ni u kojem sluaju

preduvjet ovjekove sree. Smo dobro, koje bi iz takve idealne ideje sree nuno trebalo

proistei, dovodi se u pitanje. Moda njegove izvore treba traiti upravo u poricanju

mogunosti jedne i jedine spoznaje. Epistemoloki je skepticizam u sutini negira,

projicirajui ideju spoznajnoga pluraliteta na moralnu razinu ljudskoga bivstvovanja.

Intenzivnije otvaranje prema raznolikim perspektivama i sposobnost njihova stalnog

propitivanja tada e biti moralni ekvivalent epistemolokom skepticizmu.

Povezivanje tih Blumenbergovih razmiljanja sa samom povijeu samo se nakratko

moe uiniti zbunjuim. Naime, jasno je da historiografija u svojoj klasinoj izvedbi

pretendira na posredovanje spoznaje budunosti uz pomo boljega poznavanja prolosti.

Budui da je, po skepticizmu, budunost nemoguno spoznati, gubi se i mogunost njezine

interpretacije koja bi slijedila iz ispravne spoznaje prolih zbivanja. Skepticizam se tako

prenosi i na prolost shvaenu kao zalihu (arhiv) interpretativnih kodova pohranjenih kako bi

25

se u nekom kasnijem trenutku primijenili na sadanjost. Otuda nije daleko do zakljuka da nas

enciklopedijsko gomilanje racionalnih podataka ne moe dovesti blie razrjeenju pitanja o

tome to je omoguilo organizaciju i realizaciju dvaju monstruoznih operacija kakve su bile

Holokaust i Gulag. One su i pored brojnih racionalnih komponenata to su ih znali istai

njihovi izuavatelji nakraju ostale elementarno iracionalne.17 Epistemoloki skepticizam, tako,

cilja na paradoksalnu razgradnju vika vrijednosti koja slijedi iz prekomjerne akumulacije.

Linearna se pri-povijest, koja cilja na kauzalno povezivanje triju vremenskih dimenzija

prolosti, sadanjosti i budunosti pod uvjetima osporavanja kvalitativne valjanosti

kvantitativnoga prikupljanja injeninoga povijesnoga materijala vie ne moe odvijati.

Tvrda bi verzija povjesniarskoga realizma, u kojoj valja vidjeti uvjerenost u

vjerodostojnost mogunosti jedne istinite spoznaje, zahtijevala apsolutnu pouzdanost i tonost

iskaza svjedoka. Primjer takvoga shvaanja - prebacimo li se, naas, na polje prava - mogle bi

pruiti latinska (rimska) i idovska juristika tradicija. Carlo Ginzburg veli da ta dva naina

tumaenja i sprovoenja sudskih postupaka za donoenje odluke zahtijevaju dva svjedoka koji

e dati jednak iskaz. U tome se smislu pravo moe shvatiti kao primjer podruja ljudske

spoznaje koje inzistira, i to opravdano, na takvoj koncepciji rekonstrukcije stvarnosti u cilju

dosezanja istine.18 Jer, ako bi okrivljeni poricao krivicu, a samo je jedan svjedok potvrivao,

nali bismo se u situaciji iskaz protiv iskaza koja ne bi bila u stanju pruiti nepobitnu

juristiku istinu.19 Konzekventna primjena te koncepcije svjedoka i svjedoenja na polju se

historiografije pokazala nekorisnom, ve i samim time to se juristika istina razlikuje od

povijesne. Ovdje ne mogu ulaziti u dublje razmatranje te znaajne tematike. Neka samo bude

reeno da juristika metoda nakraju istinu mora uskladiti sa zakonom (normom ili propisom)

kako bi njezinu primjenu mogla plauzibilizirati. Sama povijest na sebe ne preuzima takove

obveze.

Dodatne odgovore i razjanjenja u vezi s epistemolokim skepticizmom i ulogom

pouzdanoga (ili nepouzdanoga) svjedoka u njemu mogu pruiti razmiljanja Dominicka

LaCapre. LaCapra, nasuprot radikalnome pozitivizmu, postavlja koncepciju u kojoj bi se

17 Usp. i kratko zapaanje Dominicka LaCapre u vezi s Blumenbergovim Legitimitt der Neuzeit: It might not be too much of an exaggeration to suggest that the Nazi phenomenon is the ghost in the closet of Blumenbergs extremely learned book, LaCapra 1994, 176. 18 Usp. Ginzburg 1990, 84ff. 19 Ovo, naravno, uz nunu ogradu da i takva juristika istina mora ustuknuti pred antropolokim konstantama koje je mogu relativirati; takva je konstanta, naprimjer, ista la. Potom, preuivanje istine, ili, ve i u samome pravnome postupku brojnih zemalja sadrano, naelo po kojemu svatko ima pravo preutjeti informacije koje bi ga izravno teretile, pa potom i proirenje takvoga izuzetka na lanove ue obitelji.

