Predstava nove, savezne jugoslavenske vlade u emigrantskoj štampi 1986. godine Pojam političke emigracije i organiziranje jugoslavenske političke emigracije 1945-1990.

Dženita Sarač Rujanac

Institut za istoriju Sarajevo

Forschungsprojekt: Repräsentationen des sozialistischen Jugoslawien im Umbruch

Teilprojekt: „Studien zur Migration aus Bosnien-Herzegowina“

Working Papers 7

Sarajevo 2013

Gefördert vom

Repräsent ationen des sozialistis chen Jugoslawi ens im Umbruch

1

Predstava nove, savezne jugoslavenske vlade u

emigrantskoj štampi 1986. godine

Pojam političke emigracije i organiziranje jugoslavenske političke emigracije

1945-1990.

Dženita Sarač Rujanac

Emigracija podrazumjeva iseljavanje stanovništa iz jednog područja na drugo, obično

motivirano ekonomskim ili političkim faktorima. Stoga, jedna od klasifikacija emigracije jeste

upravo na ekonomsku (pri čemu iseljenici traže bolje uslove za rad i život), i političku, obično

intelektualce, koji iz ličnih neslaganja sa poretkom napuštaju rodni kraj. Milo Bošković

definira političku emigraciju kao “veće grupe pripadnika nacionalnih, etničkih ili vjerskih

zajednica, koji su u određenom istorijskom trenutku stanja ili političkih odnosa u zemlji ili

svijetu, iz razloga idejno-političkih opredjeljenja i aktivnosti, došli u sukob s vladajućim

snagama u zemlji (matičnoj državi) i pod prijetnjom krivičnog progona ili represije izbjegli u

inostranstvo“.1

Migracijski valovi uglavnom slijede nakon značajnih društevno-političkih događaja.

Emigracijski val pokrenut početkom Drugog svjetskog rata, nastavljen je tokom ratnih

sukoba 1941-1945, ali i nakon 1945. godine. Jugoslavenska statistika 1989. bilježila je broj od

250 000 ratnih i poratnih emigranata, amorfne skupine koja se sastojala od “četnika, ustaše,

nedićevaca, domobrana, balista, belogardejaca, zarobljenika vojske kraljevne Jugoslavije,

oko 120 000 poratnih izbjeglica, članova porodica raznih kvislinga, dijelova razvlašćene

buržoazije, raznih kategorija unutrašnjeg neprijatelja i kontrarevolucionarnih elementa,

kriminalca i slično”. Bilježi se da je oko 30 000 lica uključeno u različite organizacije

emigracije, oko 5000 stalno aktivno u neprijateljskoj djelatnosti, među kojima je oko 1000

ekstremista.2 „Tako su umjesto vraćanja u Jugoslaviju (nakon završetka Drugog svjetskog

rata o.p. Dž.R.), svi preživjeli zarobljenici zadržani i smješteni u vojničke logore i izbjegličke

prihvatne centre. Time je faktički već u ljeto 1945, pored starog ekonomskog iseljeništva,

nastala i uspostavljena i jugoslavenska politička emigracija. Računa se da je ta emigracija u

tom trenutku brojala oko 70 000 bivših jugoslavenskih građana kojima su saveznici dodijelili

status raseljenih lica, odnosno lica kojima je onemogućen povratak u njihovu zemlju.

1 Bošković, Milo (1980): Antijugoslovenska fašistička emigracija Beograd: Sloboda- Novi Sad: Dnevnik, str. 21. 2 Doder, Milenko (1989): Jugoslovenska neprijateljska emigracija, Zagreb: Centar za informisanje i publicitet,

Biblioteka Tajne sile, str. 17-18.

2

Cjelokupna je ta politička emigracija nosila u domovini jedinstvenu službenu oznaku

neprijateljska, mada je po porijeklu i nacionalno-političkoj orijentaciji bila raznorodna i

šarolika. Unutar migracije su od prvog dana zavladala dva ekstremna

stanovišta,velikohrvatsko oličeno ustaštvu i velikosrpsko oličeno u četništvu. I jedni i drugi su

izgubili rat u zemlji, ali su ga nastavili u emigraciji.“3

Nakon 1945, prema ocjenama jugoslavenskih vlasti, česta je bila saradnja ekonomske i

političke emigracije pa će se vremenom kod emigrantskih organizacija dešavati preobražaji,

nerijetko u zavisnosti od međunarodnih događaja i okolnosti u svijetu i samoj Jugoslaviji.4 U

prvim poslijeratnim godinama njihova aktivnost bila je prožeta idejom o skorom povrataku u

zemlju tako da nisu odmah formirane značajnije organizacije. Medutim, zbog interesa

zapadnih sila da kao protutežu SSSR formiraju novu Njemačku rasterećenu imigrantima, kao

i sve teži uslovi života u iseljeničkim logorima, politička emigracija porijeklom iz Jugoslavije

se postepeno seli u prekomorske zemlje, SAD i Australiju. Tamo, po uzoru na iseljeničke,

formiraju organizacije na čijem čelu su često bili bivši političari i vojne starješine. Ipak, period

postepenog organiziranja i izvjesne političke pasivnosti trajao je do početka 1960-ih godina,

od kada politička emigracija, sada svedena na uže krugove, ali vrlo aktivne i organizovane,

definiše svoj način rada i ciljeve.5 Organiziran je velik broj emigrantskih grupacija koje djeluju

na nacionalnoj, vjerskoj i političkoj platformi. One formalno egzistiraju kao nacionalna,

historijska, kulturna, naučna, humanitarna društva, dok se neke od njih predstavljaju i

nazivaju političkim partijama.6

Emigracija hrvatskog porijekla organizirana je u nekoliko jačih i utjecajnijih skupina koje

često djeluju čak i sa suprotnih stanovišta. U emigraciji srpskog porijekla te suprotnosti su još

više izražene.7 Krajem 1980-ih godina bilježilo se postojanje oko 65 organizacija u zapadnim

zemljama; 25 ustaških, 15 četničkih, 15 albanskih, 8 slovenskih i 2 makedonske. Međutim,

upozorava se da ove podatke treba primiti sa rezervom jer se neke organizacije gase, neke

asimiliraju u druge dok se istovremeno organiziraju i nove.8

3Imamović, Mustafa (1996): Bošnjaci u emigraciji, Sarajevo: Bošnjački institut Zurich, str. 78. 4 Bošković, Milo (1980): Antijugoslovenska fašistička emigracija, Beograd: Sloboda- Novi Sad: Dnevnik, str. 48. 5 Isto. str. 61-67 6 Isto. str. 69. 7 „Medu ustaškom emigracijom u ovo vrijeme razlikuju se tri koncepta borbe protiv Jugosalavija; a.

Pavelićevsko-Luburićevska koncepcija borbe za održavanje kontinuiteta NDH kroz rad pojedinih organizacija; b. Jelićeva koncepcija NDH bez Pavelića, protiv bilo kakve saradnje sa Srbima; c. Klero-ustaška koncepcija laviranja izmedu gornjih dvaju struja do stvaranja vlastite katoličke vizije o hrvatskoj državi, u potrazi za najefikasnijim sredstvima borbe protiv sistema u zemlji, pod okriljem Vatikana.“ Isto. str. 80.

8Doder, Milenko (1989): Jugoslovenska neprijateljska emigracija, Zagreb: Centar za informisanje i publicitet, Biblioteka Tajne sile, str. 21.

3

Hrvatska politička emigracija bila organizirana i više skupina, a osim u Njemačlkoj bila je

posebno razvijena u zemljama sjeverne i južne Amerike. U Njemačkoj su od skupina hrvatske

političke emigracije najznačajnije bile organizacije:Hrvatsko narodno vijeće - HNV, Hrvatski

oslobodilački pokret - HOP (osnovao 1955. Ante Pavelić), Hrvatski narodni odbor - HNO

(osnovao Branko Jelića, a kasnije vodstvo preuzeo njegov brat Ivan Jelić, sjedište u Minhenu,

izdaju list Hrvatska država), Hrvatski narodni odbor - HNO (frakcija Stjepana Bilandžića -

frakcija luburićevaca-ekstremista u Njemačkoj), Hrvatsko križarsko bratstvo - HKB

(Njemačka, organizirano po Pavelićevom nalogu), Tajni ustaški pokret - TUP (zabranjen od

njemačkih vlasti zbog terorizma), Ujedinjeni Hrvati Njemačke - UHNJ (poslije HRB

najekstremniji teroristi, organizirani 1962. u Njemačkoj od Mile Rukavine i Nahida Kulenovića,

poluvojna organizacija i neke druge.9

Među ovim emigranstkim skupinama bilo je i emigranata iz Bosne i Hercegovine. Važne

podatke o radikalnoj, ustaškoj emigraciji iz Bosne i Hercegovine nudi i materijal Savjetovanja

u Jajcu koje je republička vlast organizirala 24-25. decembra 1976. godine. Kao povod za

organiziranje savjetovanja o djelatnosti i organiziranju emigracije navode se „vijesti o

najavljenim diverzantsko-terorističkim akcijama i izvedenim subverzivno-propagandnim

akcijama ustaške emigracije“. Republički Sekretarijat za unutrašnje poslove Službe državne

bezbijednosti sačinio je materijal pod naslovom „Pregled ustaških ekstremista po zemljama

boravka“, s osnovnim generalijama i podacima o djelatnosti svake osobe pojedinačno. U

materijalu je izdvojeno 1560 lica; 831 u vaneuropskim i 729 u europskim zemljama.

