SKOK U DALJ - engelsdorfer-verlag.de filemimo tame, pepela i smrti! – VUKOVAR, 18. 11. 1991. Diese...

1

SKOK U DALJ

Diese Leseprobe ist urheberrechtlich geschützt!

2


3

ROSA PETKOVIĆ

SKOK U DALJ

Engelsdorfer Verlag Leipzig 2016


4

Ilustracija naslovnice: Stjepan Hlebec Fotografija: Rosa Petković

Grafička obrada: Mirko Bokšić Lektorat: Zrinka Vulić

Bibliografische Information durch die Deutsche Nationalbibliothek: Die Deutsche

Nationalbibliothek verzeichnet diese Publikation in der Deutschen Nationalbibliografie; detaillierte

bibliografische Daten sind im Internet über http://dnb.dnb.de abrufbar.

ISBN 978-3-96008-410-5

Copyright (2016) Engelsdorfer Verlag Leipzig

Alle Rechte bei der Autorin Hergestellt in Leipzig, Germany (EU)

www.engelsdorfer-verlag.de

9,50 Euro (D)


5

SKOK U DALJ Zbirka je posvećena Vukovaru, gradu koji je u Domo-vinskom ratu (1991. – 1995.) nadljudskom snagom, gotovo goloruk, odoljevao napadima JNA – tada četvrte vojne sile u Europi, spriječivši je tako da uz pomoć mnogih paravojnih formacija i V domaće kolone okupira Hrvatsku i njen teritorij pripoji Srbiji. Opsada Vukvara započela je 24.8.1991. godine.Grad je napadnut iz zraka, vode i sa kopna sa 45 tisuća vojnika, 650 tenkova, 250 topova i 150 višecjevnih bacača raketa. Toj vojnoj sili suprostavilo se 2 tisuće slabo naoružanih hrvatskih branitelja i golorik hrvatski narod.Nakon tri mjeseca herojskog otpora, 18.11.1991. godine, Vukovar je pao, a Hrvati iz njega protjerani ili ubijeni. Tog dana iz vukovarske bolnice odvedeno je na Ovčaru i ubijeno 260 ranjenika, hrvatskih branitelja i civila. Za vrijme opsade u Vukovaru je poginulo više od tri tisuće Hrvata, a više od dvije stotine njih se vode kao nestali. Iz njihove smrti, pepela i krvi rođena je samostalna država Hrvatska.


6

VUKOVAR Slap srca. Golubica za koju je privezano Sunce. Žitnica spokoja. Zvučno klasje ravnice. Duga na modrom pokrovu rijeke. Zov vjetra u čijim rasjeklinama srne počivaju. Bljesak zviježđa. Maestral nade. Oluja ljubavi.


7

PAO JE GRAD


8

PAO JE GRAD Zimi, pred skamenjenim nebom, krenuli su ubiti Grad. Golubica nježnija od rose, bjelja od snijega, razderala je krila, pregazila rijeku i umrla u ravnici umornoj od samoće. Starcima je ostalo premalo vremena za smrt, djeci – premalo vremena za život, jer trebalo je krenuti. Bol je vrišteći bujala, a krv utabala put bez nade i sna. Sami sa svojim ranama, krenuše u zakotrljane daljine izrasle iz promrzlih rijeka. Nitko od njih ne ispusti jauk koracajući pustim ravnicama, obasuti zrnjem mjesečine. Njive, gole i bijele, skloniše se u guste dimove, neugasiva njiska konja zamrsila se u raščupane brazde javljajući ubogim gujavicama: Pao je grad! Pao je Grad poput pokošenog žita poklopivši srca potmulom jekom. Pao je Grad poput dunje mirisne udišući očaj što se rascijepio u krvavim peteljkama tišine.


9

Dvojako lice smrti drhtalo je u njedrima. Grad, posječen i nijem, krvav panj, osljepljena baklja, prastara bajka o ružnom žapcu ostade pust. A križevi? Križevi bijeli, križevi crni, križevi zlatni, križevi umorni, križevi pusti... i dalje se množe na istrošenim vidicima. Drvoredi svijeća, buketi cvijeća, kolone anđela bačenih u rijeku... plutaju za ukradenim obalama pjevajući: – Bože, zar ne znaš, zar si zaboravio? Ovo je Tvoj Grad! Dopusti da Te dodirne mimo tame, pepela i smrti! – VUKOVAR, 18. 11. 1991.