26

svjedoenje smatra ravnopravnim historijskim izvorom, ak i tamo gdje se pokazuje netonim

ili nesigurnim.

Testimonial witnessing typically takes place in a belated manner, often after a passage of many years and it provides insight into lived experience and its transmission in language and gesture ... Testimony is a crucial source for history. And it is more than a source. It poses special challenge to history. For it raises the issue of the way in which the historian or other analyst becomes a secondary witness, undergoes a transferential relation, and must work out an acceptable subject position with respect to the witness and his or her testimony (LaCapra 1998, 11).

Na taj nain LaCapra uvodi psihoanalitiki diskurz kao sljedei ravnopravni faktor u procesu

rekonstrukcije stvarnosti koja je bila odve kompleksna da bi je se moglo prepustiti tek

samovolji povijesti. U njegove se analize, kako knjievnih i povjesniarskih djela, tako i

svjedoanstava preivjelih Holokausta (pa i njihovih analizanata), uvlae eminentno

psiholoki termini na prvome mjestu trauma a za njihovo se razjanjenje (ovoga puta ne

samo na planu psihologije individuuma, ve i na planu kolektivnoga pamenja i identiteta

kakve zajednice), rabe dva vana pojma Freudove psihoanalize, Ausarbeiten i

Wiederholen, u engleskome prijevodu working through i acting out. Kao to je to est

sluaj u postrukturalistikoj teoriji, LaCapra ih izvlai iz istoga frojdovskoga

psihoanalitikoga konteksta20 i prevodi ih tako da postaju uporabljivi i u analizi tekstova

obiljeenih traumatskim iskustvima. Dok je acting-out kompulzivno, prinudno ponavljanje

zbivanja koja su dovela do formiranja traume, working-through, nosei u sebi isto tako

elemente ponavljanja, te dogaaje prevladava, interpretirajui ih, prevodei ih u drugi

kontekst, te tako oslobaa pogoenu individuu ili kolektiv od najotrijih traumatskih

simptoma. On pri tome ne donosi potpuno izljeenje (koje je, naravno, i nemoguno) ali

omoguuje relativno normalnu egzistenciju pogoenima.21 Uloga je knjievnosti u ovome

procesu jedna od presudnih. Naravno, za takvo je njezino poimanje potrebno oduzeti joj

stanovitu moralnu neutralnost koju joj je podario modernizam i prevesti je na polje

spisateljskoga angamana koji e se manifestirati u poimanju spisatelja kao savjesti drutva.22

20 U tome se njegovome postupku mogu prepoznati paralele sa procesom retoriziranja povijesti to ga je analizirao Hayden White. Pojmovi to ih Freud rabi u terapeutske svrhe prevode se na podruje kulturalnih znanosti i tamo primjenjuju u propitivanju raznolikih diskurza koji sa izvornom psihoanalizom jedva da imaju to zajedniko. Na taj se nain i psihoanaliza retorizira. 21 Na rubu valja napomenuti u kolikoj je mjeri ovakav proces bitan za Vergangenheitsbewltigung, koliko zapravo stoji u samoj sri debate o prevladavanju traumatskih zbivanja iz perioda nacional-socijalistike vladavine u Njemakoj. Raspre o gulazima u socijalistikim zemljama jo se uvijek nisu pribliile dubinskoj analizi kakva se sprovodi u Njemakoj (u posljednje vrijeme i u Francuskoj) i koju bi se moglo obiljeiti kao kakav kolektivni working through. 22 O takvome e angamanu biti upravo rije u pripovjednom, esejistikom i filmskom djelu Danila Kia. Njegova e se vjetina ogledati u neizravnom pristupu stvarnosti, kao jedinome mogunome nainu pribliavanja njezinoj istini.

27

Dori Laub,23 dovodei u pitanje iskljuivu legitimnost rigidnoga povijesnoga

pristupa svjedoenju, navodi primjer ene koju je intervjuirao u sklopu projekta prikupljanja

video-snimaka svjedoanstava preivjelih Holokausta na Univerzitetu Yale. Kao sudionica u

ustanku logoraa, prisustvovala je scenama ruenja dimnjaka u Auschwitzu. Budui da je

navela kako je promatrala ruenje etiriju dimnjaka, njezino je svjedoenje, od strane

povjesniara koji su na tome skupu uestvovali, odbaeno kao nepouzdano jer je uistinu

sruen tek jedan. Argumetacija je profesionalnih povjesniara slijedila jednostavnu logiku po

kojoj e svako netono ili nepotpuno svjedoenje osnaiti poziciju nijekaa Auschwitza koji,

upravo na osnovu takovih svjedoka, mogu ustvrditi da do konanoga rjeenja idovskoga

pitanja nikada u tome obliju nije ni dolo, niti je uope bilo planirano. Laub e se, nasuprot

pouzdanosti pamenja kao jedinog paradigmatskog kriterija, pozvati na integritet

traumatizirane osobe koja se nala u poziciji nekoga tko moe izvijestiti o onome to joj se

dogodilo. Proces svjedoenja pretvara se u proces otkrivanja znanja, koje je bilo potisnuto

snagom traumatskih zbivanja i ija se vrijednost za povijesno ispitivanje moe pokazati tek u

odreenoj kolaciji psihoanalitiarskoga i istoga historiografskoga metoda.