Zabilježeno je da najviše emigranata djeluje u evropskim zemljama; u Njemačkoj 438,

Švedskoj 107, Francuskoj 82 i Austriji 54; u prekomorju: Australiji 395, SAD 190, Kanadi 163 i

Argentini 50.10

Od udruženja koja su okupljala srpsku političku emigraciju u Njemačkoj posebno se ističu

Jugoslovenski nacionalni pokret- Ljotičevci (organizacija s sjedištem u Minhenu, list: Iskra,

udruženje nastalo organizacijom pripadnika „Srpskog dobrovoljačkog korpusa“; zbog

sudjelovanja u kragujevačkom masakru, ostale organizacije srpske emigracije nerado

kontaktiraju s njom), JDS-Jugoslavenski demokratski savez (nastao izdvajanjem disidenta iz

Zbora), Organizacija srpskih četnika-Ravna Gora (organizirani 1950. inicijator Momčilo Đujić i

Dobroslav Jevđević) i druga.11

9 Doder, Milenko (1989): Jugoslovenska neprijateljska emigracija, Zagreb: Centar za informisanje i publicitet,

Biblioteka Tajne sile, str. 201-205. 10 Tafra, Robert (ur.) (2000): Dosije UDBE o hrvatskoj emigraciji iz Bosne i Hercegovine 1977. godine, Prozor:

Bonitas, Split: Laus, str. 9-11. 11 Doder, Milenko (1989): Jugoslovenska neprijateljska emigracija, Zagreb: Centar za informisanje i publicitet,

Biblioteka Tajne sile, str. 205-206.

4

Za muslimansku političku emigraciju navodi se da ona nema nacionalni karakter i da

djeluje podijeljeno, pod snažnim pritiskom i utjecajem ustaške i četničke emigracije. Dio koji

vodi porijeklo iz 13 SS Handžar divizije, pristalica Pavelića i porodice Kulenović, djeluje na liniji

ustaške emigracije, dok se na drugoj strani „nalaze organizacije vezane za četničku

emigraciju i polaze od teze da su muslimani dio srpskog nacionalnog bića razorenog

islamiziranjem Bosne i Hercegovine“.12

Makedonska emigracija organizirana je u DOOM-Pokret za oslobođenje i ujedinjenje

Makedonije (za ujedinjenje svih Makedonaca u jednu državu) i MPO-Makedonska pretitska

organizacija (za bugarski karaktere Makedonije, negiraju postajanje makedonske nacije),13 a

najznačajnija organizacija slovenačke političke migracije djelovala je izvan Evrope, i pod

nazivom Slovenska hrišćanska –demokratska stranka brojala je sredinom 1970-ih godina više

od 2000 članova sa sjedištem u Buenos Airesu.14

Iako se programi i ciljevi emigrantskih organizacija razlikuju, variraju od jugoslavenskog do

republičkih državnih koncepata, njihova antikomunistička usmjerenost je neupitna. Njihovo

djelovanje je usmjereno na smjenu, rušenje komunističkog poretka i organiziranje nove

Jugoslavije. Isto tako i oblici njihovog djelovanja su dosta slični. Sve organizacije veliku

pažnju posvećuju propagandnoj, obavještajnoj i diverzantskoj aktivnosti,15 što se ogledalo u

različitim oblicima subverzije od „ubacivanja“ naoružanih grupa u Jugoslaviju, do ataka na

jugoslavenske ambasade, konzulate, predstavništva ili izaslanike do saradnje s stranim

službama bezbjednost.16

Propagandna i obavještajna aktivnost o odnosi se uglavnom na štampanje knjiga, listova,

časopisa, letaka koji su namijenjeni, kako iseljeništvu tako i svjetskoj javnosti. Radi lakšeg

uticaja među čitaocima u temama se napuštaju parole otvorenog antikomunizma i šovinizma

prema pojedinim narodima, mijenja se oštrica napada prema SKJ. Umjesto toga kao

platforma se nudi navodno „objektivna“ analiza stanja u Jugoslaviji i dokazivanje krize

režima i pozivaju demokratske snage da se pridruže borbi za novo uređenje i višepartijski

sistem koji treba da riješi sve nacionalne proturječnosti i društvenu krizu. U tom cilju se

izdaju i posebne publikacije na stranim jezicima dok druge organizacije pokušavaju da se

nametnu prihvatljivim programima za šire članstvo, posebno za one članove SKJ koji se

smatraju kolebljivcima, đilasovcima, razočaranim partizanima i drugim.“17 Tako su ove

organizacije u inozemstvu stvarale novu sliku Jugoslavije i upravo ta reprezentacija

12 Isto. str. 127. 13 Isto. str. 44-45. 14 Isto. str. 46-47. 15 Isto. str. 53. 16 O diverzantsko-terorističkim aktivnostima vidjeti: Bošković, Milo (1980): Antijugoslovenska fašistička

emigracija, Beograd: Sloboda, Novi Sad: Dnevnik, str. 150-215. 17 Bošković, Milo (1980): Antijugoslovenska fašistička emigracija, Beograd: Sloboda, Novi Sad: Dnevnik, str. 150.

5

Jugoslavije u emigrantskim krugovima je predmet ovoga rada, s tim da se mi fokusiramo

samo na godinu 1986, i na sliku koju je o Vladi koju je tada formirao Branki Mikulić, stvarala

emigrantska štampa u Njemačkoj. Slika koju su o Mikulićevoj Vladi stvarali emigranstki listovi

predstavlja model iz kojega vidimo kakvu su sliku Jugoslavije općenito stvarala emigrantski

krugovi.

Vlada Branka Mikulića 1986. godine u emigrantskoj štampi

Sredinom 1980-ih godina u Jugoslaviji snažna ekonomska i politička kriza nezaustavljivo je

izlazila u javnost. Kriza ne samo ekonomskog razvoja, međurepubličkih dogovaranja nego

cjelokupnog društveno-političkog, komunističkog poretka bila je omiljena tema emigrantskih

listova. Objavljivali su napise o lošem, bezizlaznom stanju u Jugoslaviji najavljujući „skori

rasplet“ događaja u kojima su ovi listovi, kao i „iseljeničke organizacije“ trebali odigrati

značajnu ulogu. Štampa je posebno bila potaknuta značajnim događajima poput formiranja i

imenovanja nove savezne vlade 1986. godine koja je trebala da „obuzda inflaciju“ i ponovno

uspostavi politički dijalog. Jugoslavija je formiranjem nove Vlade željela poslati ljepšu sliku

Jugoslavije u svijet, a emigranstki listovi su isti taj čin koristili da u svijetu šire posve drugačiju

sliku Jugoslavije, zemlje u kojoj vladaju teror, komunistička diktatura, izostanak ljudskih

prava i slično. Zvonimir Puškaš u svojoj knjizi o aktivnosti antikomunističkih elemenata u

Hrvatskoj tokom socijalističkog perioda i njihovoj saradnji s emigracijom, naglašava da je

upravo te 1986. uspostavljen direktan odnos s rukovodstvima emigracije koje je obaviješteno

da se „očekuje rasplet događaja u Hrvatskoj za dvije do tri godine“.18

18 Zvonimir Puškaš o tome piše: „Političko okupljanje hrvatske političke emigracije pratili smo sa velikim

interesom, iako smo smatrali da su zbivanja u Hrvatskoj dominantna u rješavanju položaju hrvatskog naroda. Organizacijskim jačanjem Iseljenje Hrvatske, posebno pojavom sve većeg broja publikacija i časopisa, zbivanja u emigraciji postala su sve važnija u našem nacionalom radu na području Hrvatske. Dugi niz godina nismo uspostavljali izravne veze sa političkim organizacija Iseljenje Hrvatske, ali smo uporno koristili časopise i knjige tiskane u inozemstvu. Nabavljali smo ih na razne načine. Preuzimali smo ih od pojedinaca, donosili u zemlju, primali preko bibliotečkih ustanova, te konačno, uspijevali se služiti zatvorenim fondovima nekih ustanova u Hrvatskoj. Postupno smo ostvarili jednosmjernu komunikaciju na taj način da smo nekim političkim rukovodstvima Iseljene Hrvatske slali povremeno izvještaje o situaciji u Hrvatskoj, ali i naše poglede na odnose u redovima naše emigracije. Na taj je način naš odnos s Iseljenom Hrvatskom postao povratan, primali smo literaturu, a slali smo naša izvješća. U izravne, osobne veze, stupili smo tek 1980. i opet 1986. godine kada smo upozorili neka vodstva iseljenje Hrvatske da očekujemo rasplet događaja u Hrvatskoj za dvije do tri godine. No izvan navedenih kontakata, mi smo u međuvremenu imali niz razgovora i pismenih poruka s pojedincima koji su dolazili u Hrvatsku. Svrha naših veza sa Iseljnom Hrvatskom bila je da našim autoritetom potičemo i ohrabrujemo dugogodišnji mukotrpni politički rad naših emigrantskih redova. I njima je trebala potpora u smislu spoznaje da hrvatska državotvorna misao živi u domovini, pa makar i u katakombama. S druge strane, mi smo pokušavali usmjeriti političku atmosferu u emigrantskim krugovima. Tako smo naprimjer dr. Branimiru Jeliću uputili decidno mišljenje da bez priznanja i potpore SAD nema Hrvatske države. Zajedništvo domovine i Iseljene Hrvatske smatrali smo prvorazrednom potrebom, kako u dugom razdoblju zajedničkog otpora, tako i u trenutku konačnog raspleta u domovini.“

6

U drugom dijelu rada imamo za cilj predstaviti sliku koju je emigrantska štapa stvarala o

novoj saveznoj vladi i novom predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća Branku Mikuliću.