10

VUKOVAR IZNAD GRADA Vidjeh svoj Grad u plamenu, vrisak konja osedlan vatrom, pepelom propetu noć! Jao meni koja sam izgubila zjene na taj dan, a razbor zametnula u šipražju kraj rijeke! Jao meni koja na taj dan postah isprazna i prohujah kroz vrijeme traženja kao dah vjetra kroz pustu tlapnju! I sada, kada je sve dovršeno, stojim na postolju od pjene bez sjećanja na boje dana što se razliše kroz tišinu. I sada, kada je sve dovršeno, napunih usta šutnjom zazivajući u sebi krik što me na taj dan iz Tvog vrta iskorijeni. Vukovar, 18. 11. 1991.


11

PEČAT Ako je ljubav pečat života, Vukovar je pečat ljubavi! Grade voljeni, život i ljubav i svi moji uranci utisnuti su na obale Tvojih prezrelih rijeka sa osramoćenim stablima kraj puta. Gledam Te u koloni straha (tjera Te lavež pasa i psovka drolje) i vidim: Ti i ja, Grade voljeni, isto smo tijelo ista rana, isti jauk, isti pepeo i ista smrt! Tvoja krv – pečat na mom srcu! Tvoj pepeo – pečat na mom čelu! Ljubavi darovana kroz trudove krvavih polja! Bijela golubice na beskrajnom oblutku nade! Prhni iz šiblja, trstike i šaša, otresi krila od čemernog zadaha smrti i dođi pred moj skromni dom da zaliječiš samoću ispražnjenog oka i gnjev odsječene dojke, jer ljubav – pečat života – i Ti – pečat ljubavi – Grade voljeni, utiskujete u mene sve svoje čežnje, pobjede i strasti i vraćate me livadama da razveselim leptire.


12

TU JE NEKAD BIO MOJ DOM Pogledaj: tu je nekad bila cesta koja je prolazila pored mog doma zagrljenog ružama. Na njoj je netko stajao i dozivao me šaptom. Nikad mu crte lica ni boju glasa neću spoznati. Vidjeh samo srce nabujalo poput plime kako huči ispred mojih gustih, neprozirnih zavjesa. Tu, ispred praga, bila je klupa na kojoj se golubica odmarala čekajući rijeku što je dolazila i odlazila pjevajući. Od tolike ljepote krila se golubici savila, a oči polegle poput grane prepune mirisnih dunja. Ispred kuće – svjetloslik na stativu i žena ispred objektiva. – Slikaj, ne ljepotaj me toliko! – reče nasmijana. Ne znam što je vrisnulo prije: zvončići u uhu ili sunce u oku? Vidjeh tek slijedeće: krilate cigle zabodene u crvene oblake prosuše se po raskopanoj ulici, glava na rascvjetanom trbuhu rijeke sudara se s ribama i vješa ih na grm gdje bijahu ruže, a ruže, ili, možda, ribe sklopljenih latica i rastvorenih škrga prhnuše kroz kamen nekadašnjeg zida. Iznad njih se rastvorio tučak zemlje i zasuo mrlje bezbojnih očiju. Vrata na dimnjaku mog doma otvoriše se u nebo čekajući zoru da se vrati s gnijezdom u kljunu. A žena?


13

Sjedeći strpljivo kao da je vrijeme svitanja samo njeno, pomiješala se s laticama i travom kao izorana zemlja s gujavicama. Prepuštena svom svjetlu, lišena svog pamćenja, nestade na rastresenom pragu raskrvavljenog jutra. U objektivu aparata, na emulziji filma ostade tek krvava mrlja utisnuta u prvi sloj srebra, ucrtana klikom okidača u mene kao blagoslov domu i poljubac pticama kojih više nema. Hrvatska, 1991.


14

OVAJ SE GRAD NE VRAĆA KUĆI Ovaj se Grad ne vraća kući, jer su putevi povratka turobni, a stabla uz cestu kržljava i pusta. Odlazak, kao začaran mijeh pun žući s gorućom jezom u sebi putuje k nepoznatim ljudima i skuplja krvave zlatnike zakovane u mrtvačkim škrinjama. Ovaj se Grad ne vraća kući, jer promukla tutnjava udara o pločnike, a čađava jata vrana uznemiruju oblake prokrvljene vatrom. Prošumjele su ulice kroz iščezle prozore zazidane strahom dok ruke mrtvih mladića iz krhotina stakla u grču klijaju. Ovaj se Grad ne vraća kući, prolazi pored ruševina s bodljikavom jezom na čelu, gazi bez odziva po raskopanom mesu i proključalim crvima da me među kostima nađe pretvori u prašinu i u pregršt zemlje vrati.