It was her very talk to me, the very process of her bearing witness to the trauma she had lived through, that helped her now to come to know of the event. And it was through my listening to her that I in turn came to understand not merely her subjective truth, but the very historicity of the event in an entirely new dimension (Laub/Felmann, 62).

Njezinim e se svjedoenjem, tada, pokazati u kolikoj je mjeri sjeanje nepouzdanoga

svjedoka vano za rekonstrukciju povijesnih zbivanja. To je sjeanje uzdrmano traumom,

rekonstruirano psihoanalitikim radom, snaga se njegove dokumentarnosti ne nalazi u

injeninosti, ve u tegobnom procesu intelektualne i emocionalne prerade doivljenoga koji

ga je jedino i mogao razotkriti. Tako rekonstruirana povijest svjedoit e o prolom vremenu

daleko vie od one koja bi inzistirala na vrednovanju pouzdanih, a takvih najee jer

pisanih, dokumenata. No, vidjeli smo, ta se pozdanost razotkriva kao prividna budui da u

njoj prevladava dokumentirano svjedoenje poinitelja inei mogunosti rtava za

prikazivanje osobne perspektive dodatno bezizglednim, te ih tako liavajui jednog od rijetkih

momenata u kojima se njihov legitimni ulazak u povijest moe pokazati i kao konano

realizirana potencija.

Ova mi se dva komplementarna pristupa, od kojih jedan polazi sa stajalita

psihoanalize a drugi sa stajalita osobite historiografije, proete psihoanalitikim

23 Felman/Laub 1992.

28

elementima,24 ine korisnim momentom u procesu viestrukoga naruavanja autoriteta

pozitivistike historiografije. Jo je jedan element vrijedan kratkoga objanjenja. Ako

slijedimo LaCapru, Holokaust emo sa prilinom preciznou moi obiljeiti kao onaj

epistemoloki prijelom koji e od modernizma dovesti do postmodernizma.25 Postmodernism

has developed in the wake of Shoah, which it has often explicitly avoided, typically

encrypted, and variably echoed in traumatized, melancholic, manically ludic, opaque and at

times mournfully elegiac discourses. (1994, 222) Prividno paradoksalni odnos jednog

razdoblja u povijesti knjievnosti i njegova odnosa prema povijesnome dogaaju za koji se

veli da ga je izravno potekao, a kojega LaCapra zaotreno kauzalizira, sastojat e se u

pokuaju literature da o Holokaustu (mutatis mutandis i o staljinistikim logorima) progovori

jezikom u kojemu e se izbjegavati njegovo izravno spominjanje. Takav jezik bit e proet

haptikim elementima, snano usmjeren ka performativnosti, obiljeen pokuajima da se

nedokuivo dosegne sredstvima koja su dotada u literarnoj praksi bila nepoznata ili

prikrivena. Ta je prividna, a zapravo znakovita utnja, mjesto na kojemu se prelamaju razliite

diskurzivne strategije predoavanja onoga to se inilo nepredoivim konvencionalnim

literarnim (i umjetnikim) sredstvima.26

LaCaprina se lista odlika postmoderne knjievnosti moe nadomjestiti i drugima i

drukijima koje moda nee sadrati sve elemente to ih je on pobrojao a u njoj e se pronai

neki razliiti od njih. No pitanje iscrpnosti tu ne igra sredinju ulogu. Njemu zasigurno i nije

bio cilj da sainjavanjem te liste ocrta definitivne i neoborive granice knjievnosti pisane

nakon Drugog svjetskog rata. Spisatelji koji literaturi o Holokaustu zapravo daju njezino

oblije poput Prima Levija ili Ellyja Wiesela jo se uvijek mogu tumaiti uporabom

tradicionalnih knjievno-znanstvenih metoda. Prijelaz na drugu generaciju nemoguan je ne