Predmet naše pažnje bili su napisi obavljeni u ne samo u emigrantskim listovima koji su izlazli

u Njemačkoj, nego i u drugim dijelovima Evrope, jer je jedino tako moguće steći sliku

reporezentacije Jugoslavije u emigrantskim krugovima. Mi smo analizirali napise u Našoj reči,

Iskri, Danici, Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj državi, Novoj Hrvatskoj, Kronici i Belom orlu.

Naša reč19 je u ovom period najviše pisala o “gušenju umjetničkih sloboda u Jugoslaviji” tj.

narušavanju demokratskih prava građana. Međutim, pomno je pratila formiranje nove

savezne vlade i aktivnost Branka Mikulića kao kandidata, a kasnije kao predsjednika vlade.

Kao vjesniku promjena Naša reč je posebnu pažnju posvetila Mikulićevoj izjavi da će za

članove SIV-a kao i za druge važne savezne funkcije predložiti stručne ljude pa i po cijenu

svog mandata, navodeći da su do sada na odgovornim funkcijama bili uglavnom politički ljudi

koji su nerijetko djelovali kao stručnjaci za sve, kao zastupnici organizacija udruženog rada,

republika i pokrajina iz kojih su dolazili.20

Međutim, prvi ekspoze Mikulića pred vladom ocijenjen je kao “dug, težak i uobičajeni

ekspoze preopterećen pojedinostima objavljenim u napomenama ispod teksta”. Ekspoze

štampan u Borbi, komentira se na sljedeći način:

“I tu se saznaje daleko više nego iz samog izlaganja novog predsjednika SIV-a. To je slučaj

sa privredom kojoj je posvećen skoro cijeli ekspoze: 4 stranice Borbe sa 6 stupaca, pravi

svetski maraton. Nadajmo se da nije bilo onesvješćenih, ali je dobar deo delegata preko 50

godina morao da drema, utoliko pre što su neke teze ponovljene u više navrata“. List Naša

riječ u nastavku prenosi neke dijelove Mikulićeva izlaganja, ali je osnovni cilj naglasiti teškoće

s kojima se Jugoslavija suočava, kako bi se preko toga stvorila slika o komunističkoj

Jugoslaviji koja nema izgleda za budućnost. List navodi Mikulićevu ocjenu o teškoj

ekonomskoj situaciji u zemlji, ali je posebno naglasio da je kompletno izlaganje bilo „predugo

i dosadno“ te da Mikulić „nije rekao ni reč o ustavno-političkim problemima, o problemima na

Kosovu, o problemima ljudsku prava, problemima mladih ili zagađivanjima prirode i zemlje.

Mogu se u ovom trenutku činiti dve pretpostavke zašto ovog u izlaganju nema, kao što ih je

Puškaš, Zvonimir (1997): Hrvatski demokratski nacionalizam. Organizirani otpor jugokomunističkoj tiraniji 1948-

1990. godine, Zagreb, str. 273-274. 19 „Savez Oslobođenje“ osnovano je u Ženevi 1949 iz redova predratne studentske nacionalističke omladine i

organizacije „Demokratska omladina“ čiji su članovi u toku rata pripadali „Štabu 501“ četničkog pokreta. Sjedište organizacije je u Londonu, a ima ogranke i u drugim zemljama. Bavi se pretežno propagandnom aktivnošću. Organizacija pretenduje na preuzimanje vlasti neoružanim putem (isključuje teror) i političkim djelovanjem.. Izdaje list „Naša reč“ u kome se analiziraju događaji u zemlji, posebno sadržaj jugoslavenske štampe. U listu se objavljuje posebna rubrika „Događaji u Jugoslaviji“, a na engleskom jeziku izdaje časopis Rewiew kao list „Studijskog centra za jugoslavenska pitanja“ namijenjen inostranim čitaocima. Bošković, Milo (1980): Antijugoslovenska fašistička emigracija, Beograd: Sloboda, Novi Sad: Dnevnik, str. 99.

20 „Kandidat za predsjednika SIV-a Branko Mikulić”, Naša reč, br. 373 (mart 1986.), str. 24.

7

u izvjesnoj meri bilo. Ili Branko Mikulić predaje sve te nadležnosti republikama i pokrajinama,

ili krije svoje namere u tom pogledu!“21

Naša reč je objavljivala i mišljenja ekonomskih stručnjaka o situaciji u Jugoslaviji kao i

savjetovanja stručnjaka u Jugoslaviji. Nazivajući Mikulića “starim čvrstorukašem“,donosi

njegovo izlaganje na jednom od takvih savjetovanja. „Mi nemamo vremena za ponavljanje

već obavljenih rasprava i ponovno usvajanje već prihvaćenih zaključaka, programa i

opredjeljenja. To bi vodilo odlaganju društvene akcije. Umjesto toga obogaćujemo naša

saznanja, stavove i rješenja u akciji, a ne gubimo vrije u jalovim diskusijama i dijeljenju lekcija

drugima.” Uredništvo je konentirao da je šteta što Mikulić nije živio u “srećno staljinističko

vrijeme iz 1945. godine jer bi daleko dogurao”.22

List Hrvatska revija23 se detaljno osvrnula na novoformiranu Saveznu vladu i premijera.

Imenovanje Mikulića „na nedemokratski i rutinsko-formalistički način“ u ovom listu se

promatrao u kontekstu bosanskohercegovačke prezastupljenosti u saveznim organima. O

političkoj snazi Mikulića kao predsjednika savezne vlade Vukelić u jednom članku se kaže:

„Mikulić nije imao snage promijeniti udarni dio jugoslavenske vlade jer je sedam članova

stare vlade ostalo u sastavu nove. Mikulić je zadržao paritetnu republičku i nacionalnu

zastupljenost jer u vladi ima najviše Srba 9, a potom slijede Hrvati 5, Crnogorci 5, Slovenci,

Makedonci 4 Muslimani 2, Madžari 1 i 1 Albanac. (...) Mikulić je doduše po nacionalnosti

Hrvat, ali to nije baš ničim dokazao. Mikulićev zemljak Raif Dizdarević bi se također mogao

formalno ubrojati u Hrvate iako se izjašnjava kao musliman i govori najčistijim srpskim

jezikom. Mikulić je predložen za predsjednika iako Bosna i Hercegovina nije bila na redu za taj

položaj. Rotacija na nivou SIV odavno ne funkcionira.“

Osvrćući se na „glasine da je Mikulić energičan političar i dobar organizator što su

potvrdile Olimpijske igre“, Hrvoje Vukelić, autor spomenug članka, potcrtava da je

21 “Nova imenovanja u aparatu SFRJ i Savezu komunista”, Naša reč, br. 377 (avgust-septembar 1986.), str. 13. 22 “Dugoročni plan ekonomske stabilizacije eksplodirao je”, Naša reč, br. 381 (januar 1987.), str. 21-22. Naša riječ

je i u narednom periodu budno pratiti djelovanje savezne vlade i Branka Mikulića i njegovu “praznu retoriku, jalove rezolucije i dogovaranja”. O stanju u Saveznoj skupštini 1988. godine pisala je: “Opšte oboljenje u Saveznoj skupštini, kako nam saopštava Borba 14. januara nastalo je zato što je većina delegata u Skupštini u poodmaklim godinama i pate od hroničnih bolesti (visok krvni pritisak), a mladi pate od neurotskih poremećaja nervoze, neuroze itd. Dnevno je tražilo pomoć 75 do 100 pacijenata, vjerovatno većinom tzv. delegati koji su bili iznenađeni (19 da prvi put u istoriji SFRJ budžet nije izglasan i 829 da je prilikom tog prvi pao u postelju predsjednik vlade Branko Mikulić). Ovo je samo dokaz kako rukovodioci SFRJ ne mogu ni zdravstveno, ne samo politički, da podnesu poraz, koji se u demokratijama pojavljuje svaki dan, počev od američkog Kongresa preko britanskog parlamenta pa do nemačke Federalne skupštine”. Naša reč, br. 392. (februar 1988.) Također, preneseni su i članci koji su objavljivani u drugim državama poput članaka francuskog Le Mond-a o “Mikulićevoj neuspjeloj akciji u Skupštini” i njegovom zdravstvenom stanju nakon toga. Naša reč, br. 392 (februar 1988.), str. 18.