15

TU NEGDJE U MOJIM OČIMA Zašto baš tebe proguta taj dan i ništa ne spriječi njegovu namjeru da suze pretvori u more tjeskobe? Nada se u tišini razišla kroz suton i raznijela zamračena srca na golim rukama po krvavom puteljku koji rasipa kamenčiće u potrazi za srećom. Kao oluja nahrupila je noć sakupljajući nevješto pokošene oči u svoj brušen vrt da izgore u njemu kraj crne mreže zakrpane nepokupljenim zvijezdama. Fetus ruže u oku začet, vratit će svjetlo i napojiti me kao hladan izvor vrelinu ljeta na raspuklim usnama, jer kad stignem pred mrak tvoj ponizna i tiha poput bezazlenog guštera, bit ću tvoj putokaz prema našem davno izgubljenom svijetlu za kojim smo trčali bezbrižni i sretni kao da zvijezde nikada neće ispiti sve svoje sumrake i tame.


16

TRPINJSKA CESTA – GROBLJE TENKOVA Imala sam grad gdje sve ceste bijahu trpinjske. Poput vatrene lepeze zapališe moj čarobni svijet i začaraše lice od pepela. Gusjenice bučaše po njima kao čaše na raspojasanoj gozbi vina, iz stopa njihovih oganj se rascvao, a iz ognja – krv buknula povrh krovova gdje anđeli sahraniše nebo pod slomljeno krilo golubice. Tu, na Trpinjskoj cesti, ruke povih u kosu raspletenu izbrazdanim poljima nalik i ogrnuh voljene skrušenom mjesečinom i cvijećem poniznim na raskopanim grudima. Vukovar, jesen 1991.


17

BOROVO SELO Krv huči u prašumi nepomičnih svjetova, napušta svoje korito i otječe u nepoznato. Preobražen klasjem, ranama omotan, s pognutim se žitom dječak oprašta. Smrt je brža od pogleda, pretekla je svjetlo i na zaslon mraka postavila sliku zadnjeg trenutka. Borovo selo, 2. 5. 1991. u spomen na dvanaest ubijenih hrvatskih redarstvenika


18

TOPLINA ZGARIŠTA Pred spaljenom zemljom kleknimo i pustimo da sama skuplja svoj pepeo s kojim će obnoviti svemir, jer nju je toliko ognjeva sažgalo paleći naš nevini san što ozario je nebo i iz njega iscijedio boju meda potrebnu očima koje više ni plakati ne mogu. Hej, zemljo, hrvatska anforo svjetla, mrak tvog zgarišta utočište je moje, a taj mrak što briše obrise sunca gledajući stopala kako se udaljuju, jecao je poljima, vrištao ulicama, istresao na njih istinu, oporu i svetu, bezazleno kao da razgovara s leptirima i dotakao mi dušu da blješti poput mjesečine.


19

PROJEKCIJA NESTAJANJA Pepeo s kojeg nestaje topli dah mog doma tvoje beskrajno svjetlo ne može pretvoriti u rascvalo granje ni u mjesec rumenih rubova, Tomislave, sine moj. Da se bar nikad nisam uspela na tu planinu iznad zapaljenog grada gdje nalet vjetrova mrsi pletenice, a prigušeno sunce prostire poplašene sjene povrh crnih ruža, jer tvoj mi se osmjeh nikad neće vratiti – vječno će tumarati zgarištima naslanjajući na me svoj zagušljivi dah.


20

DOTAKOH ZEMLJU KAO LATICU CVIJETA Dotakoh zemlju kao laticu cvijeta po kojoj leptiri netom prosuše pelud. Taj dodir, nalik čežnji, nevinom svjetlucanju rose na travi, razgrnuo je odron topline u meni i spasio me na sve načine na koje se spašavaju zapušteni obronci ljubavi. Treba li mi išta više? Jer do jučer sam živjela tek u grobovima gdje tišina donosi nemir opora mirisa u sjenke što drhte i plaču.


21

NOĆ ANĐELA


22

DOLAZAK SLOBODE Sloboda dolazi iz dubokih, krvavih stopa – samo hrabri, vrsni tragači čitaju njen trag. A kad dođe, šume su zelenije, more plavije, mrak nam razotkriva puteljke – čeznutljiva prigrlišta išarana leptirima i cvijećem. Sloboda i ja: prepleteni snopovi svjetla! Sretni i smjerni, tek Sunce vrišti pod nama!


SKOK U DALJ - engelsdorfer-verlag.de filemimo tame, pepela i smrti! – VUKOVAR, 18. 11. 1991. Diese...

Documents

Transcript of SKOK U DALJ - engelsdorfer-verlag.de filemimo tame, pepela i smrti! – VUKOVAR, 18. 11. 1991. Diese...