24 LaCaprina se koncepcija, temelji na primjeni dvaju postupaka koje je Freud opisao kao mogune ljudske reakcije na traumatsku situaciju: acting out i working through. Dok prva reakcija ne omoguuje pogoenoj osobi izlazak iz circulus vitiosus kojeg sainjavaju trauma i beskrajno ponavljanje situacije koja ju je prouzroila, druga ukazuje na moguno rjeenje (no, nikada potpuno) koje bi moglo dovesti i do izljeenja pacijenta. Pri tom working through podrazumijeva stanovito oslobaanje pacijenta, njegovu sposobnost suoenja sa situacijom koja ga je dovela na rub gubitka identiteta. 25 elim ovdje istai da mi nije cilj uputati se u preciznije razgraniavanje onoga to postmodernizam jest ili nije. Rasprava o njemu kao dominantnome pokretu u umjetnosti, filozofiji ili humanistikim znanostima iznimno je razuena i svjestan sam da bi me svaki pokuaj njegova definiranja odveo u teorijska razmatranja koja znatno premauju ciljeve to sam si ih postavio. Postmodernizam je kao termin bitan utoliko to mi pomae razgraniiti i opisati pojave u knjievnosti koje e se u svakom sluaju razlikovati od modernizma u njegovim raznolikim oblijima. Tek je njegova poetika iji e elementi postajati razluivi korak po korak u produbljenoj analizi knjievnih djela (a ije crte naznaavam predoavajui fragmentarno za mene relevantna mjesta iz suvremenih historiografskih diskusija) sposobna predoiti specifino osjeanje ivota koje je spremno suoiti se sa problemom nacistikih i staljinistikih logora promatrajui ih iz svoje razlomljene perspektive i govorei o njima, moda, srednjim glasom o kojemu, pozivajui se na Rolanda Barthesa i Emila Benvenistea, govori Hayden White. (Usp. White 1999, 38f.) 26 Usp. Adornovu raspravu o svrhovitosti umjetnosti nakon Holokausta. (Adorno

29

uzmu li se u obzir kriteriji to ih navodi LaCapra. injenica je da su upravo ta svojstva

neizbjena pokua li se pribliiti spisateljicama i spisateljima koji su - poput Paula Celana,

Nelly Sachs ili Danila Kia uspjeli posrednim nainima predoiti stvarnost stravinoga

dvadesetoga stoljea. Presijecanje diskurza povijesti i knjievnosti jedno je takvo mjesto na

kojemu se u pitanje dovode stabilne granice knjievnih anrova, pa i granice samoga

predoavanja. Moda su se upravo u tom pomjeranju povjesniari osjetili porobljeni, osjetili

da im se oduzima samorazumljivost kojom su se mogli ponositi kao predstavljai dogaaja

onakvih kakvi su se doista i zbili. Tome problemu vraat u se uvijek iznova pokuavajui

rasplesti komplicirane sveze uz pomo kojih su knjievnici poput Danila Kia pokuali

predoiti svoju verziju povijesne istine, ne koristei se pouzdanim sredstvima

povjesniara. Sada bih se elio nakratko vratiti raspri unutar povjesniarskih krugova o samoj

mogunosti postojanja postmoderne historiografije.

Ovoga mi trenutka nije cilj ulaziti u opirnije prikazivanje te debate.27 Voena je u

iznimno otrom polemikom tonu, to nije ni zauujue uzme li se u obzir metodoloka (i ne

samo metodoloka) ozbiljnost pitanja koje je postavila. Za mene relevantne teme pojavljivat

e se u samome protoku teksta a onda u im se izravno i pojedinano i obraati. Stoga u

navesti samo najznaajnije Ankersmithove teze. Postmodernistika se povijest formira u

procesu jasnoga odijeljenja od njezine modernistike varijante. Dok se druga odlikuje tenjom

ka znanstvenosti, jer je znanost bila odluujui faktor u pokuanju dosezanja totalne istine o

stvarnosti (te se tako pokazuje i paradoksalnom sljedbenicom pozitivistike historiografije),

prva naputa ideju o tehnicitetu spoznaje i pokuava je utemeljiti u manje fiksiranim

diskurzivnim strategijama. U postmodernistikome se shvaanju tako povijest pribliava

knjievnome diskurzu, i diskurzu drugih umjetnosti, te se time odreuje kao sastavni dio

civilizacije (to prirodne znanosti nisu). For postmodernism, science and information are independent object of study which obey their own laws. The first principal law of postmodernist information theory is the law that information multiplies... In the modernist view, the way in which precisely interesting information generates more informations is (...) incomprehensible. For modernists, meaningful information is information which does put an end to writing (Ankersmith, 141).

Iza povijesnoga se izvora krije realnost onoga to se zbilo u prolosti, a nju treba razotkriti

procesom razmiljanja ije e se ishodite nalaziti upravo u tome izvoru i injeninosti dokaza

koji ga potvruju. In the postmodernist view, evidence does not point towards the past, but

to other interpretations of the past; for that is in fact what we use evidence for (145f).

Povijest mentaliteta, kakvu nude Jacques Le Goff, Georges Duby ili Emanuell LeRoy