23Hrvatska revija je kulturno-književni tromjesečnik čiji je urednik 1986. godine bio Vinko Nikolić.

8

Olimpijadu „izveo uz pomoć neograničenih ovlaštenja na političkom i ekonomskom

području. Bez sudjelovanja Armije u besplatnim radovima i ogromnih finansijskih sredstva iz

zapadnog inozemstva, Olimpijada ne bi bila organizirana lako i uspješno kako je izgledalo u

ono vrijeme. Danas već narušeni objekti Olimpijade govore drugim jezikom: Mikulić je

forsirao brzu izgradnju objekata na štetu kakvoće i praktičnosti. Mikulić je osim toga poznat

ako političar čvrste ruke. (...) On je jedan od organizatora obaranja hrvatskog državnog i

partijskog rukovodstva krajem 1971. godine. Mikulić i Dušan Dragosavac pripremali su Josipa

Broza Tita u njegovoj vili u Bugojnu, za obračun s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević Kučar.

U samoj Bosni i Hercegovini oduvjek je vladala sibirska hladnoća u političkom ozračju, a

bosanskohercegovačko pravosuđe donosi najdrastičnije presude u procesima protiv onih,

koji drugačije misle. Svemu tome je kumovao Branko Mikulić. Premda je to u Jugoslaviji

svima poznato, a posebno intelektualcima da je Mikulićev režim otjerao iz Heceg Bosne

brojne srpske i hrvatske ljude od pera i uma, gotovo niko se nije protivio Mikulićevoj

kandidaturi. Samo je jedan slovenski novinar, Tomaž Mastnak, u jednom komentaru

začuđeno zapitao: kako je moguće da jedan takav represivan političar bude predložen za

obrazovanje vlade.“

Autor članka u Hrvatskoj reviji je smatrao da savezna vlada nije sposobna suočiti se sa

problemima i da će pribjeći primjeni „privremenih mjera tj. krparenjem kako bi usporila, a ne

zaustavila gospodarski ponor“. „Mikulić ipak pokušava napraviti poneki popularni potez, kao

što je bilo vraćanje cijena kruha i brašna na razinu 25 lipnja nakon ogromnog poskupljenja

krajem lipnja, ali to je samo kaplja vode u pustinji problema koji se pred njim nalaze. (...)

Koliko god su promjene na čelu države i partije u Jugoslaviji bile važne, a čarkanja na

skupovima Partije i njenih satelitskih organizacija zanimljiva, svemu tome ne treba pridavati

veću pozornost nego što zaslužuju. Naime od toga ne treba očekivati temeljne i dugotrajne

brazde u političkom krajoliku posttitovske Jugoslavije.“24

Na isti način je i Hrvatska država25 pisala o novoj vladi i „ortodoksnim komunističkim

krugovima i drugovima“, u koje je ubrajala i Mikulića. Objavljivala je članke u kojima se govori

o političkoj i ekonomskoj krizi u Jugoslaviji kojoj se „ne vidi izlaz“.26 Međutim, uredništvo

lista pokušavalo je ukazujući na takvo stanje u Jugoslaviji potaknuti iseljeništvo na akciju tj.

preusmjeriti projugoslovensku orijentaciju ka hrvatskoj nezavisnosti. U objavljenim

prazničnim impresijama iseljenog radnika o Jugoslaviji naglašava se da se „nezadovoljstvo

osjeća po svuda kao i napeta situacija. Nema sumnje, kraj se približava kraju - Jugoslavija je

počela propadati (strmoglavija). (...) Ni jugo-klubovima ovdje više ne cvjetaju ruže. Mi sada,

dosadašnji članovi kluba Hrvatsko zagorje vidimo da sve ono što ima neku vezu sa

24 Vukelić, Hrvoje (1986): „U Jugoslaviji formalne promjene. U Hrvatskoj skandali“, Hrvatske revija, svezak 4, str.

584-609. 25 Hrvatska država je list Hrvatskog narodnog odbora s sjedištem u Minhenu. 26 “Od kongresa omladine KPJ do pobjede-jedan korak”, Hrvatska država, br. 371. ( juli 1986), str. 5.

9

Jugoslavijom nema nikakve više perspektive i želimo se orijentirati preme budućnosti. Želimo

čitati hrvatski izbjeglički tisak i sudjelovati u radu hrvatskih društva.“27

Od listova hrvatske političke emigracije o Mikulićevoj Vladi 1986. je posebno opširno

pisala Nova Hrvatska,28 koja je izlazila u Londonu, ali je imala i svoje čitatelje među političkom

emigracijom u Njemačkoj. Polazna pozicija je da imenovanje Mikulićeve Vlade ne može ništa

promijeniti i da proklamovani „pravci dalje aktivnost“ nedvojbeno Jugoslaviju vode „ravno u

katastrofu“.29 Ipak, u Novoj Hrvatskoj konstatirano je da je nova vlada ipak jača od prethodne

jer je Branko Mikulić „istaknuti član one vrhuške, neformalne grupe, koja je ustvari Politbiro

koji bar relativno ima najviše moći u svojim rukama”. Međutim, navodi se da je “teško

vjerovati da će ta grupa odustati od prevlasti politike nad privredom, tj. da će mijenjati

privredni sustav, jer bi samim tim sebe onemogućili ili si u najmanju ruku ograničili vlast“.30

U rubrici Pisma uredništvu pisalo se o Mikuliću kao o osobi koja je sklona nepotizmu i

koristoljublju pominjući „vilu koja je za njega u Sarajevu izgrađena iz nepoznatih izvora i u

koju se nije uselio jer su zavidni subnorci zaprijetili aferom“.31 Mikulić se naziva “Napoleonom

iz Gornjeg Vakufa” koji se ugleda na Čaušeskua („bosanski Čaušesku“) i Živkova pa je tako

“mnogu svojtu ponamještao na razna unosna mjesta”, kćer Planinku “progurao na položaj

predsjednice Komisije za kulturu SSRBiH”, a svoju vilu u Sarajevu “opasao visokim zidom” i

da krije da mu je “ćaća Jure bio zamjenik zastupnika HSS-a”.32

O njegovoj kandidaturi piše se kao “utrci jednog konja”, “čvrstorukaša i neotesnaca koji

nije imao protukandidata”.33 Osvrćući se na tvrdnju da se uspješno organiziranom

Olimpijadom Mikulić kvalificirao za saveznog premijera, Nova Hrvatska objavljuje informaciju

da je Skijaški savez BiH otkazao natjecanje zbog nedostatka novca.34

27 Hrvatska država, br. 374. (oktobar 1986), str. 15. 28 Nova Hrvatska je u Londonu izlazila od 1959. i njen dugogodišnji urednik bio je Jakša Kušlan. 29„Tajni dokument sa 13. sjednice CK SKJ 12-13. lipanj 1984. godine“, Nova Hrvatska, br. 1, 12. 1. 1986, str. 1- 2. 30 “SIV priznaje: sada je stanje kudikamo gore nego prije četiri godine. U očekivanju šok terapije Branka

Mikulića.” , Nova Hrvatska, br. 10, 18. 5. 1986, str. 8. 31 ”Studentske demonstracije u Zagrebu”, Nova Hrvatska, br. 2, 26. 1. 1986, str. 1. U članku se govori o

Mikulićevom protežiranju, “guranju supruge, kćerke i sina”. Piše se o neuspjelom pokušaju Mikulićevog sina da položi predmet marksizam na Fakultetu političkih nauka koji je polozio tek nakon očevog interveniranja. Konstatira se da “sada kada tata Milkulić postaje predsjednik vlade, sin Mikulić neće morati ni na ispite”.

32 „Mikulić, Napoleon iz Gornjeg Vakufa“, Nova Hrvatska, br. 13, 29. 6. 1986, str. 10. 33 “Utrka jednog konja”, Nova Hrvatska, br. 2, 26. 1. 1986, str. 5. i “Izgubljen rat s inflacijom prije nego što je

počeo”, Nova Hrvatska, br. 2, 26. 1. 1986, str. 6. 34 “Olimpijsko Sarajevo ne može organizirati ni domaća natjecanja”, Nova Hrvatska, br. 3, 9. 2. 1986, 19. U članku

piše: “Jugo-olimpijski gigant jedino po tome je nadmašio sve prijašnje domaćine, no to ipak ne smeta jugoorganizatorima i političarima da se i dalje hvališu najbolje organiziranom zimskom olimpijadom u svijetu. Što više, s tom se zaslugom Branko Mikulić se klavificirao za položaj predsjednika vlade, na koju će zasjesti u svibnju. Istu aureolu uspješnosti nosili su svojevremeno oci Obrovaca, Fenija i drugih poslovnih pothvata. To što je Mikulić ipak nadživio slavu svog uspjeha, može zahvaliti samo činjenici da se glavešine u Jugoslaviji još uvijek sporo trijezne”.

10

Predviđalo se da će Mikulić dekretima rješavati privredne probleme i na taj način povećati

moć birokracije.35 Donosi se njegova izjava da će pored inflacije (“zatrovanoj baštini

naslijeđenoj od Milke Planinc”) inozemni dugovi koji dospijevaju za naplatu 1988. godine

dovesti do najteže situacije. Ipak, kaže se da Branko Mikulić ”daje na sve strane

samouvjerene izjave i govori o nespojivoj kombinaciji represivnih mjera i novih stručnih ljudi

u vladi“. Na pitanje kako to dvoje spojiti autor članak odgovara: “Valjda po uzoru na

organizaciju ZOI u Sarajevu za koju on još nije položio prave račune!”36

Navodi se da je nestvarno očekivati da će se stanje promijeniti, da će Mikulić osporiti

neograničenu partijsku vlast nad privredom, “ali je ipak potrebno odgovoriti

samoupravljačima na pitanje šta se to zapravo dogodilo s utopijom u ime koje je sve ovo

sazdano”.37

Urednik Jakša Kušlan se u januarskom broju Nove Hrvatske detaljno osvrnuo na intervju

Dušana Bilandžića (Delo 7. 1. 1986.), rasprave o novoj vladi kao i Mikulićevoj kandidaturi.

“Istog dana kada se pojavio Bilandžićev intervju, potvrđena je u Jugoslaviji vijest da je na

položaj predsjednika savezne vlade u svibnju o.g. dolazi Branko Mikulić. U nizu pojava kao

što je ponovno uvođenje deviznog centralizma, drastično povećavanje saveznog budžeta, a

osobito izdataka na vojsku, ili sve izazovniji generalski i subnorski glasovi, Mikulićevo

imenovanje dolazi kao potvrda sve izrazitije tendencije koja zaista blokira i najsitnije

promjene – ali samo na jednoj strani, one prema većoj slobodi i decentralizaciji. Bez obzira na

opći centralistički zaokret, već sama Mikulićeva pojava na čelu izvršne vlasti trebala bi

izazvati uzbunu svih demokratskih elementa u Jugoslaviji. Za sve Hrvate to posebno vrijedi.

Činjenica da nakon Milke Planinc za predsjednika dolazi još jedan Hrvat stvorit će u

inozemstvu krivi dojam o nacionalnom položaju Hrvata, a izrazi kao čvrstorkaš Hrvat u

naslovima svjetskih listova samo će učvrstiti uvjerenje da, uz poznate čvrstorukaše iz

Zagreba, u Partiji nema liberalno orijentiranih Hrvata. Taj će se sud jos više proširiti i zaokret

prema dogmatizmu i centralizmu biće potpun ako se obistine glasine da za predsjednika

partije u Hrvatskoj, na mjesto Mike Špiljka, dolazi admiral Branko Mamula, sadašnji sekretar

za narodnu odbranu. Takvo bi imenovanje bilo ravno vojnom udaru u Zagrebu koji nije teško

naslutiti: zavođenje još strožije kontrole nad Hrvatskom i ustupak Srbima. Kordunski Srbin

Mamula trebao bi biti naknada za ono što su Srbi i Srbijanci izgubili imenovanjem Mikulića.

Republika Srbija računala je da će Planinc zamijeniti sadašnji šef srpskih komunista Ivan

Stambolić i taj je neuspjeh izazvao veliko razočarenje u Beogradu gdje raste sve veće

nezadovoljstvo zbog sve slabijeg položaja Srbije u Jugoslaviji. Srpski osjećaj neuspjeha tom je

veći što su njihovi i Mikulićevi planovi različiti. Centralističke težnje Mikulića i srpskih

35 “Vika i ucjene kao lijek protiv inflacije”, Nova Hrvatska, br. 4, 23. 2. 1986, str. 6. 36 “Mikulić na putu albalizacije poretka”, Nova Hrvatska, br. 5, 6. 3. 1986, str. 9. 37 “Loše jest, ali da ne bude i gore. Kriza se ne može otezati u nedogled”, Nova Hrvatska, br. 11, 1. 6. 1986, str. 8.

11

komunista nemaju ništa zajedničko i zato će među njima brzo doći do sukoba. Beograd u

prvom redu ponovo traži da postane jak republički centar koji će diktirati Kosovu i Vojvodini,

a što se tiče ostalih dijelova Jugoslavije tu postoje različiti planovi, uz ostale i takvi za koje je

nedavno uz mnogo žuči i ironije polemizirala Mikulićeva televizija u Sarajevu (15. prosinac).

Ona je udarila po ideji treće Jugoslavije, konfederacije Velike Srbije, europske Slovenije,

nezavisne Hrvatske i možda Makedonije. Osuđene su priče o europeizaciji Srbije ili Slovenije,

kao najslobodnjih republika Jugoslavije. Taj strah kao i njihovo uvjerenje da postojeću

republičku i pokrajinsku strukturu treba učiniti djelotvornijom i na državnoj i na partijskoj

razini što manjim, ali snažnijim centralnim komitetima i izvršnim tijelima koje treba što uže

povezati s jakim partijskim i državnim središtem Federacije - čini Mikulića u današnjem kaosu

- idealnim jugoslovenskim predsjednikom vlade. Kada se još doda njegovo iskustvo sa

sarajevskom olimpijadom, za koji je pozvao vojsku i zaveo vojnu disciplinu, onda Mikulić

potpuno odgovara današnjem vremenu. Tako to izgleda na površini, a zapravo je riječ o još

jednoj tipičnoj jugoslavenskoj proturječnosti. Mikulić se misli osloniti i na partijske direktive i

administrativne propise, no taj njegov glavni oslonac već sada je u ozbiljnoj krizi kako

priznaje Bilandžić: Njihova moć slabi iz dana u dan, osim toga i zato što su u društvenoj svijesti

nastale goleme promjene: ljudi ih primaju na pragmatičan način, prihvaćajući ih onako i onoliko

koliko i u čemu odgovaraju njihovim interesima. I ako Mikulić zbog toga pritisne jos većom

silom, njegova bi odlučnost mogla pomoći da se poveća jaz između direktiva odozgo i

narodne strpljivosti, a to znači da se otvaraju vrata za najbrži izlaz iz stagnacije- za rješenje u

društvenoj eksploziji. Lako se može dogoditi da Branko Mikulić zaista postane pravi čovjek u

pravo vrijeme – ali ne onako kako su zamisli oni koji su ga izabrali.”38

Prateći Mikulićev kandidaturu Nova Hrvatska je pisala o “jedinom glasu razuma” u

Jugoslaviji, tj. slovenačkom magistru sociologije Tomažu Mastnaku, Mastnakovom

objavljenom članku o Mikuliću kao i njegovom suđenju u Ljubljani po članu 112 Kaznenog

zakona za uvredu druge republike.39 Sporni članak je u cjelosti objavljen u Novoj Hrvatskoj

kao i Mastnakov intervju nakon suđenja koji je dao njemačkom listu Die Tageszeitung.40

38 Kušlan, Jakša (1986): “Mikulićevo imenovanje zaoštrava krizu u Jugoslaviji”, Nova Hrvatska, br. 2, 26. 1. 1986,

str. 6. 39 “Oslobođen kritičar Branka Mikulića. Pobjeda zdravog razuma i slovenske demokratije”, Nova Hrvatska, br.

16, 24. 8. 1986, str. 9. 40„Korak naprijed ka demokratizaciji?“, Nova Hrvatska, br. 17, 7. 9 1986, str. 10. i „Trn u oku predsjednika vlade“,

Nova Hrvatska, br. 16, 24. 8. 1986, str. 17. Mastnak je u svom članku pisao o Mikulićevom učešću tj. doprinosu represiji i progonu intelektualaca, (uglavnom u srpski egzil), cenzuriranju i zabrani knjiga, političkim suđenjima Šešelju, Sokliću, tzv. muslimanskim fundamentalistima i slično.

Nova Hrvatska posebno naglašava da je samo suđenje “zapanjilo Slovence koji su smatrali da u Sloveniji nije moguće suđenje za delikt mišljenja” kao i to da je (nakon svega sat vremena ) na oslobađajuću presudu suda publika reagovala glomoglasnim aplauzom. Prenosi se da se ”Mastnak branio tvrdnjom da je sve ono što je rekao o Mikulićevoj vladavini u Bosni nepobitna istina, svima dobro poznata i da Mikulićeve vlasti u Sarajevu javno zagovaraju politička usmjerenja tvrde linije”.

12

Nova Hrvatska je o Mikuliću pisala kao o čvrstorukaškom političaru koji ima „generalsko-

policijsko zaleđe,”41 i koji se „u svojoj despociji i komandnoj ekonomiji oslanja na oružane

snage.42 Kao argument za to objavljena je i izjava generala Dušana Korača koji je na

Trinaestom kongresu SKJ Mikulića nazvao “hrabrim drugom koji će skršiti sve otpore”. Na

konkresu se Mikuliću pljeskala „kao nekom supermanu, koji će za tili čast prebroditi

privrednu krizu“. Međutim, Nova Hrvatska je u nizu članaka, tokom čitave 1986. stalno

ukazivala da se privredna sutuacija ne popravlja, a „vladavina uske klike unutar jedne

totalitarne stranke i u uvjetima višenacionalne države Jugoslavije nužno podgrijava trajne

sukobe svih protiv sviju. Do sada su jedni druge neutralizirali, a od sada će jedni druge

likvidirati, što ne bi bilo ni prvi ni osamljen slučaj u povijesti KPJ/SKJ.”43 List je opisivao

Mikulićevu Vladu kao instituciju koja „gubi svaki osjećaj orijentacije“,”44 što je vidljivo u

pojavi niza štrajkova i nemira zbog čega se najavljuje “skori kraj socijalizma”.45 Cjelokupni

program Mikulića kao saveznog premijera ocijenjen je kao “udaranje po posljedicama, a ne

uzrocima”, te se procjenjuje da će se „unutar vladajućeg kora teško [...] neko ozbiljnoj

oduprijeti despotskoj politici Branka Mikulića jer se svi nadaju da će sačuvati svoje velike

povlastice, iako u jaslama više nema sijena za sve. Kad to postane jasno, tek tada mogu izbiti

sukobi unutra vladajućeg sloja.”46 Također su pomno praćeni štrajkovi u cijeloj Jugoslaviji

koji su ocjenjeni kao reakcija na mjere SIV-a i dodatno zaoštravanje političke krize.47

Nova Hrvatska je o Jugoslaviji stvarala sliku zemlje u kojoj se odvija grčevita borba za

očuvanje vlasti oligarhije Saveza komunista, ali se nagovještava propast socijalizma i

socijalističke ekonomije. „Ekonomska politika Branka Mikulića, koju sluganski prihvaćaju u SR

Hrvatskoj, samo je krpa na zakrpi poderanih gaća starog sistema“, te se citira Abraham

Linkoln koji je jedanput rekao „da se svi mogu varati neko vrijeme, i da se samo neki mogu

varati cijelo vrijeme.“48 Mikulićeva Vlada se karakterizira nesposobnom, jer računa „da će

Također, Nova Hrvatska je objavila vijest da je u ljubljanskom Delu 6. 7. i Teleksu 10. 7. štampana izjava Društva

slovenskih pisaca, Komisije Društva slovenskih pisaca za zaštitu mišljenja u koja je ustvari prosvjed na kršenje ljudskih i građanskih prava pisaca, književnika, publicista pri čemu se posebno ističu slučajevi Mastnaka i Vladimira Dedijera.

41 “Predkongresna razmimoilaženja u partijskoj čaršiji: Sukobi oko uloge Partije u privredi”, Nova Hrvatska, br. 6, 23. 3. 1986, str. 8.

42 “Specifičnosti koje traju već četrdeset godina. Privreda pod despocijom Branka Mikulića” , Nova Hrvatska, br. 16, 24. 8. 1986, str. 8.

43 “Borba za prevlast na Kongresu beznađa”, Nova Hrvatska, br. 15, 10. 8.1986, str. 12. 44 “Vladom upravlja kaos i inflacija”, Nova Hrvatska, br. 15, 10. 8. 1986, str. 6. 45 “Val prosvjeda, panike i štrajkova širom Jugoslavije. Kraj socijalizma na jeftinu kruhu”, Nova Hrvatska, br. 15,

10. 8. 1986, str. 8. Na kraju članka se zaključuje da su na “pitanju kruha pale mnoge vlade, a može pasti i Mikulićeva, a s njom i sam sustav”.

46“Specifičnosti koje traju već četrdeset godina. Privreda pod despocijom Branka Mikulića”, Nova Hrvatska, br. 16, 24. 8. 1986, str. 7-8.

47 “Štrajkovi ruše Mikulićevu politiku“, Nova Hrvatska, br. 17, 7. 9. 1986, str. 4. 48 „Zaoštravanje krize u republici Hrvatskoj. Ljetni sukobi najavljuju vruću jesen“, Nova Hrvatska, br. 17, 7. 9.

1986, str. 8-9.

13

kresanjem plaća i novim nametima na stanovništvo smoći sredstva za finansiranje države i

privrede i ujedno automatski zauzdati inflaciju. Isprazna nada, jer se plaćom naroda nikada

nisu stvarala bogatstva. Na takvoj politici raspalo se i moćno Rimsko carstvo.“49 Općenito,

Nova Hrvatska analizom poteza Mikulićeve Vlade stalno stvara sliku o Jugoslaviji kao zemlji

koja se mora raspasti, jer su „uzaludni potezi kojima odumire privreda, a ne država“,50 a

pogotovo jer je Mikulić, prema ocjeni ovog lista, pokušavao oživjeti centralističku

„komandnu ekonomiji iz prvih poratnih godina“.51 Svi takvi potezi su, međutim,

karakterizirani kao „proteze za teškog političkog i privrednog invalida koji se Jugoslavijom

naziva.“52

Dok su listovi hrvatske političke emigracije pisanjem o Mikulićevoj Vladi stvarali sliku

Jugoslavije kao zemlje koja se mora raspasti i na čijim ruševinama će se stvoriti nacionalna

hrvatska država, srpska emigrantska štampa je stvarala sliku Jugoslavije koja se kao

federacija ne može očuvati nego se mora transformirati u jaku centraliziranu državu.

Sličnosti pisanja o Mikulićevoj Vladi srpske i hrvatske emignatske štampe su u kritici

komunizma, te naglašavanje privrednih problema s kojima se Jugoslavija suočavala. Tako je,

na primjer, list Iskra,53 koja je izlazila u Minhenu, također je pisala o novoj Saveznoj vladi

Branka Mikulića, donoseći isječke njegovih izlaganja o privredi i investicijama, poljoprivredi i

turizmu, financijskoj politici, politici razvoja i slično. Iskra odgovara na pitanje šta može da

učini nova vlada i novi predsjednik. “S obzirom da je mandat dobio od Predsjedništva

Jugoslavije sa podrškom svih republika i pokrajina, Mikulić kao Hrvat iz Bosne nastupa kao

jugoslavenski kandidat. Hoće li njegovi suradnici biti imuni na moguće viruse parcijalnih

pripadnosti? U jednoj svojoj prethodnoj izjavi Mikulić je rekao da članovi SIV-a nisu zastupnici

49„Suzbijanje inflacije uopšte nije cilj Mikulićeve vlade. Bijeg iz hiperinflacije u nestašicu supersocijalizma/

Reforma u Mikulićevim paketima“, Nova Hrvatska, br. 18, 21. 9. 1986, str. 8. 50„Porezna reforma otvara nove sukobe. Preskupoj državi prijeti brodolom ili rezalište“, Nova Hrvatska, br. 19,

5.10. 1986, str. 8. „Sa sjednice (na kojoj je organiziran Odbor o.p. Dž. R.) Beogradska televizija je prenijela nekoliko slika na kojima je Branko Mikulić djelovao veoma mrko i potišteno, kao da su mu sve lađe potonule. No ne bez razloga, jer se stanje znatno pogoršalo otkako je on stao na čelo vlade. Zakon o plaćama naišao je ljetos na val štrajkova i to po prvi put u nizu velikih preduzeća, SOUR-a, a to je već mnogo ozbiljnije od obustava rada bijedno plaćenih tekstilnih radnica. Slovenci su popratno komentirali da privreda nije olimpijada što se odnosilo na Mikulića, organizatora ZOI 1984. Podsjećam da je još u travanjskom broju zagrebačkog časopisa Ugostiteljstvo i turizam jedan predstavnik turizma Bosne i Hercegovine napisao da su olimpijske igre ostavile olovne utege na razvojnim nogama Sarajeva. Na otvaranju Zagrebačkog velesajma predstavnici SOUR-a javno su u brk Mikuliću skresali da privreda ne može više snositi sve veća izdvajanja iz dohotka za državu.“

51„Počeo bankrot republika i pokrajina. Mikulić bezglavo srlja u napredak“, Nova Hrvatska, br. 22, 16. 11. 1986, str. 8.

52 „Pogažena obećanja agrarne reforme i AVNOJ-a. Staljinistička poljoprivreda po Ustavu iz 1974“, Nova Hrvatska, br. 20, 19. 10. 1986, str. 8-9.

53 Jugoslavenski narodni pokret Zbor je organizacija koju je 1935. godine formirao Dimitrije Ljotić. U periodu od 1945-1947. godine njeni članovi nalazili su se u Italiji, a zatim su prebačeni u logor Lingen u Njemačkoj. Sjedište ove vrlo zatvorene organizacije je u Minhenu. Objavljuje listove Iskra, Srpski vidici, Rešeto i podliske Smena i Jugoslavija danas.

14

organizacija udruženog rada, republika i pokrajina iz kojih su. Oni treba da imaju takve

sposobnosti, radnu, stručnu i društvenu afirmaciju, vlastiti integritet i stav da u svim

situacijama i o svakom pitanju mogu – bez instrukcija svojih republika i pokrajina -

participirati u izgrađivanju zaključaka i donošenju odluka. Sigurno je da Mikulić i novi SIV

imaju šansu da nešto urade, više i bolje no što su to uradili prethodnici. Međutim, ono što je

najvažnije za uspjeh da se iz današnje teške krize izađe i u narodu pokrenu nove snage, kako

bi se oslobodilo letargije i apatije i razvilo novo stvaralačko oduševljenje, jeste da je interes

naroda kao cjeline da živi, a ne vegetira i da su njegovi interesi iznad bilo kakvog ideološko-

partijskog, klikastog, sitnoprovincijalnog ili individualnog interesa pojedinca, grupica i da je

prava vlada samo ona vlada koja je sposobna da vlada prilikama i događajima. Ako Branko

Mikulić i nova vlada ne shvate ove osnovne istine i ne pokušaju da ih u život primijene i

prenesu i na druga odgovorna rukovodeća mjesta, onda će ih neprilike i teški problemi

odbaciti na pepeo istorije i u prokleti zaborav. Šansa je svakako velika.“54

Za razliku od ovog članka, ostali članci koji su pisali o stanju u Jugoslaviji, o

novoformiranoj vladi i premijeru daju još manju šansu produktivnosti i opstanku, kako vlade,

tako i same Jugoslavije. U osvrtu na prvi Mikulićev ekspoze u vladi, kritizira se deklariranje

„ofanzivnom kursa razvoja“ i citira dio prikaza knjige Mijalka Todorovića,55 u kojem se kaže

da je osnovni krivac za sadašnje stanje Jugoslavije vladajuća partija. „Da ovoj oštroj varijanti

uzroka krize i mi dodamo jedno zapažanje. Članovi nove savezne vlade su opet birani - i

pored ranije žestoke kritike – po republičko-pokrajinskom ključu. Još je međutim značajnije

da među novim članovima SIV-a nema ni jednog nepartijaca. Svi su odreda kako ističu njihove

biografije – članovi SKJ. To samo potvrđuje nelečivo sektaštvo i sklonost SK monopolu svoje

isključive vlasti. Ali to ima i svoju dobru stranu. Neka narod vidi kako privilegisana manjima

(nominalnih 10% žitelja SFRJ, odnosno neznatna oligarhijska grupa od nekih 200 ljudi)

suvereno vlada nad životima i blagom obespravljenog naroda. Tako će jasnije biti kad

jednom dođe do polaganja računa (ne samo pred istorijom) ko je nesumnjivo kriv za sve

propuste, promašaje, krize i mnoge druge pokore.“56

O Mikulićevom izlaganju na 13 kongresu SKJ Iskra piše: „Novi predsjednik SIV-a Branko

Mikulić se pravom kuknjavom i oštrim rečima obratio Kongresu osvrćući se na opstrukcije na

koje nailazi na prvim koracima sprovođenja vladine politike. Žalio se da se ponovo otvaraju

pitanja i dileme o kojim je ranije već donesen jasan politički stav, da se jasno ispoljavaju

nastojanja da se sačuvaju stečene pozicije. Žalio se na sebičnost i pohlepu što svedoči o krizi i

54Milenković, Ž. ( 1986): ”Nova vlada-kakva nada” , Iskra, br. 843, 1. 6. 1986, str. 1. 55 U Iskri je objavljen opširan osvrt na intervju Mijalka Todorovića Dugi 28. 6. 1986. godine u kojem je Todorović

izjavio da je sistem u Jugoslaviji produkt Partije i da je u sukobu sa društvom jer „predstavlja jednu stvarnost koje nema“. „Nezavisna mišljenja o suštini političke krize“, Iskra, br. 845, 1. 7. 1986, str. 1.

56 Dimitrijević, V. (1986): „Mikulić preuzeo dužnost. Problemi pred novom vladom“ , Iskra, br. 844, 15. 6. 1986. str. 1, 7.

15

sljepilu u gledanju na sutrašnji dan i budućnost i da se više ne može tolerisati da se prema

usvojenoj politici svako odnosi kako želi, jer to odgovara najužem ili pojedinačnom interesu.

Ukazao je i na nelojalne metode borbe protiv SIV-a, javne polemike poslije javno usvojenih

političkih zaključaka, širenje nevjerice o donetim merama, političkom etiketiranju SIV-a kao

nosioca centralizma i administratiranja, itd. Mikulić nije zatajio da su nosioci takvih ponašanja i

neki komunisti na odgovornim mjestima. Doduše bilo bi preciznije bez onog eufemističkog

neki jer je prava istina da su to jedino i isključivo komunisti, jer su samo oni na vlasti.“57

Vidimo da Iskra oštricu svoje kampanje usmjerava na jugoslavenske komuniste te da

kritizira sve poteze Mikulićeve Vlade,58 i većina poteza se tumači katastrofalnim po

budućnost Jugoslavije.59 Čak se kritizira i najavljeni paket mjera koje je Vlada namjeravala

poduzeti kako bi se likvidirala nerentabilna preduzeća, jer bi time, kako se navodi, “vlada

direktno zadirala i političko-privredni sistem samoupravljanja“.60

Zaključak

Emigrantska štampa 1986. godine posebno tretira dvije ključne teme. Prva je društveno-

politčka i ekonomska kriza u Jugoslaviji. Ukazujući na brojne primjere zaključuje se da se

Jugoslavija nalazi na „sudbonosnoj raskrsnici“ i da „odbrojava svoje posljednje godine“.

Formiranje nove savezne vlade, njeni prvi koraci, paketi privrednih mjera kao i izmjene i

dopune postojećih zakona ocjenjuju se kao uzaludna nastojanja koja produbljuju krizu.

Štampa podcrtava da sve te promjene na zadiru u samu srž problema, tj. da istinski nemaju

namjeru poboljšanja nefunkcionalnog socijalističkog samoupravljanja niti dokidanja

monopola partije i komandno-centralističkog sistema. Savezna vlada se ocjenjuje kao

nesposobna marioneta Politbiroa koji oligarhijski upravlja državom.

Kandidatura za predsjednika savezne vlade kao i djelovanje Branka Mikulića budno je

praćeno člancima o njegovom privatnom životu i dotadašnjoj političkoj karijeri. Iako mu se

nije mogao spočitati nerad, Mikulić je ocijenjen kao čvrstorukaš, neotesanac, nedemokrata

koji, oslanjajući se na vojsku, vraća sistem unazad. O novousvojenim paketima mjera piše se

kao o „zakašnjelim“ i „neučinkovitim“, a često se konstatira da njegovu djelatnost blokira

nerazumijevanje tj. neslaganje unutar samog partijskog i političkog vrha Jugoslavije. Piše se o

“Mikulićevim mjerama“,“Mikulićevim paketima“, „Mikućevim potezima“, „Mikulićevim

tezama i izjavama“, „Mikuliću i njegovim ljudima“, „Mikulićevom autarkizmu, nepotizmu,

57 „Šta poslije kongresa“, Iskra, br. 855, 1. 7. 1986, str. 1. 58„O proželjkivanom otvaranju Saveza komunista“, Iskra, br. 848, 15. 8.1986, str. 1 i „Jeftinim dinarom iz

depresije“, Iskra, br. 849, 1. 9. 1986, str. 6. Aktivnost Mikulića tumačena je kao nastojanje da se u svemu radi u suprotnosti sa prethodnom vladom Milke Planinc.

59 Dimitrijević, V.( 1986): „U borbi za opstanak: Novi SIV i privredna kriza“, Iskra, br. 850, 15. 9. 1986, str. 1. 60 “Strana štampa o Memorandumu“, Iskra, br. 853, 1. 11. 1986, str. 2.

16

centralizmu i čvrstorukaštvu“, mnogo češće nego o djelovanju savezne vlade kao višečlanog

kolektiva.

Hrvatska i srpska politička emigrantska štampa je detaljno pratila formiranje i djelovanje

Mikulićeve vlade tokom 1986. godine. Pisanjem o Mikulićevoj Vladi emigrantski mediji su

stvarali svojevrsnu sliku Jugoslavije kao zemlje koja nema izglede da preživi u federalnom

obliku. Zajednički su priželjkivali pad jugoslavenskih komunista sa vlasti, s tim da je hrvatska

politička emigracija u svojim medijima predstavljala Jugoslaviju kao zemlju koja nema izgleda

da preživi, nego se mora raspasti kako bi na njenim temeljima izrasla hrvatska nacionalna

država, dok su mediji srpska političlke emigracije predviđali da je „najbolji izlaz za Jugoslaviju

- po narod i celinu države - da se režim u toj meri sam rasloji i rastroji (a on je na dobrom putu

da to ostvari), da najzad umoran od neuspeha i tereta, vlast prosto preuzumu najbolji i

najsposobniji među unutrašnjim disidentima. Takva smena ne bi imala stigmu kapitulacije

pred klasnim neprijateljem, jer su i disidenti poreklom deca revolucije. Možda san, obzirom

da se do sada ni jedna – suštinski komunistička - vlast nije na ovaj način predavala? San

međutim vredan snevanja za sve iskrene rodoljube, bez obzira gde se nalazili.“61

61 „Moguć razvoj prilika. Kuda ide Jugoslavija?“ , Iskra, 15. 11. 1986, str. 1-2.

17

Izvori

Kandidat za predsjednika SIV-a Branko Mikulić. U: Naša reč, br. 373. mart 1986.

Nova imenovanja u aparatu SFRJ i Savezu komunista. U: Naša reč, br. 377. avgust-septembar 1986.

Dugoročni plan ekonomske stabilizacije eksplodirao je. U: Naša reč, br. 381. januar 1987.

Vukelić, Hrvoje (1986): U Jugoslaviji formalne promjene. U Hrvatskoj skandali. U: Hrvatska revija,

svezak 4.

Od kongresa omladine KPJ do pobjede-jedan korak. U: Hrvatska država, br. 371. juli 1986.

Zbogom Milko. U: Danica, br. 3, 31. 1. 1986.

Milenković, Ž. ( 1986): Nova vlada-kakva nada. U: Iskra, br. 843, 1. 6. 1986.

Nezavisna mišljenja o suštini političke krize. U: Iskra, br. 845, 1. 7. 1986.

Dimitrijević, V. (1986): Mikulić preuzeo dužnost. Problemi pred novom vladom. U: Iskra, br. 844, 15. 6.

1986.

Šta poslije kongresa. U: Iskra, br. 855, 1. 7. 1986.

O proželjkivanom otvaranju Saveza komunista. U: Iskra, br. 848, 15. 8. 1986.

Jeftinim dinarom iz depresije. U: Iskra, br. 849, 1. 9. 1986.

Dimitrijević, V. ( 1986): U borbi za opstanak: Novi SIV i privredna kriza. U: Iskra, br. 850, 15. 9. 1986.

Strana štampa o Memorandumu. U: Iskra, br. 853, 1. 11. 1986.

Tajni dokument sa 13. sjednice CK SKJ 12-13. lipanj 1984. godine. U: Nova Hrvatska, br. 1, 12. 1. 1986.

SIV priznaje: sada je stanje kudikamo gore nego prije četiri godine. U očekivanju šok terapije Branka

Mikulića. U: Nova Hrvatska, br. 10, 18. 5. 1986.

Studentske demonstracije u Zagrebu. U: Nova Hrvatska, br. 2, 26. 1. 1986.

Mikulić, Napoleon iz Gornjeg Vakufa. U: Nova Hrvatska, br. 13, 29. 6. 1986.

Utrka jednog konja. U: Nova Hrvatska, br. 2, 26. 1. 1986.

Izgubljen rat s inflacijom prije nego što je počeo. U: Nova Hrvatska, br. 2, 26. 1. 1986.

Olimpijsko Sarajevo ne može organizirati ni domaća natjecanja. U: Nova Hrvatska, br. 3, 9. 2. 1986.

Vika i ucjene kao lijek protiv inflacije. U: Nova Hrvatska, br. 4, 23. 2. 1986.

Mikulić na putu albalizacije poretka. U: Nova Hrvatska, br. 5, 6. 3. 1986.

Loše jest, ali da ne bude i gore. Kriza se ne može otezati u nedogled. U: Nova Hrvatska, br. 11, 1. 6.

1986.

Kušlan, Jakša (1986): Mikulićevo imenovanje zaoštrava krizu u Jugoslaviji. U: Nova Hrvatska, br. 2, 26.

1. 1986.

18

Oslobođen kritičar Branka Mikulića. Pobjeda zdravog razuma i slovenske demokratije. U: Nova

Hrvatska, br. 16, 24. 8. 1986.

Korak naprijed ka demokratizaciji? U: Nova Hrvatska, br. 17, 7. 9 1986.

Trn u oku predsjednika vlade. U: Nova Hrvatska, br. 16, 24. 8. 1986.

Zvone na uzbunu. U: Nova Hrvatska, br. 12, 5. 6. 1986.

Predkongresna razmimoilaženja u partijskoj čaršiji: Sukobi oko uloge Partije u privredi. U: Nova

Hrvatska, br. 6, 23. 3. 1986.

Prvo povlačenje Mikulićeve vlade. U: Nova Hrvatska, br. 13, 29. 6. 1986.

Mikulić i Sovjeti. U: Nova Hrvatska, br. 13, 29. 6. 1986.

Specifičnosti koje traju već četrdeset godina. Privreda pod despocijom Branka Mikulića. U: Nova

Hrvatska, br. 16, 24. 8. 1986.

Borba za prevlast na Kongresu beznađa. U: Nova Hrvatska, br. 15, 10. 8. 1986.

Vladom upravlja kaos i inflacija. U: Nova Hrvatska, br. 15, 10. 8. 1986.

Val prosvjeda, panike i štrajkova širom Jugoslavije. Kraj socijalizma na jeftinu kruhu. U: Nova

Hrvatska, br. 15, 10. 8. 1986.

Specifičnosti koje traju već četrdeset godina. Privreda pod despocijom Branka Mikulića. U: Nova

Hrvatska, br. 16, 24. 8. 1986.

Štrajkovi ruše Mikulićevu politiku. U: Nova Hrvatska, br. 17, 7. 9. 1986.

Zaoštravanje krize u republici Hrvatskoj. Ljetni sukobi najavljuju vruću jesen. U: Nova Hrvatska, br. 17,

7. 9. 1986.

Suzbijanje inflacije uopšte nije cilj Mikulićeve vlade. Bijeg iz hiperinflacije u nestašicu supersocijalizma/

Reforma u Mikulićevim paketima. U: Nova Hrvatska, br. 18, 21. 9. 1986.

Porezna reforma otvara nove sukobe. Preskupoj državi prijeti brodolom ili rezalište. U: Nova

Hrvatska, br. 19, 5. 10. 1986.

Počeo bankrot republika i pokrajina. Mikulić bezglavo srlja u napredak. U: Nova Hrvatska, br. 22, 16. 11.

1986.

Pogažena obećanja agrarne reforme i AVNOJ-a. Staljinistička poljoprivreda po Ustavu iz 1974. U:

Nova Hrvatska, br. 20, 19. 10. 1986.

Još jedna godina teža od prethodne. I nakon 35 godina slijede sudbinu istočnog bloka. U: Nova

Hrvatska, br. 23, 29. 11. 1986.

Moguć razvoj prilika. Kuda ide Jugoslavija? U: Iskra, 15. 11. 1986.

Srpski nacionalni savez. U: Beli orao, br. 13. decembar 1986.

19

Literatura

Bilandžić, Dušan (2006): Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden marketing.

Bošković, Milo (1980): Antijugoslovenska fašistička emigracija, Beograd: Sloboda- Novi Sad: Dnevnik.

Doder, Milenko (1989): Jugoslovenska neprijateljska emigracija, Zagreb: Centar za informisanje i

publicitet, Biblioteka Tajne sile.

Holjevac, Većeslav (1967): Hrvati izvan domovine. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.

Imamović, Mustafa (1996): Bošnjaci u emigraciji, Sarajevo: Bošnjački institut Zurich.

Jandrić, Berislav (2008): Hrvatska politička emigracija u Njemačkoj 1946-1956. godine. U: Dijalog

povijesničara – istoričara vol. 10/2. (ur. Igor Graovac). Zagreb.

Pavlica, Branko (1989): Antijugoslovenska aktivnost neprijateljske emigracije u SR Nemačkoj (1951-

1984). Smederevo: Naš glas.

Pavlica, Branko (1998): Branko Pavlica, Sporna pitanja jugoslovensko-nemačkih odnosa : 1945 – 1990.

Beograd.

Puškaš, Zvonimir (1997): Hrvatski demokratski nacionalizam. Organizirani otpor jugokomunističkoj

tiraniji 1948-1990. Godine.Zagreb.

Radelić, Zdenko (2006): Hrvatska u Jugoslaviji 1945-1991. Od zajedništva do razlaza. Zagreb: Školska

knjiga.

Tafra, Robert (ur.) (2000): Dosije UDBE o hrvatskoj emigraciji iz Bosne i Hercegovine 1977. godine.

Prozor: Bonitas, Split: Laus.

Vodinelić, Vladimir (1973): 10 verzija više jedna jednako istina: zapisi o bonskom i stokholmskom

procesu ustaškim teroristima. Split: Marksistički centar.

Životić, Aleksandar (2008): Politička emigracija iz Jugoslavije u Siriji 1947-1952. U: Tokovi istorije 3-4,

Beograd.